Trg Georgea Orwella malen je, snužden trokut u srcu Barrio Gothico, srednjovjekovne stare jezgre Barcelone. Katalonski kipar Leandre Cristofol i Peralba obilježio ga je modernističkom skulpturom što izgleda kao rekvizit za science-fiction filma “Rat svjetova”. Evocira epizodu iz španjolskog građanskog rata, u kojem je autor “1984” sudjelovao kao dobrovoljac Internacionalne laburističke brigade. Borio se, zapravo, u sklopu anarhističke formacije CNT-FAI, koja je s komunistima naposlijetku ušla u sukob, pa o tome napisao najvažniju knjigu ovog predratnog rata, “Hommage to Catalonia”, dublju od popularne Hemingwayeve melodrame “Kome zvona zvone”. Građanski rat buknuo je u Barceloni jer je tu procvao kapitalizam i razvio se sindikalni, revolucionarni pokret. Od katlonske trgovačke luke nastao je “grad svjetlosti” poputa Pariza, okružen mrakom konzervativne burbonske monarhije što dominira iberijskim potkontinentom. Revolucija u Kataloniji digla je narod koji je tražio socijalnu pravdu i nacionalna prava. U Kataloniji, zemlji bez države, ljudi govore posebnim jezikom, što se od španjolskog razlikuje barem koliko i hrvatski od makedonskog. Katalonaca danas ima oko šest milijuna, možda samo milijun onih izvornih, dok su ostali jezik naučili kad su se doselili iz siromašnih krajeva poput Estramadure, iberijske Bosne. No, s jezikom preuzeli su vrijednosti sredine, ponosnu volju da budu svoji makar i unutar složenog državnog okvira relaksiranog madridskog unitarizma – što je sve jedan zanimljiv, osebujan politički fenomen, koji je poslije traumatičnog razdoblja građanskog rata i frankističke represije, donio mir i prosperitet u ovu velebnu europsku prijestolnicu bez prestolja, nevjerojatno moderan i lijep četvoromilijunski metropolis, u kojem djeluje osam univerziteta.
Barcelona je sve ono što Zagreb nije. Velegrad u kojem veličanstvena starina živi u strastvenom skladu s nekoliko slojeva arhitektonske avangarde. Potpuno planski izgrađen grad s američkim avenijama od četrnaest prometnih traka s drvoredima od palmi u kojima žive divlje papige… Početkom dvadesetog stoljeća, Barcelona je eksplodirala u čudo moderne urbanizacije s art deco neboderima koji su građeni istodobno s onima na Manhattanu. Danas je u tu riznicu još ubačen jedan velebni Forsterov toranj, Nouvellov dvjesta metara visoko zdanje nalik na vibrator koje noću mijenja rasvjetu u svim bojama spektra, te Boffilov hiperhotel nalik na Burj el-Arabi podignut u luci u samome moru…
No, što je nama Katalonija, i što smo mi Kataloniji? Avion “Spanaira” leti direktno iz Zagreba na futuristički (također Bofillov) aerodrom, pa uđeš u vrevu i odmah znaš – ovdje je sve totalno drukčije i obratno, ali baš zato nevjerojatno za nas poučno, što sam tek u potpunosti shvatio kad sam pročitao knjigu “Soldiers of Salamis” (Soldados de Salamina), koja je i u nas prevedena (Fractura, 2009.) i ostala prilično nezapažena izvan užih književnih krugova, što govori o trijumfu neznanja i provincijskog autizma svojstvenog hrvatskoj mizernoj kulturi. U španjolskom izvorniku izašla je još 2001., a zatim je tiskana na 20 jezika u ukupno pola milijuna primjeraka, te 2003. snimljena na film koji je postigao znatan internacionalni uspjeh.
Knjigu je napisao barselonski publicist i esejist Javier Cercas, novinar španjolskog nacionalnog socijalističkog dnevnika “El Pais”. Roman ima nevjerojatno zanimljivu romanesknu fakturu – pisac priču istražuje kao novinar i svi likovi su stvarni, jedino je persona naratora romansirana. Po zapletu, to je jedan povijesno-investigativni triler, blizak američkom novom žurnalizmu i udaljen koliko je to uopće moguće od dominantnog pravca hispanističke literature, južnoameričkog “magijskog realizma”. Ta svjetski popularna i, rekao bih, inferiorna poetično prozna forma, obilježena je mitološkim sinkretizmom svojstvenom ruralnim svjetovima lationoameričkog kontinenta, a “Vojnici Salamine” jedan su europski urbani politički roman, kakav bi mogao napisati i Rus, da ima potrebnu književnu samosvijest, ili Nijemac da se može dovoljno emancipirati od ideološke ortodoksije ne zapavši u neko ludilo poput Handkea.
Glavni junak Cercasova romana je fašist Rafael Sanches Manzas. Nije on bilo koji fašist, nego ideolog i suosnivač španjolske Falange, najbliži prijatelj i savjetnik njezina prvog firera, Juana Antonia Prima de Rivere. Njih dvojica bili su avangarda crne internacionale, izvorni socijal-revolucionari, idealisti poput talijanskih fašista kad su u tom pokretu bili glasniji Marinettijevi futuristi od Mussolinijevih batinaša. Nacizam se formirao kao srednjoeuropski malograđanski rasizam, no fašizam, koji se autentično pojavio samo u zemljama latinske kulture (Italiji, Španjolskoj i Rumuniji) privlačio je isprva aristokratske desničarske idealiste. Sanches Manzas, bolećivi estet, dijete bogate provincijske obitelji iz Estramadure, završio je fakultet na Kraljevskoj akademiji na samom dvoru, u Eskurijalu, a zatim pošao kao novinar u Italiju, gdje je sedam godina pratio uspon fašističkog pokreta pa se oženio za Talijanku. Kad se vratio, s Primom de Riverom utemeljio je u Barceloni časopis “El Fascio”, osnovao falangistički pokret te napisao himnu Falange “Cara al Sol”.
Kad je republikanska vlada 1936. pokret zabranila, Primo de Rivera izveden je pred sud, osuđen na smrt i strijeljan, a Sanches Manzas pobjegao je iz zatvora. Nije se odazvao pozivu Juana Antonia da izađe pred suce i pokaže kako je časnije umrijeti kao mučenik, žrtva sudskog ubojstva, nego bježati i tako legitimirati niskost neprijatelja. Umjesto da se izloži takvom štrapacu, Manzas se skrivao u čileanskoj ambasadi dok je u zemlji bjesnio rat, što ga je poveo general Francisco Paulino Hermengildo Franco y Bahamonde Salgado Pardo de Andrade (ukratko: Franco), poslije prolongirane i bezizgledne idejne i političke borbe. Izvršio je vojni udar protiv republikanske vlade, a predstavljao je sve ono što su falangistički intelektualci odbacivali s gnušanjem: konzervativizam, klerikalizam i monarhiju. No, svaku revoluciju razore pragmatični kadrovi iz drugoga reda, koji preuzmu ideološki “brend”, pa pokopaju ideju. Staljin je bio strvinar komunizma, rumunjski kralj Carol II iz njemačke dinastije Hohenzollern, likvidirao je Cornelija Codreanua, osnivača rumunjskih “Željeznih križeva”, a Mussolini je ubio sam sebe, kad je iz socijalističke faze logično (ili dijalektički) prešao u totalitarizam. Stvar je u tome što fašistički idealisti nisu bili baš efikasni političari – njihov desničarski zanos nije se pretvorio u politiku i osim intelektualaca, nije privukao druge, šire društvene slojeve, sve dok se nisu srepili s – monarhistima, konzervaticima, klerikalcima, (ne nužno svima trima). Dakle ili s nekom kraljevskom diktaturom (vojska), krupnom buržoazijom (lova) te Crkvom (opijum za mase).
Cio taj proces transformacije Falange u frankizam, Sanches Manzas je propustio sjedeći interniran u čileanskom konzulatu u Barceloni. Kad se rat primakao kraju i razbijeni republikanci počeli uzmicati prema Pirinejima, Sanches Manzas pokušao je pobjeći, ali je odmah uhićen na ulici i, pošto su ga prepoznali, s ostalim najvažnijim zatvorenicima sproveden prema granici. U Gironi, katalonskom gradu sjeverno od Barcelone, gdje je danas aerodrom turističke zone Costa Brava, republikanska se vojska počela raspadati. Legendarna 11. divizija pod zapovjedništvom pukovnika Enrique Listera, komunista školovanog u Rusiji na Vojnoj akademiji Frunze, heroja bitaka kod Jarame, Gadalajare i na rijeci Ebro, vukla je sa sobom te zarobljenike, one najkrupnije ribe – viđene falangiste, nacionalističke oficire, biskupe. Komesari su odabrali pedeset najvažniji i odveli ih na strijeljanje. Prevezeni su kamionima u šumu pa prokušanom katinskom metodom, na proplanku izvedeni pred mitraljeze. Kad je otvorena vatra, Sanches Manzas je očajnički đipnuo u gustiš, te stao bježati kroz šumu. Hlače su mu bile pune rupa od metaka. Pao je u neki grm i pritajio se. Vojnici koji su ga pošli tražiti pročešljavali su brezik u kojemu se našao. Opazio ga je jedan vojnik s podignutom puškom i na tren pogledali su se u oči. “Jesi li koga našao?”, povikali su drugovi toga vojnika iz dubljeg šumskog šara. “Nema ovdje nikoga!” odvrati vojnik, pa se okrete i ode za njima…
Taj prizor urezao se u svijest Sancheza Manzasu kao ključni moment njegove sudbine, koji neće moći rastumačiti, iako će ga sljedećih godina bezbroj puta opisati i o njemu pisati stranice i stranice teksta. Čudom spašen, još se neko vrijeme skrivao u šumi, a zatim se sklonio na neki majur, pa povezao s republikanskim dezerterima koji su se htjeli predati nacionalistima. Kad su konačno pristigle pobjedničke trupe, predstavio im se kao najviši falangist u zemlji, a za njih bio je legenda koja je nenadano oživjela – Franco ga je odmah uzeo kao ministra u svoju prvu vladu. No, Sanchez Manzas neće biti osobito revan državni funkcioner. Nikad se nije pojavio na nekoj vladinoj sjedinici. I, jednoga dana naprosto su odnjeli njegovu stolicu iz dvorane. Uto je od neke tete naslijedio milijune, pa se prepustio ladanjskom i spisateljskom životu, objavljujući mnoga ne osobito značajna no vrlo kultivirano stilizirana književna djela, milijune prigodnih članaka po novinama, a postavši akademik, nastupao je često i u javnim prigodama. Uvijek se pritom vraćao na onaj simbolični moment kad ga je republikanski vojnik, vjerojatno Listerov komunist, ostavio na životu, odabravši da za jedan život smanji broj žrtava u građanskom ratu. U svim svojim političkim tekstovima, nastojao je izvesti simboliku toga čina, ali ona mu je izmicala, jer se nije podudarala s njegovim političkim mottom, špenglerovskom parabolom o “vojnicima Salamine”. Njemački filozof i povjesničar Oswald Spengler postulirao je, naime, da civilizaciju, kad je ugrožena i pred uništenjem, uvijek spasi šačica budnih vojnika, kao što su Temistoklovi grčki mornari u bici u Salaminskom zaljevu kod Atene zaustavili invaziju nepregledne armade perzijskog šahinšaha Kserksesa. I s takvim zaslugama, ti prvoborci ostaju anonimni u svjetskoj povijesti. U mitologiji španjolskog fašizma, pripadnici Falange trebali su postati takvi posljednji zatočnici slobode. Jesu li to bili? Za života, Sanchez Manzas (koji je umro 1966.) nije riješio to pitanje.
Sad počinje Cercasov roman. Vidimo standardno sjebanog novinara, rastavljenog, bez karijere (literarni alter ego pisca, naratora ich-forme). On je, naravno, kulturni ljevičar koji radi u kulturnoj rubrici, pa u nekoj prigodi susreće stvarnog sina Rafaela Sancheza Manzasa koji se zove (to je u španjolskom dosta komplicirano) Rafael Sanchez Ferlosio (drugo je uvijek mamino prezime). I Sanzhez Ferlosio je pisac, koji je ušao u literaturu 1955. zapaženim romanom što nije imao nikakve veze s ratom i politikom. No, nakon toga, zamuknuo je – dvadeset godina trajala je njegova krležijanska šutnja, što se tumačilo kao nijema opozicija Francovu režimu. Ti intelektualci, desna inteligencija, nisu, naime, nikako mogli progutati malog diktatora nalik na njoku, koji je od njihove stranke napravio jednopartijsku ustanovu nazvanu Falanga Espanola de las Juntas de Ofensiva Nacional Sindicalista (besmislica koju ne treba ni prevoditi). Prilikom susreta s Cercasovim narativnim alter egom, Sanchez Ferlosio evocira opet onu epizodu iz garonske šume, gdje je njegov otac izbjegao španjolski Bleiburg, pa Cercas odlučuje da stvar istraži. Nema smisla prepričavati zaplet potrage, koji je nevjerojatno uzbudljiv, jer visi na rubu provalije, u koju bi svaki čas mogla propasti memorija toga davno proteklog vremena, da sve ostane zauvijek neobjašnjeno i neobjašnjivo. No, Cercas pronalazi dezertere koji su Sancheza Manzasa zaštitili, pa prati tananu nit i iskapa još jedno svjedočanstvo, koje ga upućuje prema drugom glavnom protagonistu ove ratne drame. Sam Enrique Lister ne igra tu puno, ne može se čak utvrditi jesu li strijeljanje izvršili njegovi vojnici, a on sam kao svjedok nedostupan je, pošto je umro 1994. godine. Poslije sloma republikanaca, bio je otišao u Moskvu i borio se kod Lenjigrada postavši general u sovjetskoj vojsci, a zatim je 1959. sa još sto ruskih instruktora došao na Kubu pa pomogao Castru da formira vojsku koja će dići revoluciju. Lister je dobio čin generala i u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, u funkciji Titova mediteranskog intervencionizma. Vratio se 1977. u Španjolsku poslije Francove smrti iskoristivši opću aboliciju, pa se priključio Carillovoj eurokumunističkoj partiji te objavio dvije knjige s uspomenama iz građanskog rata. Cercasu one nisu ni malo pomogle u potrazi za izgubljenim protagonistom ove drame…
Kad je novinar koji se pretvorio u neostvarenog književnika – najjadnija pojava na svijetu – već odustao od pisanja romana o Sanchez Manzasovoj misrerioznoj ratnoj dogodovštini, jer stvar nije mogao dogotoviti u striktno dokumentarističkoj formi, pošto su mu nedostajale činjenice nužne za razriješenju tajne, jedan poznanik, uspješan južnoamerički pisac – i to ne bilo tko, nego zaista veoma stvarni lik, Roberto Bolano – počinje ga nagovarati neka uđe u “magijsku” šemu pa nafantazira kraj priče, a epilog iznese na simboličko-povijesnu razinu. Kad je Cercas to odbio, usud ga je nagradio i sasvim slučajno dolazi na vruć trag koji – drama, drama – vodi do onoga čovjeka koji je Sancheza Manzasa ostavio na životu. No da ga zaista nađe, mora mjesecima nazivati stotine telefonskih brojeva po južnoj Francuskoj, svjestan da se svakog dana povećava ulog u potencijalno najgori gubitnički pothvat stoljeća. Naposlijetku, otkriva lika u staračkom domu u Dijonu, u južnoj Francuskoj – zove se Miralles, jedina mu je kći umrla, pa nikoga nema i usamljen proživljava posljednje dane kao zaslužni penzioner francuske države. Naime, kad je u zimu 1939. s preživjelim republikancima dospio u Francusku, tamošnja vlada Nacionalnog fronta, iako je bila lijevo orijentirana, sve je bjegunce, u strahu od fašista, zatvorila u logore. Miralles se rađe javio u Legiju stranaca, nego da trune u logoru, pa je otpremljen na Magreb, u Saharu. Kad je pala Francuska, sve su kolonije pristale uz višijsku kvislinšku vladu, a za generala De Gaullea izjasnio se jedino general Leclerc, pa skupio nekoliko vojnika, uključujući Mirallesa i još nekolicinu njegovih drugova, Katalonaca, koji nikako nisu mogli progutati taj pakt s fašistima. S njima se Leclerc zaputio – usiljenim maršem – rutom Paris-Dakar, u srce Saharske pustinje. Prešli su na “oslobođeni teritorij”, stigli u Fort Lamy u Čadu, gdje je zapovijedao drugi golistički oficir, pukovnik d’Ornano. Odatle su ta dvojica nepokorenih ratnih poglavica, Asterix i Obelix (no obojica visoki, mršavi i galski nosati aristokrati), započeli napad na talijansku strategijsku oazu duboko u libijskoj pustinji. Bila je to prva vojna akcija “Slobodne Francuske” u Drugom svjetskom ratu. Zastavu na osvojeni for digla su četvorica marokanskih legionara, jedan senegalski strijelac i katalonski borac Miralles, kojemu je to već šesta godina antifašističkog rata. U tom času, 11. siječnja 1941., cijela je Europa bila pod Hitlerovom okupacijom ili u nacifašističkom lageru, dok je Rusija s pobjednicima potpisala tajni ugovor, pa su izvan Trojnog pakta ostale samo Velika Britanija s dominionima te neutralne Amerike. Mala skupina vojnika, “četiri ušljiva Maura, jedan jebeni crnac i polušpanjolski kopilan”, kako kaže Miralles, digli su tada u oazi Murzuk zastavu slobode – oni su bili “vojnici Salmine”, koje je Sanchez Manzas uzalud tražio među plavokošuljašima cijeli svoj život!
Njihov Temistokles, pukovnik d’Ornano, pritom poginuo. Ali, nastavili su pod Leclercom (to mu je bio nome de guerre, a zvao se, zapravo Philippe François Marie Leclerc grof de Hauteclocque). Borili su se zatim herojski kod Bir Hakeima u zalaznici britanske Osme armije, koja se spasila jer su joj poklonili osamnaest dana za povlačenje pred Rommelovim Afričkim korpusom. Malobrojni preživjeli prevezeni su zatim u Englesku gdje su se obučavli da popune 1. francusku oklopnu diviziju koja će prva, na čelu savezničkih snaga, ući u Pariz. Zadnjih dana rata, u Njemačkoj, Miralles nailazi na minu. Dugo su ga krpali u bolnici i onda penzionirali. Zatim je u Dijonu proživio miran ostatak života, a poslije Francove smrti počeo dolaziti na odmor u auto-kamp na Costa Bravi. Cercas ga je naposlijetku našao u staračkom domu, gdje su ga njegovale časne sestre… “Eto, vidiš, kakva ironija”, rekao mu je, “a Bog sam zna da smo postrijeljali lijep broj popova te popalili sve one samostane…” Cercas je u groznici stao pisati svršetak romana – našao je svoje salaiminske junake. Osim Mirallesa, bili su to katalonski šljakeri braća Garcia Segues, Miquel Cardos, Gabi Baldrich, Pipo Canal, Gordo Ordena, Santi Brugada i Jordi Gudayol. Jedan za drugim svi su oni pali u nevjerojatnoj devetogodišnjoj ratnoj epopeji što je trajala samo godinu kraće od opsade Troje. “Svi su oni mrtvi, mrtvi, mrtvi”, kaže Miralles, “pa tko će ispričati njihovu priču?” Antifašisti koje je smrt i poraz poštedjela sramote pobjede u jednom građanskom ratu, spašeni su zaborava zahvaljujući Mirallesovoj gesti ljudskog milosrđa.
“Nitko ne zaslužuje da bude strijeljan”, rekao je Miralles Cercasu prilikom posljednjeg susreta. Čak ni Sanchez Manzas koji je osnovao Falangu te kao usijani propagandist više od ikoga potakao izbijanje građanskog rata. Od junaka pretvara se Sanches Manzas tako u antijunaka romana, patetičnog gubitnika, koji nije shvatio veliku šemu sudbine, što mu je omogućila da proživi jedan isprazan život, proveden u potrazi za ključem vlastite zagonetke, koji nije mogao otkriti.
Drugi falangistički idealist, pjesnik i diplomat, mudri Augustin de Foxa (pojavljuje sa kao junak u čuvenom Malaparteovu romanu “Kaputt”), rekao je Manzasu kad su se ponovo sreli poslije Francova trijumfa: “Dobili smo rat, a izgubili literarturu!” On je bio dovoljno čvrsta značaja da Francu u facu kaže: “Najviše mrzim komuniste zato što su me prinudili da priđem Vama!” No, nisu svi ti idealni fašisti bili oportunisti ili cinici. Dionisio Redruijo, moj omiljeni lik, Manzasov koautor falangističke himne “Cara al Sol”, bio je jastreb u Francovoj prvoj vladi, pa ga je ovaj otkantao zbog pretjeranog nagnuća njemačkom nacizmu (Franco je nastojao očuvati neutralnost u ratu). Redruijo se brzo ohladio od fašizma, pa 1955. s komunistima i demokratima osnovao ilegalnu opozicionu organizaciju “Accion Democratica”, zbog čega je više puta zatvaran, a onda je pobjegao u Argentinu i na Kubi se deklarirao kao socijaldemokrat. Jednom revolucionar, uvijek revolucionar! O svojoj konverziji napisao je knjigu, a prije smrti 1975., uspio se vratiti u Madrid, no Franco ga je nadživo za šest mjeseci.
Još je interesantnija sudbina potomstva Sancheza Manzasa. Osim pisca Rafaela, imao je sina Miguela, čuvenog matematičara i filozofa, autora niza epistemoloških djela, koji nije poput brata bio tek unutarnji disident, nego je postao vrlo glasan politički emigrant u Venecueli. A treći, nazvan po Primo de Reiveri, Juan Antonio Sanchez Manzas, postao je komunist pa se, razočaran u staljinizam, prešaltao na anarhizam, promijenio mrsko ime u Chico i pod njim se proslavio kao kantautor antirežimskih songova, koji su ilegalno kružili u doba frankizma. Prihvaćeni su kao narodne pjesme, a snimila ih je i Joan Baez. Neposredno prije smrti 2003. Chico se pojavljuje u filmu “Soldados de Salamina” igrajući sebe.
Njegov sin, Maximo Pradera (51), unuk Sancheza Manzasa, poznati je humorist, pisac, glumac, voditelj najpopularnijih emisija španjolske televizije te stručnjak za stariju klasičnu muziku, usto autor četiri knjige, ukratko, iberski odgovor na Stephena Frya… Jedno moraš priznati tim vražjim desničarima: dobro odgajaju djecu, pa od njih nešto i postane čak ako se pretvore u komuniste.
Naši španjolski borci okaljani su u Bleiburgu, pa ne treba prepisivati listu njihovih imena koja postoji na Internetu. Naši predratni pisci, sami ljevičari ili razočarani integralisti iz generacije jugoslavenske “nacionalističke omladine”, kao Krleža, Andrić, Ujević i Nazor, te mladi krležijanci koji su tek obećavali, također su “osvojili državu, a izgubili literaturu”. Oni koji nisu bili na distanci, sudjelovali su u tragediji pobjede, lišeni patosa kakav ti pridaju jedino historijski poraz i moralna pobjeda. Isto se ponovilo kad je pedeset godina poslije Barcelone, u Zagrebu pao pseudokomunizam, a nastupio pseudofašizam: jedino je Aralica doživio uspon, ali društveni, jer su mu naklade bile manje nego ranije. U romanu “Kaputt” duhoviti Augustin de Foxa kaže višijskom veleposlaniku u Helsinkiju, koji mu se ruga jer podiže ruku na rimski pozdrav – “Što, sad i vi dižete šapu?” – “Bolje jednu, nego dvije!” To vrijedi za obične ljude, ali za pisce i jedno i drugo podjednako je fatalno…
Siguran sam da Barcelona ima za nas još neke važne tajne poruke upisane u svoju kulturnu matricu, ali to ostavljam drugim, upućenijim istraživačima.