Piše: Elvis Mileta*
Moj prvi susret s IDS-om zbio se 15. siječnja 1990. godine. U zgradi Općinskog komiteta SK u Puli predstavljao se Inicijativni odbor Istarskog demokratskog sabora. Sve je upućivalo da se radi o sasvim neuobičajenoj konferenciji za novinare, jer je s jedne strane bilo petnaestak ljudi od kojih sam većinu poznavao i koji se nikako nisu uklapali u ambijent te zgrade, a s druge strane tek dvojica novinara. Šef pulskog dopisništva ”Vjesnika”, poznat po svojim prisnim odnosima s Partijom i ja, kojega je na ovu presicu poslala urednica lokalne redakcije Radio-Zagreba, inače zakonita supruga ranije spomenutog novinara. Obratio nam se Ivan Corrado Pauletta, kojega sam znao kao oca nešto starijeg kolege iz Primjenjene, rekavši da je ovo zametak nove političke partije koja će aktivno sudjelovati u razvoju demokratskog društva. Spominjao je istrijanstvo kao paradigmu identifikacijske pripadnosti, promicanje privatnog kapitala i vlasništva, neophodnost pomirenja s esulima, sve u svemu – liberalistički temelj novog društva u kojem će razblaženi jugoslavenski boljševizam biti tek ružan san. Barem sam ja tako shvatio tu priču.
Od ostalih govornika pamtim slikara Obrovca, odvjetnike Martinčića, Pletikosa, Komparića i Pašalića, mislim da je na slovenskom nešto govorio i jedan od braće Franco Juri, a na talijanskom veterinar Bonassin. Po povratku u redakciju šefica me dočekala posprdno: ” … a šta hoće ti Istrijani ?”
Čitava priča počela je tri mjeseca ranije u prostorijama Mjesne zajednice Stoja. Tamo je odvjetnik Ivan Pletikos okupio nekolicinu istomišljenika, idealista koji su živjeli za svoj nedosanjani san o demokratskom i pluralističkom društvu poput onog na bliskom Zapadu. Zametak budućeg IDS-a činili su njegove kolege iz redakcije nekadašnjeg gimnazijskog odnosno studentskog lista IBOR, koji je ugasila Partija nepuno desetljeće ranije pod pritiskom baš onog ranije spomenutog novinara ”Vjesnika”. Prvi je prijedlog bio da se nova partija zove Istarski demokratski savez, ali je na prijedlog Borisa Biletića u spomen na povijesni Istarski sabor prihvaćeno ime koje stranka nosi i danas. Višestranačja još uvijek nije bilo, pa naziv nije smio asocirati na političko udruživanje. Na drugi skup u MZ Stoja, a okupljali su se tamo jer je Pletikosov kolega iz gimnazije bio predsjednik mjesne zajednice i osigurao im prostoriju, dolaze trojica koji se predstavljaju kao članovi grupe “Prementura 22”. Bili su to Ivan Pauletta, Mario Sandrić i Dino Debeljuh. Došli su s pričom da imaju sedamdesetak članova, no kako se kasnije ispostavilo, nikada ih nije bilo više od – spomenute trojice, a naziv “grupe” zapravo je bila Paulettina adresa u Prematuri.
Njihov je nastup ipak bio više nego uvjerljiv, pa tako Pletikos predlaže Paulettu za predsjednika Inicijativnog odbora, u koji osim dosad spomenutih ulaze i Drndić, oba Kalčića, Brščić, Vivoda, Neškoski, Broskvar, Terlević, Bulić, Žudetić, Blažić, Medančić i još neki. Donose Proglas IDS-a koji počinje Tinovim stihovima:
” … I gdje tinja savjest kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaška četa
– za slobodu prava ! ”
Proglas je upućen “građanima Istre i otoka” , u njemu se spominje “samoobmanjujuće jednoumlje koje je ostavilo gospodarsku i političku pustoš” i traži se žurna integracija Jugoslavije u Europu. Traži se osnivanje Istarskog sabora kao demokratskog parlamenta Istre i otoka koji će ponovo omogućiti da se “nakon sedam desetljeća i u Istri odlučuje o Istri.” Pletikos s ovim manifestom početkom prosinca odlazi u Zagreb i posredstvom Slavka Goldštajna sastaje u Društvu književnika na Trgu Republike s predstavnicima HSLS-a Gotovcem, Lerotićem i Antićem. Nudi im suradnju i već tada ističe da će to za obje stranke biti dobrodošla sinergija. No, oni su ga ismijali i nazvali autonomašem, u čemu je prema njegovom iskazu prednjačio Gotovac, koji mu u jednom trenutku, misleći na Tuđmana, posprdno kaže: ”Sretni ste što sada ne razgovarate s generalom, njega bi strefio infarkt a vi ne biste ostali živi!”
Nakon povratka u Pulu, Pletikos o svemu informira užu grupu Inicijativnog odbora i tu zapravo počinje prvi raskol u IDS-u. Za razliku od rezerviranog Paulette, koji mu se nije javno usprotivio, Dino Debeljuh mu u lice sasipa salve negodovanja: “A šta si ti uopće išao tamo, šta si kod njih tražio? Šta mi uopće imamo s tim Hrvatima, pa mi ćemo se od njih ionako otcijepiti!”
Odmah nakon toga, Pauletta odlazi u Udine na susret s predstavnicima jedne esulske organizacije, koji ga dočekuju hladno i izrazito rezervirano, što je on vrlo teško primio. Dino Debeljuh pak uspostavlja kontakt s braćom Juri iz Kopra odnosno slovenskom Grupom 88. Tadašnja milicija marljivo bilježi sve ove kontakte, a po kasnijem iskazu odvjetnika Ivana Hrvatina, koji je tada bio načelnik lokalnog SUP-a, do uhićenja nije došlo isključivo njegovom zaslugom.
Neposredno nakon Nove godine Pauletta, Sandrić i Debeljuh u Galižani se kod Maria Moscarde sastaju i s predstavnicima Talijana. Na sastanku je, mada već u poznim godinama, prisutan i prof. Antonio Borme. U samom IDS-u između dvije grupe, od kojih izrazito manjinsku predvodi spomenuti trojac, sve je više trvenja, razmimoilaženja i nesporazuma, što kulminira krajem siječnja kada na jednom sastanku zbog intervencija temperamentnog odvjetnika Komparića umalo nije došlo do tuče!
Ivan Jakovčić i Furio Radin na grobu prof. Antonija Bormea, koji je obnovio djelatnost udruge talijanske zajednice u Puli
Prvog veljače ’90. stupa na snagu zakon o političkom udruživanju čime de facto nastupa višestranačje u tadašnjoj socijalističkoj Hrvatskoj, pa se intenziviraju pripreme za legalizaciju IDS-a. Pletikos prikuplja formulare, piše neophodne akte i Statut stranke. Njegova je “hrvatska” grupa u ogromnoj većini i gotovo bezbrižno u tadašnjem se restoranu ”Varaždin” priprema osnivačka skupština, zakazana za subotu 16. veljače. Usput planiraju i predizbornu kampanju i promidžbene materijale za prve parlamentarne izbore u svibnju, uvjereni u pobjedu i skoro preuzimanje vlasti. Međutim, u petak ujutro dolazi mu na posao Pauletta i donosi pristupnicu i jednu omanju skulpturu ljudske šake u položaju “šipka ili fige” te sve poprati riječima : “… znaš, nas trojica smo jučer u Zagrebu registrirali IDS !”
Stranka se na tim svibanjskim izborima nije pojavila, urbana legenda kaže da su neki ljudi za to posve pristojno nagrađeni. Nakon toga su stranku pod vodstvom Paulette, Martinčića i kasnije Jakovčića posve otvoreno premrežili Manolićevi i Perkovićevi kadrovi, međusobno se sukobivši četiri godine kasnije, što je bio drugi veliki raskol u stranci. U međuvremenu su premoćno dobili prve lokalne izbore, a rezultat od gotovo 75 posto proslavljen je velikim skupom pred Spomen-domom sjedinjenja i slobode u Pazinu, kojega sam vodio – ja.
*Tekst je uz suglasnost autora prenesen s Fb-stranice Elvisa Milete.