Piše: Denis Kuljiš
Nazvao me naš čuveni književnik, besmrtnik iz razrede Lijepe književnosti.
«Dobar dan, kolega», reče časteći me kao da se obojica bavimo istim poslom, iako ja radim u novinama pa s beletristikom imam isto toliko veze veze kao Sanaderov otac, priučeni soboslikar, s Raffaellom Santijem. Nastavio je u ugodnom timbru produhovljene osobe: «Trebao bih, znate, vašu stručnu pomoć…»
«Naravno», rekoh spremno, «kako vam mogu poslužiti?»
«Vidite, pišem jedno djelo, dramu, i potreban mi je sporedan lik, neki kriminalac, kojeg ću uklopiti u svoju radnju. Nije mi važno ime i prezime nego moram naći autentični profil. Možete li mi nekoga preporučiti?»
«A kakav vam točno treba?», upitam iznanađen tim zahtjevom, iako sam svjestan da je Zola obilazio rudnike, pa čak i javne kuće, gdje je pomno intervjuirao dame kako bi mogao napisati uzbudljivi «Germinal».
«Pa netko tko je, recimo, bio u ratu, sasvim kratko, ondje upao u loše društvo, te ušao u kriminal, recimo šverc s oružjem.»
«Ma to vam neće valjati», odgovorim pošto sam shvatio kakvu priču ima na umu, «naši su vam šverceri oružja danas društvena krema. Evo, neki dan je jedan od njih zakupio cijelu terasu Esplanade, dao da se postave dječji vlakići i ringišpili jer je njegov unuk imao krstitke. Gospođe su bile u haljinama Yvesa Saint Lauranta. Nova kolekcija.»
«Ne, ne, to mi ne treba», brzo će on, «potreban mi je neki manji, običan kriminalac, ne znam kako da vam to objasnim, ja priču imam, samo moram ubaciti taj lik, koji ću onda razraditi na svoj način, on se tu treba uklopiti kao element priče…»
«Razumijem, kao kad se od kuhinjskih elemenata sastavlja ona konzola iznad slivnika, pa vam treba dio koji se može točno pripasati… Dobro, mogu zvati dečke iz Crne kornike da vidim što imaju na lageru.»
«Rekao mi je naš zajednički prijatelj, gradski umstvenik opće prakse s kojim često sjedim u kavani da se vama obratim budući da sigurno raspolažete cijelom galerijom takvih likova.»
«Nemam pri ruci nikoga osim tipa s kojim u utorak imam sudsko ročište. On je pripadao eskadronu smrti gospodina Merčepa, s tim da je gospodin Merčep uvijek poricao da je grupa kriminalca koja je za nj radila za vrijeme rata bio eskadron smrti. Činjenica je da je gospodin Merčep bio pomoćnik ministra unutrašnjih poslova za policijsku rezervu pa su svi oni koje bi novačio automatski postajali pripadnici rezervnog sastava policije. Ovaj je gospodin koji me tuži zbog uvrede časti jer sam negdje napisao da je ubojica, bio njegov djelatnik. Djelovao je u pozadini fronte, iz ratne baze koju su u Slavoniji uspostavili ti ljudi koje su otimali Srbe, iznuđivali od njih novac, bičevali ih električnim kablovima ili naprosto ubijali, a povremeno, kad bi dobili takvu narudžbu iz Zagreba, dolazili u grad i tu nekoga oteli ili likvidirali… Možda vam je to malo previše komplicirano?»
«Priznajem da jest. A s koje vas osnove taj čovjek tuži?»
«Zbog uvrede časti. Spomenuo sam, naime, kako je ubio jednu dvanaestogodišnju djevojčicu na Sljemenu pošto su on i njegova skupina, koja je radila za gospodina Merčepa oteli cijelu obitelj pa ih odvukli u šumu na smaknuće… Čini se da je jedan treći gospodin, prononsirani desničar, kasnije vlasnik nogometnog kluba što je nastupao u crnim dresovima, naručio ubojstvo oca te dvanaestogodišnje djevojčice budući da mu je bio konkurent u dobavi mesa za zagrebačke tržnice. Djevojčica je bila kolateralna žrtva.»
«Pa je li kriv, mislim je li taj koji vas tuži osuđen za ubojstvo?»
«Nije za ovo. Priznao je, doduše, da ju je ubio kad ga je policija uhitila i državno odvjetništvo diglo optužni zahtjev, ali onda je glavni državni odvjetnik postupak obustavio ustvrdivši da se nije poštovala procedura prilikom uhićenja. Optuženi su ispitivani bez prisustva branitelja. Onako, udbaški, nemlosrdno, da ga odmah slomiš, a ne s advokatom, kao u američkim televizijskim serijama.»
«I što sad radi taj čovjek koji vas tuži?»
«Pa ništa, u zatvoru je, leži zbog ratnog zločina, dokazanih ubojstava nekih drugih civila koje je smaknuo.»
«A vas tuži za uvredi časti?»
«Da, za duševnu bol, povredu časti i dostojanstva. Stvar je u tome da ga iz kaznionice puštaju na odsustvo kad god ima ročište u Zagrebu, a kako je hrvatski branitelj, tužba ga ništa ne košta. Oslobođen je, naime, svih sudskih pristojbi pa valjda misli – ako je već prilika… «
«Nisam siguran da bi mi takav lik mogo poslužiti, ja sam zamislio normalnog dečka koji ode u rat, gdje ga zahvate svi ti dramatični događaji, pa se oda kriminalu, upusti, recimo, u trgovinu drogom…»
«Ali ni to vam neće ići, drogom su se bavili legionari, zapovjednici, generali. Sumnjam da bi vam se uni oklupili u priču. Droga je stizala preko mora, iz Južne Amerike, u Šepurine, vojnu bazu koju su kontrolirali legionari. Kokain na tone. Onda su je legionarski zapovjednici i kriminalci koji su uz njih bili, dilali prvo vlastitim vojnicima, a zatim i civilnoj populaciji… Najbolje tržište su borci kojima zapovijedaš, prvo, ne mogu ti pobjeći a da ne plate, a drugo, točno znaš koliko imaju novaca koji se opljačka od stanovništva na neprijateljskom području.»
«Hm. Možda neki drugi, običan šverc?»
«Istina, u ratno se doba švercalo naftom, što se odrađivalo preko dvije linije, jedna je išla preko Sjeverne luke u Splitu, cisternama koje su vozile na granicu Karadžićeve paradržave, gdje bi zamijenili tablice. Druga je išla iz Ploča, uz obalu Neretve, i dalje za srpsko Sarajevo i ostale okupirane teritorije. Ali, to su također vodili generali iz najbliže Tuđmanove okoline, neki ljudi u koje je Ankica imala povjerenja, a sad su u Haagu gdje im se sudi za ono za što uopće nisu odgovorni. Kad bi dobili po dvadeset i pet godina pravda bi bila zadovoljena na jedan perverzan način. Ali, ja sam uvijek govorio da se povijesne nepravde izspravljaju još većima.»
«Pustimo onda naftu, može li nešto drugo? Šverc, krijumčarenje, kontraband?»
«Cigarete – to je sve išlo legalno, kriminalci su samo obavljali transport, uglavno preko Crne Gore. Znači, kontejner se puni kutijama bez akcizne markice, jer roba ide u izvoz, ali se onda vraća u Hrvatsku iz Crne Gore, kroz Bosnu, preko meke granice. S tim da se roba, zapravo, ne mora ni vući naokolo, nego se sve odradi papirnato… Pratite li me? No, dakle, mi njima naftu, oni nama naše cigarete bez pristojbe koja iznosi više od devedeset posto prodajne cijene. Mislim da je iza cijeloga posla stajao vrh naše tadašnje vlade, a prijevoz je osiguravao šef hrvatske mafije. Partnere u Crnoj Gori predstavljali su današnji predsjednik te male države i sin bivšeg diktatora Srbije. Šta će vam takvi, ne ulaze vam oni u priču koja će, ako se ne varam, literarno prikazati hrvatsku svakidašnjicu…»
«To je istina», snuždeno će akademik.
«Što se tiče ostale robe široke potrošnje, ona se švrcala preko paradržave koju su u Bosni zajednički osnovale hrvatska vojna obavještjna služba i gospoda iz generalštaba Vojske Republike Srpske. Zvala se ‘autonomna pokrajina Zapadna Bosna’. Njen predsjednik bio je gospodin Fikret Abdić, koji je stolovao u svojoj vili u Opatiji. Imao je vlastitu vojsku koja je bila pod komandom srpske vojske u Bosni, s tim da je ondje situacija bila vrlo složena. Fikretovu Autonomnu pokrajinu držao je u okruženju Peti korpus Armije Bosne i Hercegovine, trupe lojalne bosanskoj vladi u Sarajevu. Peti korpus držali su pak u okružnju pripadnici Vojske Republike Srpske i Vojske Republike Srpske Krajine, ukratko Srbi. Oni su pak svi zajedno bili u strategijskom okruženju Hrvatske vojske i Vojske Armije Bosne i Hercegovine. Opkoljeni Srbi imali su sa Srbijom kopnenu komunikaciju samo kroz posavski koridor, tzv. Koridor života, pa su, u stvari, bili odsječeni, jer je put bio dalek i opasan. Nije im pristizala hrana i nafta osim onoga što bi dobili od Hrvata, iz riječke luke, ili iz Splita, odnosno preko Ploča, naravno po peterostrukim, ratnim cijenama… «
«A odakle Srbima pare da to plate?»
«Pa, vrlo jednostavno, preprodavali su tu istu robu, znači cigarete, municiju i ostalo – Bošnjacima koje su držali u okruženju, ali, naravno, po dvadesetorostrukim cijenama.»
«Odakle njima novac?»
«Davao im je rahmetli kralj Fahd. On je poslao milijarde dolara pomoći. Ono što nisu ukrali njihovi kriminalci, današnji krupni poduzetnici u Sarajevu, završilo je u džepovima ovih naših i srpskih kriminalaca, koji su također u međuvremenu prešli u poslove s nekretninama pa su sad vodeći poduzetnici u Zagrebu i Beogradu.»
«Zanimljivo. Ali ništa od toga mi, naravno, ne odgovara. Zar nemate negdje kakvog običnog, malog, sićušnog kriminalca na vidiku?»
«Poznavao sam jednog gospodina kojega su mediji proglasili velikim herojem jer je, navodno, uništio velik broj srpskih tenkova u Vukovaru. Tuđman ga je osobno odlikovao. Pokazalo se, međutim, da je, zapravo, sitni švercer. Zaposlio se kao noćni čuvar, ali izbacili su ga s posla jer je bio nepouzdan i kradljiv kao svraka. Znao sam osobno gospodina Aliju Šiljka koji se pročuo kad je u našim novinama objavio da u Bosni osniva Handžar-diviziju. On je, na žalost, također bio obični gradski besposličar. Zanimljivim se činio i jedan džentlmen romske nacionalnosti, zaboravio sam kako se zvao, koji je na slavonskoj bojišnici odlazio noću sam u nasilna izviđanja pa se vraćao poslije strahovitog puškaranja, dok su svjetleći meci parali nebo. Vratio bi se iscrpljen i razoružan, donoseći vijesti o mnogobrojnim žrtvama koje je nanio neprijatelju. To je išlo tako dugo dok bojovnici nisu shvatili kako njihov herojski kamerad – La bonnhome boheme – zapravo drugoj strani prodaje oružje koje odnese…»
«Sve je to nesumnjivo jako slikovito», reče mi naš čuveni književnik prilično obeshrabren, «ali bojim se da mi ne može poslužiti…»
«Raspitat ću se još naokolo pa ću vam javiti», obećam.
«Preporučujem se, sigurno ćete nači nešto i za moje potrebe!»
Kad je to rekao, lijepo smo se pozdravili, no učinilo mi se kako se u njegovu glasu nazirala skepsa oko same svrhovitosti naše buduće komunikacije.