(2005.) Znanost nije sport, ali tko ne doktorira do tridesete, ili je lijen, ili je neka neuobičajena biljka, poput profesora Bulcsu Laszla, našeg velikog lingvista koji je doktorirao te u svojoj 64. godini. Dr. Nikica Barić (rođen 1975.) postigao je to zvanje u dvadeset i devetoj, radom koji, dopunjen, izlazi kao knjiga pod naslovom ”Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995”. Dakle, na prvi pogled sve je u redu – tema je važna, učenjak mlad. Barić je, rekao bih, tuđmanovac, a duboki problemi te knjige i karijere proistječu iz grijeha obrazovnih struktura, odnosno iz katastrofalnog intelektualnog stanja ustanove u kojoj su karijera i knjiga zasnovane.
Hrvatski institut za povijest – onaj čuveni bivši Institut za historiju radničkog pokreta, koji je Franjo Tuđman utemeljio na Gornjem gradu kad se kao penzionirani general vratio iz Beograda i u Opatičkoj 10, u Medovićevim freskama ukrašenom Khuenovu predstojništvu za školstvo i bogoslovlje sagradio svoj gordi Xanadu – postao je odnedavna čvorište tajne mreže desničarskih ustanova, u kojima se gnijezde bizarni likovi znanstveno-obavještajnog nadzemlja. Ova je Barićeva knjiga produkt i njihova djelovanja…
General-bojnik dr. Miroslav Tuđman, profesorčić kojemu je otac dodijelio čin za rođendan, zatim dr. Josip Jurčević, aktivist koji je posvršavao nekoliko fakulteta pa postao biograf fanatičnog mucavca, hrvatskog kvaziterorista Bruna Bušića, te ambiciozni provincijalac psiholog dr. Miomir Žužul, osnovali su 1991. komesarsku Informativno-političku službu (IPD) Hrvatske vojske. ”Znao sam da je rat počeo kad sam vidio Miomira i Juru s pripasanim pištoljima”, rekao mi je je jedan novinar koji je pripadao krugu nacionalističke vlaške omladine, što je još 1990. počela o pojas vješati škljoce što su im na tavanu ostale od ujaka ustaše ili strica udbaša. Legendarni IPD bio je involviran u mnoge unutrašnjopolitičke afere, od snimanja filma o Brunu Bušiću, do pripremanja terena za likvidaciju Mira Barišića kod Zadra, kao ideološko-obavještajni servis hercegovačke paralelne zapovjedne linije, sastavljene od legionarskih dočasnika i kriminalaca iz frankfurtskog podzemlja, kojima je Gojko Šušak dao pukovničke činove. Po završetku rata, hadezeovski učenjaci koji su se bavili ratnom propagandom i subverzijom, nisu se mogli odmah uvaliti na Sveučilište, jer su njihovi akademski kredencijali bili uglavnom bezjački, pa su, bez jakih referenci, ali s jakim političkim vezama, zauzeli neke sveučilišne zavode i istraživačke institute. Odatle se sad bore za očuvanje tekovina narodnooslobodilačkog rata od Srba, za čast generala Ante Gotovine koji nije završio ni osnovnu školu, no s kojim se ovi neiživljeni učenjaci identificiraju, iako ga potpuno pogrešno doživljavaju, a osim toga rade na stvaranju nove generacije akademskih KV-radnika formiranih po istom idejnom obrascu, ali s nešto uvjerljivijim svjedodžbama.
U socijalizmu, postojala je slična mreža marksističke paraznanosti, ono što je Duško Čizmić-Marović bio duhovito nazvao narodnom naukom (koja korespondira s narodnom muzikom i naivom kao narodnom umjetnošću). Postuđmanistička znanost, tip je učenosti koji nema internacionalnu verifikaciju, nego je lokalni, antiglobalistički varijetet, prikladan za lokalnu akademsku upotrebu, osobito po provinciji, ali i u Zagrebu, zatim u hrvatskoj leksikografiji i enciklopedistici te u hrvatskoj suvremenoj historiografiji, koja će moći tumačiti recentna zbivanja, pa na odgovarajući način opisati dostignuća hrvatske državotvorne politike.
Budući da na raspolaganju nije bilo dovoljno ipedeovaca, svestrano obrazovanih Imoćana i Hercegovaca, sinekure u ustanovama ove akademske kabale popunjavane su kao i škole koje isprva nisu mogle naći predavače za etiku i vjeronauk, pa su uzimali profesore marksizma koji bi ostali bez satnice. Podudaran proces tekao je na gornjogradskom Institutu za hrvatsku povijest.
Kako će izučavati Domovinski rat, mladog su Nikicu Barića naputila dva njegova mentora s gornjogradskog Instituta za hrvatsku povijest gdje je zavladao hadezeovski fundamentalizam i duh tuđmanovskog diletantizma. Dr. Zdenko Radelić (rođen 1954.) završio je povijest i sociologiju 1979., te radio kao nastavnik u školi dok se nije plasirao na tadašnji Institut za povijest radničkog pokreta i ondje magistrirao 1989. s temom ”Jedinstveni sindikati Hrvatske 1944-1948”. Očito je da je isti štof prekrojio kad je – već sljedeće, 1990. godine, izdao rad sličnog, no drukčije intoniranog naslova ”Uspostava partijskog monopola 1945-1952”. Da bi 1994. doktorirao, Jovo-nanovo piše istu tezu: ”Položaj snaga građanskog društva u Hrvatskoj 1945-1952”. Dr. Radelić nije objavljivao u svjetskim časopisima, nije studirao ili predavao u inozemstvu, ali zato nastupa na tribinama po provinciji, gdje predstavlja djela katoličkih pisaca iz nadbiskupijskog društva za povjesnicu, s kojima se očito također srepio. Nitko za nj nije čuo izvan ove male, napaćene zemlje, i neće, ako nije ništo skrivio da ga otpreme u Haag, jer to je pravi autohtoni učenjak, domaća sorta, koji kao brnistra uspijeva samo u kršu i na našim strništima.
Dr. sc. Katarina Spehnjak (rođen 1954.) podjednako impresionira osrednjim znanstvenim dostignućima. Gimnaziju je završila u Županji, a u Zagrebu, na elitnom Fakultetu političkih nauka, u socijalizmu diplomirala s temom ”Narodni front Jugoslavije 1945-1987”. Zaposlila se na Institutu za povijest radničkog pokreta, 1978. i tu neprimijećena tavorila osamnaest godina, a onda se javila senzacionalnom doktorskom disertacijom ”Narodna fronta kao instrument partijskog monopola u Hrvatskoj 1945-1952”.
Isplati se baciti pogled na institutski sajt na adresi http://misp.isp.hr/djelatnicisuv2.html pa vidjeti kakva se sve u Opatičkoj 10 namnožila menažerija – meni je najzabavniji dr. sc. Zdravko Dizdar (rođen 1948.) koji je završio povijest, predavao u srednjoj medicinskoj, a zatim se zaposlio kao kustos Regionalnog muzeja Pounja u Bihaću. Doktorirao je u 52. godini života s fascinantnom temom ”Četnički zločini u Bosni i Hercegovini 1941-1945”. Neki dr. sci. Igor Graovac (rođen 1948.) obranio je iste godine, u istoj dobi, doktorat ”Žrtve četnika u Hrvatskoj 1941-1945 – sociološki aspekti”. Valjda je Dizdar više naglašavao tehnički aspekt klanja i umlaćivanja, a Graovac stratificirao leševe, odnosno žrtve, no zanimljivo je uočiti kako na Institutu svi operiraju u parovima, kao lovci-presretači s američkih nosača aviona… U svakom slučaju, ne treba se bojati civilizacijskog i tehnološkog zaostajanja dok se Hrvat oruža takvim znanjem te podiže hramove učenosti kakav je tuđmanistički bivši Tuđmanov Institut za historiju radničkog pokreta.
Preskočimo i preletimo čak i one zanimljive dijelove (kao 4.4. Kulturni i vjerski život) pa se prikučimo zaključcima, sintezi, dakle onome što je u uredbi Vlade kojom se nalaže istraživanje Domovinskog rata u stvaranju suvremene hrvatske države ističe kao bitno – prvo, da istraživanje mora biti objektivno i nepristrano, te drugo i treće, da se stavi posebni naglasak na uzroke i tijek, odnosno na žrtve toga rata. Kako je mladi Nikica Barić, dakle, pristupio realizaciji te Odluke o pokretanju znanstvenih istraživanja Domovinskog rata, što ju je donijela hrvatska vlada Ivice Račana 9. ožujka 2001. godine?
U Zaključku Barićeva istraživanja, odbacuje se svaka ideja da je hrvatski vrh namjeravao provesti plansku nasilnu politiku prema Srbima koji su tijekom ”Oluje” ostali u svojim domovima. To se argumentira rečenicom da je Šušak 2. kolovoza 1995., na sastanku koji je održan u Zagrebu (u toj detaljistički pisanoj kronografiji ne navodi se ni kad, ni gdje) navodno decidirano izjavio da zapovjednici na terenu moraju sprječavati bilo kakve ekscese prema civilima i njihovoj imovini. To baš ne zvuči kao diskurs hrvatskog ministra obrana koji je u Torontu držao piceriju i farbao stubišta, a na posao u MORH u Zagrebu, dolazio u kožnatoj vindjakni s bocom rakije u džepu, zapušenoj kukuruznim klipom. Drugi je dokaz Gotovinin ekspoze na video-snimci sa sastanka neke ad hoc vojne skupine što je održana poslije zauzeća Knina. Nered i maroderske akcije, viče heroj, a ne zločinac, više se ne smiju tolerirati – čujete li me, Čermak?! Činjenica da je sastanak filmovan, što inače nije bila praksa na sjednicama stvarnih vojnih rukovodećih tijela, te okolnost da to uopće nije bio nikakav pravi stožer, nego nasumično sastavljena skupina, mogla bi sofisticiranijeg istraživača možda navesti na pomisao da je materijal napravljen za svaki slučaj, jer je i pušten u opticaj tek kad je započela hajka na Antu, važnog haškog bjegunca.
Treći je Barićev zaključni argument (sve su tri misli na istoj, 557. stranici) natuknica da se Tuđmanova izjava s brijunskog dogovora za ”Oluju” o tome da Srbima treba nanijeti takve udarce da oni praktično nestanu – očito odnosi na nanošenje vojnog poraza, ali ako se pažljivo pročita cijeli transkript, vidi se da je Tuđman zapravo težio tome da Srbi što prije napuste područje koje je trebala osloboditi Hrvatska vojska.
U knjizi od 600 stranica o tom se kompleksu govori se na deset stranica – od 557. do 567. – a sve su podjednako apologetske.
Zašto Nikica Barić misli da je očito kako izjava da Srbima treba nanijeti takve udarce da oni praktički nestanu, ne znači ono što pos vemu sudeći znači, kad je to teza koju je Tuđman često iznosio u krugu svojih istomišljenika, a i javno, recimo na predavanju u generalskoj hrvatskoj Ratnoj školi Ban Jelačić, gdje je proklamirao kako je njegov politički cilj smanjivanje udjela srpskog pučanstva u stanovništvu Hrvatske na podnošljivu razinu od 3 posto (kako je to prenio ”Večernji list”)? U ”Slobodnoj Dalmaciji” rekao je u intervjuu Josipu Joviću još 10. lipnja 1992., da će nakon uspostave ustavno-pravnog poretka na svim djelovima hrvatskog teritorija broj Srba biti osjetno manji, pa oni više neće moći dovoditi u pitanje postojanje Hrvatske! (to se citira i kod Barića, na 561. stranici njegove knjige).
Da je Tuđman poživio, vjerojatno bi ga otpremili u Haag na temelju optužnice koju je već bila tajno podigla Carla del Ponte. Za ove riječi i s ovim dokazima, s obzirom na vidljive rezultate etničkog čišćenja (od 581.663 Srba i 106.041 Jugoslavena 1991. godine ostalo je 2001. samo 201.631 Srba) te s obzirom na zločine (zbog kojih se Gotovina toliko ljutio) Tuđman bi fasovao – koliko? Bez obzira tko je prvi počeo, u Hrvatskoj fali 560.000 stanovnika. S obzirom na nedovršene političke procese u bivšoj Jugoslaviji, čini se da je to jedino realno ”čisto” rješenje na Balkanu. Bilo bi zanimljivo čuti što o tome misle suci u Haagu. Ondje nisu odustali od kvalifikacije ”udruženog zločinačkog pothvata”, ali ga ne sankcioniraju. Tako umjesto pravosudne, imamo sad ovu naučnu satisfakciju, koju nam priskrbljuje mladi hrvatski učenjak Nikica Barić.
Naravno, problem nije u ovoj nevažnoj knjizi, iako je žiri nagrade ”Jutarnjeg lista” nagrađuje kao najbolji non-fiction knjigu u publicističkoj produkciji 2005. godine. Ne, problem je u tome što dodjeljivanje doktorata za disertaciju ne temelju koje je knjiga napisana, svjedoči o sramnom i nepodnošljivom padu kriterija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, središnjoj ustanovi hrvatskih humanističkih studija. Pošto je i ta presveta alma mater svekolike naše moderne društvene znanosti oskvrnuta blasfemijom koja podsjeća na onu međugorsku – jasno je da ukupni pad, koji se očituje u hrvatskom školskom sustavu, gdje caruju štreberi, a biflanje se nameće kao pedagoški ideal, govori o cjelovitom društvenom procesa rastakanja kulturne matrice Hrvatske kao moderne zapadnjačke nacije.
Kao što je običavao reći čuveni novinar Marko Grčić, kod Srba se ludilo manifestira kao umjetnost, a kod Hrvata, kao znanost. Bezumna akribija pritom je prvi simptom manije. Fusnote počinju zapremati više mjesta od teksta, jedino što su tiskane manjim slovima. Umjesto glavom, hrvatski učenjački dragovoljac pokušava svladati temu s osloncem na zicflajš. Zaljubljuje se u činjenice, u pojedinosti, cepa dlaku na dvanaest delova. Faktografija postaje znanost, taksonomija nadomješta spoznajni proces. U tom plošnom svijetu, nema posla za Columba, ni opasnosti od Kopernika. Umjesto zaključaka, ključne su premise, nema neočekivanih, skandaloznih spoznaja. Možda ne bi trebalo toliko filozofirati o jednoj slaboj knjizi, da nije tako debela i savjesno napisana kao bilo koji vrhunski hrvatski filološki rad – a od svih društvenih znanosti u nas, doista, najbolje cvatu klasična filologija, deskriptivna i poredbena gramatika. Latinskim se bave i civili, još i više od popova, koji tome pak ne pridaju Bog zna kakvu važnost. Interesantno, u Sloveniji ne postoji ni jedan srednjoškolski klasičarski razred izvan sjemeništa, a u Zagrebu, klasičarski odjel ima svaka druga škola! Kod njih je pak rast GDP-a oko 6%, a kod nas je manji od 2%, što bi bili glupo ne dovoditi u vezu, jer je još dr. Mijo Mirković, jedan čuveni učenjak, čiji doktorat obranjen u Franfurtu na Meini imam slučajno kod kuće, u njemu usporedio privredni sustav kod pravoslavaca, katolika i protestanata, pa ustanovio da je ovaj posljednji superioran! Mirković je, inače, osnovao jedan pošteni Zavod za povijest, kao ustanovu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, ali mirni ljudi koje ondje rade, prepustili su znanstveni teren lažnim naivcima iz gornjogradske Tuđmanove partijske ustanove. Stoga bi im trebalo administrativnim putem oduzeti palaču na Strssmayerovu trgu u kojoj su se pritajili sa svojom orijentalnom i filatelističkom zbirkom!