(2010.) Žika Milić sletio je “Dakotom” na aerodrom logora Dien Bien Phu. Trajala je bitka – Vijetminci su pokušavali zauzeti utvrđene visove, blage brežuljke nalik ženskim grudima, nazvane Beatrice, Gabrielle, Ane-Marie… Te noći Žika je spavao pokriven padobranom, a poslije je tvrdio da mu se u svilenu postelju pod tropskim nebom uvukla ljubavnica francuskog zapovjednika, generala de Castriesa, jedina bijela žena u garnizonu od deset tisuća ljudi. Osim legionara, kolonijalnih padobranaca, alžirskih i marokanskih strijelaca, garizon su, doduše, sačinjavala i dva tzv. mobilna frontovska bordela, popunjena Vijetnamkama i Alžirkama, ali te junakinje nisu prominentne u povijesnim knjigama i filmovima koji se poslije snime. Ljubavna epizoda na padobranskoj svili, pod tropskim nebom, fantazija je pak na koju svaki stari novinar ima prava, kao na dragocjenu popudbini u mirovinu, ispunjenu evokacijama velike avanture. No, Žika Milić je zaista prvi iz Dien Bien Phua uputio vijest koju je doznao od vojnih obavještajaca u de Castriesovu štabu, vijest što je zatim preko Tanjuga obišla svijet. Opsadom francuskog uporišta – eksluzivno! ekskluzivno! – zapovijeda tajnoviti sjevernovijetnamski komunističke general Vo Ngujen Džap!
Dok je Žika noćivao na svili, u rovu na čukama prozvanim po curama što su ostale kod kuće, budan je stražario sedamnaestogodišnji padobranac, Alain Delon. Francuski položaji našli su se pod udarom gerilske artiljerije pa postali praktično nebranjivi i sudbina “ofenzivnog logora”, koji se neočekivano pretvorio u smrtonosnu zamku za prekomorske kolonijalne trupe, bila je zapečaćena. Utvrda bi odmah pala da se skupina časnika, zapovjednika bataljuna, nije okupila oko drugog tajnog heroja ove ratne drame u sjevernovijetnamskoj džungli, čovjeka koji se u tom času pretvorio u boga rata.
Dok je De Castries sjedio među vrećama s pijeskom i gubio živce, zapovjednik artiljerije, pukovnik Piroth, u očaju je izvršio samoubojstvo. Sad su sve oči bile su uprte u vojskovođu stasalog iz vojničkih redova – na majora Marcela Bigearda, zapovjednika 6. bataljuna kolonijalnih padobranaca. S drugim padobranskim zapovjednicima, ratničkom klikom koju su poslije prozvali “posljednjim centurionima”, on je izvršio tihi puč u štabu, preuzeo zapovjedništvo logora i poveo izmasakriranu vojsku u protunapad na strategijski brežuljak “Elaine”…
No, 8. svibnja 1954., točno devet godina poslije pobjede u Drugom svjetskom ratu, Dien Bien Phu je neumitno pao i francuska vojska koja je tu šest mjeseci vodila žestoku bitku, pretrpjela je epski poraz od jedne trećesvjetske seljačke armije. Bio je to povijesni poraz kolonijalizma u Aziji. Đapovih pet divizija zarobilo je jedanaest tisuća francuskih vojnika, od kojih četiri i pol tisuće ranjenika. Poveli su ih na “križni put” dug 400 kilometara kroz džunglu, koji je preživjelo tek nešto više od tri tisuće ljudi.
Što se od tada dogodilo s junacima te storije? Jugoslavenski izvjestilac Žika Milić umro je (u međuvremenu, dospio je postati jedan jako loš glavni urednik tjednika “Danas”, koji je, doduše, lansirao kolumnu Tanje Torbarine). Alain Delon je sedamdesetipetogodišnji glumac, koji se proslavio ulogama u Viscontijevim crno-bijelim filmova snimljenim početkom šezdesetih godina, a zatim postao francuska nacionalna filmska zvijezda. Ostat će zauvijek upamćen po ulozi u Melvelleovu filmu “Le Samourai”. Vojskovođe pak koji su se ogledali u velikoj bici u dolini rijeke Nam Jum postigavši besmrtnu ratničku slavu, već dugo žive povučeno, gotovo zaboravljeni. General-pukovnik Marcel Bigeard, najodlikovaniji francuski vojnik, naposlijetku je umro u lipnju 2010. u 94 godini. General Vo Ngujen Đapu bio je još živ i veoma čio u 99. godini. Proslavit će i stoti rođendan. No, usprkos veličanstvenim vojničkim podvizima, obojica su, zapravo, u svojim zemljama marginalizirani, jer su u odlučnom trenutku odabrali pogrešan politički angažman. Pouka? Za prave vojnike, politika nije prikladan medij. Uzmi medalju i nestani s radara, jer ćeš inače završiti u Haagu…
Marcel “Bruno” Bigeard započeo je karijeru u drugom svjetskom ratu kao unovačeni redov. Pobjegao je iz njemačkog zarobljeništva, prebacio se u Afriku i prišao golistima Slobodne Francuske. Godine 1944. Englezi su ga bacili padobranom na Pirineje, gdje je vodio gerilce, pa dostigao čin kapetana. Odmah 1945. upućen je u Indokinu gdje je ušao u borbu sa sjevernovijetnamcima zapovjedajući jednim tajlandskim kolonijalnim bataljunom. Za herojstvo u Dien Bien Phuu, unaprijeđen je u potpukovnika. Pošto je preživio zarobljeništvo, vraća se u Francusku i odmah odlazi na ratište na Magreb, gdje je sa 3. pukom kolonijalnih padobranaca okupirao grad Alžir. U borbi protiv ustanika koristio je torturu, a zarobljenike bacao iz aviona u more. O tome je poslije otvoreno govorio za “Le Mond” te napisao “Priručnik obavještajnog oficira” u kojem objašnjavu potrebu za primjenom mučenja u antigerilskoj borbi. Početkom šezdesetih, kad je alžirski rat već bio izgubljen i počela dekolonijalizacija, ostao je u dosluhu s francuskim pučistima koji su izveli vojni udar, ali se nije pridružio njihovu OAS-u, koji če organizirati bombaške napade po metropoli i pokušati atentat na de Gaullea i Brigitte Bardot. Oficiri koji su u tome izravno sudjelovali, strijeljani su, ostali umiješani sklonjeni su ili udaljeni. Tako su i simpatizera Bigearda poslali u Senegal, a zatim u Polineziju i na koncu prikovali za radni stol u Ministarstvu obrane pa je 1976. napustio vojsku i zatim, na listi konzervativaca Giscard d’Estainga, ušao na jedan mandat u nacionalni parlament. Poslije se povukao na seosko imanje te napisao četrnaest knjiga o svom životu. Još nekoliko ih je o njemu napisano, a snimljen je i film u kojem ga igra Anthony Quinn. Posljednji duži intervju u životu dao je za beogradski “NIN”.
Veliki Bigeardov antagonist, general Đap, najveći vojskovođa dvadesetog stoljeća, pobijedio je Japance u Drugom svjetskom ratu, francusku vojsku u Prvom indokineskom ratu (1946. – 1954.), američku u Vijetnamskom (1960-1970), a kinesku u vijetnamsko-kineskom sukobu 1979. godine! Za razliku od Bigearda, nije bio prosti vojnik. Roditelji su mu bili mali zemljoposjednici iz sela An Xa, a on se sa 14 godina zaposlio u francuskom elektroprivrednom poduzeću i počeo pohađati francuski licej, iz kojega je izbačen zbog nacionalističke revolucionarne djelatnosti. Ipak su ga primili u elitnu gimnaziju koju je pohađao i budući anamitski car Bao Daj, a zatim se upisao na Sveučilište u Hanoju, gdje je diplomirao ekonomiju i pravo, pa godinu dana predavao povijest. Obožavao je Napoleona i proučavao Sun Tzua. On se zbilja spremao za svoj poziv. Zatim se (1931.) upisao u Komunističku prtiju pa je uhićen i osuđen na jednogodišnju robiju. Kad su ga pustili, osnovao je angažirani list na francuskom jeziku “Le Trevail” (Rad), pisao članke i tako upoznao budućeg lidera revolucije, Ho Ši Mina. Oženio se za socijalistkinju koju su francuske kolonijelne vlasti uhitile, podvrgle torturi i pogubile. To će ih skupo koštati. Koliko je tisuća mladih padobranaca skapalo u džungli na “maršu smrti” u spomen na sićušnu nevjestu malenog maršala?
Za vrijeme drugog svjetskog rata, Đap je organizirao gerilu protiv japanske okupacije, a poslije oslobođenja 1945. ušao je u prvu vladu Demokratske republike Vijetnam, kao ministar unutrašnjih poslova. No, istodobno, na mirovnoj konferenciji u Potsdamu, Staljin, Churchill i Truman dogovorili su da Vijetnam okupiraju Britanci i Francuzi. Tako je počeo Prvi indokineski rat.
Kod Dien Bien Phua, Đap je pobio ili zarobio trinaest tisuća Francuza, uz ostale, ponižavajuće, samog generala De Castriesa. Taj grof, punim imenom Christian Marie Ferdinand de La Croix de Castries, potomak jednog maršala Francuske iz doba Lousa XVI, predratni konjički oficir i svjetski prvak u konjaničkom preskoku, borio se hrabro protiv Nijemaca u Sjevernoj Africi, ali mu uloga agresora baš nije ležala. Ipak su ga poslije povratka iz zarobljeništva proglasili ratnim herojem. No, povukao se iz vojske i živio podalje od očiju javnosti.
Vijetnamski rat potrajao je petnaest godina. Amerikanci su, boreći se protiv Đapa, izgubili 58.209 ljudi. Kad je rat završio ujedinjenjem Sjevera i Juga, formirana je Socijalistička republika Vijetnam, a Đap je ostao ministar obrane i postao zamjenik premijera. Uklonjen je s tog položaja i iz Politbiroa Komunističke partije tek početkom osamesetih godina, i to pošto je slomio kinesku invaziju (u ratu koji se kineskom terminologijom naziva: “samoobrambeni protunapad na Vijetnam”). Sukob je izazvan vijetnamskom okupacijom Kampućije. Poslije toga posljednjeg trijumfa, bilo je već vrijeme da se krepki sedamdesetogodišnji vojskovođa povuče, kako bi se zemlja oporavila od tolikih pobjeda. Živio je zatim zaista povučeno, a kad se Vijetnam otvorio Zapadu, stao se sretati s američkim političarima i novinarima. Razgovarao je s McNamarom, koji je počeo vijetnamski rat kao ministar obrane predsjednika Kennedyja. Đap je napisao puno djela o strategiji ratovanja i o vijetnamskoj Narodnoj armiji. Američki povjesničar Stanley Karnow svrstava ga uz Wellingtona, Granta, Leeja, Rommela i MacArthura, iako bi, zapravo, najprikladnija bila usporedba s Eugenom Savojskim (u praksi) i sa Sun Tzuom (u teoriji). On je nesumnjivo bio najveći vojskovođa dvadesetog stoljeća – uvijek pobjednik protiv četiri najveće svjetske sile svoga doba.
Godine 2010. Đap je istupio protiv vijetnamske vlade i partije optuživši ih da beskompromisno uvode dengovski kapitalizam, pa ih javno kritizirao zbog eksploatacije boksita na Centralnoj visoravni, što strahovito uništava prirodni okoliš. No, čini se da nitko ne uzima previše ozbiljno stogodišnjeg eco-warriora, kojega samo poraz u životnoj borbi razdvaja od konačne apoteoze.
Te dvije generalske priče ljudi koji su bili heroji, a možda i zločinci, poučne su – njihova sudbina, nije nikad opterećivala države kojima su služili. Kad su se suprotstavljali vladajućoj politici, učinili su to političkim istupima, na vlastiti rizik, a inače su živjeli povučeno, i pisali knjige. No za to moraš imati čist duh, i moraš biti pismen, za razliku od general-pukovnika Ante Gotovine, sitnog marsejskog prijestupnika koji je od legionara dotjerao do generala zbog relaksiranih kriterija i radi političkih potreba, iako nije bio loš vojnik, samo što je postao katastrofalna poratna pojava, maneken najgorih političkih opcija, antieuropskog primitivizma i rasizma… Što, doduše, možda nije primarno njegova krivnja, nego ljudi kojima je bila potrebna takva ikona.
Post scriptum:
Zašto Živko Milić u pismu upućenom novinama osporava sve što sam o napisao o bici za Dijen Bijen Fu? Pogriješio sam samo oko jedne tehničke pojedinosti – objavio sam pogrešnu informaciju da je on umro. Razumljivo je da ga ta stvar tangira, pošto je emocionalno involviran, i sad pretjeruje s reakcijom… Živ živcat vraća se iz mrtvih među koje sam ga preuranjeno poslao da me demantira i oko onoga što dobro znam. Osim pogrešnog datuma njegove smrti, Milića je, čini se, najviše pogodilo što sam opisao kako je u Dien Bien Fuu spavao pod vedrim nebom, pokriven padobranskom svilom, s ljubavnicom generala de Castriesa, zapovjednika francuskog ofenzivnog logora. Piše da ja takve detalje ne mogu znati, jer nismo intimusi. Ali, zaboga, tu priču nam je on sam ispričao, naime meni i Ninu Paviću, svom zamjeniku u “Danasu”. Dok je Živko bio glavni urednik toga Informativno političkog tjednika prenapuhane reputacije, obnašao sam, naime, visoku dužnost njegova pomoćnika.
Žile Milić preuzeo je “Danas” početkom osamdesetih kad je partija razjurila sve ranije urednike zbog jedne afere. Doveden je iz Beograda, kao drug veoma povjerljiv, a nas dvojicu pridodali su mu kao “mlade nade” kuće “Vjesnik”. U stvari, bacili su nas onamo da poginemo, jer smo kao tzv. šuvarovski komandosi smetali rukovodstvu. Tako su nas se lijepo riješili pustivši nas da izgorimo između glavnog urednika koji nam nije vjerovao, i redakcije koja nas je mrzila kao izdajnike… To spominjem da objasnim kako smo se Žoile i ja susreli i u kakvim smo bili odnosima. Zapravo, prilično intimnim. Milić je stanovao u Preradovićevoj ulici, u funkcionerskoj garsonjeri, rukovodilačkom pansionu koji je čuvao milicioner, a nas dvojica dolazili bismo k njemu ujutro da sačekamo auto sa šoferom koji će nas sve prevesti na Velesajam, gdje je bila smještena redakcija. Kod njega u salonu održavali smo povjerljive sastanke – bila je tu i Mila Štula, koju je instalirao i povjerio joj zadaću da za svaki broj zavede i intervjuira po jednog starog revolucionara, člana Savjeta Republike – tijela u koje se slalo te islužene naftalince, pošto bi postali neupotrebljivi za rad u operativnoj nomenklaturi. Ipak su imali neki utjecaj, koji je Žile namjeravao agregirati. Na jutarnje sastanke došao bi i drugi pomoćnik glavnog urednika, dugonja vječno pospana izgleda, bard dogovorne ekonomije, Ante Živković – Cipela. On se hvalio svojim prijateljstvom sa Salvatoreom Allendeom kojemu je poklonio svoj kaput, u kojem su ga Pibochetovi vojnici odveli u nepoznatom smjeru. Žile bi onda krenuo opisivati svoje pustolovne dogodovštine iz duge karijere drugog jugoslavenskog inozemnog izvjestioca (prvi je bio – Đuka Julius, kompanjero Hulius). Hvalio nam se kako je prvi u svijet odaslao informaciju o identitetu vijetnamskog zapovjednika, generala Đapa. Sad kaže da nije, a svi agencijski novinari znaju da je tu informaciju prvi imao “Tanjug”, kojemu se Milić javljao iz Košinšina. Znam da je Žile bio u Dijen Bijen Fuu, a ja nisam pa je malo glupo da ga ispravljam oko detalja, ali bit će da mu se pomiješalo, jer kaže, primjerice, da u francuski utvrđeni logor nije mogao stići avionom budući da ondje nije bilo aerodroma – a bila su dva, što je podatak koji se može naći u svim izvorima… Imam pri ruci djelo samog generala Đapa (“Oslobodilački ratovi naroda Vijetnama”, Suvremena vojna misao, Beograd 1973.). Na 169. stranici Đapova je vlastita taktička karta, na kojoj su jasno ucrtana oba aerodroma – jedan u podnožju utvrde na brežuljku “Beatrice”, a drugi južno, oko tri kilometra izvan perimetra glavnog logora, kod isturenog položaja “Isabelle”, koji je ubrzo odsječen od francuske glavnine. Bit će da je ovdje po srijedi pojava koju je Italo Svevo opisao u svom čuvenom romanu “Senilita”.
Razumijem da se Žile ljuti što sam napisao da je otišao na novinarska Vječna lovišta, ali to mi za tekst uopće nije odgovaralo, što znači da nisam izmislio, nego sam pogriješio. Tekst o Dien Bien Fuu bio je napučen samim dugovječnim, gotovo besmrtnim likovima. General Đap još je živ, ima točno sto godina, dok je Bigeard umro u 94. godini pa se i sam Žile tu dobro uklapa sa svojih 88 svjećica – a ono oko noćivanja u padobranskoj svili pod tropskim nebom, on zapravo i ne demantira nego, ako sam ga dobro razumio, kaže da između njega i dame nije bilo ništa. Pa to sam i rekao, a uostalom, baš me briga što je ispod padobrana radio s Genevieve de Galard, zvanom “anđeo iz Dijen Bijen Fua”, jedinom bijelom ženom u logoru, bolničarkom odlikovanom viteškim križem Legije časti, koju su legionari, tjedan dana prije pada uporišta, počasno primili u jedinicu kao “legionnaire de 1ere classe”, skupa s pukovnikom Biegardom. I što tu onda zapravo ostaje da se bog zna kako ispravlja i demantira?