Čim sam došao u 2. četu 1. bataljona 81. pješadijskog puka 42. divizije JNA u Bitolju, shvatio sam da se mogu izvući jedino ako napravim munjevitu vojničku karijeru. Gušter, naime, počinje na najnižoj stepenici ljudske egzistencije, u rasparenim čizmama i u trofejnom šinjelu. Bude ga u četiri i trideset, zadnji stiže na ručak kad je već otišao pasulj i ostala samo musaka od zelenog krompira, a noću, iz čista mira, dižu ga urlicima – “Uzbunaaa! Uzbunaaa!” Tada moraš na brzinu nabiti robu u ranac, okačiti gvožđuriju, pa trčati pod punom ratnom spremom dvanaest kilometara do bugarske granice kako bi, u plitkom rovu, sačekao napad oklopne grupe armija Varšavskog pakta i s bugarskim komadosima poklao se na bajunete… U tom aranžmanu nema ništa atraktivno. U četnoj kancelariji, pak, toplo je, ugodno, loži se na ugljen, kuha kafica. Malo nešto piskaraš, a imaš na raspolaganju veliki broj objava za izlazak u grad. Tiskane su na kartonu koji se izrađuje od presanih, tankih slojeva papira. Ako skalperom pažljivo, kao estetski kirurg, odvojiš gornji, prozirni sloj, ostane ti pečat, koji možeš prilijepiti na praznu objavu. Sam je lijepo potpišem kićenim potpisom našeg kapetana Toše Ampevskog, a četni ćato koji može u svakom trenutku isfabricirati takvu propusnicu, uživa mnogobrojne privilegije kod drugih garnizonskih štakora – uvale ti, recimo, vruću veknu leba u pekari, ili se u kupatilu za četrdesetoricu sam tuširaš toplom vodom koliko god hoćeš, pa ti izdaju maslinaste platnene košulje s našivenim gumbima, umesto odvratnih zelenih, od diolena… No treba paziti da te Tošo ne ulovi, jer ima crni pojas, trenira vod vojne policije u karateu, pa te može opaliti čizmom u guzicu prije nego stigneš reći “mae geri”. Druga pješadijska četa, uostalom, na dnu je hranidbene piramide – jako dobar potez bio je kad sam se ubrzo uvalio u štab bataljona, kod majora Jašovića. Čim su čuli da znam pisati na mašini, zgrabili su me, te čuvali kao najveću vojnu tajnu – da u puku ne dočuju kako raspolažu vrsnim daktilografom. Imam pomoćnika, u civilu tehničkog crtača, pa nas dvojica pripremamo elaborat za vježbu “bataljon u napadu”, koja će se održati na poligonu Krivolak, uz gađanje bojevom municiju, u prisustvu saveznog sekratara za narodnu obranu, generala armije Veljka Kadijevića. Moj Jašović potpuno je zaboravio trigonometriju – mislim, zapravo, da je nikad nije ni shvatio – pa sam moram složiti tablice s elementima za posredno gađanje minobacačem za rezerviste koje sam povukao iz grada, kao popunu za mobilizacijsku vježbu… Već osjećam kako bih i sam mogao voditi neku veću armijsku jedinicu. Sa ćatom u trećoj četi 2. bataljona, jednim beogradskim arhitektom (nas dvojica jedini smo “studenti” u bitoljskom pješadijskom bataljonu, osim Zogaja, Albanca koji je završio višu pedagošku, ali ga ne pripuštaju administraciji, nego vuče “longplejku”, postolje za minobacač od 82 milimetra) razgovaram često o tome kako bi se cijela ova trula organizacija, koja se svodi na foliranje inspekcijama i višim instancijama, smjesta raspala u slučaju bilo kakvog stvarnog sukoba… Nas dvojica naručujemo hranu iz vojničkog restorana umjesto da idemo s vojskom, popodne spavamo u praznim spavaoncama, ili sjedimo pred zgradom, pa pušimo “Marlboro” i gledamo kako muštraju vodnike iz Škole rezervnih oficira. Dobacujemo im podrugljivo: “Tko broji trista? Vodnik stažista!” To znači da su i oni obični gušteri, koji će guliti još godinu dana, iako na okovratnicima nose časničke ukrštene mačeve… Prolaze trčećim korakom i bijesno mumljaju, ali ne odgovaraju i ne razbijaju stroj jer se furaju na disciplinu. Sad znam da je među njima bio i mlađi vodnik Miroslav Lazanski, budući militaristički komentator “Danasa” i “Politike”, kojega sam upoznao tek kasnije, u Zagrebu…
Kad je nakon sedam mjeseci završio ciklus pješačke obuke, pa smo od “guštera” postali “stara vojska” koja može terorizirati novi naraštaj, krasti im bolje šinjele, podmetati rasparene čizme, a zatim prijeći u kuhinju i na ostale sinekure, javio sam se na natječaj vojničkog lista skopske Treće armije, gdje su tražili vojnike s novinarskim iskustvom. Kad su vidjeli da sam bio suradnik magazina “Start”, odmah su me zgrabili, pa sam otišao u “otkomandu”. Moj posrani puškomitraljez M-53 razdužio sam u skladište, sjeo na vlak, i preko Velesa otputovao u makedonsku metropolu. Ondje imam dobar smještaj: u samom centru grada, u ulici Orce Nikolova, pored nebodera komande, bitumenizirana je baraka s tehničkim vodom glavnog stana Treće armije. Klopu nam nose odozgor, iz “Maršalke”, goleme kasarne “Maršal Tito”, gdje su smještene pješadijske brigade i jedna oklopna, divizioni artiljerije te zapovjedništvo protuzračne obrane. U “Maršalki” je grozno jer se po pisti tu vucara silesija vojnika – postrojavaju se ujutro, postrojavaju za gimnastiku, pa za ručak i po cijeli dan preko razglasa brenči truba, dok se u međuvremenu ore narodnjaci, jer narodnjačke zvijezde na odsluženju vojnog roka uvijek služe u vojničkom klubu, upravljaju razglasom, i od jutra do mraka puštaju svoje hitove… Dotle mi u komandi živimo kao gospoda. Nema postrojavanja, nema buđenja, kad se dobro naspavamo, mirno se raziđemo na poslove po različitim uredima i službama armijske komande. Nas trojica radimo u novinama – neki Jović, bitanga i ulizica iz Leskovca, koji se stalno preporučuje oficirima, svojim zemljacima, zatim moj novi prijatelj Fatmir Sejdiu, koji je završio pravo te uređivao prištinski studentski list “Bota e re”, i ja, koji se ipak najbolje razumijem u posao, pa su oficiri-urednici, jedan stari major slabijeg zdravlja, i dva kapetana koji samo gledaju gdje bi pojebali koju medicinsku sestru, cijeli posao meni uvalili, jer su odmah shvatili da su našli budalu koja se zanima za uređivanje novina. Organizirao mrežu suradnika – jednog zastavnika koji se razumije u fotografiju uzeo sam kao foto-reportera, našao poručnika-enigmata koji izrađuje rebuse i križaljke za praznični broj na Prvi maj i Dan armije… Fatmiru sam uvali feljton, jer on najbolje razumije političku doktrinu, a onog Jovića koji je u Leskovcu na radiju vodio emisiju “Po vašim željama”, zaposlio sam da loži peć i čisti limeni dimnjak kad se suviše zagaravi. Redakcijski sekretar, zastavnik Pande, obožava me, a i ja njega – to je najbolji pričalac priča, čuven u cijelom garnizonu po legendarnim ciklusima koje ispreda na armijskim manevrima, kad se svi nađemo u šumetini kod Radoviša, pod šatorima, pa se društvo, od pukovnika do vojnika, izvali na poljske krevete i sluša njegove tračersko-senzualno-refleksivne storije iz armijskog života… Da je Andrić bio podoficir JNA s darom za usmenu književnost, bio bi kao Pande, ovako, bio je osuđen na manje glamuroznu karijeru ćate-nobelovca.
Skopska redakcija vojničkog lista smještena je u maloj, zasebnoj zgradici u samom centru grada. Kako imam prijatelja, slikara Baneta Karanovića, koji radi u Domu JNA, odlazimo skupa svakog jutra u kafić u Trgovskom centru na glavnom trgu, pa ondje pušimo cigare, zrenjaninsku “Kratku domaću”, te pričamo o umjetnosti i pičkama. Pridruži nam se ponekad Risto Lazarov, skopski omladinski rukovodilac, budući urednik “Komunista”, pjevač i zajebant, koji služi od kuće u činu i statusu narodnog heroja. Uvijek hoda raskopčan, a ja sam mu pandan u nevojničkom ponašanju. Čak sam dobavio liječničku potvrdu da se ne smijem brijati zbog osipa, pa nas oficiri izbjegavaju, jer odmah vide da smo neka skupina povlaštenih, opasnih dezertera. Dobri smo i s Fatmirom, ali on nam se ne priključuju u hvatanju krivine – ozbiljan je momak, povučen i solidan, piše, čita, kao da je zapeo da postane predsjednik države… Tek ponekad on i ja sjedimo u kafani “Idadija” blizu komande, pa ga učim pjevati “Ustani bane”, ali s obzirom na moje interpretatorske sposobnosto, baš ne uspijeva poloviti melodiju. Zauzvrat, on mene uči pravi tekst naslovne pjesme iz filma “Kapetan Leši”, koja, naravno, ne obrađuje karijeru toga udbaškog kvislinga, nego iznosi jednu dirljivu priču o krvnoj osveti. Sestra čuje pucanj i odmah zna da joj je ubilo brata; refren ide – gzoniju-ju-ju-gzoniju, ili tako nekako…
Bane i ja pripremat ćemo mjesec dana raskošnu monografiju posvećenu pokojnom komandantu Treće armiju generalu Vasku Karangeleskom, rodom iz jednoga sela kod Bitolja, gdje sam i sam odlazio u disko na ples, kad bih se izvukao iz bitoljske kasarne s onim lažnim objavama. Monografiju tiskamo u trideset primjeraka i s tim pothvatom već smo se uvrstili u više ešalone, pa da nije došlo vrijeme da se ide kućama, ne znam dokle bismo doguirali… Kad je izbrojan i posljednji dan, Pandetu preporučujem kao zamjenu vezista iz Tetova, nekog Nina Pavića, s kojim, mislim, nisu bili podjednako zadovoljni, jer je dosta krivinašio i lokao, pa se ukrcavam u vlak i šibam za Zagreb. Iskrcao sam se na Glavnom kolodvoru, a imao sam 74 kile. Iz toga je razvidno, što bi rekli Hrvati, da je to sve skupa bilo jako davno.