Tirolski kameradi u kratkim kožnim hlačama

  1. Avanture logosa

Kad je Sanader postao premijer, stala se razmatrati i romansirati njegova biografija, u čemu su sudjelovali najugledniji književnici, pa je na površinu izbila epizoda o njegovu otkazu u splitskom poduzeću Logos 1987. godine. Svi koji su su se u ono predratno doba bavili kulturom i politikom, savršeno to razumiju, a danas, s naknadnom pameću, ljudi koji ne znaju kako je funkcionirao samoupravni socijalizam u poznoj, rokoko-fazi, pokušavaju to razbistriti na osnovi stereotipa i po logici potonjih kulturno-političkih odnosa. Iz premijerova ureda upućeno je tako priopćenje da je za otkaz Sanaderu bio presudan negativan utjecaj partijskih krugova, a među njima osobito jednog partijskog radnika koji je, ustvrdili su tada neki previše revni Sanaderovi sekretari, ”bio agent KOS-a”.

Posrijedi je čista mistifikacija što je, uostalom, zakrivala cijelu prošlost Ive Sanadera. Uzbunu oko te nepostojeće afere izazvao je tekst Duška Čizmića Marovića, nakadašnjeg direktora Logosa, koji je u Slobodnoj Dalmaciji, dok je Sanader još bio premijer, napisao kako je Ivo smijenjen jer je bio nesposoban, pa je ”proizvodio gubitke”. Na to je odmah skočio premijerski ured s kontrom pa priopćio da je, zapravo, odstranjen ”iz političkih razloga”, s insinuacijom da je pao žrtvom svemoćne vojne službe i represivnog režima. U podtekstu te polemike raspravljalo se, zapravo, o menađerskim kvalitetima i političkoj biografiji predsjednika vlade. Može li Ivo voditi Hrvatsku, kad je propao kao direktor minijaturnog splitskog nakladnika, odnosno, je li on važan politički disident iz doba bivše države, ili je u državničku karijeru upao slučajno, nakon beznačajnog predživota, kao austrijski hadezeovac i politički intendant splitkog Hrvatskog narodnog kazališta kada ga je, kao predstojnika Ureda predsjednika, kooptirala Tuđmanova kamarila?

Nešto od svoje persone Sanader je zaista iskazao u ovom prastarom slučaju, jednoj provincijskoj kulturnoj aferi – ali stvari su se odigrale sasvim drukčije nego su to Duško Čizmić i premijerski ured prikazivali.

“Logos” je bio malešna splitska firma koja se bavila izdavanjem filozofskih djela i klasika markizma. Za direktora je postavljen Duško, vođa studentske ljevice u doba ”hrvatskog proljeća”. Prethodno je uređivao zagrebački ”Studentski lista” i kad su početkom sedamdesetih provedene sustavne čistke, sa zagrebačkog sveučilišta odstranjeni su svi desni (nacionalisti, studenti s hrvatskim grbom našivenim na pomodne trenčkote koje su nosili uz hlače zvoncare i crne cipele špičoke) kao i svi lijevi (anarholoberali, bradonje, pušači trave koji su svirali Dylana u auli Filozofskog fakulteta). Tako je i Duška poslalo doma, u Split. Preokupiran revolucijom i kontrarevolucijom on nije dospio diplomirati filozofiju pa je postavljen na neugledno mjesto u lokalnoj nomenklaturi: postao je direktor izdavačke firme s dva-tri zaposlenika i uredom na splitskoj pjaci, koja bi tu i tamo izdala kakvog Heideggera, Fromma, ili sličnu umjereno pomodnu robu. Flamboajantan lik, divan čovjek, ali posve nepraktičan i nesposoban za bilo kakav karijerizam, Duško se, naravno, odmah sukobio s provincijalcima. Prvo je u ”Slobodnoj Dalmaciji” objavio ambiciozan izdavački plan poduzeća koji je zapremao pune dvije novinske stranice s naslovima nekoliko stotina djela koja bi, da su zaista tiskana, Split pretvorila u marksisitički Oxford.

Drugo, odmah je za urednika namjestio mladog fićfirića koji se upravo vratio sa studija u Austriji, gdje je u Innsbrucku diplomirao s tezom ”Svjetonazor u djelima Jeana Anouilha”. Novopečeni dr Sanader sudbonosno je u gradu susreo Duška koji mu je isto toliko sličan koliko su idejno udaljeni – obojica su šarmeri, rječiti i društveni ljudi, te silno motivirani da se svide, osvoje sugovornika. Intelektualno jako pretenciozni, ne pate od pretjerane akribije – tu se ne ide toliko u dubinu, koliko u širinu. Čizmić vole žene, a Sanader se drži svoje, žene vole Ćizmića, a Sanadera njegova. Odmah su se slizali, prepoznali kao dva bel esprita koji u provincijskoj sredini nailaze na otpore s kojima se suočavao i ”pisnik”, Smojin Cervantes iz ”Maloga mista”. No, dalje su išli sasvim različitim putevima, u skladu sa svojstvima koja ta dva izvana slična karaktera dubinski razlikuju. Čizmić je idealistički Vlaj, Gramsci iz Mravinaca, a Sanader željezni pragmatik iz ljutog vlaškog zabrđa, sela Dugobabe, gdje pak caruje crna reakcija – među stanovništvom što većinom sačinjavaju njegovi daljnji rođaci, na izborima nisu glasali za nj i za HDZ, nego je uvijek pobjeđivala Hrvatska stranka prava!

Kad je partija vidjela megalomanski izdavački plan što ga je skuhao Čizmić, smijenili su ga i potjerali iz firme. Prijavio se na burzu, a kako nije imao fakultet, dali su mu posao noćnog čuvara u robnoj kući Dalma. Zli ”Feralovci”, koji su tada još pisali za ”Pomet”, humoristički dodatak ”Slobodne Dalmacije”, objavili su tada vijest kako je «Duško Čizmić Marović, dok se idejno ne osposobi, namješten u robnoj kući kao ”noćni šuvar”.

Jedini namještenik s fakultetom ostao je tako u ”Logosu” dr Sanader. Postavili su ga za v. d. direktora, a on se odmah sa svojstvenom mu energijom čovjeka koji ne priznaje nikakve zapreke, razmahao i bacio na realizaciju megalomanskih planova u kulturi, koji bi, da su svi ostvareni, nesumnjivo Split pretvorili u Atenu slavenskog Juga. Publicirao je divot-izdanje knjige ”Vječni Split” Anatolija Kudrjvceva, tiskano na najfinijem papiru, te ilustriranu velikim brojem posebno naručnih originalnih slika najpoznatijih hrvatskih slikara. Veličanstveno promovirana u splitskom Kazalištu, već je ta prva, monumentalna knjiga financijski potopila majušnu izdavačku firmu, pa je Partija zaključila da je i ovaj drugi kulturtreger megaloman, blefer bez pokrića, pa ga smijenila i za rukovodioca postavila jedinog preostalog namještenika, šefa akvizitera, koji će ubuduće tiskati isključivo lukrativne bestselere poput priručnika ”Igla i konac” i ”Mornarski čvorovi”. Ovaj zaplet iz dalmatinskog Clochemerlea bio bi divan sižej za jednu srpsku televizijsku komediju iz onoga doba – Čizmića je mogao igrati Ljubiša Samardžić, Sanadera Dragan Nikolić, a šefa akvizitera Miodrag Petrović Čkalja.

Kao Logosov izdavač Sanader se istodobno – zanimljivo! – bacio na hiperprodukciju prevodilaštva antiklerikalnih lascivnih djela Mirabeaua iz njegova ciklusa ”Erotika Biblion”, te anonimnih radova slično inspiriranih autora. Izašle su tako ”Francuska Mesalina”, ”Pobjeda redovnica”, ”Mudroslovna Tereza”… On sam objavio je pak neku svoju ranu homoerotsku poeziju. Sve skupa frapantno nalik fantazma iz filmova Lordana Zafranovića, malo starijeg mediteranskog dekadenta, koji barem ne dvoji oko svog temeljnog komunističko-heteroseksualnog identiteta. Kad je “Logos” i s onim mornarskim čvorovima opet krenuo nizbrdo, prije konačne propasti imenovana je prisilna uprava, koja je dopustila da se djelatnost razgrana u svim mogućim smjerovima, od turizma do uvoza aluminijskih cijevi, što je firmu gurnulo u još dublje nevolje. (”Logos Tours!” zapomagao je tada Čizmić u kojemu je bila ponižena filosofia sama, ”Ma zar je i to moguće?”)

U Splitu, publika nije imala nosa za rafinman Sanaderova izdanja Sueskindova “Parfema” i slične kulturnjačke eskapade. Dobio je otkaz pa se pokušao namjestiti na katedri njemačkog na Zadarskom sveučilištu, gdje je na splitskom odjelu studija povijesti umjetnosti već radila njegova žena u svojstvu asistentice profesora Tomislava Marasovića. No, njegovo se zapošljavanje izjalovilo. Nije imao objavljenih znanstvenih radova koje bi mogao priložiti uz molbu. Jako ambiciozan no bez kapaciteta, prije malograđanski inteligent nego intelektualac, pjesnik-diletant, autor ne osobito zapaženih prijevoda, pa još iz klerikalne familije, on zbilja nije imao šanse za društveni uspjeh u ondašnjim okolnostima, iako ga je okruživala koterija lojalnih prijatelja, splitskih esteta, koji su, međutim, u tom primitivnom, provincijskom komunističkom gnijezdu izazivali više podsmjeha nego udivljenja…

Mirjana Sanader objavila je do tada samo pet-šest kratkih crtica po novinama i časopisima (najopsežniji, na nekoliko stranica, bio je ”Prilog istraživanjim antičkog umijeća kuhanja” u klasičarskom časopisu ”Latina et Graeca” 1985.). I nju su odbili u Zadru kad se natjecala za mjesto na katedri arheologije. Sa samim Kerberom nije mogla daleko stići…

Do katastrofe “Logosa”, Mirjana i Ivo živjeli su od plaćice do plaćice, kao ljuta sirotinja u barakama splitskog željezničarskog naselja na Kopilici gdje ih je smjestio Mirjanin otac, i sam teški proleter s punom kućom kćeri. Sanaderova vlastita obitelj bila je dotle u još težem položaju – majka uboga sirota, čistačica iz gnjile kućice u dvorištu Plinarske, gdje su nastambe, kako je primijetio jedan Ivin drug, sjemeništarac, ”nalikovala na predgrađa u Pakistanu”. Otac se propio i ostavio ih dok su bili sasvim mali otišavši u Njemačku na privremeni rad. Od četiri sina, trojica su izašli prije zaređenja, a habit je natukao samo Vinko, koji šepa. Kći je postala redovnica, a kako je vertikalno pokretljiva kao i ostali Sanaderovi, postat će naposlijetku provincijalka sestara Presvetog srca Isusova.

 

  1. Povratak u Tirol

Ljut i povrijeđen, te bez ikakvih izgleda u Splitu, dr Ivo otperjao je, dakle, natrag u Innsbruck, kod brata Mira, kojemu se uvijek vraćao kad bi zapao u neku krizu… Pokušat će iznova. Sanader je vrlo sposoban diplomat pošto te može lako uvjeriti i uvesti u neke svoje kombinacije, a kao trgovac kadar je prodati mačka u vreći, no problem je što je istodobno megaloman, a to nije dobro ni za poduzetnika makar i prevarantskog tipa, ali je velika prednost u politici.

U Innsbrucku Sanader se sada uortačuje s nekim vrlo slikovitim lokalnim likovima pa sudjeluje u osnivanju tvrtke WAPPAG-Handelsweren-Vertriebs-Gessellschaft m. b. H. koja će biti ugašena poslije pet godina zbog financijskog skandala. Tu je dr Ivo imao 20 posto udjela, a Michael Passer, poduzetnik i zamjenik insbruškog gradonačelnik, kojega će poslije istraživati sudske vlasti, većinski vlasnik tvrtke utemeljene sa 500 tisuća šilinga kapitala (oko 36 tisuća eura).

Druga, jača firma koju su isti protagonisti osnovali 1989., ali sad s promijenjenim odnosom vlasništva bila je građevinska firma KCBS Ltd. koju su uz Passera tvorili Sanader, Josef Baumann i Franc Šušterič. Baumann je priskrbio posao – gradnju nekih stanova na švicarskoj granici, a Šušterič, inače direktor mariborskog građevinskog poduzeća «Konstruktor» bio je zadužen da iz Jugoslavije pribavi radnu snagu. Tri Passerova partnera imali su zajedno 60% udjela u pothvatu, ugovorena zgrada zaista je izgrađena, radnici su dobili plaću, ali se firma ugasila, pošto je Sanader u međuvremenu otkrio politiku, a Bumann otišao u Tursku gdje je započeo gradnju hotela. No, tko je Passer, koji se pojavljuje kao sudionik oba Sanaderova austrijska poduzetnička pothvata?

Političar i biznismen, bankrotirao je sa svim svojim tvrtkama, pa je optužen da je financijski naštetio kreditorima, a poslije toga povukao se iz javnog života. U bilanci mu je falilo 60 milijuna šilinga, više od četiri milijuna eura. O tom se debaklu vodila reasprava i u bečkom parlamentu. No, Passeru se nije ništa dogodilo. Vjerojatno je uživao zaštitu. Njegova žena, Susanne Reiss-Passer, bila je godinama najuža suradnica Joerga Haidera, osnivača Slobodarske stranke Austrije (FPO), koji je u Koruškoj bio neprikosnoveni politički autoritet. Gospođa je zastupala Haidera u koalicionoj «crno-smeđoj» vladi koju je FPO formirao s Narodnom strankom Austrije (VPO). Novinari su joj prišili nadimak «Kobra», a dotjerala je do zamjenice koncelara Wolfganga Schuessela. Uskoro će i nju progoniti sud – zbog pronevjere manje svote, oko 600 tisuća eura.

Passer otkriva kako je Sanadera upoznao još u doba njegova studija, pošto su zajedno igrali rekreativni nogomet i «imali zajedničke poznanike». Čovjek sad može samo spekultirati kakvi su to bili prijatelji i u kojim su se okolnostima eventualno susreli. No, ako i nije upoznao samoga Haidera, nesumnjivo je Passerova žena poslužila kao kanal za kontakt, koji je Sanader kasnije dobro iskoristio.

Godine 1990. Sanader se naposlijetku uključio u politički život. HDZ u Austriji postoji od prosinca 1989. kad ga kod vlasti registrira Zdeslav Milas, sin poznatog bečkog ugostitelja Ivana Milasa, potonjega «čuvara velikog državnog pečata», koji je na bečkoj «Hilferici» (Mariahilferstrasse) držao resturant «Agram», uvijek pun udbaša i udbaških doušnika. Osnivačka skupština austrijskog HDZ-a održana je 13. siječnja 1990. uz sudjelovanje samoga Tuđmana, dakle tri mjeseca prije višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Zdeslav Milas zatim ovlašćuje Sanadera da osnuje ogranak u Tirolu, jedan od dvanaest koji su, poslije pobjede na izborima u Hrvatskoj, formirani u Austriji. Sanader se, dakle, u HDZ upisao tek kad je stranka već registrirana odlukom komunističkih vlasti. Na osnivačku skupštinu u Innsbrucku dolazi iz Zagreba prvi tajnik, Miljenko Žagar, koji svjedoči kako je Sanader tada bio u očajnoj materijalnoj situaciji. Supruga mu nije bila zaposlena, a dobili su dvoje djece, stariju kći Petru od četiri te mlađu Brunu od dvije godine. Ivo je Žagaru tvrdio da je vlasnik dviju građevinskih firmi, ali obje su zapravo već bile ugašene, a njegov kompnjon Passer nije se smio javno pojavljivati zbog ozbiljnih okapanja s pravosuđem. Jedino je vrijedni Sanaderov brat Miro radio, zaposlen kao nastavnik u mjesnoj školi.

Poslije osnivanja tirolskog ogranka, dr Ivo odlučio je da se pokuša vratiti u Hrvatsku. Došao je prvo u Zagreb, k Žagaru, s kojim se znao još iz doba Logosa i zamolio ga da ga poveže s Tuđmanom. Ovaj je to učinio i Sanader je, da se dodovori, odmah organizirao jedan predsjednički intervju za neke austrijske novine. Kod Žagara i Vrdoljaka, stranačkog šefa za kulturno-propagandni sektor, lobirao je zatim da ga postave na mjesto intendanta splitskog HNK. Podržavali su ga i Milan Vuković, predratni Tuđmanov odvjetnik, potonji predsjednik Vrhovnog suda, te splitska novinarka Đurđica Ivanišević, u ono doba istaknuta hadezeovska aktivistkinja. Vjerojatno je u tom kadroviranju posljednju riječ imao Josip Manolić, Tuđmnov «numero due», koji je sam po cijeloj Hrvatskoj dizao stranačku mrežu, budući da je njegov šef bio lijen, samoživ i komotan, veliki kombinator bez zicflajša. Navodno se za Sanadera založio i nadbiskup Jurić, što Ivi sigurno nije naškodilo.

(Nastavit će se)