- Paninije gramatika prepisana na brezovu koru u 17. stoljeću – 2100 godina nakon njenog nastanka
Moj veličanstveni profesor Bulcsu Laszlo (1922 – 2016) gotovo je do zadnjega časa života aktivno djelovao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kao sveučilišni nastavnik, autor i prevoditelj! Kad mi je početkom sedamdesetih predavao pravopis, akcentologiju, morfologiju te čitanje i prevođenje indoiranskih tekstova (staroperzijski), a zatim Ilijadu (prvo i drugo poglavlje kroz četiri semestra) vladao je već s oko četrdeset jezika, od kojih je mnoge tečno govorio. Budući da je u posljednje vrijeme prevodio akadske stihove, a među prvima se počeo baviti i strojnom obradom jezika (objavio je još 1994. Englezko-hrvatski rječnik obavjesničkog nazivlja), očito je kako je njegov opus i interes bio praktično sveobuhvatan, a njegov pristup svim pitanjima jezikoslovlja, doista nesumjerljiv.
Poznat najviše po zagovoru tvorbenog pravopisa i izgradnji autonomnog hrvatskog nazivlja, Laszlo hoće da se sve strane riječi – čak i one grčkog ili latinskog podrijetla – zamjene novoskovanima. Čak i riječ “boja” zamjenjuje s “kras” (dugo a), čarape “bječvama” a cipele “škornjama”. Biologija je “živoslovlje”, a kemija “lučba”. Nema sumnje da bi široki krugovi nacionalističkih nepismenjakovića rado preuzeli te njegove domišljate izume od kojih su mnogi već i neprimjećeno ušli u hrvatski jezik (primjerice ”sažetak” ili ”sučelje”, kad smo već kod ”računarstva”, što je također njegova jezična inovacija). No, to je nemoguće, jer ih Laszlo (to mu je mađarsko prezime, a Bulcsu mađarsko ime, ali materinji jezik bio mu je hrvatski) odbija pravopisom koji ni za tisuću godina ne bi uspjeli usvojiti… Još dok sam kod njega studirao, na ploči je sve hrvatske riječi pisao s akcentima kao u madžarskom, a zatim je dodao još mnoštvo oznaka koje bi, da se usvoje, reinventirale (nanovo uspostavile) pravopis hrvatskoga književnog jezik, a sve pismene stanovnike (najvećma polupismene) pretvorilo u nepismene pa bi ih se lijepo, od nule (ništice) moglo opet opismeniti. Kao u Turskoj, što je Mustafi Kemalu Atatuerku pošlo za rukom u samo nekoliko godina kad je početkom dvadesetih naredio da se napusti arapsko pismo i usvoji latinica, no prvo je morao zavesti vojnu diktaturu, jer drukčije nto ne može ići…
Kako izgleda ta laslovska grafija vidi se, recimo, iz ovog njegova teksta napisanog 2004. godine:
“Člānak se b’avī jezikoslovnīm okolīšem s motrišta prāva hrvātskōga jezika na vlastitū istob’it rāzličitu odsrbskē. Oprimėrāvā se nadmašnōst Hrvātskōga u rėčotvorbi nad glavnimi jez’icimi eur’ōpskimi. Dāj’ū se jednačice t’uđīcāh. Razglābā se 80 naravnoglasoslovnīh směnāh. Prikazujū se izt’očńāčkē posuđenice. Prilāžē se kńigop’is glavnīh stārīh dvojezičnīh t’iskānīh rėčnīk’āh i sažētak nacrtka Hrvātskā rėčnīčnā b’aština i prīkaz rėčnīčnōga znāńa. Napok’on, protumačen je jezik, slovop’is i pravop’is člānka.”
Pisanje s apostrofom neka vas ne preplaši, dok ona kockica reprezentira (predstavlja) ligaturu, odnosno enklitiku – to je znak kojim se obilježava nenaglašeni prefiks, pa ima značajnu obavijesnu funkciju. Zato što se “u svakome”, recimo, sad piše odvojeno, dovelo je do toga da se sintagma pogrešno izgovara – s naglaskom na “a” (to je zagrebački, “urbani” govor), dok je štokavski pravilno, naravno – usvakome, ali ako to izgovoriš, odmah se deklariraš kao seljak (zagrebački: “kao saljaak”, umjesto, novoštokavski: kaoseljak).
Borba protiv tuđica sveobuhvatno je postavljena. Laszlo stipulira:
T’urština je – barem bārut barjak baš boja bunār but čak čāmac čekić čelik č’izma ć’elav dušek dz’abē đon đ’ubre hajde jastuk jorgan kaiš k’āndza kajmak kapak kapia kefa kat kovrčast kuluk kutia lepez’a ortak sarma šamār taban tavan tek tepsia top turpia
Ir’ānština je – badav’ā bādem baždāriti čarapa ćilim ć’orav ć’osav ćošak div dzumbus jagma k’ajgana kavez leš limūn lula mahana majmūn nišan p’āndza para pazār pekmez perčin pirjati razkal’āšen rusvāj šećer šegrt tava
Ar’abština je – alāt bedem belāj budal’a dućān dud duhān ep fitīļ ‘grimīz inād kādar kadīfa kūla kusūr mirāz mahmuran mahnit mahmuza mahrama mangup megdān mehlem mušteria rakia sakat sanduk sāt/sahat tabak zanāt
Balk’ānština je – c’ura doručak čutura j’eftino k’amata kal’emiti karanf’il komād krevet livada magarac ‘mirīs mužkārac nasamāriti podrum rūčak sapūn tefter v’atra žena
R’uština je – izražāvati nositi_se ogroman okružēńe osobe_s_invaliditētom_Hrvātskē plěniti po_pīt’āńu_sāveza složen stranica t’očka t’očno oglašāvati okrūžiti oživļāvati podržka uv’āženī zagađīvati zahvaļujēm zastrašīvati zažīvėti
Članak o kojemu je ovdje riječ (“Tuđ’inština u jeziku hrvatskome”, Studia Lexicographica, Zagreb, 2007.) prilično je neprohodan. “Hudobnici, požmirepi i izprikaši vele…”, piše primjerice Laszlo pa je, zapravo, glavnu misao najlakše shvatiti na temelju priloženog engleskog Summaryja:
“The paper deals with linguistic ecology from the point of view of the right of the Croatian language to its own identity separate from Serbian. Superiority of Croatian in word formation to main European languages is exemplified. Equivalents of foreign words are given. 80 natural phonological alternations are analyzed. Oriental loanwords are presented. Bibliography of main old Croatian bilingual dictionaries and Summary of the project Croatian Lexicographic Heritage and Presentation of Lexical Information is attached. Finally, the language, lettering and the spelling of the paper is explained.”
- Akademik Radoslav Katičić i njegov nekadašnji demonstrator akademik Mislav Ježić u Akademiji. Ježić i ja upisali smo se iste godine, ali on je već vladao vedskim
Velikoga Laszla, našeg lingvističkog Don Quichotea treba veličati ali, naravski, ne u svemu i bez rezerve (pričuve) slijediti! Treba se izložiti njegovu radikalnom promišljanju koje će posredno dati ploda u poimanju jezičnih odnosa i jezikoslovne povijesti, ali s oprezom, konzervativno i, naravno, tako da se ne pogoduje neobrazovanim masama (The Great Unwashed) koje u svakoj znanstvenoj protimbi samo nalaze izliku za neki rušilački pohod kojemu je posljednji cilj pljačka i razaranje. Na toj razini valja shvaćati i Laszlovu polemiku s “Lupusom Stephanii Filiusom”, kako ga zove, iliti Vukom Stefanovićem Karadžićem…
Laszlo je započeo karijeru još kao asistent Stjepana Ivšića (1884 – 1962), a presudno je utjecao na formiranje akademika Radoslava Katičića (r. 1930.) i akademika Željka Bujasa (1928 – 1999) te mlađih lingvista, primjerice moga nekadašnjeg demonstratora, profesora Dubravka Škiljana (1949 – 2007) i akademika Ranka Matasovića (r. 1968.). Moj sin Marul (r. 1993.) koji se upisao na lingvistiku, po strogom roditeljskom savjetu izbjegao je Laszlov kolegij, makar se posvetio staroirskom, klasičnom armenskom i hetitskom, što znači da sve pogreške praotaca ne treba ponoviti čak ni u duhu apsolutne akademske otvorenosti i idolatrije čiste znanosti (što je jedino zanimanje za pravog muškarca, kako je govorio moj nekadašnji drug, pokojni Srećko Jurdana). Odnosno, kako je to na predavanjim kazivao sam Katičić: “Sanskrtski gramatičar Panini napominje da skraćivanje gramatičkog pravila za dužinu dugog sloga jezikoslovcu donosi radost ravno sreći koju osjeti kad dobije sina prvorođenca.”
Lingvist prvostupnik Marul Kuljiš