Još u davna doba milanovićevskog zoranizma, dok je resorom ministarstva kulture upravljala neupravljiva ministrica kulture, toliko nestabilna da se preko ograde svoje vile u Trstenom sunovratila u vrt i satima ondje ležala tiho zapomažući, odnosno u doba dok su u Ministarstvom vladali kadrovi poput jednog pomoćnika ministra vječno odjevenog u prljavu reklamnu majicu i jedan ljuti ultraljevičar, također pomoćnik, zadužen za antikapitalističku agendu i sponzoriranje revolucionarnih ljevičarkih e-stranica i kvaziportala, javio sam se na natječaj koji je Ministarstvo raspisalo za ispomoć piscima koji odluče napisati jedan roman. Nekoć je to bila privatna djelatnost, a pomagalo se eventualno izdavačima koji su se bili spremni upustiti u tržišno riskantan posao publiciranja i dilanja takve robe, dok je tek u suvremenoj Hrvatskoj lansirana nevjerojatna praksa da Ministarstvo, dakle Vlada, naručuju od pojedinih autora književna djela koja na temelju prodočenog sižea procijene kao društveno korisna i estetski perspektivna. Čak ni u najtvrđem staljinizmu nije se išlo tako daleko – pisci su radili na svoj rizik, a i izdavači. Uspjeh je značio Staljinovu nagradu i daču, a neuspjeh – putovanje po Sibiru stazama druga Lenjina, ili, u iznimnim slučajevima – susret s drugom Lenjinom. Hrvatski model determinacije kulturne matrice puno je restrikmtivniji. Vlada i Ministarstvo direktno od podnajmljenog autora naručuju prozno djelo na teret državnog proračuna. Zanemarujući na trenutak svoje gnušanje nad takvom praksom prikladnoj za neku satiru Milana Kundere ili pripovjetku Marka Twainea (u duhu njegove besmrtne pripovjetke ”Bio sam tajnik senatskog odbora”), vođen oportunizmom, javio sam se na natječaj Ministarstva donjim prijedlogom, opskrbivši se čak s dvije tražene preporuke/recenzije, skrupulozno pribavljene iz lijevog i desnog intelektualnog poola, koje donosim u prilogu…
Poštovani,
Odlučio sam napisati Veliki hrvatski roman (Great Croatian Novel), s tim da se veličina, naravno, odnosi na opseg: predviđam oko 400-500 kartica autorskog teksta.
Kad sam tiskao drugo, prošireno izdanje svoje publicističke zbirke “Majmuni, gangsteri & heroji”, mnogi su me kolege, pa i kritičari, počeli nagovarati da “pređem u čistu literaturu”. Dvije priče koje sam ranije objavio, nisu, doduše, naročito dobro prošle – prva, kvazipublicistička, u zbirci “Pokaži koliko me cijeniš i druge priče” (Vuković & Runjić) još i kako-tako, a druga, u knjizi “Dva pamfleta protiv Tuđmana” (Jesenski & Turk) dosta slabo… No, kad sam predao knjigu “Ad hominem” (Profil), urednik (Velimir Visković) stao me opet na to poticati rekavši da bih naprosto trebao poširiti zahvat, pa se ostvariti u sklopu neke literarizirane publicističke forme, u čemu sam se dosta izviještio. Napisao sam, naime, puno portreta koji prikazuju društveno stanje i porive protagonista izvučene iz konteksta stvarnog svijeta, s tim što je najduži obasezao oko 50 kartica (“Mirko Norac u gospićkoj luburićevskoj antiutopiji”).
U ruksaku sad imam samo jednu ideju – nosim je naokolo dosta dugo – a ona bi mogla, poput riže u Mikado-čokoladi, ekspandirati u Veliki hrvatski roman, napisan kao kvazipublicistički “portret” osobe i vremena, naturalistička proza o kulturnom uzdizanju i seksualnoj revoluciji. U toj priči iz stvarnosti, riječ je o čovjeku (tu sad ne smijem ići u detalje) koji je dugo vodio jedno od zagrebačkih periferijskih kina, u doba kad su ona još djelovala u sklopu Domova kulture, odnosno općinskih Narodnih sveučilišta. Na zagrebački repertoar upravo on je plasirao prve porno-filmove, što su se u Jugoslaviju počeli uvoziti preko normalnih državnih firmi. Kasnije je to išlo preko mafije i raznih žicara – u Hrvatskoj, primjerice, odmah po stjecanju nezavisnosti, domaće videoteke opskrbljivao je srpski velešvercer koji je za cijelog trajanja rata kontrolirao naš distribucijski “teritorij”.
Kad naš junak postaje direktor kina – mislim da se priženio u kuću sekretara mjesnog komiteta, pa tako osigurao ovo najniže mjesto u nomenklaturi – naišao je na nepremostiv problem: kinom su vladali endemski huligani. U socijalizmu, policija je bila sve prije nego svemoćna – samo je Udba bila svemoćna, ali ona se nije bavila tim stvarima. Stoga je naš junak prvo osnovao sportski karate-klub, pa poveo veliki rat protiv lokalnih bandi (prije mayora Giuliania u New Yorku, on je uveo zero-tolerance na Kustošiji). Kad je kino etički očistio, osnovao je filmsku tribinu, na kojoj su se premijerno prikazivali filmovi za normalnu obiteljsku publiku. Osamdesetih godina, tribinu su vodili najprominentniji hrvatski filmski kritičari i sve pretpremijere u Zagrebu prvo su išle ondje, na periferiji, a tek poslije u kinu “Zagreb” u centru grada. Usporedno, počeo je puštati porniće, s tim da je ledolomac bio “Carstvo čula” Nagishe Oshime, art-movie s nešto japanskog seksa, davljenja i kastracije, festivalska atrakcija s beogradskog “Festa”. To je početak – poslije postaje još zanimljivije (poduzima kulturnjačku kaznenu ekspediciju u Gornje Vrapče gdje su huliući u kinu osnovali ilegalnu pecaru alkohola itd.).
O ovoj prijelomnoj zagrebačkoj pretpremijeri japanskog art-porna na periferiji pisao sam za ondašnji “Start”, a znamo kakvo mjesto ima taj liberalni – libertinski? – magazin u razdoblju ocvalog socijalizma i poznog samoupravljačkog autoerotizma. Članak je izašao u sklopu moje onda vrlo zapažene serije “Jugoslaveni i seks: izvještaj Bruna Bratića”, koju bih sad iskoristio kao podlogu za dokumentarni roman. Stoga sam se pobliže familijarizirao s ovim likom, pa bih sad htio osvijetliti njegovo djelo, ali i ondašnje prilike, cijelu kabalu delegatskog sistema i represivno-permisivnog kaotičnog društva koje implodira, jer su se poslije Titove smrti – sve je tada počelo – vlastodršci načas stiltali, trepnuli, pa dok je propadala ekonomija, smeteni, nisu sprječavali afirmaciju alter-kulture. Tako su istodobno nastali zagrebački rokerski Novi val, avangardna retrogarda Neue Slowenische Kunsta, sarajevska Top-lista nadrealista i beogradski Memorandum SANU, dakle, procvjetale su tikve, pornografija, nacionalizam i demokratske ideje… I to je trajalo dok se Udba i partijska reakcija nisu sabrale, pa započele s novim ciklusom progona, procesima na koje su izvedeni beogradska šestorka, Šešelj i ostali, uključujući i bezazlenog ludonju, relikt iz Šezdeset i osme, čovjeka po imenu Vlada Revolucija, o kojemu je Slobodan Šijan snimio film (“Kako sam totalno uništen od idiota”), a Vlado Šeks branio ga je na sudu, pa i sam zaglavio zatvor. U Hrvatskoj je pak započela šuvarovska boljševička revolucija, samo što je to išlo usporedno s popuštanjem masama. Subverzivni punk se stoga pretvorio u komercijalni pop, dance, a pornografija je legalizirana… Ovo je, naravno, background, pa bi se o tome samo usput nešto čulo i vidjelo u romanu koji se zapravo bavi likom genijalnog Makar Čudre sa zagrebačke periferije…
Moj je problem što kao novinar pisati mogu samo na deadline, u sklopu nekog profesionalnog aranžmana. Kad bih od dobre države primio novac da isporučim odgovarajuću količinu teksta, ne bih, mislim, imao nikakvih problema, jer nikad u životu nisam promašio deadline, a dok sam u “Globusu” redovno objavljivao feljton “Majmuni&gangsteri” sve dok nisam imao nikakva druga savjetnička ili urednička zaduženja, producirao sam bez problema oko 20 kartica tjedno (i to na puno lošijem kompjuteru od ovoga kakvim sada raspolažem), a sve uz prethodna ekstenzivna istraživanja i pripremne intervjue. I ovaj rad zahtijevao bi nekoliko dužih intervjua, te obradu izvora u novinskoj arhivi – standardne procedure s kojima sam familijaran – a jedino što se nameće kao nov izazov jest problem kompozicije veoma opsežnog teksta, jer to više neće biti običan portret, ni megaportret (uzunportret?), nego stvar mora poprimiti složenu strukturu romanesknog djela… Imam nekoliko ideje kako da to riješim – oslonio bih se, prvo, na ono što sam prokužio kod Gaya Talesea, jednog od rodonačelnika američkog Novog žurnalizma (referenca je njegova knjiga Thy Neibourgh’s Wife). Drugo, Tom Wolfe je moj idol, ali njega neću ni spominjati, da se ne ureknem, i ne pogodi me strijela nebeska. A zatim, budući da smo na filmskom terenu – zašto ne? – ugledao bih se na Wellesov scenaristički predložak: “Građanina Kanea”. Napor da se s takvim publicističko-literarnim prosedeom napiše Veliki hrvatski roman, isplatio bi se ionako samo ako posluži kao scenaristička građa za film, s hrvatskom verzijom historije filmske pornografije ili što bi Šime Đodan rekao o privatizaciji, a ne o erotici, “s hrvatskom rukom u hrvatskom džepu”.
U taj bih se pothvat, dakle, upustio pod uvjetom da dobijem inicijalna sredstva za pisanje ovog dokumentarnog romana. Svota od 7000 tisuća kuna mjesečno za posao koji bi trajao godinu dana, čini mi se posve pravičnom.
S poštovanjem,
Denis Kuljiš
Recenzija Branimira Donata:
Denis Kuljiš (r. 1951.) jedan je od naših najpoznatijih novinara, urednik i pokretač nekoliko listova (Globus, Gloria, Nacional).
Ako nam je novinstvo slabo, a novine neautentične zbog očite svijesti novinara o osobnoj nekompetentnosti i spoznaje da se s moćnima ne mogu uhvatiti u koštac, pa svoj skromni eros za uvjerljivošću zadovoljavaju jezikom koji od potrošenosti škripi i zamuckuje, Kuljiš za razliku od svojih kolega po zanatu, no ne i talenta i moralu, spomenutu inferirnost struke nadvladava bogatstvom izričaja i nekonvencionalnim opservacijama, ostavljajući kolege da se praćakaju po plićaku siromašnog jezika, obnevidjeli od crvenila “red carpeta” koji ih vodi u “raj” hrvatskog životnog besmisla.
Denis Kuljiš nije odličan novinar i pisac zato što su mediji u kojima radi mnogo slabiji i ispod kriterija dobrog novinstva; on je izuzetno dobar zato jer u ovim “tugaljivim” okolnostima djeluje i piše autonomno, a u književnom smislu osebujno.
Mislim da ne pretjerujem kada tvrdim da u suvremenoj književnosti (jasno, ni u žurnalizmu) nema autora koji od Kuljiša ima bogatiju i osebujniju “copia verborum” Uprkos prakse većine današnjih hrvatskih pisaca koji se ne razmeću osebujnošću, novinar Kuljiš duhom je i pristupom pisac koji drži do svoga autorstva
i ne pristaje na sindrom “mucanja” i skrivanje činjenica pod tepih stranačkih dogovora i sporazuma. To je očito zato jer ne traži azil u ravnodušnosti i nezainteresiranosti niti se zadovoljava time da ugodu nađe u mlakoj kamilici perifernih škandala.
Uvijek i svuda Kuljiš je polemičan, nesklon općim mišljenjima. Ne zadovoljava se ni stilskim, navodno “ekspresivnim” mucanjem u kojem se sugovorniku nekritički i konformistički nikada ne upada u riječ, umjesto da se na vrijeme odijele laž i fama. Recimo: Denis Kuljiš je tragajući za istinom (CRNOM kao MRAK) u svojim tekstovima egzorcirao to danas kolektivno pravo na laž i neku malo manju istinu.
Posljednjih godina ogledao se kao publicist, objavljujući uglavnom feljtone i tekstove koje se bave svime onim čime se bavio kao novinar, znači nadasve fenomenom hrvatske tranzicije. Ranije, dok je osamdesetih godina radio u omladinskim listovima poput “Poleta” koji je njegova novinarska generacija i pokrenula, odnosno u visokonakladnim listovima poput “Starta”, gdje su se pojavili prvi primjeri našeg “novog žurnalizma”, nalik onome što su ga u Americi promovirali T. Wolfe ili A. Hailey – Kuljiš se pokušavao baviti “fenomenima”, objavljujući reportaže o pojavama koje su obilježile ono vrijeme prijelaza iz teškog komunizma u teški socijalizam, uz prodor mnogih zapadnjačkih tekovina kao što su bili i seksualna revolucija, žanrovski film, trivijalna književnost… O tome je objavio mnogo članaka koje sad želi iskoristiti kao bazu za jednu knjigu. Ako zaista napiše roman u kojemu se miješaju dokumentarni pristup i literarni zaplet, politika i seks, film i kriminal, dakle svi glavni sastojci filmova koji su se nekoć prikazivali po periferijskim kinima – ševa, šora, šega – zaista, bilo bi šteta hrvatsku prozu i izdavaštvo lišiti jednog takvog “čupavog” eksperimentalnog projekta, pa ideju toplo preporučujem Ministarstvu kulture RH. Bio bih osobno sretan da autor svoju zamisao oblikuje u romanesknu zbilju.
Recenzija Velimira Viskovića
Hrvatskoj javnosti dobro je poznato ime Denisa Kuljiša: jedan je od naših najpopularnijih novinara, urednik i pokretač nekoliko listova (Globus, Gloria, Nacional). Posljednjih godina ogledao se kao publicist, objavljujući uglavnom feljtone i tekstove iz novina prikupljene u knjige, koje se manje-više bavile onim čime se recentno bavio kao urednik, odnosno novinar: hrvatskom tranzicijom. Ranije, dok je osamdesetih godina radio u omladinskim listovima poput “Poleta” – koji je njegov novinarski naraštaj i pokrenuo – odnosno u visokonakladnim listovima poput “Starta” – koji je njegova novinarska generacija zatim u priličnoj mjeri obilježila, približujući ga idejama američkog tzv. novog žurnalizma – Kuljiš se pokušavao baviti “fenomenima”, sociologijom svakidašnjeg života, objavljujući poluliterarne reportaže o pojavama koje su privlačile javnu pažnju, kao seksualna revolucija, žanrovski film, trivijalna književnost, američka televizija… O tome je objavio mnogo članaka i serijala, rasutih po novinama iz toga doba, a nije ih nikad pokušavao uobličiti u neki prozni slog višega reda, koji bi zasluživao knjigu.
Kuljiš je vrstan pisac, osebujna stila. Njegov se autorski stil odlikuje i posve literarnim vrijednostima: kao portretist obdaren je izoštrenim darom opažanja karaternih osobina, vrlo su upečatljive – sočne I višeznačne -njegove poredbe i aluzije (često oslonjene na književne citate). Ironičan je i duhovit; premda zna i pretjerati u ruganju svojim “junacima”, ne može mu se osporiti da sjajno uočava njihove smiješne osobine.
Moram priznati da sam bio jedan od onih koji su Kuljiša nagovarali da se okuša i u čisto književnom žanru. Prozni fragment koji sam dobio na uvid pokazuje da je Kuljiš odlučio napisati roman-kroniku preplećući dvije svoje favorizirane teme – politiku i seks. Radnja je locirana u sedamdesete i osamdesete godine, u razdoblje prije raspada jugoslavenskoga socijalističkog sustava. Svojevrsnu simboličku funkciju ima jedno periferijsko porno-kino (prepoznajemo zagrebačko kino Kustošija), koje je svojevrsni svjedok prodora permisivnosti I hedonizma u ideologizirano tkivo socijalističkog društva. Analitička je to kronika različitih društvenih stratuma, ispunjena pitoresknim likovima i zanimljivim događajima. Prema onome što sam dosad pročitao, mogu naslutiti da će i u svom romanesknom prvijencu Kuljiš zadržati i svoju duhovitost, i ironiju, i polemičnost, te da ćemo dobiti zanimljiv društveni roman.
Post scriptum:
Što je bio ukupni rezultat ovog prijedloga i ovih zagovora? Zero point, što bi rekli na ”Euroviziji”. Mislim da je te godine poticaj – stipendiju za pisanje romana – dobio Ratko Cvetnić, profesionalni tajnik badminton-saveza. Rezultat je, ako se ne varam, bio njegov roman ”Povijest instituta”. Pokušao sam ga čitati, ali mi je bio nerazumljiv i nezanimljiv – razumljivo, autorima su uvijek zanimljivi samo vlastiti tekstovi, ja svoje u novinama uvijek prvo čitam i glasno se smijem svakoj šali, i to svaki put kad na nj bacim pogled. Cvetnić nije osobito plodan – 1997. objavio je novelu iz Domovinskog rata (”Kratki izlet”), 2009. roman ”Polusan”, a zatim, 2013. i ovo ”sponzorirano” djelo. Njegov opus ipak je impresionirao članove Hrvatskle akademije znanosti i navelo da ga uvrste u svoje članove-suradnike.
Uz manipulu redovnih akademika, imaju ondje naime i centuriju takvih mitarbajtera. Neće pisac, dakle, u HAZU samovati – a ondje je kao dugogodišnji redovni akademik i njegov vlastiti otac, vrsni agronomski stručnjak. Vesna Parun, Igor Mandić i Damir Karakaš nisu i neće ući u akademičarske klupe, a je bih ondje mogao dospjeti samo u magareću. Abyissus abyssus invocat.
Još jedan Post scriptum:
Istražujući priču o genijalnom socijalističkom poduzetniku iz Kustošije, ustanovio sam da je on svoj ured otvorio u zgradi u mojem neposrednom susjedstvu, preko puta hotela ”Esplanade”. Počeo se, naime, baviti filmskim biznisom kao zastupnik prava i uvoznik opreme, ali kad je došlo do (kontra)revolucije 1991. nije se snašao i njegovo poduzeće degradiralo je prvo u videoteku, a zatim sasvim propalo.
No, ustanovio sam, u tim prostorijama radio je ranije još jedan veliki pornograf, naime sam utemeljitelj američke porno-industrije Radley Metzger! U njegovoj filmografij najpoznatiji je film ”The Opening of Misty Beethoven”, svojevrsnu ”Ulazak vlaka u željezničku stanicu” pornografskog žanra. Prije nego je sasvim prešao demarkacionu liniju između ”softa” i ”harda” došao je 1974. u Zagreb i tu angažirao producente i filmaše za svoj erotski film ”Score” u kojem su nastupili nepoznati američki glumci. Glavnu ulogu igrala je Claire Wilbur, koji je nastupala i u predstavi na off-Broadwayu koja je poslužila za scenaristički predložak. Partner u kazališnom komadu bio joj je taotalni anonimac – Sylvester Stallone. Metzger je za zagrebačkog producenta angažirao Branko Lustig, budućeg oskarovca, tada u nemilosti u ”službenoj” kinematografiji i u ”Jadran filmu”. U stanu u mojem susjedstvu u kojem će poslije raditi genij iz Kustošije, u istoj kući u kojoj sad živi udovica Orsona Wellesa Oja Kodar, smjestila se privatna prodkcija, Filmska radna zajednica, u kojoj je Branko ”udružio rad” s redateljem Vatroslavom Mimicom i producentom Ljubom Šikićem. Koncem šezdesetih proizvodili su za Zagrebačku televiziju u vanjskoj produkciji dramske tv-serije. No, to je bilo liberalnih šezdesetih, a poslije 1971. nastupile su ”olovne goidine” idejnih restrikcija obnovljenog komunizma. Samo, to nije moglo zaustaviti Lustiga. On je za Metzgera radio kao ”production manager”, izvršni producent, kao što će poslije raditi za Spielberga i Ridelya Scotta te dobiti dva ”Oscara”. Tako je, na zagrebačkim lokacijama snimljen film sa zapletom koji u bazi IMDb definiraju tagovima ”foursome”, ”lesbian strapon sex”, ”public hair”, ”marijuana”, ”fellatio”. Dosta žestoku za jednu američko-jugoslavensku koprodukciju iz godine ”ustavnih promjena” i uvođenja ”delegatskog sistema”. Taj fellatio nije opstao na listi periodskih klasika.