(2006.) Najveću prednost u predsjedničkoj trci Stipe Mesić imao je kao – autsajder. Javnost ga je percipirala kao kandidata izvan političkog establišmenta, dok je Budišu vidjela kao dio, navodno, moćnog političkog ustroja SDP-HSLS. On je stoga stekao image stranačkog birokrata, što se podudaralo s njegovim nespontanim nastupom i držanjem. U kampanji nitko ne ulazi previše u bit i nikomu se tu ne bi dalo objasniti kako je moćni Račanov politički pogon zapravo jedan polukat u uredskoj zgradi na Iblerovu trgu, dva-tri kompjutera i nekoliko aktivista, a Budišin, malo veći građanski stan iz kojega su posljednjih godina u HDZ prebjegli svi viđeniji liberalni tehnokrati, ako se već nisu odcijepili s Gotovcem, pa u Feralu, iz broja u broj, razvaljuju svog bivšeg predsjednika i sadašnjeg koalicijskog partnera. I Mesić je, naravno, autsajder. On je posljednjih godina prisjedao Čačićevoj “jednosobnoj” stranci, vozio se starim Golfom, te odgađao trenutak kad će iz političke polumirovine prijeći u bazalno stanje opće umrtvljenosti. Čudno je ipak kako je taj čovjek zaista bogate političke biografije primljen u javnosti kao neko kadrovsko osvježenje, protagonist koji se neočekivano pojavljuje iz prikrajka, dok Budiša, koji poslije predsjedanja studentskoj organizaciji u doba maspoka može pokazati jedino ritualno ministrovanje u Gregorićevoj vladi javnoga spasa, slovi kao nekakav izlizani aparatčik… Upravljanje predodžbama glavna je svrha izbornog nastupa, i u tome je Mesić bio potpuno uspješan. On je, zapravo, stari, iskusni, politički profesionalac, koji je obnašao sve funkcije, od predsjednika općine do predsjednika države. Bio je predsjednik Vlade, predsjednik Sabora, čak i rotacijski predsjednik zemlje puno veće od ove koja mu je sad pala u krilo.
I’ve been there, I’ve done that, mogao bi reći, frazom Clinta Eastwooda, da mu spomenu bilo koji položaj iz političkih Figura Veneris, ili bilo koju poziciju na kadrovskoj lijani u političkoj džungli ovog dijela uzavrelog Balkana. Sav njegov život bio je politika, osim najranije mladosti, koja ga uopće nije obilježila. Ni školovanje (Mesić je pravnik, doktor prava, kao i Vladimir Bakarić, otkako se za dr. opet priznaju rigorozi, tj. državni ispit); ni porijeklo (Slavonac, zapravo doseljeni Ličanin); pa čak ni burno ratno djetinjstvo (u partizane, još kao dijete, uzeo ga je dr. Dušan Bilandžić, da ga spasi od ustaškoga noža). Doima li se Mesić kao pravnik iz ličko-slavonske partizanske familije, lik koji bi u nekoj nepostojećoj Štivičićevoj televizijskoj drami glumio pokojni Jovan Ličina? Nipošto. Mesić je, usprkos malo gruboj, čekinjastoj, vanjštini, zapravo urbana pojava; on pazi na manšete svoje bijele košulje, pa bi tu personu dramatis bolje dao, primjerice, Boris Buzančić. Ako Mesića nisu obilježili mladost, profesija i podrijetlo, odredila ga je karijera političara, s paradigmatskim obratima svojstvenima tom riskantnom, ali izvanredno blagodarnom pozivu u državama koje su se formirale na našem prostoru. Iz njegove političke biografije možemo čak ponešto i naučiti: primjerice, da su u političkoj karijeri uzleti, uglavnom, kratkotrajni, a jedino padovi brži od uspona, te kako je prirodno stanje političara da vreba u močvari, kao žaba ili krokodil, samo s očima i obrvama iznad površine… Počeo je kao omladinski aktivist, a u doba Savkine i Tripalove menjševičke vladavine dotjerao do ne baš visokoga položaja zastupnika u Saboru i predsjednika rodne općine Slavonska Orahovica.
Zastupnik je tada bio obični delegat, a rodni otočić u Panonskome moru, dobio je ime po rakiji (ili obratno), i treba ga tražiti na vojnoj specijalki. Politički ne bi bio spomena vrijedan da nije čuven po tome što je ondje Stipe Mesić grdno nastradao ‘71., jer je, iz velike revnosti, jedan drum u varoši preimenovao u Ulicu Desete sjednice CK SKH, da evocira kontrarevolucionarni partijski skup s kojim je 1970. počelo Hrvatsko proljeće. Kad su na sud donijeli ploče, svjedoči profesor Caratan, bivši lider reformirane, očovječene, komunističke stranke, Mesiću su odmah dosudili godinu i pol, pa je dvanaest mjeseci zaista i odguslao u zloglasnoj Staroj Gradiški.
Povod je mogao biti klošmerlski, ali robijanje u tom najgorem, vlažnom, negrijanom zatvoru, gdje su kriminalci, budući hrvatski tajkuni, zlostavljali i na sve načine varali uznike, buduće hrvatske državnike, sigurno ne potiče na smijeh. Ali, tko poznaje mehanizam represije u bivšoj Jugoslaviji, zna da je potonje maltretiranje čovjeka koji je, na slobodi, kao politički zatvorenik dobio policijski dossier i crnu točku u svim kadrovskim kartonima, bilo još puno gore. Nije postojao Sibir, ali je sumnjičenje, ograničavanje, sitno maltretiranje, koje je moglo potrajati i desetljećima, ljude pretvaralo u osamljenike, manijake i fantaste. To što nije postao Hrvoje Šošić nego Stipe Mesić, puno govori o duhovnoj otpornosti hrvatskog predsjednika, a njegova sudbina “samoupravljača drugog reda”, koji se probio do direktora malog, neuspješnog arhitektonsko-konzultantskog biroa na vječnom minimalcu, mogla bi poslužiti kao predložak za sjajan humorno-gorki češki ili srpski film.
U predizbornoj kampanji 2000. godine, prilikom obnove hrvatske demokracije poslije diktatorove smrti, dovodila se u pitanje narav njegove misije u Predsjedništvu SFRJ, inače sjajno prikazane u britanskom dokumentarcu Smrt Jugoslavije. To je bila najniža točka te mizerne političke kampanje: ne toliko kao dno demagogije, koliko kao pokazatelj totalne ignorancije što je zavladala na hrvatskoj političkoj sceni, pa više nitko ne zna ni što se dogodilo, ni kako su događaji bili aspektirani. Kad se vratio iz Beograda obavljena posla – Jugoslaviju je srušio do temelja – dočekalo ga je isto ono što i tisuće branitelja prilikom povratka s fronta: dok je izbivao, drugi su se obogatili, a on ostao bez namještenja… U stranci je počeo nezaustavljivi uspon Gojka Šuška. Ispijeni grubijan u kožnatom kaputu, zapuštene vanjštine, s bulumentom rođaka iz gladne Hercegovine, Šušak je postao Tuđmanov oslonac, ponudivši mu odnošaj čistog klijentelizma. On nije bio partner s kojim bi vlast trebalo dijeliti, što ne znači da se odricao moći, koju je akumulirao i pretvorio u silu jaču od države.
Tihi državni udar koji je u Saboru pokušao složiti Šeks, s potporom Glavaša i hadezeovske Montanje, stražnje saborske klupe, gdje su neki zastupnici, pijani kao zemlja, dizali ruku na rimski pozdrav, bio je komplot uz prešutnu Domljanovu suglasnost i naveo Tuđmana da još strože postroji te klipane koje je poznavao u dušu, jer ih je i doveo na vlast, pa rekao jednom zanimljivom svjedoku: “Hja, ako ne okupite bagažu, uopće ne možete vladati…” Tako se počela mijenjati arhitektura Tuđmanova principata: umjesto barakaša, uglednih starih udbaša i pripadnika tehnokratskog lobija iz kafića Hennessy, koje je u Banske dvore doveo savjetnik dr. Slaven Letica, došli su Hercegovci koji su, kao skakavci, poharali MORH, banke, fondove i bolja poduzeća, pa je “lijeva struja” jedva uspjela za sebe spasiti INA-u, Zagrebačku banku i Tvornicu duhana Rovinj. U toj raspodjeli moći, Mesić je izvisio. Dobio je formalno visoko mjesto predsjednika Sabora, s kojega je uklonjen nelojalni Domljan. Mogao je nemoćno lupati staklenim čekićem po predsjedničkom stolu, promatrajući kako marabunta hara Hrvatskom, preuzima vojsku, policiju, a zemlju uvlači u rat s Bosnom, a zatim i sa cijelim zapadnim svijetom. Naravno, u duhu Tuđmanovih instrukcija. Mora se priznati da to nije mirno promatrao, nego je odmah ušao u klinč, i to protiv najnezgodnijih igrača, o čemu ponešto znam i svakako ću to posvjedočiti za jedno petnaest-dvadeset godina. Čim mu je Manolić to predložio, Mesić je grunuo u otpadničku grupu formiranu u saborskom kabinetu dr. Gregurića. Uz razne tehnokrate našli su se tu Manolićevi pajdaši, stari policajci, te njihovi pacijenti iz saborskih klupa. Po računici koju je Manolić napravio i obnarodovao u Globusu, imali su dovoljno ruku da u Saboru sruše Tuđmanovu monomahiju, samo što se račun, kako često biva u sličnim situacijama, pokazao pogrešnim. SIS je “prevrnuo” mnoge zastupnike kontradosjeima, stanovima, novcem, položajima…
Dr. Gregurić zakasnio je na Kosovo, a dr. Domljan ukazao se u svom lojalnom i reprezentativnom izdanju najprikladnijeg predsjednikova čovjeka, kako bi Mesić mogao biti udaljen sa svoga mjesta. Odigrana je mala parlamentarna farsa i posljednji barakaši, suputnički hadezeovski kriptodemokrati izbačeni su iz Tuđmanova pokreta, pa se moglo pristupiti dovršenju projekta diktature, koja je, zapravo, više nalikovala na tiraniju, jer se osnivala na kapricioznim porivima jednog očito već bolesnog čovjeka, koji je počeo pokazivati znakove općeg rastrojstva i biološke degradacije. Otišavši iz HDZ-a, Mesić je izbačen i iz službenog stana u koji se bio uvalio. Nakon nekoliko godina živahnosti, nabrijane političarske egzistencije, u koju je stari momak bio uronio with the vengeance, što kažu Englezi, bacilo ga je natrag u domaći Sibir, u zapećak, kraj žene, u Gradsku kavanu, da prorađuje novine i komentira politiku s odstajalim vanpartijskim drugovima: sudbina gora od smrti za čovjeka njegove vitalnosti. Malo se osovio na noge učlanivši se u Manolićeve Hrvatske nezavisne demokrate, stranku potpuno bezopasnih namjera, koja je vlas smjestila u isto stubište i na isto odmorište s Gabeličinim “čistim pravašima” HČSP-a, valjda da se o jednom trošku mogu obje prisluškivati.
Stipe je otišao od Jože Manolića kad je Joža opet počeo koalirati s Tuđmanom (poput koale, on je na dr. Tuđmanu uvijek pomalo parazitirao). Zatim se prebacio k Čačiću, koji je držao manju stranku nastalu u političkom stečaju Savkina projekta naknadnog osvajanja vlasti na drugim parlamentarnim izborima 1992. godine. Tu Mesić nije imao osobito važnu ulogu. Davao je stranci osrednju težinu i, zauzvrat, dobivao određen stranački legitimitet, da se može pojaviti na zagrebačkoj političkoj promenadi, pred Čarlijem, i sjesti za stol s Gotovcem, Bancem i ostalim “Čarlijevim anđelima”. Na predsjedničke izbore dospio je neočekivano, kao truc-kandidat Četvorke, skupine uvrijeđenih oporbenih stranaka, ogorčenih stvaranjem zasebne koalicije SDP-a i HSLS-a unutar šestočlanog koalicionog bloka. Iako se nisu usuđivale razvrgnuti taj politički brak iz računa, isticanjem posebnog kandidata protiv očekivano slabog, drvenastog, Budiše, Četvorica su namjeravala sitno napakostiti, ili malo pokvariti račun crveno-žutoj koaliciji, kako bi poslije izbora sami dobili važniju ulogu. To im je uspjelo u neočekivanoj mjeri!
Kakav će Mesić biti predsjednik? Na to je teško odgovoriti, jer još nije jasno što je predsjednička agenda. Prvi zadatak koji se nameće jest samoograničenje mandata, pristanak na drugorazrednu ulogu u odnosu na Vladu i parlament. Iz Mesićeve političke biografije, te s obzirom na njegov fajterski temperament, nema nikakvih naznaka da bi on na to mogao pristati. Naravno, neće moći vladati predsjednički, ni tuđmanovski polupredsjednički, kao nekoć samodržac s Pantovčaka, ali da će se odreći inicijative, političke intruzije u najosjetljivija područja, to, mislim, neće. Uostalom, s obzirom na početne krive poteze nekih koalicijskih ministara – primjerice u resoru obrane – čovjek počinje misliti da nije loše ako se uspostavi paralelni kanal političke kontrole, samo što nema nikakvih garancija da takav dualizam neće razvaliti Vladu šestočlane koalicije, jer se ona, po logici stvari, nejednako otklanja od Mesića. Seljački rečeno, tu će jaki, inicijativni, predsjednik biti peti kotač, a put je neravan, pa bi se taljige mogle raspasti. U tom slučaju (da nastavim s ovom metaforom) Račanov i Budišin dvojac može dalje otperjati na dvokolici (tandemu?), dok će četvorka zaostati na svom malom biciklu s pomoćnim kotačima. Mesića tu vidim kao vještog ekvilibrista na monociklu s visokim, cirkuskim, sjedištem, kako manevrira naprijed-natrag, lijevo-desno, bez izgleda da uspostavi trajnu ravnotežu… Nadam se, samo, da se ni jedna od ovih slutnji neće ostvariti!
