(2001.) Biografija Ivića Pašalića posve je nevažna za njegov politički lik. On ima dva striktno odgojena sina i jednu tek rođenu kći, a sa ženom upoznao se prije sto godina, na čagi u zagrebačkom disko-klubu Big Ben. Liječnik, rođen u Šuici, odrastao u Sesvetama, zagorski hercegovački kadar kojega je u stranački aparat uveo veliki kadrovik Joža Manolić… Tu nema nikakvih linkova na njegovu aktualnu političku egzistenciju – razmatranje njegova privatnog života da bi se razumjeli njegovi politički postupci, isto je što i pokušaj da se iz njegova horoskopa dozna njegova adresa. U politici, Pašalićev život počinje trenutkom kad je 1993. postao Tuđmanova La famme Nikita, beskompromisni izvršitelj najtežih kabinetsko-političkih zadaća. Kao i Nikita, ne postoji za javnost, izvan Firme slovi kao mrtvac. Pašalićevi nemaju privatnog života, nego se povremeno postroje da demonstriraju kako žive u idili ako ih posjete fotoreporteri ženskih listova. Uvijek na pozornici, u društvu nastupaju u ulozi mlade, sretne obitelji mladog prodornog modernog političara pred kojim je budućnost. Ponekad pomisliš da je Pašalić, zapravo, vanzemaljac, android kojim iznutra upravlja neko manje, žablje biće, kao u filmu Men in Black, dok bi njegov idilični život na katu obiteljske kuće u Sesvetama tada bio video-projekcija na očni živac, kao u filmu Matrix… Virtualna realnost, ili, kako je to puno upečatljivije bio nazvao čuveni poljski futurist Stanislaw Lem – “fantomatika”.
Stvarnost Pašalićeve osobe ukazuje se tek u ravnini politike, u javnosti posredovanoj političkim medijima. Najistinitiji on je kad se pojavljuje u Motrištima i sličnim emisijama, kao politički fajter poluteške kategorije, figura koju na Siciliji, gdje su familijarni s takvim likovima, s poštovanjem nazivaju pezzonovante, po najkrupnijoj sačmi u lovačkim puškama.
Kad je Ivić Pašalić napunio četrdeset godina, preuzeo je najveću političku stranku u zemlji. Doduše, od jučer ona više nije najveća po broju zastupnika u Saboru, jer iz HDZ-a pritom izlaze dr. Mate Granić i Vesna Škare-Ožbolt, što mijenja mehaniku unutrašnjepolitičkog ustrojstva, pa u nekoj koalicionoj krizi, pod pretpostavkom cijepanja molekularne strukture vlasti na stranačke atome, predsjednik Republike, ni teoretski, ni u kakvoj taktičkoj varijanti, ne može izbjeći da mandat prvo ponudi šefu sad najveće stranke, premijeru Račanu. Ranije najveći HDZ, sad je tek gotovo najveći, ali nije posve sigurno niti da će biti Pašalićev! No, u osmini finala, dok je u igri još bilo cijelo Predsjedništvo HDZ-a; učeni Pavletić; ugledni Granić; popularna Vesna Škare; čestiti Jure Radić; neodoljiva Ljerka Mintas-Hodak; pa čak i famozni Canjuga, činilo se da je Ivić autsajder, zadnja varijanta, Hercegovac, šef hercegovačkog lobija, “peti ortak” skrhan lošim imageom, omrznut u stranci i prokazan u javnosti… Malo kasnije, pozornica je počišćena kao kad u Macbethu sluge odnose okrvavljena trupla umorenih lairdova, a ostaje samo Šeks, koji, napola sluđen, svaki čas pere ruke i pjevuši sablasnu odu o usudu nekoć slavne stranke… Između Pašalića i Šeksa vodila se borba oko redoslijda unutarstranačkih izbora i održavanja Petog općeg sabora – dakle, oko toga hoće li na partijski kongres HDZ-a doći stari saziv delegata, aparat koji je s Pantovčaka i uspostavio Ivić Pašalić, ili će prvo baza izabrati novi gremij, koji za Pašalića više ne bi bio toliko vezan pa bi, možda, na divanu, prevagnula Šeksova slavonska bulumenta, koju vodi njegov osječki drug, Branimir Glavaš. No, Šeks je, kako se čini, digao ruke. On je čovjek iz prošlosti, a Pašalić homunkulus budućnosti. Šeks, bivši sitni provincijski fiškal, lokalni bundžija, mutivoda i lukavac koji se s vlašću dopisivao ekavicom, a na informativnim razgovorima udbaše filao razvodnjenim informacijama, čak i u svojoj sadašnjoj avatari saborskog manipulatora, “stručnjaka za poslovnik”, ne odgovara zahtjevima hrvatske reakcije za 21. stoljeće.
Desnica će okupiti sve najgore iz razdoblja tuđmanizma – propale hercegovačke tajkune, razvlaštene tajne agente, kriminalce koji su se obogatili reketom, junake pretvorbe, koji su svoje fondove prenijeli u inozemstvo i odande pokupovali bolje hrvatske firme, te razne političke prostitutke koje su se podavale svačijim interesima. To društvo može kontrolirati jedino čovjek poput Ivića Pašalića, a HDZ-u sad ionako nije potrebna respektabilna fasada, nego kauboj koji će stoku držati na okupu. Svaki otpadnik, poput Granića, ugrožava vitalni interes cijelog pothvata: brz povratak na vlast, prije nego se učvrste tekovine demokracije i Hrvatska postane normalna europska zemlja, pa izađu na vidjelo svi ratni zločini, kriminal, podvale, lažne diplome, ukradeni vojni stanovi, ortački ugovori… Hapšenje Kutle i s njim povezanih ljudi trebalo bi, nadaju se najljući Pašalićevi protivnici, dovesti do Pašalića samoga, kao Kutlinog političkog pokrovitelja. No, Tuđmanov Ured predsjednika nije bio marketinška agencija, pa se ugovori o sponzorstvu nisu stavljali na papir, odnosno, kad je to bilo i učinjeno u krucijalnom slučaju Dubrovačke banke, glavni je pozadinski lik ostao sakriven. U ugovoru, sastavljenom kod javne bilježnice od intimnog povjerenja, čuveni je “peti ortak” opisan kao “osoba čiji je identitet poznat svakom od četvorice potpisnika”. Na zahtjev suca, potpisnici ugovora moraju otkriti identitet “petog ortaka”. Po našem zakonu ne mogu to izbjeći šutnjom – no to, naravno, ne znači da neće ukazati na nekog posve bezazlenog, ili svaki na drugog čovjeka, ili se pak izmotavati na tisuću drugih načina. Zašto su onda dvojica naoružanih ljudi odnijeli ortački ugovor iz bilježničkog sefa? Već je bio publiciran u novinama, pa tu nema nikakvih tajni koje bi Pašaliću naknadno mogle naškoditi. Cilj provale bio je da se prikaže sila. Operativci koji su upali kod bilježnice, nisu se ni potrudili maskirati. Oduzeli su joj sve ugovore pohranjene u blagajnu, jer nisu imali vremena tražiti one po koje su došli… No, poslije nekoliko mjeseci, drugi klijenti koji su ostali bez svojih dokumenata, pozvani su na policiju, gdje su im papiri uredno vraćeni!
Pašalić, koji je nastojao stvoriti sliku o sebi kao o čovjeku previše vještom da se lako nalijepi na korupcionašku muholovku, neizravno je impliciran u nekim najgorim aferama posljednjih godina, ali je njegova moć uvijek bila veća od suprotstavljenih interesa. Pašalić je navodno svom tastu pomogao da dođe do golemog građevinskog zemljišta u Zagrebu, a bratu možda osigurao veze za bankovni kredit s kojim je sagrađena tvornica namještaja koja je ionako propala. Jedan Ivićev rođak iz Šuice postao je vlasnik Duhana, vrlo bitnog punkta u kompliciranoj paukovoj mreži novinske distribucije, koju je kontrolirao Kutle preko Tiska. No, guranje Šuičana, ako je možda i ružna stvar, još nije oglašena kao zločin. Iz predsjedničkog ureda određivali su se cilj i sredstva političkih specijalnih operacija, kojima se Globus grupa pokušavala osoviti u Istri. Posjedovala je Mirnu, preuzela pulski trgovinski lanac Merkat i Arenaturist. Zajednički, ta su poduzeća raspolagala većinskim paketom dionica Istarske banke, koja je Kutli i dala 250 milijuna kuna kredita, s kojim ih je kupio!
Iz Ureda predsjednika, moralo je doći odobrenje za to preuzimanje ekonomije buntovnoga poluotoka. Stvar je najposlije propala samo zato što su se umiješali drugi hadezeovski faktori i struje, naročito tamošnji tajno kupljeni ljudi koji su u Zagreb dolazili s upozorenjima kako bi u Istri direktna, neskrivena politička kontrola bila politički i izborno kontraproduktivna, kao i u Splitu, gdje je poslije preuzimanja cjelokupne ekonomije, narod masovno glasovao protiv hadezeovske vlasti na lokalnim izborima. Ali, ima li u krivičnom zakonu nešto protiv političkog inženjeringa? Ivića neće uloviti na velikim stvarima ako je po dužnosti bio politički naručitelj, a ne izvršitelj, a u manjim, štitit će ga poslanički imunitet i ranija pozicija oporbenog potpredsjednika Sabora, dakle formalnog šefa hrvatske opozicije. “Zatvaranje” interesnih lanaca i polja, nalik je potezima igre go, puno pametnije japanske verzije šaha; u njoj je kombinatorika instinktivna. U toj sofisticiranoj političko-poslovnoj igri staklenih perli sve je neutuživo, osim krajnjih, prljavih poslova disponiranja novcem, koji uvijek obave direktori, zicprezidenti, unaprijed otpisani i ozloglašeni potrošivi ljudi manje pameti, ogrezli u pohlepi.
Kakvi su onda izgledi da se ukeba i onemogući Ivića Pašalića? Postoje četiri kategorije zakulisnih poslova. U kategoriji ordinardne hadezeovske marćapije (vrijednost od 1 do 10 milijuna maraka) on nema poznatih prekršaja koji bi ga mogli doći glave. Ima doduše jedan nerasvijetljen slučaj neizvjesnih reperkusija. Karlovačka zastupnica HSLS-a u Županijskom domu bila je uoči izbora izjavila u Saboru kako raspolaže dokazima da je Ivić Pašalić od državne Karlovačke banke izbio kredit od nekoliko milijuna maraka. Nije poslije izašla s papirima, iako je to najavljivala, jer ih, čini se, nije ni imala, nego samo vidjela; pokazali su joj ih ili obećali u banci… Direktor banke nije o tome navodno ništa znao, ili još nije bilo vrijeme da se deklarira, a karlovačka policija nije poslije izbora ništa na tome učinila. Ovaj slučaj izgleda kao velika mina, jer je neki konkretan novac puno bolja stvar za tužiteljstvo, nego velike priče o neizravnoj političkoj kontroli, investiranom utjecaju i sličnim stvarima. Novinar se na sudu brzo osvijesti oko toga – mene je, na primjer, sudac zagrebačkog Općinskog suda, jedan pulen bivšeg hadezeovskog državnog odvjetnika Hercega, upitao: “Kad navodite da je list Zapadna Bosna, od kojeg je nastao Imperijal, bio zagrebačka ekspozitura Fikreta Abdića, znači li to da je na vratima redakcije stajala neka ploča s natpisom takvog sadržaja?”
U drugoj, višoj kategoriji krupnih korupcionaških pothvata (vrijednost od 10 do 100 milijuna maraka) u koji valjda spada Tisak, te velike regionalne operacije Globus grupe u Istri, Dalmaciji i Slavoniji, Pašalić se nigdje osobno ne pojavljuje, čak ni u stvari Dubrovačke banke, gdje su dubioze dosegle gotovo milijardu maraka, nego kao duh lebdi iznad vode – njegova se prisutnost može osjetiti, ali ne može dokazati. Čisti spiritizam.
Treća su kategorija elevirane afere nepoznatih državnih provizija prilikom prodaje koncesija i nacionalnog bogatstva, usmjeravanja novca od nafte, koja se kupuje kao najskuplji Siberian Light, a tovari kao duplo jeftiniji Russian Crude, pa se razlika dijeli s mafijom, samo što sve ostaje u zakučastom, neraspletivom “polistirenskom lancu” koji se paučinasto upreo od Zagreba do Zuricha, neprekinut još iz doba socijalizma. Ali, tu Ivić Pašalić možda i nije pomolio nosa, osim ako njegova Zaklada državnog zavjeta, misteriozna ustanova, vjerojatno futuristički namještena poput ureda Doktora Zlo iz filma Austin Powers, u kojoj sjede pet tajnica s jakim hercegovačkim naglaskom, uz politički “reket” (da to opišemo tako grubom metaforom) ne obavlja i neke druge poslove iz sfere povezivanja politike i privrede. O tome puno ne znamo. Tek, da je i moćni Ivica Todorić morao tu istovarivati neke donacije… Bilo bi dobro da MUP u Zakladu pošalje istražitelje s odredom specijalne policije koja će maljevima razbiti ulazna vrata te pokupiti papirologiju prije nego evidenciju progutaju rezači konfeta. Čak i ako ništa ne nađu, takav bi ulazak bio primjeren konfrontaciji legalne vlasti s leglom paralegalnog utjecaja, preko kojega se izvode razna čudesa, od akvizicija novina, do stipendiranja korisnih novinara, ili njihove djece…
U četvrtoj kategoriji u koju spada besprofitni politički inženjering, od čega je korist posredna, a stvara se najveći utjecaj, Ivić Pašalić bio je najvažniji Tuđmanov operativac u pacifikaciji i kontroli medija. U ovoj sferi skriven je i njegov najveći liability: na vrhuncu frakcijske borbe sa smrtnim neprijateljem, inženjerom Hrvojem Šarinićem, u jeku afere “Dubrovačke banke”, došao je u pitanje sam Pašalićev opstanak u Tuđmanovoj okolini, a time i njegova cjelokupna politička egzistenciju. Stvari su se do te mjere otrgle kontroli da je smrt jednog Šarinićeva sina i jedva izbjegnuta pogibija drugoga nekoliko dana kasnije, pripisana akcijama tajne policije. To je zbilja dalekosežna stvar, koju ne bi trebalo uzimati ozbiljno, dok ne završi istraga koju bi, s najvišim prioritetom, svakako trebalo pokrenuti…
Pašalić nije investirao u poslove, nego u moć. Ona se akumulirala u stranci, s kojom je, koliko god bila slaba, zadobio silnu snagu, povezan sa centrima društvene moći. Njegovi ljudi nalaze se u bankama, najvećim tvrtkama, na televiziji. Može li ga zaustaviti željezna ruka pravde i trogirski dobričina Šime Lučin, koji figurira kao Račanov ministar unutrašnjih poslova?