Gospodin Donat ima narav idealnog novinskog kolumnista: sve ga nervira, a istodobno, strahovito je konstruktivan. Ima ideju za svaki problem i problem za svaku ideju. Njegov je dijapazon golem – to je zaokružen lik, čovjek koji je napisao trideset, četrdeset ili pedeset knjiga, ovisno o definiciji po kojoj ćemo pribrojiti ili odbiti zbornike, hrestomatije, antologije, priređena sabrana djela ili posebne brojeve časopisa… Baš po jednom takvom radu, g. Donat uselio se u moj intelektualni kurikulum autodidakta, kad je, naime, u nekoć uglednom splitskom mjesečniku ”Mogućnosti” napravio izbor teorijski tekstova o kriminalističkom romanu.
Bilo je to krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih, dok se o tzv. trivijalnoj književnosti još nije puno znalo, ni pisalo, a krimići su izlazili u roto-formi domaćeg pulpa kod sarajevskog izdavača pod genijalnom egidom: ”300 čuda”. U specijalu splitskog časopisa, što se inače bavio mrtvačkim književnopovijesnim i ustajalim kulturnopovijesnim temama, gospodin Donat uspostavio je takav impozantan esejistički bojni red semiologa, strukturalista, primijenjenih pomodarskih filozofa i šminkerskih talijanskih teoretičara da se bolja, podjednako atraktivna, dobro fundirana stvar tada nije mogla naći ni u jednoj europskoj kulturi. Znam, jer sam odmah na temelju toga materijala, pošto sam časopis posudio i progutao u čitaonici Odsjeka komparativne književnosti na našem zagrebačkom Filozofskom fakultetu, pa još ponešto naokolo iskopao i pročitao, postao amaterski urednik trivijalne književnosti u nekom omladinskom časopisu te po novinama stao objavljivati pseudobartovske članke o ideologiji u romanima o Jamesu Bondu. To je to doba kad je i za vodeću reviju s golim curama na duplerici vrijedilo pravilo: Nema Starta bez Barthesa! U okolini koju je obilježavala socijalistička permisivnost i veliko pumpanje novaca za kulturne i parakulturne aktivnosti, stvorila se podloga na kojoj su mogli opstati i najkrupniji teorijski predatori poput gospodina Donata. Kad bi se uspravio u naravnoj veličini, onako impozantan, markantan lik s leptir-mašnom, pa digao glas, njegova se rika pronosila nizjem hrvatske kulturne savane…
- Roland Barthes, semiolog koji je obilježio generaciju europskih intelektualaca
Ta njegova leptir-mašna pritom je vrlo interesantna stvar: u socijalizmu, nosili su je samo kompozitori poput profesora Raukara, ili neki nepodnošljivi pozeri, a kod gospodina Donata, to je bila zastava, oznaka njegove građanske forme, u koju se, međutim, nije do kraja uklapao, što je također ključno svojstvo za valjanog novinskog kolumnista – nikad se do kraja ne uklapa u vlastite i novinske okvire, forme, ograničenja, žanrove i političke ideologije… Uvijek nešto pretječe, pa se i toga promuklog pokrupnijeg momka nikako nije moglo svesti na rolu književnog esejista i predgovarača, ili subverzivnog političkog aktivista i zatvorenika savjesti, antikomunista, hrvatskog nacionalista, ovjerovljenog Zagrepčanina, miteleuropskog gastronoma, ruski i frankofonski obrazovanog inteligenta dobro upućenog u serbiku i jugoslavističke teme… Drugi bi pokušao živjeti samo od jedne od tih stvari, ali gospodinu Donatu bilo je ispod časti da svoja usmjerenja ili idiosinkrazije komercijalizira, pa je s mladenačkim, gotovo dječačkim žarom izbjegavao uskoću stabilnih karijernih reputacija, kao i političke denominacije, osim u času kad su bile krajnje nepopularne, pa bi ih na trenutak preuzimao kao čistu kontru. Njega, naprosto, nije bilo lako uloviti ni za glavu ili za rep – a to je baš ključno svojstvo boljeg novinskog kolumnista nepredvidivog smjera zaključivanja i začudne slike. To mora biti kao u naučno-fantastičnom filmu kad junak upadne u rupu na podu, pa se kotrlja kroz cjevovode, juri kroz tunele, pada u ambis i nađe se u prethistoriji ili na planeti Tatooine.
Većinu slabih autora te precijenjene forme – žanra ”čiste” kulture – koja obiluje gnjavatorima koji popuju i popovima koji gnjave, pročitaš čim im vidiš prvu rečenicu. Dalje – sama razrada, popunjavanje standardnog templata, tupež, žilavljenje i ”vejanje ovejane suštine”. Naravno, kolumnistička forma prilično je svedena, obično se nekom opažaju, pričici, primjeru, na svjež povod nakači duži ili kraći rep promišljanja, dociranja, moraliziranja, i od toga se ne može daleko pobjeći, s tim što najpopularniji kolumnisti, koje u Americi sindikalizira na stotine dnevnih listova, forsiraju ovaj prvi element, uvodni prizor, sliku, tu osnovnu aktualnu referencu, dok zaključci idu aforistički. Znaju to biti silno utjecajne, čitane kolumne u kojima autor s jednom rečenicom definira povod, a onda se na nju baci kao bijesan pas, dok je dobro ne izujeda i sažvače. Dakle, u svemu, nije presudna forma, nego intelektualni i stilski raspon, izum jezika za potrebu osebujnog idoma što izriče neobičnu viziju, te angažman, oslobađanje energije u medijskoj fisiji, te u polemičkoj borbi, koja podsjeća na španjolsku koridu. Gdje također imaš zadan krug, najjednostavniju dramaturgiju: bik ulijeće kroz stajska vrata, dočekuje ga propisno opremljen matador – ljubičaste čarape, baletne papuče, zlatnom srmom izvezen prsluk, poza kao u solista trupe teatra Kirov, a u ruci neki mali posrani iskrivljeni mač, kojim bi trebao dokusuriti minotaursku neman od dvjesta i pedeset kila čiste agresije, koja gnjevno sopće kao Ljubo Ćesić Rojs u emisiji ”Piramida”. Strahovito neravnopravan meč, koji toreador rješava fintom – Veronika, elegantan poluokret koji rascvjeta skut svilenoga plašta – pa se ustremi, krkne bika među lopatice i dopre mu do srca klasičnim polemičkim potezom, kad jedna riječ tako ubode, da je žrtva mrtva još dok stoji na nogama.
- Murray Kepton, pisao je neprekidno 48 godina dnevne kolumne za njujorške listove a po gradu se vozio isključivo biciklom. Gospodim Donat išao je po Zagrebu pješke, a za sobom je uvijek vukao mala kolica za plac sz knjigama – onima koje je napisao, ili ih čita, uređuje, fusnotira…
I to je također bitno kod kolumnista – mora biti opak, nesmiljen, nije to posao za prigodničare koji riječima lijepo popločaju homilije – ako nije zločest, ne valja mu posao. Naravno, odmah se sudaraš s limitima političke korektnosti, ali ofenzivan igrač, solo-dribler, uvijek je malo u prijestupu, i određena naglost u formulacijama, podrazumijeva se. Recimo, Murray Kempton (r. 1918), jedna od najvećih faca angloameričkog novinstva, čovjek koji je od 1939. do 1987. pisao dnevnu kolumnu za njujorški Post i Newsday, sigurno je bio ponesen osjećajima kad je (1966.) napisao ovu rečenicu: ”Da me uvojače i odrede za izvršenje smrtne kazne nad članovima Centralnog komiteta Komunističke partije Kine, nastojao bih posao obaviti uz primjerenu ozbiljnost i sućut, ali uredništvo magazina Time pokosio bih rafalom iz mitraljeza grohotom se smijući – to je jedino orgijastičko iskustvo koje u fantaziji priželjkujem!”
Ništa slično gospodin Donat (r. 1934) nije izrekao u svojim kolumnama, pa ni u žaru famozne diskusije s Vješticama iz Rija, kao i u drugim politički nekorektnim eskapadama koje su ga znale dovesti i do suda, no da se bijesno rita u svom oboru, kao rasni trkaći konj, vidi se iz njegove novinske bibliografije. Gdje je on prošao, tu je trava još i narasla, ali cvijeće, mimoze, razne one fijolice koje duševno nabraja Krleža u ”Baladama”, nisu. No ne bi trebalo o gospodinu Donatu govoriti kao da je Maskirani osvetnik, hrvatski šampion keča u kockastom trikou s leptir-mašnom, iako je opasan duelant, uvijek onako blago ozlovoljen, a konstruktivan… On tek ima svoje ideje, koje će popratiti praktičnim ili ironičnim savjetima, prijedlozima, pa izložiti svoje mišljenje, koje je njegovo, vlastito, i ne bi ga bio spreman mijenjati za bilo kakvu pomirljivu generalizaciju. Zatim će još dometnuti i ovo i ono, zbog čega će netko možda živ iskočiti iz kože, ali – dobro, ionako ga ne možeš ignorirati, niti zaobići, pa je najlakše sve otrpjeti, jer neće predugo trajati, niti će on ne znam kako daleko otići, pošto će njegovu pažnju odmah privući slijedeća stvar, na koju će se s podjednakim strahovitim oduševljenjem odmah okomiti…
Ne znam gdje bih ga točno smjestio u kolumnistički Pantheon – i odatle bi malo izvirivao – ali podsjeća me na Auberona Waugha (r. 1939), s kojim dijeli književnokritičarski backround i kaustičnost, a po angažiranosti na tekućim i dnevnim povodima, na Mikea Royka (r. 1932) koji je podjednakao nagao, navalentan. Kad je jednom svoju kolumnu upotrebio da udomi dolutalu mačkicu, napisao je: ”I ako se nitko ne javi, bacit ću je u akvarij mog prijatelja koji drži pirane, pa će biti cap, cap, cap, žvak, žvak, žvak, sve do kitnjastog repa!”
Royka sam strašno rado čitao dok sam kratko živio u Americi – to je prava kolumna da je preletiš za lanč, dok nalakćen na šank u dajneru čekaš sendvič na irskom ječmenom kruhu s pečenom šunkom, kajganom i salatom od kupusa, pa potežeš Bud iz konzerve, dok ti iznad glave s televizora dreči raspamećen sportski komentator poslije još jednog poraza pitsburških beznadnih ”Pirata”, koji bi ruku mogli dati ”Hajduku”. Zapravo, najveća je šteta što gospodin Donat nije pisao pravu dnevnu novinsku kolumnu, nego se taj angažman kod nas povjerova nekakvim kvazipurgerskim šmirantima poput Zvonimira Milčeca, koji je zapravo ”missing link” u genezi hrvatskog mjuzikla ”Tko pjeva zlo ne misli”. Od kolumnista se u našim novinama ne očekuje da politiziraju, nego da filozofiraju, što je ostalo iz socijalizma, gdje dežurnu liniju nije mogao određivati tamo neki inokosni autorski pojedinac, nego ju je tesalo odgovorno uredništvo koje informaciju – kako je to zahtijevao legendarni partijski ideolog Branko Puharić, izumitelj funkcije ”polit-urednik” – ”nije jednostrano sastavilo u redakciji, nego se potrudilo da je dogovori u udruženom radu”. Tako da se od komentara, komentatora i onih koji redovnim komentiranjem postanu kolumnisti, očekivalo tek da zaglade, pojasne, fotošopiraju, a ne da vode vlastite ratove, upuštaju se u medijske kampanje, vendete, prepade i druge hajdučke podvige svojstvene punokrvnom novinarstvu… Daj ti poštenom kolumnistu četiri kvadratna centimetra prostora na regularnoj bazi, i zavadit će te s pola svijeta. Pomirljivi kolumnizam to je isto takvo sranje kao bezalkoholno pivo i tantrički seks.
Odmah sam znao da je gospodin Donat novinski pisac za moju kuću kad nas je, čim je izašao prvi broj ”Globusa”, napao na pasja kola (mislim u ”Večernjaku”). Temeljito smo ga nervirali – šuvarovci, ljudi nejasnog političkog profila, vjerojatno nikakvi Hrvati, eksjugoslaveni koji su obmanom oteli novine od kuće ”Vjesnik” itd. itd. Lijep polemički ispad – i odmah rekoh Paviću: ”Moramo ga angažirato za naš list!” Pa smo ga pozvali u redakciju, tada smještenu u bivšu zgradu CK na Prisavlju – na bivšem Šetalištu Karla Marxa, kojim je Marx, prerušen u udbaša, još odlazio svako jutro na posao na HTV kod Tončija Vrdoljaka – i stali ga nagovarati… Nije trebalo puno, jer je odmah uočio da se kod nas skuplja neka neobična škvadra, list i uredništvo koje se još nije bilo zaputilo određenim smjerom, pa su tu pisali i Slaven Letica, Tuđmanov glavni savjetnik koji je s njim fatalno bio na ”ti”, i Milan Ivkošić (tada u virulentnoj pravaškoj antituđmanovskoj fazi), i Živko Kustić (tada zamjenik ministra Gojka Šuška) i profesor saborski zastupnik Željko Bujas koji je predlagao da se novim pravopisom “č” i “ć” zamijeni jednim znakom s ravnom crticom, pa čak i Mladen Micek Schwartz, koji je još bio prilično sabran u nesabranim onim vremenima pa pokušavao feljtonistički izmiriti račune iz emigracije… Svi oni mirno su koegzistirali s Marojem Mihovilovićem koji je smatrao da će se liberalizirana Jugoslavija obnoviti poslije kraćih političkih natezanja, te s drugima koji su možda imali podjednako ezoterične ideje, ali ih nisu imali kad iznositi: nije bio trenutak za prazne raspre, jer je svakog dana počinjala nova fertutma, a pritom se sve, baš sve moglo objaviti u toj čudnoj novinskoj kupusari, jednoj od mnogih koje su kao kelj niknule tmurnog hrvatskog proljeća 1991. godine. Što će reći da sam s gospodinom Donatom sad nešto kao stari ratni drug, usprkos distanci u godinama i u kategoriji, koja se s vremenom mrvu smanjila – čak sam i sam počeo pisati knjige i to zabrinjavajućim tempom, a u Gjuri XL kupujem prostrane hlače od rebrastog samta. No to je maksimum do kojega sam spreman ići u emulaciji lika angažiranog hrvatskoga intelektualca. Leptir-mašnu ne namjeravam nabaviti, jer se gospodina Donata ionako ne može oponašati – on je doista jedinstvena pojava u našoj kulturi.