U Smojinu Malom mistu postolar Fločun, Lažljivac i Mistifikator, poslije rata postaje predsjednik partijskog komiteta, a Brico Dubrovčanin – predsjednik općine. Antun Vrdoljak bio je filmski redatelj, a dotjerao je do potpredsjednika Republike, kad je u demokraciji izabran među šest Tuđmanovih prisjednika u Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, po starom, komunističkom Ustavu. U novom, Tuđmanovom, Božićnom, nije više bilo mjesta za asistente Suverena, ali Vrdoljak se održao kao ključni čovjek njegove vlasti, direktor Televizije, visoki pripadnik kamarile, veliki komornik Tonči…
Vrdoljak je imao k Tuđmanu neograničen pristup. Mogao ga je u svako doba nazvati, bilo kad posjetiti ili mu poslati faks u kuću u Nazorovoj, umjesto u kabinet, preko tuđih ruku, što znači da je pripadao skupini od najvećega povjerenja, “kuhinjskom kabinetu”, čiji su članovi bili Tuđmanovi osobni prijatelji i pouzdanici, džokeri u svakoj političkoj kombinaciji. Od njih samo Vrdoljak nije dobio mandat za sastavljanje vlade, ali to stoga što je vodio vitalni, možda još važniji sektor – propagandu, televiziju i sport. Među ljudima od najvećeg povjerenja izdvajao se Gojko Šušak. Tuđman se na Šuška oslanjao za sve, a naročito za ”mokryje djela”, a Šušak je govorio Tuđmana samo ono što je mislio da treba. Cijelu kriminalnu sferu – najvažnije hrvatsko ministarstvo, naime “ministarstvo straha”, hercegovačko gangstersko poduzeće kojemu je MORH davao logističku i personalnu podršku, netko je morao voditi, uz Tuđmanov prešutni akreditiv.
Na hadezeovskoj stepenastoj piramidi moći, najviši plato zauzimali su Tuđman i Šušak, norvalski klijenti, kojima je Udba navodno kupila avionsku kartu za Kanadu. Na drugoj polici, bili su Manolić, Šarinić i Vrdoljak. Šušak nikad nije iznevjerio Tuđmana; Manolić je pokušao slomiti njegov apsolutizam, Šarinić naslijediti barem dio njegove moći, a Vrdoljak ga je naprosto odbacio kao i mnoge druge svoje prijatelje prije toga. Jedino je Vrdoljak mislio da bi mogao postati Tuđmanovim nasljednikom. To nije posve bez osnova u psihološkom smislu, jer su bili slični – obojica briljantni demagozi i mitomani bez završene gimnazije, koji nisu znali ni jedan strani jezik, ali su ipak iskazivali strast za rješavanje najdubljih intelektualnih i sudbinskih pitanja. Leni Riefenstahl prisjeća se posljednjeg razgovora s Hitlerom, koji je u nju bio zaljubljen – prilikom posljednjeg susreta, kad je kraj već bio na vidiku, našao je za shodno da joj povjeri kako su na nj više od Nietschea, utjecala djela Schellinga. Zaista, kad se zađe među te prevarante, nacionalističke vođe koji na noge dižu rulju, malograđane i provincijalce, valja prvo voditi računa o tome da su to sve sami nikogovići, ništarije, ljudi koje izjeda bolesna ambicija, utemeljena na dubokom i opravdanom osjećaju neadekvatnosti.
U Tuđmanovoj garnituri bilo ih je svakojakih – gadova, teških žicara (i mnogi su bili su ordinarni kradljivci), ali nije bilo takvog egzemplara kao što je čestiti Tonči Vrdoljak, kojega s ostalima uopće ne treba uspoređivati!
No, što je Vrdoljak danas i zašto bi se s njim uopće vrijedilo baviti? Posljednji oslonac za nekakvu javnu poziciju nalazio je u funkciji predsjednika Hrvatskog olimpijskog komiteta, (i s nje je u međuvremenu smijenjen!) te komplementarnoj, hrvatskoga delegata u Međunarodnom olimpijskom komitetu u Lausannei, položaju koji osigurava znatan prihod te omogućuje “ulaz” u financijske aranžmane oko organizacije velikih međunarodnih sportskih priredaba. Delegati su izabrani doživotno, što znači da su za zastupnike najpoznatije svjetske etikete, pet raznobojnih krugova, izabrani s praktično vječitim mandatom. Prije nekoliko godine izbio je stravičan skandal kad se otkrilo kako delegati dilaju priredbe za novac; a međunarodni sportski reket, jedan je od najunosnijih svjetskih poslova…
Vrdoljak možda čeka da se pod novom vlašću priđe organizaciji sljedećeg velikog međunarodnog sportskog natjecanja. I pod Tuđmanom počeo je osvajati pozicije preuzevši organizaciju Europskog atletskog prvenstva u Splitu. Ponudit će svoje usluge, a kako ga ionako ne mogu zaobići, počet će stvarati mostove prema sadašnjoj superstrukturi te, kao i uvijek, naći saveznike, kratkotrajne prijatelje iz oportuniteta, poslovne partnere… Politički, nije se opredijelio, iako je neko vrijeme oštro motrio Granićevu rekoncentraciju neokaljane desnice, kojoj mentalno nije blizak, a veliko je pitanje bi li joj uopće bio prihvatljiv. No, zapravo nema kamo; kasno mu je da se sad upiše u Partiju, u HSLS-u nema što tražiti, jer je Budišu nastojao javno diskvalificirati rasističkim primjedbama, govoreći kako njegov “bistri um i plemenito srce, oplakuje bizantska krv”, a ni HSS nije lud da se optereti balastom Vrdoljakova imidža.
Treći oslonac Vrdoljakove karijerističke strateške trijade – politika, sport, kinematografija – tvori interes za napaćeni filmski kombinat iz Dubrave, zagrebački Hollywood, poduzeće Jadran-film. Nitko nije od Vrdoljaka zaslužniji što je privatizacija te firma izvršena tek nakon deset godina agonije… Sačuvana je kao “nacionalno kulturno dobro”, s nakanom da proizvodi imbecilne hrvatske filmove umjesto unosnih koprodukcija. Tako je firma bespovratno propala, izgubila poslove, potrošila supstanciju; postala je bezvrijedna tvrtka na dosta vrijednom komadu građevinskog zemljišta. Početkom devedesetih, Jadran je, s potporom ministrice Jurkić-Girardi, pokušao kupiti njegov direktor, koji je imao veza po svijetu, pa bi, možda, obnovio neke koprodukcijske poslove, ali je kulturnjački i državotvorni blok s Vrdoljakom kao ravnateljem televizije, te Zlatkom Vitezom kao ministrom kulture, koji je prethodnicu naslijedio jer je pala kompromitirana tim slučajem, uspio spriječiti privatizaciju, pa više nitko nije bio dovoljno jak da firmu uzme, dok Kutlina Globus grupa nije u njoj stekla značajan udio, a zatim se, preko privatizacijskog fonda, našla u rukama Vinka Grubišića.
Kakve su Vrdoljakove šanse da se opet osovi kao faktor na bilo kojem od ta tri polja? Ne treba ga podcjenjivati – kao Godzila, probudit će se s prvim zračkom radijacije, na alarm Geigerova brojača.
Njegova biografija namjerno je zamućena, ali ipak se razabire kako se, otporan poput korova, hvatao na svaku društvenu formaciju i nezadrživo probijao i uzdizao. Konsekutivni prizori te biografske drame, razdvojeni epohalnim obojenjem na crnu, crvenu, plavu, ružičastu fazu… izmjenjuju se kao da se igraju na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta. U polumraku, između scena, odnose se i donose rekviziti, miču stari i unose novi prijatelji, mijenjaju slike na zidovima, podešava rasvjeta, ugođaj. Kad je mizanscen pripremljen, ulazi napomađeni Vrdoljak, naočiti vodviljski glumac balkanske farse, te gromkim glasom počinje deklamirati svoju fiktivnu priču… U njoj svakom faktu treba prići s krajnjim oprezom. Stoga bi Vrdoljakovu biografiju trebalo napisati kao japansku legendu, Vrdosan Monogatari: u hram Rashomon dolazi prestrašena gejša u razderanu kimonu. Praćena dramatičnom japanskom filmskom glazbom (zavijanje vjetra kroz ključanicu, rominjanje zvona na zaprezi Djeda Mraza) ona iznosi svoju priču, koju će, malo kasnije, pobijati zlim duhovima opsjednut raščupan šumski razbojnik…
Jedno je nesumnjivo: Tonči se rodio u Imotskom, 4. lipnja 1931. Otac napoličar stanovao je s obitelji u podrumu kuće advokata, u srpskoj četvrti Rišćansko selo, koja je brojila 2300 stanovnika, a gdje se rodio i Veljko Kadijević. Prema nekim informacijama, Vrdoljakova je obitelj naginjala osovinskim silama, ali poslije njihova poraza u ratu, mali Ante odmah je napustio krševitu hrvatsku Vendeju, pa se otisnuo na Panonsko more, dobivši u Osijeku smještaj u Partizanskom đačkom domu I. L. Ribar. Pohađao je gimnaziju, postao fiskulturnik i 1947. nastupio na velikom staljinističkom sletu u Pragu. Upisao se u aeroklub Naša krila, no prilikom prvog polijetanja sunovratio se i prebio krila. Letjeti i plivati nije nikako uspio naučiti cijelog svog vijeka, iako je u upitniku jednog popularnog tjednika naveo kao “najveći uspjeh u sportu” – “polaganje letačkog ispita”. Zapravo je na odsluženju vojnog roka laširao poput Snoopyja iz Charleya Browna, kao stražnji strijelac u ruskom dvokrilcu Polikarpov Po-2. Zamislimo imoćanskog dobrog vojaka Švejka, kako iz Zbrojovke puca manevarskom municijom po zamišljenim ciljevima, protiskujući kroz zube repliku iz partizanskih filmova: “Neeeećete, fašistički gadovi!” Ta smiješna epizoda pretvorila se minhauzeonovski u “letačku karijeru”, što je valjda poslužila kao osnova da kasnije postane – predsjednik Nadzornog odbora zrakoplovne tvrtke Croatia Airlines.
Gimnaziju u Osijeku navodno nije završio, ali se uspio upisati na zagrebačku glumačku akademiju. Odmah je dobio malu ulogu u De Santisovu filmu Cesta duga godinu dana (1954.), što se snimao u zavičajnom kršu, a njegova fizionomija ispijenog seljačeta, sjajno se uklapala u poetiku neorealizma. Druga, veća uloga u Tanhoferovu road-movieju H-8 opet eksploatira njegovu pojavu. Igrao je fotoreportera, mladog seljobera, koji prati novinara na zadatku, kao kontrast urbanoj pojavi Borisa Buzančića. Probivši se na film, Vrdo je opet batalio školu, oženio se s Ankicom Petričević, dobio s njom sina Vjekoslava i počeo se naveliko družiti s gradskom boemom, mladim novinarima Seadom Saračevićem, Franom Barbierijem, Perom Zlatarom…
Od karakternih prebacio se brzo na kurentne epizodne role u partizanskim filmovima; Vetar je stao pred zoru (uzbudljiva priča o beogradskom partizanskom odredu), Noći i jutra (uzbudljiva priča o mostarskom partizanskom odredu)… Čak je i vojsku, osim kao repni mitraljezac, odslužio u filmskim ekipama, što mu je sredio Veljko
Bulajić, kod kojega je zatim zaigrao glavnu ulogu u neobičnom futurističkom antiratnom spektaklu Rat (1959.), s kojim se Veljko htio prošminkati po svjetskim festivalima. Naravno, to nije uspjelo, ali je Vrdoljak dobio Veliku zlatnu arenu za glavnu ulogu u Puli, a na snimanju, bio se bezumno zapalio za partnericu, božanstvenu Wajdinu visoku poljsku glumicu Enu Krzyzewsku, uz koju je na setu morao uvijek stajati na štokrlu. U filmu Neretva Vrdoljak je bio Veljkov šef propagande.
Svoj prvi film, Ljubav i poneka psovka, smješten u imoćansku krajinu, snimio je 1969., a 1971. U gori raste zelen bor, prema dnevniku generala Šibla, tada visokog rukovodioca. Odmah se uvrstio u nacionalistički Pantheon, jer je taj odličan partizanski spektakl, Narodno-oslobodilački rat prikazao u humanim, revizionističkim okvirima s proljećarskim idejnim nabojem. Nisu svi domobrani prikazani kao loši momci, a partizani Srbi dani su kao slikoviti divljaci, poput Meksikanaca u italovesternima.
Mnoge intervjue, brojne dirljive ispovijedi i razoružavajuće crtice, Vrdoljak je posvetio sjećanju na svoja stradanja poslije sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine. Bio je toliko siromašan, tvrdio je, da je obitelj morao izdržavati vođenjem kokošje farme s “točno 4200 kokica”. Novinari su poslije poduže potrage pronašli mitski kokošinjac u selu Račice između Čazme i Kutine, na imanju drugoga tasta, Slavka Paunovića. Za njegovu kći Branku, glumicu Pionirskog kazališta, oženio se dobivši zatim sinove Andriju, Marka i Luku, te kći Ivanu.
Činilo se da kokošinjca već odavna nema, nego umjesto nje jedino lijepa vikendica, koju je Vrdoljak digao u doba najvećih progona zbog nacionalizma! Navodno onemogućen, on je tada bio zastupnik u Saboru (i ostao je to sve do 1973. godine), a sedamdesetih je snimio čak tri cjelovečernja igrana, te mnoštvo reklamnih filmova. Stanovao je i dalje u nacionaliziranoj vili na Lašćini, gdje stanuje i danas. Osamdesetih započinje ostvarivati projekt Partizanska mornarica, velefilm i tv-seriju koju je započela financirati JNA. Kraj svih drugih diverzantskih i pilotskih partizanskih epopeja, ova nije realizirana, iako je autor uzeo predujam, pa počeo snimati Kiklopa. Nekakvog se njegova progona u tom razdoblju osim njega samoga zaista nitko ne sjeća!
Partizanski filmovi bili su trajno okosnica Vrdoljakova opusa, dobra djela iz njegova autorskog života. Poslije debija s folklornom imoćanskom komedijom, te uprizorenja memoara Ivana Šibla u dva dijela, poslije 1971. oportuno se uklonio od političkih tema filmom Deps (1974.) o nepostojećem zagrebačkom podzemlju, a zatim snima Mećavu (1976.) po Budakovoj bezveznoj drami (nitko mu nije branio da to snima u doba idejnih progona). Spojio je tu zavičajni, literarni i nacionalistički rezon, ali valjda je prošlo kao kombinacija folklora i socijale. Već 1978. vraća se partizaniji s Povratkom, odličnim akcionim spektaklom s esencijom i porukom. Onda se, s voljom, bacio na domaću klasiku; ali kako s ekranizacijom Marinkovićeva Kiklopa nije puno postigao, osvrnuo se samome Krleži, od čijeg je kapitalnog kazališnog djela, Glembayevih, engelsovsko-ibsenovskog moralističkog prikazanja, uspio napraviti šećerlemu o boljem životu hrvatske buržoazije s dosta seksa.
Kiklop i Glembayevi učvrstili su ga kao korifeja malograđanskog ukusa, čemu ni Tuđman nije mogao odoljeti, pa je s ushitom prihvatio prijedlog da Vrdoljak režira priredbu 1. općeg sabora HDZ-a. Vrdoljak je pristao, za honorar, ali se politički priklonio se HSS-u, podržavajući Koaliciju narodnog sporazuma, gdje su bili Tripalo i Savka. U kasnijim apokrifima tvrdio je da je s Tuđmanom bio u dosluhu odranije, pošto je u njegovoj kući snimao reklame, ne bi li mu pomogao, znajući da je u financijskoj stisci. Viđao ga je, opisivao je za novine, kako ogrnut dekom, u hladnoj sobi redigira svoje učene spise, onaj vodič po bespuću, koji će poslije donijeti toliko dobra hrvatskom narodu… Zbilja dirljivo, ali fiktivno – Vrdoljak je upoznao Tuđmana tek prilikom priprema za utemeljiteljski kongres HDZ-a, a stranci se pridružio tek poslije njene pobjede na izborima. Kad je zatim u Tuđmanu napokon pronašao centar svemira, po Arhimedovu savjetu upotrebio ga je kao oslonac pa pokrene nebo i zemlju i uvali se na mjesto vrhovnog vrhovničkog kozera i družbenika, ključnu dvorsku funkciju koju su obnašali još i Milovan Šibl, Branko Mikša, Ćiro Blažević i Suad Rizvanbegović, te ubrzo svi došli na čelo poslovnih carstava… Put do uspjeha vodio je kroz tijesne otvore. S mjesta ministra šegačenja, Vrdoljak je zatim otišao za potpredsjednika države, ravnatelja televizije, predsjednika Olimpijskog odbora. Postao je javni politički faktotum I. klase, sa specijalnim zadatkom da građanstvo zastrašuje, a narod privlači sirovim šarmom imoćanske demagogije. Ono što nije mogao ni Ivan Milas, znao je Vrdoljak. Ono čega se libio i Šeks, izrekao bi Vrdoljak. Vrdoljakovi nastupi u Saboru, gdje je stalno citirao svoju nepismenu babu, imali su istu funkciju kao i idejni teror preko novina. Bile su to najniže točke civilizacijskog pada u razdoblju hrvatskog potonuća 1991.-2000. godine.
Pao je prilikom diferencijacije Pašalić – Šarinić, poslije 5. općeg sabora HDZ-a. Stari lopovi pokušali su oduzeti primat mladim gansterima, došlo je do fajta, jer teško bolesni Tuđman više nije mogao uvesti red na svoju arku, gdje su se krokodili i nosorozi uhvatili u koštac s orangutanima i zmijama otrovnicama. U tom finalnom frakcijskom sukobu “vladajuće stranke”, Vrdoljak je generacijski i politički bio bliži Šaranu i njegovu jatu, pogotovo stoga što je iskreno mrzio Pašalića, koji ga je pobijedio u igri u kojoj je mislio da nema premca – zauzimanju povjerljivo-prijateljske bliskosuradničke poze uz lakat dr. Tuđmana. Čim je Vrdoljak shvatio da stari zlikovac doista namjerava Pašaliću prepustiti upravljanje stranačkim aparatom, hercegovačkim lobijem, medijima, tajnim službama i vojskom, dakle cijelom državom osim ekonomije, izjasnio se uvijeno protiv te ideje i već sutradan bio politički mrtav, izbačen iz svih tijela i odbora, odstranjen sa svih funkcija, osim one posljednje, olimpijske. Prvi put malo se uplašio, jer je osjetio da je izložen. Shvatio je da je na desetke ljudi moralo otići s Televizije u razdoblju prvotnog idejnog i etničkog čišćenja; u dirigiranim novinama vrijeđalo se i nipodaštavalo opozicione političare, urednike nezavisnih listova, intelektualce, sportaše… Osjetio je, ispravno, da će se oni, čim uoče njegovu slabost, učoporeni, nasrnuti kao psi na vuka u Tolstojevu opisu lova. Pritajio se. Svako jutro išao je mirno na posao svojim Cadillacom. Tamo, u Olimpijskom odboru, nešto je muljao, petljao, pa bi tu i tamo u novinama protisnuo štogod protiv bivšeg prijatelja Mirka Novosela, ili digao glas ako bi krenula nova akcija za privatizaciju Jadran-filma. Inače je mučao – Cuzzo, gobo! Bojao se Pašalića, poučen primjerom svog nasljednika na mjestu direktora televizije, Paraća, kojega je stranačka reduša pomela na ulicu i okitila s nekoliko tužbi za lopovluk, čim je počeo mahati s nekakvim za HDZ kompromitirajućim papirima…
Dok je Vrdo bio direktor Televizije, u neviđenu reklamnu velesilu izrasla je agencija McCann Ericsson, za koju je radio njegov najstariji sin, Vjekoslav. Dok je on bio direktor Televizije, potpisan je ugovor o izgradnji zgrade tonskih studija, iako paralelni kapaciteti postoje u Jadran-filmu. Potpisan je multimilijunski ugovor za izgradnju novih studija s talijanskom tvrtkom koja, pokazalo se, postoji samo na papiru i na adresi u privatnoj kući u nekom talijanskom selu. U javnosti, dotle je šutio i svoju stranu nepisanog ugovora uredno odradio – nije otvorio usta, dok Tuđmana nisu spremili ispod kosog poklopca na Mirogoju.
Sreli su se posljednji put na svjetskim vojnim igrama – stajali su na tribini jedan pored drugoga, primjer mirne koegzistencije ljudi koji su dobili ono što su htjeli: Tuđman priliku da postrojenim američkim oficirima pola sata laprda o europskoj povijesti i civilizaciji, a Vrdoljak, da organizira neku lokalnu manifestaciju, za koju će se širom otvorioti vrata državne blagajne. Navodno namjerava snimati film, a jedan njegov sin proizveo je negledljivu tv-seriju i neuspio pilot za jedan stupidni sitcom. S obzirom na okolnosti, od te dinastije ne treba u medijskoj produkciji puno očekivati, ako sami ne posluže kao predložak za hrvatsku sapunicu, napisanu kao lietrarnu persiflažu, koja se ne može utužiti čak ni na hrvatskom sudu.
