(2006.) Uspravan, sijed gospodin u laganom safari-odijelu s naočalama metalnih okvira, Jurij Mihajlovič Baturin izgleda kao ruski inženjer na službenom putovanju po Europi. Susrećemo se u Vitanju, idiličnom gradiću u slovenskoj Koruškoj, kroz koje huči divlja alpska rječica, a sve kuće lijepo su obnovljene i pobojane, kao kulisa za koncert oberkrajnerskih svirača, umilnih klarintista i harmonikaša “domačega” turbo-folka.
- Akademik J. M. Baturin u Vitanju s direktorom KSEVT-a, Mihom Turšičem
Baturin zna hrvatski i slovenski (a osim toga engleski, švedski, japanski, francuski i njemački), ali preferira da mu prevode na ruski. Ruski govori kao iznimno educiran, kultiviran čovjek, pa vidiš da nije samo drvio po Feynmanu i ostalim autorima knjiga s brojkama. Na nj su, kaže, formativno djelovali Saltikov-Ščedrin (“Gospoda Golovljovi”) i Lewis Carroll. Carroll, sasvim logično – autor “Alice u zemlji čudesa”, engleski matematičar, fotograf, sukladan je lik ovom ruskom fizičaru, političaru i umjetničkom fotografu kojega su, kako kaže, također privlačile granice spoznaje, ali je umjesto u svijet iza ogledala, zaronio u kozmos, jer se, “mlad i glup” nije usmjerio “na veće, bliske tajanstvene dubine samog ljudskog uma”… Ali, zašto ga privlači Mihail Jevgrafovič Saltikov-Ščedrin?
Ruski Balzac, taj bivši visoki državni činovnik pisao je koncem 19. stoljeća i osim beletristike objavio mnoštvo angažiranih feljtona u humorističnom duhu. Reformist, ostao je vjeran idealima društvenog progresa koji su staru Europu zahvatile revolucionarne 1848. godine. Praperestrojka, praglasnost – eto, to je ono što je kod Ščedrina podudarno s težnjama Jurija Mihajloviča Baturina. I Baturin je čovjek uzvišena duha, državni funkcioner s prosvjetiteljskim težnjama te političkom biografijom usamljenika. Silno je ambiciozan, ali to nije mundana, prostačka, ambicija. Novac ga, recimo, uopće ne zanima, a društvena moć samo u čistom obliku, kao snaga potrebna da se izvrše epohalne promjene. Te aspiracije i ne skriva, iako društvena norma sad propisuje da zatomiš idealizam i poričeš bilo kakvu želju za uzdizanjem čovječanstva, jer time ugrožavaš malograđane u njihovu komformizmu, a vlastodršce u njihovim plutokratskim kombinacijama. S takvim pogledima, možeš se razumjeti jedino s umjetnicima, pa u Vitanje Baturin i dolazi na poziv Dragana Živadnova, s kojim dugo surađuje na njegovu projektu “Noordung”.
- Odozgor: Tri Noordungova nacrta orbitalne stanice iz 1929., ilustracija projekta Wehrnera Von Brauna iz 1954., Veliki kotač iz Clarkeove i Kubrickove ”Odiseje” iz 1968. te Živadinovljev Institut KSEVT otvoren u Vitanju 2012. Jedino se projekt ovog umjetnika – doista materijalizirao, ali na zemlji!
Živadinov je najznačajniji jugoslavenski umjetnik druge polovice 20. Stoljeća. Osnovao je “Neue Slowenische Kunst” i artističko-teatarsko-glazbene formacije koje su mu pripadale, od slikarske asocijacije “Irwin” do glazbene grupe “Laibach”. NSK je bio disidentski pothvat silno značajan prilikom rušenja komunizma – taj slovenski avangardni pokret oduzeo je svaki privid legitimetata socijalističkoj državnoj umjetnosti. U 21. stoljeće Živadinov ulazi pak s “milenijskim” projektom “kozmičkog teatra”, u kojem središnje mjesto ima lik Hermana Potočnika Noordunga. Rođen u Puli, Potočnik je podrijetlom Slovenac – njegov otac, liječnik, i majka, rođeni su ovdje, u Vitanju. Potočnik-Noordung bio je K.u.K. artiljerijski oficir i balističar. Prvi je izračunao orbitalne brzine pa u Beču poslije prvog svjetskog rata publicirao znanstveno djelo “Problemi svemirskog leta”. Njegovu knjigu prepisao je dr. Herman Oberth, berlinski raketni entuzijast i učitelj Wehrnera Von Brauna. Tako je Oberth, uz Konstantina Eduardoviča Ciolkovskoga i profesora Roberta Goddarda, proglašen “ocem astronutike”. No famozni “Veliki kotač”, orbitalna stanica koja se pojavljuje u Kubrickovu filmu “Odiseja u svemiru”, gdje se okreće uz zvuke bečkog valcera, dizajn je Potočnikov, koji je Oberth uvrstio u svoju knjigu i popularizirao. Takav autorski slijed potvrdio je Živadinovu na Šri Lanki scenarist “Odiseje”, Arthur C. Clarke, pa je Dragan, ne temelju toga i mnogobrojnih drugih prikupljenih svjedočanstva, uspio u naumu da se Potočniku prizna zaslužen status medju pionirima kozmonautike, što je naposlijetku verificirano na specijalnom simpoziju u vašingtonskom Nacionalom aeronutičkom i astronautičkom muzeju, kad su Noordungovo ime uklesali na pročelje. Tako je uzdignut među ostale “oce” u tom hramu znanstvene eksploracije svemira, gdje su izloženi kamen s Mjeseca i stotonska orbitalna stanica Skylab.
Osim u Washingtonu, Potočnik se slavi u Vitanju – u Gradskoj kući otvoren je njegov multimedijalni mini-muzej. U mjesnom Domu kulture, to je zatim obilježeno Živadinovljevom predstavom, “svemirskom kantatom”, u kojoj se muški zbor dopunjava s visokofrekventnim zvukovima i tutnjavom startnih motora moćnih ruskih raketa… Bile su izložene i fotografije Jurija Mihajloviča Baturina, načinjene u orbiti. Baturin je, naime, kozmonaut – štoviše, taj diskretni gospodin u laganom safari-odijelu, zamjenik je zapovjednika odreda kozmonuta u Centru za obuku za letove s ljudskim posadama u Zvjezdanom gradu u Podmoskovlju! Upoznao se s Draganom kad je ovaj došao u Zvezdgorodek na obuku, kao kandidat-kozmonaut, u sklopu svojih višegodišnjih nastojanja da ostvari prvu umjetničku misiju u orbiti, a dva tako posebna čovjeka, morali su odmah uspotaviti odnos, transcedentalni link, jer obijica, kako bi rekao Goethe, ”razmišljaju u eonima”.
Istanbul, 1940. Mihail Matvejevič Baturin iz Taganroga, šef sovjetske obavještajne službe u Istanbulu, za kojega radi agent J. B. Tito – Valter, upoznaje mladu šifranticu, Nataliju Nikolajevnu Smoljnikovu…
Život Baturina čudesan je materijal za neku knjigu koju nije napisao, iako je napisao mnoge druge. Samo rođenje Jurija Mihajloviča počinje pustolovnim uvodom iz doba velikoga rata. Njegov otac bio je visoki oficir Narodnog komesarijata za državnu sigurnost (NKVD, koji postaje MGB, a zatim dobiva najpoznatiji naziv – KGB). Poslije revolucije, obavljao je nadzor granice u kaspijskoj zoni, pa napredovao i 1940. godine postao šef sovjetske tajne službe u Carigradu. To je bio najvažniji špijunski punkt na početku drugog svjetskog rata – važniji od neutralne Švicarske ili Portugala, gdje su taođer djelovale britanske i njemačke agenture. U turskoj metropoli odakle se nadzirao Balkan i cijelo mediteransko područje, ratovale su tri mreže – osim ovih dviju i ruska, kojoj je na čelu bio Baturinov otac. Drug Tito bio je njegova operativna veza na terenu, pa je prošao kroz Carigrad još 1935. i tu proveo nekoliko mjeseci na instruktaži, prije nego je došao u Zagreb da preuzme jugoslavensku kompartiju i obavještajni punkt Kominterne. Carigradska centrala britanske obavještajne službe organizirala je beogradski antiosovinski puč 1941. godine (“Bolje rat nego pakt!”), a Baturinov otac bio je nesumnjivo angažiran na drugoj strani, jer je sovjetska “politička linija” bio sporazum Ribbentrop-Molotov pa su i jugoslavenski komunisti u tim prevratnim događajima igrali sporednu ulogu…
U Ankari, otac se upoznao s mladom šifranticom, koja je u Moskvi pohađala fakultet za telekomunikacije te studirala francuski. Kad su se 1947. vratili sa zadatka, oženili su se, a poslije dvije godine rodio im se Jurij. On će o ocu napisati knjigu, a gospođa majka, koja je još živa, uprvo je objavila svoju autobiografiju.
Ruski kozmonaut lako iz futurističkog diskursa prelazi u povijesni: rod Baturinovih, kaže Jurij Mihajlovič, ima veoma dugu dokumentiranu povijest. Tri brata Bathoryja – što je poljsko kraljevsko prezime izvedeno iz mađarskog ili mongolskog Batu – naselili su se 1498. u gradu Taganrogu, na ušću rijeke Don u Crno More. Jedan od njih rusificirao se pod prezimenom Baturin, drugi kao Bakunjin (to je obitelj čuvenog kneza-anarhista!), a potomstvo trećega gubi se u magli historije. Majčina loza – Smoljnikovi s juga Tverske gubernije blizu Podmoskovlju, bili su pak seoski popovi i liječnici, a spojili su se s Baturinima u sovjetskoj ambasadi u Turskoj, s tim da je mali Jura svjesni život počeo kao običan sovjetski dječak koji pohađa moskovsku osnovnu, a zatim bolju srednju školu, englesku gimnaziju (Specškolu br. 44). Otac je od njega očekivao samo jedno – da ne ide njegovim stopama i kloni se karijere u tajnoj službi, u koju se, zapravo, kao i u vojnu, u Rusiji najčešće stupa obiteljskim vezama. Tu je otac mogao biti miran – Jurij je odmah odlučio da će postati pisac. Književnici, kaže Jurij Mihajlovič, silno utječu na čovječanstvo snagom svog intelekta, a mladi Baturin bio je nakanio da ostvari proboj s granica ljudske spoznaje. U ono doba, šezdesetih, dok se puno raspravljalo tko je u tom pogledu važniji – “liriki ili fiziki”, ipak ga je privukla fundamentalna znanost, pa se 1967. upisao na Moskovsko fizičko-tehnički institut (prirodoslovno-tehničko sveučilište), jer je odmah odlučio da će osobno sudjelovati u istraživanju univerzuma kao kozmonaut i odbrao smjer kibernetike na Fakultetu aerofizike i kozmičkih istraživanja. To mu se činilo kao najbolji ulaz u svemirski program. Program je, naravno, bio vrhunska tajna, nitko nije znao kako se u nj zapravo stupa – prvi kozmonauti bili su vojni piloti, što je i Baturin pokušao postati, ali su ga odbili, jer je već imao dioptriju i nosio naočale.
- Sojuz-1 na lansirnoj rampi u Bajkonuru. Pilotira Vladimir M. Komarov, inženjer-kozmonaut
Na brodovima tipa “Vostok” ispaljivali su pilote samo radi glumoura, a kapsula je bila potpuno automtizirana i upravljana sa zemlje. Tek te 1967. kad Baturin postaje student, lansiran je prvi pravi upravljivi svemirski brod tipa 7K-OK, bolje poznat kao “Sojuz”. No, misija “Sojuz-1” završila je katastrofalno. Pilotirao je kozmonaut Komarov (njegova rezerva bio je Jurij Gagarin). Odmah poslije Sojuza-1 trebao je startati Sojuz-2 s tri člana posade, od koji su dvojica trebali poći u “svemirsku šetnju”, pa preći na palubu “Sojuza 1”. No Komarov je, ušavši u orbitu, ustanovio kvar – nije se razvilo jedno od dva solarna “jedra”, panela koji osiguravaju električnu energiju, pa je misija abortirana, ali se brod, usljed toga kvara, nije mogao automatski orijentirati za paljenje retro-motora, koji smanjuju brzinu za deorbitaciju i povratak u atmosferu. Komarov je tada morao upotrebiti “rukopipateljnu” metodu (periskopsku astrogaciju) koju će primijeniti i posada “Apolla 13” kad se, puno kasnije, nađe u sličnoj nevolji (o čemu je snimljen film s Tomom Hanksom). Komarov je uspio, ali poslije pravodobnog paljenja motora i kočenja u zračnom omotaču, nije se otvorio padobran i zlosretna misija “Sojuza-1” završila je tako da se brod smrskao udarivši u zemlju. Kozmonaut je poginuo – pokopan je pod kremaljskim zidom na Crvenom trgu – a sovjetski svemirski program zaustavljen je i resetiran tek nakon osamnaest mjeseci.
Kad je Baturin 1973. završio fakultet, namjestili su ga u poduzeću “Energija” koje će kao i grad u moskovskoj oblasti u kojoj se nalazi (bivši Kalinjingrad Moskovski) dobiti ime po Sergeju Pavloviču Koroljevu, generalnom konstruktoru sovjetskog svemirskog programa. Devet godina Baturin radi na različitim komponentama “Sojuza” kao specijalist “dinamike leta i upravljanja”. Najvažniji samostalni zadatak bio mu je – programiranje automatskog pozicioniranja svemirskog broda, da se definitvno riješi problem koji je doveo dio nesreće “Sojuza-1”!
- Poduzeće ”Energija” u Gradu Koroljeva u Podmoskovlju
Kad je problem do savršenstva elaborirao u teoriji, pokazalo se da, u praksi, opet nastaje odstupanje od jednoga stupnja, što je jako mnogo s obzirom na brzine, pa su ga poslali da stvar prouči u tvornici, na samom brodu koji treba poletjeti u svemir. Ustanovio je da neki dio na oplati reflektira svjetlo, pa zabljesne senzore i uzrokuje odstupanje – što prepričava objašnjavajući kako je algoritam jedno, a blues drugo, te zašto je ponovo osjetio poriv da uđe u istraživačku praksu kao letač-kozmonaut. No, kako to privremeno nije bilo moguće, stao je razvijati druge interese: ušao je u politiku. Unekoliko je slično: leti se visoko, a ambijent je pun nepoznanica.
Kako je ušao u političku sferu? Preko znanosti – prvo je objavio jedan članak u stručnom časopisu za međunarodne odnose. Diplomatske komunikacije, primjerice pregovore, opisao je tu matematičkim, kibernetskim modelom. Zatim se, da dublje uđe u materiju, kao redovni student upisao na moskovski pravni fakultet i 1980. diplomirao, a sljedeće godine završio i studij žurnalistike na “Lomonosovu”, gdje je pohađao večernju školu. Istodobno se oženio (za pravnicu) te dobio jedino dijete, kći Aleksandru. Namjestio se potom u Akademiji nauka, na ekonomsko-pravnom institutu kao mlađi suradnik i 1985. magistrirao s temom “Europski parlament”. Doktorirat će 1992. s tezom o kompjuterskim autorskim pravima (na radnom mjestu u “Energiji” imao je terminal jednog od prvih ruskih računara).
Zašto je sad htio biti žurnalist, to je već jasno – šifra književnost, utjecaj na čovječanstvo – ali zašto ga je privuklo pravo? Po srijedi je, zapravo, ista težnja da shvati (i definira) proces međuljudskih komunikacija, uključujući više stupnjeve odnosa i organizacije, kao što su država, odnosno poredak, što se razabire kad citira Norberta Webera, osnivača kompjuterske znanosti: “Matematički model mačke bolji je od mačke!”
Nema kod Baturina, dakle, nikakvih prizemnih karijernih računica – on svemu prilazi fundamentalno, kao filozof. U privatnom nastupu skroman do običnosti, u intelektualnoj sferi gord poput Sotone. Ne priznaje prepreke koje se postavljaju ljudskoj slabosti, pa uopće ne prestaje akumulirati akademska znanja i zvanja – a ovo je bio tek zametak njegove nevjerojatne svestranosti… Bio je toliko znanstveno znatiželjan da je pažljivo proučio i – jugoslavenski delegatski sistem, te Zakon o odruženom radu. Fantazmagorično – sjedim u suvenirski dotjeranom slovenskom alpskom gradiću Vitanju, u sobi predsjednika općine iznad Noordungova memorijalnog muzeja i razgovaram s Rusom o toj Kardeljevoj ekscentričnoj koncepciji, koju su, mislio sam, svi zaboravili… No, Baturin je stvar detaljno prostrudirao. Delikatno je ocijenje: “Gledajte, u doktrini upravljanja, koja mora biti egzaktna, sve mora biti pronično i nedvosmisleno, a to je tako kompliciran, apstraktan sustav, da je bio posve nezanimljiv s praktičnog stajališta…”
Ako se učinio previše kompliciranim i stručnjaku za uprvljanje letjelicama u svemirskoj orbiti, kako je bilo tek siromašnim jugoslavenskim delegatima? Ispričao sam zauzvrat Baturinu priču kako se Stipe Šuvar našao u nevolji kad je, kao predsjednik Saveza komunista Jugoslavije, boravio u posjetu američkom Kongresu, pa ga je u Kaliforniji u ime Dmokratske stranke primio Jerry Brown sa svojom djevojkom, Lindom Rondstat. Usred velikog partyja koji je u Palm Springsu organizirao Milan Panić, stari suradnik svih naših i njihovih službi, Brown je upitao Stipu može li mu objasniti delegatski sustav. “A ja”, pričao mi je taj moj ikonoklastični profesor sociologije, “nisam dobro znao ni engleski, da i ne govorim o tome kako uopće nisam razumio što je to točno zamislio drug Kardelj…”
Sredinom osamdesetih godine – rad mladog suradnika Akademije nauka, zapažen je “gore”: Baturina je uočio jedan od najbližih suradnika generalnog sekretara Mihaila Gorbačova – Georgij Hosroevič Šahnazarov, Armenac iz Bakua, politolog i plodan pisac, po obrazovanju pravnik, koji je dugo boravio u Pragu te poslije postao član Akademije nauka (njegov sin Karen Šahnazarov poznati je suvremeni ruski filmski režiser). Georgij Hosroevič je Baturina angažirao da izradi nacrt Zakona o slobodi tiska koji je zaista usvojen 1990. godine! Počinjalo je, naime, doba glasnosti i reformi. Baturin je imenovan savjetnikom Gorbačova, koji je u travnju te godine, od generalnog sekratar KPSS postao Predsjednik SSSR-a.
- Perestrojka trojka – Ševarnadze (sigurnost), Gorbačov (prtedsjednik), Jakovljev (ideolog). Armenski reformist Šahnazarov, član Akademije nauka, bio je blizak suradnik Mihaila Sergejeviča.
Godinu i pol Jurij Mihajlovič radio je u Kremlju. To su oni najdramatičniji dani: dogodio se vojni puč, uslijedile moskovske demonstracije, izlazak tenkova tamanovske garde na gradske ulice, pa proljeće Jeljcinova jakobinizma i naposlijetku rasap sovjetske države – Baturin kaže da je to vrijeme bilo kao jedan cijeli život, da se uopće ne da opisati, i kad je zajedno s Gorbijem gledao kako se spušta crvena zastava u starodrevnoj moskovskoj mističnoj tvrđavi, činilo mu se da umire, da nestaje sve ono na čemu se temelji sam njegov identitet. Više od nacije: država. A u stvari, imao je tek četrdeset i tri godine, strahovit uvid u sve što se zbiva, tri fakulteta i doktorat, pa će i njegova karijera, zapravo, tek započeti…
Poznat kao inicijator reformističkog zakona o štampi, dr. Baturin se povremeno javlja na televiziji s komentrima tekućih političkih zbivanja. Dobio je stoga odmah ponudu da postane glavni urednik centralne političke emisije, tv-magazina “Itogi”, koji je išao na novoj, nezavisnoj, privatnoj televiziji NTV (“Ostankino”) u vlasništvu tajkuna Gusinskoga, koja je šibala moderni informativno-politički program s najvećim rejtingom u Rusiji. Odbio je. Rekao je – nemam potrebno iskustvo za rad na televiziji, ali moga bih biti politički konzultant. I, počeo se redovito pojavljivati na ekranu, a budući da djeluje strahovito uvjerljivo, razložan je i jasan, te potpuno beskompromisan, jer ne mulja poput političara, nego ocjenjuje poput znanstvenika, smjesta je stekao javni autoritet i novi predsjednik Jeljcin pozvao ga je da mu postane savjetnik. To je prihvatio. Predsjednik se javno ukazuje okružen svojim savjetnicima, koji mu prisijedaju u Kremlju, ali oni nemaju nikakvu težinu u donošenju odluka. Savjetuju, a on to primijeni ili se ogluši, kako mu već odgovara. Jeljcin je bio jako nesklon Gorbačovu i Šahnazarovu – mislio je kako nisu znali što hoće, nego su zapeli izmedju starog i novog, dok je on sam imao preciznu predodžbu čemu stremi: htio je uvesti demokraciju i kapitalizam, samo što su stvari u Rusiji ubrzo pošle neočekivanim, ili neizbježnim smjerom… Baturin mu se pak sviđao, kao artikuliran i očito sposoban mlađi čovjek, tehnokrat, a ne ideolog. Ubrzo mu je ponudio da postane njegov pomoćnik za pravna pitanja. To ne izgleda kao unapređenje, ali zapravo jest, jer je silno važna funkcija – preuzme li administrativnu odgovornost, prolazit će mu kroz ruke svi predsjednički ukazi, radi usklađenja s pravnim normama, a ti ukazi u ruskom političkom ustrojstvu imaju zakonodavnu snagu. Baturin je odgađao s odlukom. Zašto? “Nije mi se baš sviđala Jeljcinova politika. Bilo je tu previše kaosa za moj ukus.” Govorili su mu: “Ti si lud! Pa zar ne znaš kakva je to moć? Svaki dan s predsjednikom, a ministri čekaju po godina dana da ih primi…”
Naposlijetku je pristao, ali je Borisu Nikolajeviču najavio da će uvijek otvoreno iznositi svoja mišljenja ne obazirući se na ogovaranja kojima će zbog toga biti izložen, te zatražio da bude posljednji kroz čije ruke ukaz prolazi prije nego se obnaroduje – da ne bude raznih kabitentskih igara i opstrukcija… Jeljcin je pristao i Baturin je preuzeo posao. Njegov administrativni kapacitet pokazao se tako velikim da se predsjednik stao na nj sve više oslanjati, pa mu je poslije dvije godine proširio sferu i dodatno uvalio sektor nacionalne sigurnosti! Iz Kremlja Baturin je, dakle, nadzirao FSB, bivši KGB, te policiju u sklopu ministarstva unutrašnjih poslova, a kako se sa svim tim lijepo nosio, Jeljcin ga postavlja i za kadrovika u oružanim snagama, a 1996. i za sekretara Vijeća za obranu, što znači da su pod njega dopala i vojska, ministarstvo obrane i vojna industrija, posredno čak i vanjski poslovi… Bio je Jeljcinova Katica za sve. Kako se sporazumijevao s ministrima? Sa Sergejom Kozirjevom (karizmatičnim mladim šefom diplomacije) – loše; s Jevgenijem Primakovom (unutrašnji poslovi, bivši šef KGB-a, a poslije direktor Lukoila) – dobro; s ministrom vojske Gračovom (koji je vodio prvi čečenski rat) – jako loše, a s potonjim, Sergejevim – dobro. Slagao se, dakle, s ozbiljnim ljudima koji su nastali kao produkt sistema, a s oholim, karijerističkim šalabajzerima, ukrstio bi rogove…
- Generalštapska akedemija Leonida Govorova u Moskvi djeluje već osamdeset godina
Kad se već bavio obranom, uz posao je upisao Ratnu školu Generalštaba ruske vojske na kojoj se obrazuju najviši zapovjednici, a pošto je ušao i u vanjskopolitičku problematiku, završio je k tome Diplomatsku akademiju Ministarstva vanjskih poslova, vraški ozbiljnu školu, jednu od najboljih takvih na svijetu (što mi je obrazložio njen diplomand, bivši visoki predstavnik UN u Bosni, sad slovački ministar vanjskih poslova, Miroslav Lajčak, koji je u toj školi, recimo, perfektno nauočio srpsko-hrvatski).
Zašto je Jeljcin dopustio Baturinu da akumulira takvu moć? Prvo, to nije bila autonomna vlast koja bi od njega napravila samostalnu političku figuru, a drugo, kod Jeljcina su ti državni resori bili drugorazredni, jer se on u prvom mandatu usredotočio na pretvorbu, prekivanje državne ekonomije u privatno-poduzetničku, te fabriciranje oligarha koji su zasnovali milijardske portfelje. Pod vodstvom Anatolija Čubajsa, Jeljcinova šefa predsjedničke administracije, u kremaljskom kabinetu okupila su se nekolicina petrogradskih liberalnih ekonomista, koji će idejno i praktično omogućiti uspon ljudima poput Borisa Berezovskog te ostalim oligarsima, protagonistima ruske pretvorbe. Kapitalisti se u tranziciji uvijek uzgajaju u kabinetskom rasadniku suverene vlasti. Drugu, konkurentsku skupinu u podnožju Jeljcinova trona, sačinjavali su “siloviki”, kagebeovci, “bezbednjaci”. Prvima Baturin nije mogao pripadati jer mu se to gadilo, a drugima, jer je intelektualac.
Kad je Jeljcinu gotovo istekao prvi mandat, ankete su pokazale da stoji loše – narod ga je smatrao odgovornim za korupciju i astronomski rast cijena osnovnih namirnica na liberaliziranom tržištu. Iz socijalizma u kapitalizam za četiri godine, bez podloge, osnovnih institucija društvene infrastrukture – bio je to čisti avanturizam, na koji se mogao odlučiti samo netko tako impulzivan i samoljubiv poput Jeljcina. Još se bio rasaplamsao rat u Čečeniji, za što su “liberali” uvijek optuživali “silovike”, pa predsjednik oko sebe slaže novu grupu ljudi koji će mu pomoći da na silu, demagogijom i propagandom, opet dobije izbore. S tim novim ljudima Baturin se uopće nije razumuio, vidio je da njegovi sektori ne ulaze u njihove prioritete, te da im on smeta, pa je odlučio da se povuče… Oko godinu dana trajalo je dok je odabrao smjer za nastavak karijere. Odlučio je – što? – naravno, da ide u školu. Nakanio je da postane kandidat-kozmonaut, završi obuku i poleti u svemir. Cijela kremaljska administracija bila je zgrožena. “Što, Juriju Mihajloviču, zar ćete vi, kojega su vozili na stražnjem sjedištu limuzine, sad sami šofirati nekakvim lunohodom?” Očekivalo se da postane potpredsjednik neke debele banke, ako već ispada iz kombinacija, pa ne igra za položaje u energetskom sektoru, gdje se stvaraju oligarsi. Ukratko, očekivalo se da se nasadi na milijune i čkomi. Baturin je odabrao profesuru na dva univerziteta koja je sam ranije pohađao (tehnički i novinarski), te ušao u svemirski program.
- Denis Tito (lijevo), prvi ”svemirski turist” platio je za obuku i let 20 milijuna dolara
U orbitu poletjet će na palubi “Sojuza TM-28” 13. kolovoza 1998. kao “kozmonaut-znanstvenik”. Imao je 49 godina. Prekrcao se na stanicu “Mir”, te na njoj proboravio dva tjedna. Drugi put polijeće 30. travnja 2001. na “Sojuzu TM-32” , sad kao redovni član posade, flight-engineer (bortinženjer), a putnik je Amrikanac Denis Tito, prvi turist u svemiru. Opet pristaju na orbitalnu stanicu i svoj “Sojuz” ondje ostavljaju parkiran kao čamac za spasavanje, a poslije randevua s američkim space-shuttleom “Endeavour” (let STS-100), vraćaju se na zemlju “Sojuzom TM-31” koji je tu ostao od prethodne misije. Na “Miru”, koji je u međuvremenu, pripajanjem japanskog i europskog modula 2000. godine prerastao u International Space Station (ISS), postalo je jako živo, pa se osim Rusa i Amerikanaca tu motaju Francuzi, Slovaci, Nijemci, državljani čak 16 nacija uključenih u program. Na visini od 350 kilometara, dakle u niskoj zemljinoj orbiti (LEO), leti stanica duga oko 70 metara mase oko 300 tona. Nije baš onaj Noordungov “veliki kotač”, ali vrlo impresivna mrcina…
S dvije misije, Baturin je postigao prestižni naslov “ljotčik-kozmonavt Ruskoj Federacii” te dobio odlikovanje “Heroja Ruske federacije”, kao i dva kazahstanska ordena, jer se Rusi u svemir lansiraju iz sela Bajkonur, odnosno Tjuratam, koje se nalazi u toj prostranoj, pustoj zemlji.
Jurij Mihajlovič za nekoliko dana puni šezdeset godina. “Što ćete sad raditi kad ste ostvarili i svoje najranije, dječačke ambicije, pa se u vašem životu zatvorio krug – što dalje?”
“Ove godine napustit ću odred kozmonauta”, kaže Baturin, “ja sam dvaput letio, ne bi bilo fer da zauzimam mjesto mlađima. A što ću zatim? Dobro pitanje!”
No i odgovor se nazire – Baturin je, doduše, već objavio 13 knjiga, a posljednje, vrlo važno djelo tek izašlo iz tiska držim u rukama. To je “Sovjetska kozmička inicijativa u državnim dokumentima 1946 – 1964”. Jedinstven zbornik ključne arhivske građe, koja se po prvi put objavljuje, a cjelovito dokumentira uspostavu sovjetskog svemirskog programa. Ono što se o toj pionirskoj fazi do sad znalo, bila je pusta priča – a sad imamo pred sobom, na papiru, Staljinove i Hruščovljeve odluke, izvješća generalnog konstruktora Koroljova, materijal iz kojega se može točno razabrati kakvi su bili motivi, kakva promišljanja, i uz ostalo, nailazimo na potpuno iznenađujuće dokaze da sovjetsko rukovodstvo uopće nije pridavalo nikakvu posebnu važnost Gagarinovu letu, jer su mislili da će proći kao bilo kakva komunistička tehnička ujudurma, kojima su se na Zapadu uglavnom podsmjehivali – dok vijest u svjetskim medijima nije eksplodirala kao senzacija najveće magnitude, pa su i sovjetski vođe brže-bolje uzjahali taj neočekivani val popularnog raspoloženja…
No, kao i sve dosadašnje Baturinove knjige o kompjuterima, cenzuri od Ivana Groznog do Oktobarske revolucije, o Jeljcinovoj epohi, znanstveni su radovi ili publicističke sinteze. Ostaje još čista književnost. Čisti žurnalizam, kojemu bi se taj laureat nagrade Saveza žurnalista SSSR-a, zatim profesor žurnalistike i naposlijetku sekretar Saveza žurnalista Ruske Federacije mogao naopokon posvetiti bez sigurnosne mreže koju znanstveniku pruža znanost!