Sto šema Denis Kuljiša/”Globus” br. 978 (2009)
A Pofuk kao da je u zemlju propao! Iz dana u dan uzalud sam listao novine tražeći njegovu recenziju splitskog nastupa violinista Stefana Milenkovića. Bio je to događaj sezone, ali vodećeg glazbenog kritičara vrag je očito odnio nekamo gdje nije mogao pratiti koncerte ozbiljne glazbe. I zaista – uskoro se oglasio s planine Svilaje, ljuta brda u gluhoj vlaškoj pripizdini, odakle pogledom zaista ne možeš doseći ni sve one zaseoke na Miljevačke visoravni koje nabraja Arsen Dedić u jednoj svojoj ironično-elegičnoj pjesmici… Kao, bira se Miss, pa se redaju misce iz svih sela. On ih jednu po jednu izvodi na scenu – dok ne shvatiš kako je stari prevejanac, zapravo, napravio cenzus spaljenih srpskih sela, koja su poharali «kriminalci u uniformama Hrvatske vojske», kako se o tome tada pisalo… Što je pak Pofuk vidio sa svilajske ćuke nad Drnišom? Vidio je Dinaru! Osjetio je ćuh «vjetra s Dinare», što je naslov čuvenog Thompsonova hita, pa ga je to potreslo i napisao je esej u povišenom domoljubnom tonu, što me odmah upozorilo na literarne izvore. Barres, zaključio sam, Maurice Barres koji je nadahnuo i Matoša početkom prošlog stoljeća, a zatim, stekao ovdje novog adepta, postuma iliti Pofuka, nakon punih stotinu godina! Matoš se znao raspekmeziti nad zagorskim pejsažom, pa to uklopiti u pravaške davorije, formu zaista neprimjerenu suvremenom novinstvu koju nanovo otkriva ovaj čestiti glazbeni kritičar. Ječi kao pozauna, cvili kao oboa, pa se u poetičnoj invokaciji misterija krvi i tla, pomiješanoj s eteričnom aromom vrijeska odjednom okomljuje na mene – kakav prozaičan motiv! – zbog jednog članka koji sam napisao o društvenoj i idejnoj polarizaciji hrvatskog Sjevera i hrvatskog Juga. Opreka je, inače, prilično banalna sociološka tema koja kod nas dobiva naknadnu važnost zbog političke teritorijalizacije biračkoga tijela.
Po rezultatima parlamentarnih izbora 2007. godine vidi se da HDZ premoćno pobjeđuje u pet od jedanaest izbornih jedinica kompaktno raspoređenih na jugoistoku zemlje, a SDP i lijevi blok u šest sjeverozapadnih. Na moju sociologiju, Pofuk poteže neusporedivo težu kijaču: liriku. Udara u kitaru, pada u patriotski zanos. Umjesto o Milenkoviću, on o Thompsonu, umjesto iz Dubrovnika, on sa Svilaje – a s tim se diskursom zbilja ne da polemizirati!
Pofuk valjda misli da sam uobraženi malograđanin koji prezire običan narod što obitava u primordijalnoj folklornoj divljini naše ultramontanske Nedođije. No, recimo, podno planine Svilaje živio je moj pradjed, Andrija Kuljiš, učitelj u Oklaju, koji je istodobno, 1886. u Splitu izdavao novine, «Pučki list», pa objavljivao svoje prijevode Leopardija i korisne gospodarske naputke. Tu, dakle, na hrvatskom Istoku, gdje nesretnog Pofuka spopadaju retrogradne misli i emocije, moj je pradjed bio Zapadnjak, ali ja ipak manje polažem na provincijske intelektualce iz te obiteljske grane (jedan od njih, profesor grčkog rođen u Muću, dao je ime klubu «Hajduk»), nego na djeda Mihaila Fjodoroviča Petrikova, atamana bijele konjice, donskog kozaka iz Stavropolja na Kavkazu, splitskog trafikanta na Pjaci. Ranjen kod Caricina, gdje se borio protiv Trockog, bio je teški reakcionar i pravi gospodin: nikad nije govorio o ratovanju, o tome kako je jurišao na čelu svog eskadrona, o zarobljavanju na Krimu. Moji klinci izgubili su negdje njegova Georgija, križ s kojim su se igrali dok su bili mali. Nije imao što dodati izgubljenim i dobivenim bitkama. Smatrao je da je vatreno oružje za kukavice, jer se džentlmeni bore isključivo hladnim, kavalerijskom sabljom. Kad sam imao sedam godina i upitao ga čije je to crvena zastava istaknuta za Prvi maj, samo je rekao: «To – razbojnička!» Bit će da sam od njega preuzeo naglu ćud i idejni radikalizam. Zato mi je oduran domoljubni patos koji zahvaća štreberske tipove u pozadini, na sigurnoj idejnoj i vremenskoj distanci. Pomislim – gdje je bio nesretni Pofuk kad sam tražio novinara koji će uz 66. opkoparsku brigadu Ljube Česića Rojsa poći na Dinaru gdje se probijao put da se iznad Knina osvoji vatreni položaj za artiljerijsku pripremu pješačkog juriša 4. i 7. brigade? Morao sam slati neke polupismene ražalovane sisovce, a Mate Bašić poslije je njihove tekstuljke obogaćivao pravopisom i metaforama…
Kome vragu sad trebaju turbo-pofuk pjevači s Dinare i svirači sa Svilaje? Još mu se kao leut uz trublju priključio Jurica Pavičić, kojemu bi bolje bilo da šuti, budući da je po njegovu romanu snimljen film «Ovce od gipsa» gdje ekskulpira zlikovce poput onih iz Merčepova eskadrona smrti. Prikazuje, naime, branitelje-osvetnike koji počine zločin što se ne smije opravdati, ali može razumjeti. Ne znam što bi Jurica o tome mislio da su mu ti likovi kao meni devedeset i prve zakucali na vrata?
Dugo sam razmišljao što povezuje ove hrabre ljude koji su me napali zbog manjka patriotizma i zbog urbanog rasizma. Pošto sam odbacio politički nekorektne primisli i paranoični antiklerikalizam, zaključio sam: nacionalisti, brate, to su nacionalisti, ali jako fini!