Šarinić se iznova vraća u politiku! Najava da će se upisati u Granićev Demokratski centar (DC), poslijetuđmanovski i posthadezeovski HDZ, zvuči ominozno. Iz hacijende na samoborskim prisojnim strništima, odakle puca pogled na zagrebačku savsku kampanju, Šarinić je, čini se, uočio mogućnost da se reinsertira na nacionalnu političku scenu, što je pokušavao i cijele 1999. godine, s upornošću što podsjeća na telefonski aparat narihtan na auto-redial. Tada, dok je još stajao Tuđmanov monolit, nastojao se predstaviti kao navijač “Rijeke” pa s tribina stadiona, preko Linića, doprijeti do Račana. Linić je sa Šarinićem uvijek održavao politički kontakt (što je riječkog pašalićevca, Darija Vukića, dovodilo do ludila). Tako je i sad Slavko posredovao da do susreta dođe, što je zamalo završio senzacionalno – Račan ga je javno pozvao da se priključi ili pristroji SDP-u u sklopu predizbornog obećanja da će u pobjedničkoj koaliciji biti mjesta i za poštene hadezeovce. Srećom, taj pokušaj raprošmana izazvao je divljački bijes u lijevim medijima – Jelena Lovrić, uvodničarka Novog lista, bezmalo je zaprijetila da će izvršiti seppuku, ako dođe do izmirenja s tim tuđmanovskim paragonom i stvar je pala u vodu. Račan osluškuje mase. Tako se pošteni hadezeovci i Šarinić miču s pozornice, exeunt, ali svojski uporan on će to još jednom pokušati posredno i unilateralno. Zauzeo je pozu hrvatskoga paira, objavljuje knjigu o “državničkim susretima” s Miloševićem i pokušava se prikazati kao protagonist tajne diplomacije, koja, međutim, nije bila tajna, niti diplomacija, nego sramotno domunđavanje sa susjednom diktaturom, što, međutim, pretilog frankofonskog džentlmena s hrvatskom i francuskom dužnosničkom penzijom, sigurno nije a posteriori pretvorilo u hrvatskog Kissingera. Naprotiv.
Ovu knjigu izdali smo u ”Globusu”, kao i Mesićevu, jer smo šurovali s lijevom strujom HDZ-a kao s manjim zlom
Nakon epizode “simpatizera ljevice” te cameo-uloge memoarista u letećem cirkusu hrvatske vanjske politike, Šarinić sad napokon nalazi priliku da, možda, opet ozbiljnije zaigra na političkoj sceni. Iako ima 65 godina, a Granićeva ad hoc politička udruga demokršćanskog centra, ili desničine ljevice, ne izgleda osobito impresivno, treba se prisjetiti da je i Stipe Mesić, sadašnji gordi gospodar Pantovčaka, onamo stigao iz “jednosobne strančice” koju je u Ulici baruna Trenka u Zagrebu bio otvorio Radimir Čačić, kad su mu u Varaždinu propali neki poslovi. Šarinić, doduše, nije streetfighting guy, on nije hahar s nepatvorenom uličnom inteligencijom kao Stipe Mesić, nego salonski nafutrani paun, koji u zapučku nosi francusku Legiju časti, a kravate kupuje kod Charveta na Place Vendome… Ipak, ta rajska ptica iz Tuđmanova avijarija, ima uzbudljivu političku povijest.
Odakle je uopće taj okrugli gospodin pao u ovu našu dolinu suza? Obitelj je sa Sušaka, a on je odrastao u nekim melodramatskim okolnostima, s očuhom koji je bio sušta politička suprotnost njegovu pravom ocu. Došao je na studij u Zagreb, upisao građevinu i bez ikakva osjećaja urgencije studirao deset godina. Kad su ga poslali u Francusku na specijalizaciju, ondje je ostao idućih 26 godina. Dugo je živio u Maroku, sve povezano s gradnjom nuklearnih reaktora kakav je pokušao utrapiti i Hrvatskoj, još u doba Jugoslavije, na Viru kraj Zadra. Tu je uočljivo kako se lako iskorjenjivao i presađivao poput mangrove, koja u zemlju pušta grane pa ih pretvara u novo korijenje. Nije bio čvrsto vezan za zemlju, čak ni za kontinent, osobito ne za Rijeku, jer se iz Francuske vratio 1987. u Zagreb, a poslije povukao u Samobor, gdje je zrak čist, a pogled ljepši. On je kao lončanica: cvate ondje gdje ga obasja sunce. Šarinić je bio jedini solidan čovjek među polupropalicama i marginalcima koji su se iz zloglasne hadezeovske Barake preselili u novo sjedište, ružičastu vilu na Becićevim stubama, kupljenu od bogatog zagrebačkog gastarbajtera, inženjera Kulenovića, turnirskog igrača bridža, koji je pak optirao za njemačke ladanjske kapacitete. U Banskim dvorima Šarinić je već imao najveću kancelariju, odmah do Tuđmanove, kroz koju je morao proći čak i Slaven Letica kao predsjednički glavni savjetnik.
Državni vrh bez Hercegovaca: doglavnik Josip Manolić, predsjednik Ustavnog suda dr. Jadranko Crnić, Vrhovnik, predsjednik parlamenta Stipe Mesić i univerzalni kabinetski kadar, dr. Hrvoje Šarinić
Tu se inženjer Šarinić bavio svime osim politikom za koju ionako nikad nije imao smisla, no njegova je moć silno narasla, jer je, malo-pomalo, preuzeo položaj predsjednikova menedžera. Stekao je i veze s ostalim hadezeovskim menedžerima, koji su se držali banaka i javnih poduzeća, a izbjegavali političke frke na terenu i u hadezeovskim bundžijskim forumima. Identificirali su se s državom, a ne sa strankom, u kojoj su se proglasili “stožernom”, “središnjom” i “predsjedničkom strujom”… Stvar je zamalo pukla kad je Manolić pokušao organizirati unutrašnji puč, koji je propao. Dok je Šušak bio u formi, bilo je besmisleno postavljati pitanje sukcesije, jer je Tuđmanov čovjek br. 2 bio moćniji i od samog Tuđmana – samo što je moć temeljio na lojalnosti – ali kad je Hercegovac počeo kopniti, pitanje se nametnulo samo od sebe. Pretendirale su dvije skupine: Šarinićeva tehnokratska “lijeva” i Pašalićeva hercegovačka “desna”. Veliki komornik i veliki konjušar hrvatskog kraljevstva – od kojih nijedan nije na izborima osvojio ni općine, ali su upravljali aparatom države i stranke – spremili su se na finalni dvoboj, “božji sud”, svjesni da je to borba za samu političku egzistenciju. I nešto više, pokazat će se ubrzo kad se ukaže životna pogibelj! Ivić Pašalić predstavljen je na 4. općem saboru HDZ-a, održanom 4. veljače sudbonosne 1998., kao “drugi čovjek u zemlji”. Preuzeo je političku operativu. Bilo je očito da će naslijediti Tuđmana na čelu stranke i države, a Šuška na čelu hercegovačkog lobija. Tolika moć, stečena u tako ranoj dobi, zabljesnula bi i Faetona, ali Pašalić ne bi pao sa sunčevih kola da ih nisu malo zdrmali… Iz “tehnokratskog” tabora partija je otvorena klasičnom sicilijankom. Nevenu Baraču, koji je do grla bio umočen u slučaj Dubrovačke banke, obećali su fizičku sigurnost ako izađe u javnost s pojedinostima o “ortačkom ugovoru” koji je, kao direktor, sklopio s partnerima u toj operaciji, te s famoznim “petim ortakom”, njihovim političkim pokroviteljem. Barač je priču dao u “Nacional”, gdje je prvi članak iz serije izašao 25. ožujka 1998. godine, a intervju, u kojem on izravno optužuje Pašalića imenujući ga kao “petog ortaka”, tjedan dana kasnije, 2. travnja.
- Nesuđeni nasljednik: dr. Ivić Pašalić
Kad je skandal izbio, Šarinić 14. travnja organizira svoj televizijski nastup u emisiji TV-parlament, gdje razgovara sa smušenim Brankom Bilićem, u prisutnosti neobično velikog “žirija” sastavljenog od raznih uglednih javnih radnika, koji su mu smjeli postavljati potpitanja. Taj je nastup, pod egidom “europeizacije”, dopustio je Tuđman obećavši Šaranu i još nekim hadezoevskim bjelosvjetskim uglednicima poput Dobrinović-Vraniczanyja, demokratski face-lifting javnog lica hrvatske politike, da se ublaže reakcije na prepuštanje sve vlasti u zemlji Iviću Pašaliću i njegovim šuičko-širokobriješkim pajtosima.
Šarinić iskorištava emisiju da otvori skandal Dubrovačke banke i u drugim državnim, kontroliranim, medijima. U Vjesniku 26. travnja izravno optužuje Pašalića, a Tuđmanu upućuje politički ultimatum tehnokratske “ljevice”, standardno “mi ili oni”. No, argument Pašalićeve kompromitacije u aferi Dubrovačke banke uzdiže stvar sa stranačkog na općepolitički nivo, i Tuđman – inače majstor komitetskog razvodnjavanja, ali sad već bolestan i nekoncentriran – pomalo je zatečen. On oklijeva. Uto Imperijal, tabloid na daljinsko upravljanje, 1. svibnja objavljuje faksimil o transferu milijun dolara s računa jedne francuske banke, preko računa jedne američke banke, na račun Hrvoja Šarinića u Zagrebačku banku. Šušak umire tri dana poslije toga. Šarinić podvostručuje ulog: odmah sutradan po Šuškovoj smrti, kad Pašalićev novi status treba biti efektuiran, podnosi 4. svibnja “uvjetnu ostavku”, a 6. svibnja najavljuje za petak izjutra 8. svibnja konferenciju za tisak, na kojoj će, izjavljuje, objaviti sve podatke o vezama Ivića Pašalića i Miroslava Kutle s Imperijalom, te o njihovu utjecaju na tajne službe i ulogu u aferi Dubrovačke banke. Nekoliko sati prije početka te konferencije, 7. svibnja, u 1 sat i 15 minuta poslije ponoći, najstariji Šarinićev sin Mario, gubi vlast nad motorkotačem – s kojim je, u društvu Željka Malnara, bez ikakve nezgode obišao cijelu Afriku – pa na zagrebačkom zelenom valu, u Klaićevoj ulici, pada, udara glavom u betonsku žardinjeru i na mjestu pogiba. Nastaje javna i politička konsternacija. Sprovod, tri dana poslije Šuškova, Tuđman, vidno potresen, poziva u govoru nad rakom da se ne obnove vremena kad je “Hrvat išao na Hrvata” te nudi Šariniću svu satisfakciju, garancije, sigurnost. Postavlja ga u SONS, svoj glavni, “kuhinjski”, sigurnosni kabinet, koji kontrolira sve tajne službe. Obećava mu transformaciju Televizije i direktorsko mjesto za Vesnu Škare-Ožbolt, a Andriju Hebranga odmah postavlja za ministra obrane. Upriličuje se sastanak svih HDZ-ovih političkih odbora, a 14. svibnja utanačuje veliki kompromis, koji će Šariniću osigurati utjecaj. Garantira se “europeizacija”, provest će se istraga… Na sjednicama VONS-a Pašalić sjedi u magarećoj klupi; u procesijama kamarile na raznim otvaranjima, dobiva najneuglednija mjesta. Šarinić, osnažen, daje u novinama obećanje da će se “sve istražiti i razotkriti”.
Dao mu je sve osim vlasti
Sljedećeg tjedna, 22. svibnja, teško natovaren kamion krapinske registracije, na Vrhovcu, nalijeće na parkirani Peugeot 405 drugog Šarinićeva sina, Marca, pilota, koji je baš parkirao pred vrtićem da pokupi dijete, Šarinićeva unuka. Marc je ozlijeđen, odvoze ga u ambulantu, šalju na urologiju, ali mu se, zatim, gubi trag – bit će da ga je Šarinić odmah poslao u inozemstvo, na neko sigurnije mjesto. (Nakon šest mjeseci pojavit će se u novinama vijest da je Marc podvrgnut teškoj operaciji na urologiji bolnice Sestara milosrdnica u Zagrebu i da se liječnici bore za njegov život, što bi moglo značiti da ozljeda nije bila bezazlena, ni bez posljedica, iako je Šaran uporno demantirao da to ima bilo kakve veze s udesom).
Šarinić odjednom izostaje s političke scene, gubi inicijativu. Ujesen je postalo jasno da od kompromisa nije ostalo ništa, a Pašalić, nakon kratkotrajne pomrčine, opet blista na nebu kao zloslutna planeta, Uran umjesto Saturna. Kutle pribavlja još neke banke. Mudrinić se ne miče s Televizije, a Hebrang ne može iz MORH-a otjerati Markicu Rebića i Česića Rojsa. Imperijal redovno razvaljuje “naftno-duhanski lobi”. Dr. Gregurić prvi gubio živce i koncem rujna daje ostavku na sve funkcije. Zakazan je izvanredni vonsovski plenum visokih hadezeovskih tijela, na kojem Tuđman ušutkava Hebranga, podsmjehuje se nalazima istrage o povezanosti Pašalića, Kutle i Imperijala, a Šarinić, iznerviran tonom i svjestan da je izgubio, odlazi zalupivši vrata. Otišao je u Rijeku… Još jedan sastanak s Tuđmanom zakazivan je u travnju, ali to je već Šarinićeva zadnja ponuda, poslana iz oporbenjačkog kuta, u koji je bespovratno ušao davši sredinom kolovoza finalnu potporu Račanu i SDP-u. Šarinić se do kraja upinjao da ne izvisi iz hadezeovskog političkog vrha, zatim iz HDZ-a, a onda i iz politike, ali nije uspio, jer nije genij poput dr. Franje Gregurića, koji s toliko prirodnosti zauzima pozu dostojanstvenog umirovljenog političkog satrapa, pa lebdi iznad tekuće politike, nalik na zagorskog Konrada Adenauera, ili pak nastupa kao vatrogasni general i žovijalni zaštitnik propalih poduzeća u delti rijeke Krapine.
Kad čovjek vidi Gregurića ispred Čarlija, s hubertusom i pustenim šeširićem opervaženom lovačkom srmom, onako bezazlena, s prostudiranim glupim izrazom na licu, nikad ne bi pomislio da će taj čovjek, koji je poput Borisa Jeljcina, počeo kao šef moskovskog partijskog sovjeta, naime tamošnjeg jugoslavenskog partijskog aktiva, dotjerati do direktora najvećeg hrvatskog reeksportnog poduzeća, a zatim predsjednika Vlade i, naposljetku, šefa Nadzornog odbora nacionalne naftne kompanije INA, iz koje razvlašteni “desnostrujaši” šalju novinama hrpe papira, pokušavajući dokazati da je “ljevokrilna” hadezeovska mafija zadnjih godina ondje maznula tričetvrt milijarde dolara, što je, uostalom, jasno kao dan svima koji se imalo razumiju u politiku i novac.
- Šarinićeva Provansa na samoborskim bregima gdje se povukao na ladanje
Ne treba, međutim, smetnuti s uma da su onomad, kad je Šarinić nasrnuo na Pašalića, Gregurić i Šarinić istupali koordinirano. A i poslije, dok je Granić pokušavao osoviti svoj DC, podržavali su ga, svaki iz svoga kuta… Cijelo to Granićevo društvo ima, doduše, posve ograničen politički učinak na biračko tijelo, pa čak i navodnu popularnost “pridružajušče” Vesne Škare-Ožbolt mogu oni, mislim, zataknuti za Gregurićev šešir. S druge strane, možda nisu sasvim nekorisni nesuđenom partneru koji je, svojedobno, morao odbiti Šarinićevo udvaranje. Kao i svaka vlast, SDP će teško odoljeti iskušenju da redizajnira svoju oporbu, dajući prednost onoj lojalnoj, “čistoj”, koja bi trebala potisnuti onu gadnu, “prljavu”… Već s izlaskom Granića i Ožboltove, HDZ je s prvog spao na drugo mjesto u parlamentu, što ima znatne formalnopolitičke reperkusije, a imat će i još veće, kad se, razbijanjem Županijskog doma, otkloni posljednja prepreka za potpunu političku dominaciju vladajuće koalicije u saborskoj proceduri. Sad bi bilo lako isplesti razne teorije zavjere, s posebnim osvrtom na otuđenu financijsku moć hrvatskog naftno-duhanskog lobija, koji traži politička uporišta. Ali, rekao bih, tu će paučinu ipak odnijeti vjetar promjena, te očekivane reakcije na publiciranje strahovitih korupcionaških otkrića. Navodno je čestiti starina, ministar pravosuđa, dobroćudno dobacio mladome ministru policije: “Ej, barba, stani malo, imamo još samo 650 slobodnih mjesta u zatvorima!” Ali, nije lako obeshrabriti Šimu Lučina u jeku termidorskog terora nad ostacima ancient regimea. Naravno, ako kvalumkvistički vrh ne odluči drukčije…