Tko je hrvatski Čubajs? Dr. Franjo Gregorić koji je kao predsjednik koncentracijske Vlade narodnog spasa pokrenuo transformaciju hrvatske ekonomije iz tržišne državne ili ”društvene” u oligarhijsku, privatno vlasništvo, ali pod kontrolom države. Tranzicija je već bila daleko poodmakla, provedena je privatizacija banaka i glavnih poduzeća, kad je izbio sukob dvije struje u vladajućoj stranci, ”tehnokrata” i ”Hercegovaca”, te ugrozio samog predsjednika Tuđmana. Dr. Gregorić našao se u prvoj skupini, pa je izgubio Tuđmanovo povjerenje, jer je ovaj htio održati i kontrolirati obje grupacije, kako bi mogao u svemu arbitrirati i tako očuvati potpunu vlast. Poslije toga, uslijedio je Gregorićev pad, nestaje iz politike, kad više nema utjecaja na vođenje države, a oligarsi se pretvaraju u tajkune koji brane samo svoje vlastite portfelje i izbjegavaju svaku političku konfrontaciju s režimom iz kojega su potekli…
Dok je upravljao Tiskom, Kutle je najviše love zarađivao od cigareta. Od rovinjske Tvornice duhana uzeo bi Marlboro, frknuo ga i platio tek za dva mjeseca. Tvornica je sama plaćala porez, markicu koja se lijepi na kutiju unutar celofana, kao najskuplji sastojak duhanskog pakla užitka, više od devedeset posto maloprodajne cijene. Kad bi Rovinjci digli dževu, Kutle bi rekao – dobro, onda hvala, pa uzeo cigarete od Tvornice duhana Zagreb. Pall Mall nije Marlboro, ali blef je proizvođače previše koštao. No, jednog lijepog dana, Tvornica duhana Rovinj kupila je Tvornicu duhana Zagreb, te postala monopolist. Budući da je porez na uvoz cigarete naštiman tako da se nikome ne isplati – koliko god računao, Kutle nije mogao naći ćara čak ni na Lordu, koji je prilični šrot – morao je pristati na zahtjev koji mu je poslao Vlahović, gordi direktor rovinjskog kombinata: dug ispeglajte za sedam dana!
Kad su pare otišle na duhan, više nije bilo za izdavače, jer je u poslovanju zjapila rupa, budući da se iz rijeke keša dnevnog priliva Tiska grabilo kao iz Nila. Nije se mogao izbjeći skandal, štrajk i rat izdavača, što je naposljetku dovelo do Kutlina hapšenja. U Imperijalu, gdje su ražalovani szupovci objavljivali svoja ranija “saznanja”, duhanski monopol pripisuju protektoratu dr. Franje Gregurića i njegova zeta, bivšeg predsjednika Vlade, mr. Zlatka Mateše. Tvornica duhana Rovinj deset godina uživa protekciju iz najviših sfera, toliko čvrstu da ni najveća tvornica duhana na svijetu, divovski duhanski Behemot, British American Tobacco, koji je kupio kontrolni paket dionica Tvornice duhana Zadar, nije uspio proteklih godina, otkako je u posjedu toga poduzeća, izbaciti na hrvatsko tržište ni paketić svojih cigara – bili su blokirani na svim instancama, čak usprkos zauzimanju šefice nacionalne referade za zaštitu tržišne utakmice, bezazlene gospođe dr. Deše Mlikotin-Tomić, koja, naravno, kao Vladin službenik, nije mogla oponirati neizrečenim instrukcijama svoga predsjednika – ili bilo koga drugoga, tko je stajao iza monopola! Nekoliko mjeseca poslije izbora na kojima je HDZ izgubio, BAT se počeo probijati na hrvatsko tržište, a u Tisku krenula je druga runda: Kutle je uhapšen! Dr. Gregurić pak politički luta – bio se pojavio kod Granićevih centralnih demokrata, ali tu nije našao mjesta u središnjici… Kad prolazi Gajevom, od Trga prema Čarliju, svi skreću pogled – mora da se osjeća kao Basquiat, kad je shvatio da ima AIDS, ali, što je još gore, da ga imaju i svi drugi umjetnici koje pozna!
Poslije sastanka kriznog Odbora za informiranje Vlade narodnog spasa – zaista čudnog tijela državne vlasti, u kojemu smo sjedili Tonči Vrdoljak, pokojni Marinko Božić i ja – prišao mi je predsjednik Odbora i Vlade, dr. Franjo Gregurić, visok, žovijalan lik, poslije gotovo emblematska javna pojava , povjerljivo se nagnuo i rekao mi, uz ironičan smiješak: “Pa, dobro, anoniman – anoniman baš i nisam!” Referirao se na članak kojim smo u Globusu tada, 1991., popratili njegovo imenovanje za predsjednika Vlade nacionalnog jedinstva. Napisali smo da je izabran pomalo anonimni tehnokrat, bivši direktor Astre… Bilo mi je potrebno više od deset godina da shvatim koliko mu je morao izgledati smiješan taj članak.
U rasulu prethodnog državnog ustrojstva, iznikle su u Zagrebu neobične novine s velikim, drečavim naslovima, koje su njega, doktora Gregurića, čovjeka iz dubinskih, glavnih, tokova, personu koja nikada nije napustila ponornu maticu one nepregledne dubinske struje, po čijoj površini klizi velika vodena masa Gulfa – i njega su samoga svrstale među anonimce! Žicari, koji su pali kroz dimnjak, ako ih već netko nije izvukao iz džepa, odvažili smo se primijetiti da je nepoznat. Pritom, on je dobro poznavao moga oca, jer mu je bio šef u zagrebačkoj Privrednoj komori, kao i mojoj pokojnoj punici. Znao je cijelu obitelj – valjda s nekakvih sindikalnih komorskih susreta, a jedino mene nije znao, jer tu nije bilo ničega što bi ga zanimalo, budući da sam prije Globusa pisao, uglavnom, o filmovima, seksualnim običajima Jugoslavena i o avionima, kao normalni Startov novinar opće prakse. S unutrašnjom politikom i vanjskom trgovinom nisam imao nikakve veze. Moj otac došao je u Komoru iz vojske, a ne iz nekog predstavništva u inozemstvu. Drugo, bio sam oduvijek heteroseksualno orijentiran, što znači da su mi nedostajala dva osnovna priključka na službe koje su nadzirale vanjskotrgovinski kompleks: na oba čovjek sjedi, ako novčanik nosi u stražnjem džepu hlača.
Tako je moj prvi susret s doktorom Gregurićem zaista bio jedan susret s autsajderom – ali autosajder sam tu bio ja, a on me, blago zapanjen, promotrio jastrebovski netremičnim pogledom, kao neki stari, mudri kokot, malo operušan po glavi, dok se čudi piletu, koje se bori s ljuskom i sluzavim sadržajem jajeta. Drugi put vidio sam dr. Gregurića u doba kad je, 1994., pao u nemilost, povukao se iz državne operative, te u Saboru preuzeo aktivnu stranačku ulogu, zadužen za Zagorje, pripremu parlamentarnih izbora, odnose s Bosnom i Hercegovinom, INA-u, vatrogasni savez, Nikicu Valentića, kadrove iz sjeverozapadne Hrvatske u Ministarstvu unutarnjih poslova, privredu u Krapinskoj županiji i ostale trice i kučine, koje su ostale kad se raspala hadezeovska “ljevičarska”, “tehnomenedžerska” kabala, koja je htjela maknuti dr. Tuđmana i eliminirati Hercegovce (svejedno kojim redom).
Ta zavjera protiv diktatorskog apsolutizma, u kojoj je dr. Gregurić aktivno sudjelovao dok nije postalo jasno da neće uspjeti, završila je s kataklizmičkim raspadom vrha institucionalne vladajuće stranke, iz koje su izašli Stipe Mesić, stranački čovjek br. 2, i Josip Manolić, arhitekt njezina sigurnosno-obavještajnog aparata. Čim je napukao monolit, došlo je, s Manolićevim odlaskom, do otvorenog obavještajnog rata, koji se vodio preko novina. Dok su zavjerenici kalkulirali s Manolićevim starim operativcima u saborskim klupama, pa je račun pokazivao da će biti kadri skršiti Tuđmanovu većinu, sastanci najužeg ustaničkog rukovodstva održavali su se u Saboru, u Gregurićevim potpredsjedničkim odajama. Znali su da ih prisluškuju – i meni je dr. Gregurić pokazao na usne kad sam, prilikom razgovora u njegovu kabinetu, Tuđmana spomenuo kao “starog majmuna” – no to im, s obzirom na tadašnji raspored snaga među djelatnicima SZUP-a, bivšim radnicima SDS-a, očito nije bio problem. A osim te infrastrukturne potpore, uživali su podršku liberalne i reprezentativne hadezeovske građanske većine – osim Manolića i Mesića, Granića, Domljana, Vedriša i Valentića, imali su uza se diplomatsku i poslovnu elitu, direktore i biznismene, pa čak i lokalne gubernatore, koji su na terenu preslikavali shemu zagrebačkih centara moći. No, Tuđman nije HDZ ustrojio kao građansku stranku.
Kao pravi revolucionarni demagog, on je stvorio dihotomni sklop u kojem su s pozicijama javne moći korespondirali podzemni, obavještajni i kriminalni resursi. Nasuprot svakom saborskom zastupniku stajao je, u njegovoj izbornoj jedinici, jedan bandit, koji je zaista kontrolirao biračku rulju, dragovoljačke bande, kriminalno-zaštitarske tvrtke te vojno-policijski reket. Stoga pobuna u legalnoj sferi nije utjecala na raspored snaga u “provizionalnom”, “vojnom”, krilu vlasti, njenoj jezgri. HDZ je, naime, i kao vlast zadržao organizacijsku shemu terorističke organizacije, poput Irske republikanske armije. To je svjetski politološki novum – ono što je Tuđmanu uvijek omogućavalo da se zapadnjačkoj, nadasve konzervativnoj, političkoj javnosti prikaže kao legitimni državni poglavar, možda s malo autoritarnim ustrojem institucija, dok “iza flanjke” drži aparat diktature, kojega se ne bi postidio ni Saddam Husein. U revolucionarnim državama poput bivše Jugoslavije i modernog Irana, izvanparlamentarne organizacije – Komunistička partija ili islamistički kler – nastoje formalizirati svoju vlast stvarajući “Vijeće revolucije”, “Savjet federacije”, “društveno-političke aktive”, u kojem se miješaju izabrani i revolucionarni elementi što tvore legitimistički totalitet, dok je dr. Tuđman svoj projekt hrvatskog totalnog društvenog fenomena ostvario kao personalnu uniju javne reakcionarne države i tajne terorističke organizacije. To je savršeno odgovaralo njegovu infantilnom duhu neiživljenoga zagorskog kalfe autoerotičnog usmjerenja, koji je sebe zamišljao istodobno u nebeskoplavoj vrhovničkoj odori i u vijećanju s gangsterima koji se spremaju opljačkati cijelu zemlju.
Pokušaj Manolićeve i Gregurićeve skupine zato je bio patetičan – kao da su pokušali smijeniti druga Tita izglasavši mu nepovjerenje u nekadašnjoj Saveznoj skupštini, uz oslonac na udbaše u beogradskoj općini Palilula! Nije čudo što je dr. Gregurić navrijeme, kao oparen, iskočio iz te kombinacije, pa su poslije desničarski tabloidi špekulirali da je cijelu ujdurmu i pokrenuo kao Tuđmanov agent-provokator. Iznenađenje je što joj je uopće i prišao, iako su unutra bili njegovi znanci, suradnici i partneri. Netko obdaren tolikom dozom realizma, čovjek koji tako čvrsto stoji objema nogama na zemlji i zaista sve razumije – jer ljude i njihove odnošaje proniče kao ugljične spojeve – morao se, u času kad je puč počeo zateći na turneji po antipodskim zemljama, kao akademik Ivan Supek u doba studentskog štrajka 1971., kad se našao odsječen i od telefona, jer je, putujući po skandinavskim zemljama u hitnoj misiji pagvaškoga pokreta, prešao s onu stranu polarnoga kruga i nije se vraćao sve dok druga Tita nije predložio za Nobelovu nagradu za mir!
Treći put sreo sam dr. Gregurića u tvornici jednog našeg zajedničkog prijatelja na zagrebačkoj periferiji. HDZ je još bio na vlasti. Ja sam se raspitivao za mogućnost pokretanja novina koje ne bi bile pod paskom Pašalićeva partijskog presbiroa u šumskom paviljonu predsjedničke vile na Tuškancu. Obećali su me spojiti s dr. Gregurićem. Sastali smo se po “moskovskoj rutini” koju opisuje John Le Carre, samo što nismo kružili po autobusnim stanicama, pribadali na bandere rajsnedle i ostavljali oznake kredom, nego smo, nevezano i slučajno, nabasali u ured toga pretvorbenog tvorničara na rubu grada.
Kad sam ono prvi put vidio Gregurića na sastanku Vlade narodnog jedinstva s urednicima medija, izgledao je kao bolji socijalistički direktor, u sivom pristojnom odijelu s jeftinom kravatom, popeglan, uredan, kao iz kutije. On na licu ima dvije duboke bore, koje otkrivaju sve o njegovu raspoloženju – namjere sigurno zna majstorski sakriti, ali ne i emocije: kao i Tuđmanu, sve mu se čita s fizionomije. Tada je djelovao vedro, ali bio je umoran; ta upravo je počeo rat, a on ušao u najveću partiju životu, ali se doimao posve usredotočen, pozitivan, optimističan.
Kad sam ga vidio drugi put, u Saboru, bio je dostigao zenit svoje smirene elegancije bazirane na skupim cipelama i vrlo, vrlo, pristojnim odijelima, koje za nj, možda, šije prijateljski Heruc. Djelovao je ipak dosta umorno, ili potrošeno, donekle demotivirano, no s rezervom energije i voljan da sve počne iznova… Sad je, treći put, bio sasvim posivio, aura mu je ugasnula, činio mi se gotovo ogorčen, kao netko na zalazu životne misije. Samo je jednom proplamsao – kad sam nabacio nešto o tome da se hrvatska situacija nikako neće razriješiti dok je Tuđman na vlasti. Obrecnuo se: “Ne, znam što biste VI htjeli, ali MI se nikad nećemo okrenuti protiv Tuđmana!” Ne znam na koga je mislio kad je rekao VI – valjda me precijenio kao nekakvog vođu novinarske generacije, dok sam ja tada samo tražio posao. Kad je rekao MI, precijenio je sebe, misleći, valjda, na onu nemanolićevsku komponentu zavjerenika iz 1994. godine, političko-poslovni gremij u kojem je, spontano, prirodno, zauzimao mjesto najvažnijeg, iako možda ne i najistaknutijeg lidera, “povijesnoga vođe”. Taj gremij izdao je Gregurića, pomalo ga iz svoje sredine izlučio, marginalizirao, pa je plural zaista postao izlišan. Zašto je do toga došlo – to je Gregurić sam odgovorio ovom jednom jedinom rečenicom: on zaista nikad nije mogao protiv Tuđmana, dakle ni bez njega, što znači da je uvijek funkcionirao – izravno ili neizravno – za njega, pa je, naposljetku, poslije njegove smrti, došao na kraj svoje političke putanje. Dočekao je okluziju svog utjecaja, koji, po nezavisnoj procjeni, u ovih posljednjih deset godina apsolutno nije imao premca u Hrvatskoj, uz izuzetak samoga Tuđmana i šefa njegovih ilegalnih operacija Gojka Šuška, te, samo nekoliko posljednjih godina, kad je sve ionako otišlo dođavola, novoga Tuđmanova dibuka, mlađahnog dr. Ivića Pašalića.
Zašto se dr. Gregurić nikad nije uspio emancipirati od doktora Tuđmana? Tonči Vrdoljak Tuđmanu se otvoreno nabacivao svirajući tankoćutno u imoćanske diple, ali toga svog generalnog pokrovitelja odbacio je kao stare gaće, čim je postlo oportuno. Bosanski genij Ćiro Blažević, koji je Tuđmana prvo u društvu nazivao diktatorom, pa se zatim pred njim koprcao kao lik iz čehovljevske farse – golube! dobrotvore! – bio je barem nakon tiraninova odlaska neutješan… Svi ti vrdoljaci i rizvanbegovići, lake figure i dvorski lakaji, lako su ulazili s Tuđmanom u najintimnije veze i poslije ih razvrgavali, no dr. Gregurić, kojemu dr. Tuđman s pravom nikad nije potpuno vjerovao, ostao za nj neraskidivo vezan, kao okovan za njegovu političku karmu, jer je, s drugim političkim nulama, davao značajan kvantitet samo s Tuđmanovom znamenkom na čelu. Psihološki i usudbeno, to je ključni fenomen hrvatske politike. Jedan doktor kemije, direktor velikih poduzeća, koji je po svijetu svezao i pokrenuo takve poslove i dealove, s kojima bi u Americi postao “kapetan industrije” s vlastitim poslovnim mlaznjakom, dok bi ga politički i biznis-interesi učinili senatorom, možda i predsjedničkim kandidatom – e, takav čovjek kod nas ne vrijedi ništa, ako ga ne iskoristi majmun s dva razreda šegrtske škole, partijskim kursom i doktoratom “na špiritjeru”… U hrvatskoj ciganskoj politici najbolje se snalaze vješti uličari, fakini i prizemni oportunisti. Već i malo veći prevaranti deplasirani su, a kombinatori velikog kalibra, tu ne mogu uspjeti, kao ni palme na promenadi u Imotskom, iako grad, tehnički, leži u mediteranskoj Dalmaciji.
Franjo Gregurić rodio se u Loboru, zagorskom selu udaljenom dvanaest kilometara od općinskog središta Zlatar Bistrice, što je tek nešto veće selo s poštom i stanicom šinobusa koji vozi na zagrebački Zapadni kolodvor. Kraj poznat po lošem vinu, što rastvara moždanu koru i urođenike pretvara u mutante koji navijaju za Dinamo, te po monotnom pejzažu, koji se i sam leluja kao da je pijan, starosjedioci su mahom napustili preselivši se u Zagreb i Njemačku. Kod preostalih, svađe, ubojstva i svakovrsne sudske peripetije, stalni su dio tmurne svakidašnjice. Iz te iznevjerene Arkadije, Adolfov sin Franjo pobjegao je početkom pedesetih na školovanje u Zagreb. Dok je pohađao srednju tehničku, stanovao je u đačkom domu na Selskoj cesti. Kao tehničar otišao je u Radonju, sisačku kemiju koja ga je stipendirala, a zatim je diplomirao na Tehnološkom fakultetu pa prešao u zagrebački Chromos. Kemijska industrija bila je, uz naftni i farmaceutski blok, razvojna vertikala hrvatske ekonomije – u jugoslavenskoj “podjeli rada” metalska je grana otišla u Bosnu, a elektronika, jao, u Sloveniju i Srbiju, iako je jedino u Zagrebu bilo za nju neke podloge u predratnom Siemensu, poslijeratnom Končaru.
Dakle, Gregurić se odmah ispravno orijentirao – životnom “strategijom posrednog prilaženja”, čiju je aksiomatiku engleski vojni pisac Liddel Hart definirao kao sustavno nadiranje onamo gdje je otpor najmanji, pa se najlakše prolazi, umjesto da se glavom tuče u zid i napadaju najgušće neprijateljske formacije. No Gregurićevo gotovo intuitivno iznalaženje nevjerojatnih oportuniteta, svjedoči o gotovo ekstrasenzornoj percepciji, zapravo o visokoj inteligenciji, koja nalikuje mudrosti konfučijevskih mandaraina… Sin potkivača iz Lobora, koji se, više gladan nego sit školovao u zagrebačkom đačkom domu, zaposlio u smrdljivoj sisačkoj tvornici i zatim, prešavši u Chromos, doktorirao, dotjerao je do generalnog direktora te goleme firme, pa postao predsjednik zagrebačke Privredne komore, u samoj Komorinoj zgradi sebi napravio stan na Ilici, pa na Pantovčaku, još u najcrnjem socijalizmu počeo graditi dvije vile (čuvena afera Zelenjak), i to sve do četrdeset i druge godine! Zbilja, čovjek je letio u visine s elanom Jonatana Livingstonea Seagulla!
Pritom je preživio političku havariju, navodno izbačen iz Partije 1971. (i primljen natrag već 1973. godine). Nije mu to zasmetalo da 1981. bude izabran na visoku komorsku političku funkciju, kao što mu ni afera Tehnograd (to je, zapravo, ta afera Zelenjak, koju ne treba miješati s Valentićevom aferom Stanograd) nije zasmetala da ode za predstavnika glavne hrvatske reeksportne firme, Astre, u Moskvu, a zatim postane generalni direktor i, u međuvremenu, direktor Astrine bečke tvrtke Omnico. Poznavaocima političke i gospodarske scene sedamdesetih i osamdesetih cijela priča izgleda trulo – ništa se tu ne poklapa, jedno ne slijedi iz drugoga… Tko bi se našao u središtu neke takve afere, pokopali bi ga na referentsko mjesto ili bi, ogorčen, odlazio u privatnike. Tko je došao s visoka položaja u državnom poduzeću ili u državnoj službi u stranu tvrtku – taj se, majci, nije vraćao, nego je ostajao vani, a mogao je biti “na vezi”, ali ne na poslovnoj. Ne znam o tome puno pojedinosti – ali jedini Astrin menedžer kojega sam upoznao, bio je sin šefa hrvatske državne bezbednosti. Imao je zanimljivu karijeru…
Uporno kruži priča da je Franjo Gregurić u Moskvi bio sekretar osnovne organizacije SK jugoslavenske kolonije pri ambasadi (što on postojano demantira), ali zbog toga su ga, kad je postao premijer, godinama zafrkavali da je, kao i Jeljcin, počeo kao šef partije u Moskvi! No, u Moskvi nisu mu bile bitne političke nego poslovne veze – ondje je u Gastiljnici meždunarodnoj (što bismo mi rekli: Hotelu International) djelovao neformalni lobi zagrebačkih biznismena, pretežno poslovnjaka iz naftne korporacije INA, koji je, malo-pomalo, osamdesetih godina preuzeo kompletnu sovjetsku trgovinu nafte sa Zapadom, biznis na kojem je u ovom posljednjem desetljeću, stasala famozna ruska mafija! Od Davora Šterna, prethodnoga direktora INA-e, do Nevena Barača, bivšeg direktora Dubrovačke banke, svi su jači zagrebački poslovnjaci započeli u Moskvi: Barbieri, Tedeschi, Biondić, Štern, Mišo Broz… Lanac koji se iz INA-e pruža u Rusiju, Švicarsku, Kinu, povezuje petnaest njezinih offshore-poduzeća (Interina) s trgovinom naftom, oružjem, strateškim sirovinama… I najneznatniji lik te Neverending Story vraća se u zaplet nebrojeno puta, te poslije deset godina jednog sporednog aktera omanje zagrebačko-švicarske afere tzv. polistirenskog lanca (sirovine koju je OKI budzašto utapao posredničkoj švicarskoj firmi), na istaknutom mjestu funkcionara riječkog nogometnog kluba! (Taj će poslije kupiti cijelu omišaljsku DINA-u). U tim se poslovima našao svakovrstan svijet, a zajedničko im je što najčešće poznaju doktora Gregurića.
Zašto je dr. Franjo Gregurić, ozbiljan poslovni čovjek, visoki dužnosnik komunističkog gospodarstva, prišao dr. Franji Tuđmanu, bezveznom političkom avanturistu, koji je na vlast došao okružen likovima poput crveno zajapurenog dr. Franje Gažija i prvog “glavnog političkog tajnika stranke”, pjesnika Nevena Jurice, koji nije mogao izgovoriti ni sve konzonante svoga prezimena?
Upravo zato – postojao je vakuum, koji je trebalo ispuniti. To je prvi zakon političke alkemije, kojoj Gregurićev inteligentni oportunizam nikako ne može odoljeti. Tehnički, izvelo se to preko jedne birtije i preko jednog poznatog medicinskog sociologa, sad visokog dužnosnika nacionalne tenisačke organizacije. Dr. Mladen Vedriš, mlad i perspektivan političar s iskustvom u zagrebačkoj gradskoj upravi, bio je vedeta prvih demokratskih izbora, na kojima je pogriješio prišavši Savkinoj liberalnoj koaliciji, koja je pukla na biralištima, pa mu je hitno trebalo posredovanje, koje je neočekivano pružio dr. Slaven Letica. Leticu je dr. Tuđman pozvao za svoga glavnog savjetnika i dr. Letica posavjetovao je dr. Tuđmana da uzme njegova prijatelja dr. Vedriša, koji je zatim, iz čuvenog kafića Hennessy u zagrebačkoj Medulićevoj ulici, u neposrednoj blizini zagrebačke Privredne komore – okupljališta protagonista svih onih Stanogradovih i Tehnogradovih aferica, te mnogih dopisnih članova moskovskog lobija iz hotela Meždunarodnaja – povukao u HDZ lijep broj ključnih kadrova. Svoga kuma Nikicu Valentića, zajedničkog frenda Branka Mikšu, Vedriševa kompića Čovića, koji će poslije preuzeti Plivu, a onda, u širem sklopu i na daljoj vezi, mnoge druge prijateljske ljude – dr. Gregurića, pa Dragutina Biondića, kojeg će Gregurić, kad postane direktor INA-e poslati da otvori poslovnicu u Kini, zatim sposobnoga Franju Lukovića, koji će postati direktor Zagrebačke banke, i još mnoge, mnoge druge…
Vedriš je postao predsjednik zagrebačke Gradske skupštine, menedžer glavnog grada, dok je gradonačelnika glumio glumac Boris Buzančić. Poslije Mesića i Manolića, Gregurić je postao predsjednik Vlade. Zatim ga je zamijenio Valentić, a onda Gregurićev zet, mr. Zlatko Mateša. On je postavio za guvernera Narodne banke svoga kompića s vaterpola, dr. Marka Škreba. Grananje u privrednu sferu išlo je bez većih poteškoća. Ključni moment bila je privatizacija Zagrebačke banke. Privrednu je manje-više zapala sudbina gora od smrti, da bude prepuštena hercegovačkoj struji HDZ-a, koja je s bankama postupala poput Butcha Cassidyja i Sundancea Kida. Zagrebačka je dala milijardu maraka kredita Ivici Todoriću, stožernom privredniku Tuđmanova ekonomskog poretka, ali se zato uspjela oduprijeti zahtjevima da financira Kutlina poduzeća. Gucićevima je dala novce tek na direktan zahtjev Gojka Šuška, ali uz tvrda jamstva u suzaduženjima i nekretninama, što je i dovelo do nedavnog bankrota te janjevačke korporacije. Naposljetku, Zagrebačka je privatizirana preko Banking Trusta, velike američke brokerske tvrtke, te postala okosnica zdravog poduzetništva tehnomenedžerske struje HDZ-a, koje više nije moralo strahovati da će izgubiti novac propadne li banka iscrpljena pljačkom nezajažljivih političkih klika i hercegovačkih tajkuna, po modelu Dubrovačke banke.
Normalno poslovanje s garancijama i kreditima, omogućilo je konsolidaciju Tvornice duhana Rovinj, koja je godinama, otkako je kupila Tvornicu duhana Zagreb, uspijevala održati monopol na nacionalnom duhanskom tržištu. Direktor Rovinja član je Nadzornog odbora Zagrebačke banke u kojem, tek toliko, sjedi i princ Schwartzenberg, potpredsjednik Union Bank of Switzerland. Kad je napustio premijerski položaj, Gregurić je postao predsjednik INA-e. Istisnuli su ga Hercegovci, zamijenio Mate Boban, ali je on INA-u ipak uspio spasiti, namjestivši tu kao direktora Davora Šterna, jednoga iz ekipe moskovskih mangupa iz hotela Meždunarodnaja, dok je na čelo Nadzornog odbora iz Tuđmanova kabineta stigao inž. Hrvoje Šarinić, s kojim je Gregurić bio strateški povezan zajedničkim strahom i mržnjom prema hercegovačkoj mafiji.
INA je imala puno poduzeća u portfelju – primjerice ACY i mnoge jadranske hotele – a dok je imao utjecaja, Gregurić je nastojao da se portfelj proširi i postave prikladni rukovodioci, pa sve ostane u državnoj i partijskoj orbiti, pod kontrolom iz njegova Bajkonura. Pobijedila je druga opcija… Izvanpartijskom hercegovačkom zulumu, gregurićevski tehnokrati pokušali su se suprotstaviti Mesić-Manolićevim pučem, koji je propao, pa su njegovi protagonisti politički likvidirani. Poslije sloma ustanka, koji je dogovaran u Gregurićevoj radnoj sobi, Tuđman je Greguriću, racionirao milost te, manje-više, uskratio povjerenje. Njegova potonja politička sudbina bila je dugotrajno povlačenje sa svih funkcija, što je trajalo duže nego Dugi marš, a dr. Gregurić pružao je na svakom koraku ogorčen otpor, te slao duge vatrene poruke podrške dr. Tuđmanu.
Kad je dr. Pašalić na Četvrtom općem saboru HDZ-a predstavljen kao nasljednik dr. Tuđmana, počela je kampanja difamacije Šarinića i dr. Gregurića u tabloidima kojima je upravljala tajna policija. Izvadili su njihovu urgenciju da se šefu židovskog ogranka ruske mafije, Semjonu Mogiljeviču, izdaju dva hrvatska pasoša pod dva različita lažna imena. Počeli su napadi na “naftno-duhanski lobi”, koji je kulminirao objavljivanjem INA-ine Bijele knjige, s optužbama za korupciju protiv Gregurića, Šterna i Šarinića. U INA-u je zatim ušao MUP, objavljeno je u novinama, ali još nije odande izašao s nečim u zubima, niti poslije više od godinu dana… INA je stvorila mnoge hrvatske multimilijunaše, ali nijednog robijaša: statistički, manji je rizik ukrasti tanker sa sto tisuća tona nafte, nego novčanik s tisuću kuna.
Nikakva pokajnička konstruktivnost i samozatajno djelovanje u stranci i na terenu u Zagorju nije mogla promijeniti Gregurićev politički usud za Tuđmanova života, no, što je najvažnije, Vrhovni Zagorac nije dirao skrovite financijske interese i tokove, koji su navodnjavali tehnomenedžersku “malu božju njivu”. Samo što ti poduzetnički inkubi ne mogu bez državne intervencije, bez prelevmana, kredita i pomoći, što je dobri Tuđman davao sve dok je mogao, prepustivši distribuciju novca koji bi okretni Škegro pribavio, Mateši, Škrebu i ostaloj menedžerskoj bulumenti. Ali, nije puno ostajalo pošto bi se namirili nezajažljivi predsjednikovi zahtjevi, natankala njegova dva aviona i četiri helikoptera, nasitio Prvi gardijski zdrug u kojem svi voze Mercedese i Puchove, namaklo za Seku, za Štefa, koja stotka za Ankicu, za njihove pratnje, garde, dobrotvorstva, bunde, pa za sve one prišipetlje, dvorske kozere, predsjedničke rekreativce i za njegov omiljeni nogometni tim kojemu je potreban novi stadion, pa za brijunsku rezidenciju i ono lopovsko mnoštvo koje se izleglo kao stoglava hidra, da grabi iz budžeta i od jadne pedeset i četiri hrvatske bančice, koje su počele masovno propadati, jer nisu mogle izdržati tu navalu, kao kad bi se u obiteljsku francusku javnu kuću iz rovova svratila cijela pješadijska divizija.
Budući da para nije bilo za svih, Vlada je, podmirivši predsjednika i napunivši morhovske vreće bez dna, otpilila desničarsku privrednu mafiju, koja, poslije skandaloznog kolapsa Dubrovačke banke, više nije mogla doći do poštenog državnog jamstva ili kredita. Zadovoljavanju neutaživih apetita “lijeve”, “tehnomenedžerske”, poduzetničke struje prišlo se onda planski, dizanjem inozemnih kredita, uz nova zaduženja od sedam-osam milijardi dolara, koje su ispumpali preko bilančnog deficita. Samo na prvi pogled čini se to komplicirano, a zapravo je strašno jednostavno: osnuješ trgovačko poduzeće, puniš dućane, uzimaš kune, kupuješ za njih devize, pa opet uvoziš… Kako ćeš spriječiti da te konkurencija onemogući, jer u nerealne cijene ugrađuješ svoje skupo financiranje? Jednostavno – ako ti je Marina Dropulić iznajmila sve dućane u centru, konkurencija se može slikati. Ljudi mogu ići u Sloveniju, kupovati jeftinije, ali siromašni penzioneri koji nemaju auto sasvim su sigurna žrtva! Tu nastaje lijep promet – a onda, na bazi toga prometa, digneš milijarde kredita u Zagrebačkoj banci. Ako te sad sruše, ruše i Zagrebačku banku, najveću, najvažniju financijsku instituciju za nacionalni poslovni i kreditni rejting, kuću koja se reklamira slikom mlade, optimističke obitelji, koja sjedi na plavom kauču s vraški tankim metalnim nogama… No, kakve tu veze ima dr. Franjo Gregurić? U tome je vic – sve manje! Njegov zet poslije izbornog poraza HDZ-a više nije predsjednik Vlade; a Biondić iz Heruca, kad ga sretne na ulici, sigurno ga uljudno pozdravi – no to nije ono “što je moje, to je i tvoje…”
Valentić je, navodno, propao – u što ne vjerujem – jer, kao, nije imao talenta za poslove, osim kad je trebalo nešto direktno zamračiti – s nedužnim izrazom na licu ispričao mi je kako bi, u zgradama koje je podizao njegov Stanograd, uvijek napravio još jedan stan kojega uopće ne bi bilo u papirima! Mora da je genijalno stanovati u takvom nepostojećem stanu – kao da lebdiš u bestežinskom stanju – to je idealn i habitat za hrvatskog “čovjeka bez svojstava”, koji je evoluirao u financijskog ibermenša ozračen sablasnom černobilskom emanacijom u moskovskom hotelu Meždunarodnaja…