Piše: Denis Kuljiš
Primitivni kip Kuzme Kovačića, provincijskog figurativista koji s publikom dijeli predodžbe o umjetnosti, sto godina zaostao za europskim, vratio nas je u opet u postkomunistički socrealizam. Još prije samo sedam-osam godina činilo se da je ta estetska anomalija prevladana…
(Objavljeno 2011.) Kako bi trebao izgledati centralni hrvatski spomenik braniteljima Domovinskog rata podignut u Kninu – glavnom gradu pobijeđene nepriznate krajinske države gdje je, nakon pet godina ratovanja, Hrvatska vojska napokon ostvarila vojnu pobjedu, trijumf u operaciji “Oluja”?
Kad se to pitanje pokrene u kafani, odmah padne puno satiričnih prijedloga; jedni misle da bi najprikladnije bilo načiniti zlatnobrončani kip Marka Perkovića Thompsona u natprirodnoj veličini, s autentičnom dugom zurkom pod beretkom. Dakako, iz čavoglavske faze, prije nego je namjestio gebis i batalio se ćorava braniteljskog posla na prvoj liniji pa postao domoljubni kantautor u strategijskoj pozadini. Nameće se i ideja da se na brdo podno kninske tvrđave ispiše HRVAT – ZAUZETO velikim slovima, noću osvijetljenim reflektorima, poput onih što označavaju HOLLYWOOD iznad Beverly Hillsa. Treća atraktivna mogućnost bila bi izgradnja Tuđmanova spomenika kerumovskih dimenzija, poput Kolosa s Rodosa, s glavom što se okreće 360 stupnjeva, u kojoj bi bili smješteni vidilica i restoran.
Svaki drugi spomenički pristup, zapravo se unaprijed čini neostvarivim… Čim se pokrene neka inicijativa za izgradnju spomenika braniteljima – a u svakom provincijskom gnijezdu misle da je najpreče podići oltar domovine i memorijal onima koji su pali u borbi za slobodu – cijela se horda kipara specijaliziranih za izvedbu takvog urbanističkog namještaja digne na noge pa nudi svoju verziju kipa dr. Franje. Tuđman se, naime, posthumno izborio za poziciju utjelovljenja oslobodilačkih težnji hrvatskog naroda iako je samo dvaput za cijelog trajanja Domovinskog rata posjetio liniju fronte i ondje proveo po dva-tri sata, dok su pripadnici garde oko njega nosili pancirne deke kako bi ga zaštitili od zalutalih metaka… Dva dana ratnog staža – toliko imam i ja – jedva ga kvalificira kao hrvatskog branitelja! No, što je još gore, on naprosto nije marcijalna figura, Eugen Savojski ili Gattamelata.
Tuđmanova pojava u bronci, sa ili bez naočala, prikladno zaglađena u neko dekorativno obličje ili ekspresivno nabačena žitkim skulptorskim materijalom, uvijek djeluje patetično. Državnički suzdržan ili beznačajan u značajnoj pozi, on naprosto ne zrači onom čudnom mješavinom smjelosti i filozofske melankolije što obuzima ratnike poslije bitke, kad se uspnu na višu spoznajnu razinu, kako to opisuju besmrtni stihovi Bhagavadgite. U običnom životu ta se epifanija, doduše, najčešće događa u birtiji, kad se stari borci okupe uz pivu, pa se u drugarstvu rađa istinski braniteljski bluz. To je doista autentična, masovna hrvatska supkultura, bez obzira na to što se u redove pravih branitelja ubacilo sto-dvjesta hiljada glasača vladajuće stranke te oko trideset i pet tisuća “doknadnih pitijespijevaca” fabriciranih u doba ministrovanja Jadranke Kosor.
Kako, dakle, treba izgledati braniteljski monument u postmoderno doba krize ideologija, svih osim onih najprimitivnijih, što su se pokazale rezistentne kao escherichia coli?
Razvoj hrvatske spomeničke kulture pratio je obrazac partizanske u razdoblju komunizma: od herojske figuracije u novije doba došlo se do avangardnog arhitektonskog manirizma. Kipovi partizana s trorogim kapama i ručerdama poput Hulkovih koje bacaju bombu završili su apstraktnom figuracijom s vrhuncem u djelima Vojina Bakića, čije su “nastanjene forme” (muzej na Petrovoj gori) punih dvadeset godina pretekle podudarnu “organsku arhitekturu” revolucionarnog Gheryjeva muzeja u Bilbaou. Isto tako, hrvatska spomenička arhitektura posvećena Domovinskom ratu, počela je s monstruoznom metalnom golubicom veličine manjeg kamiona (spomenik u Velikoj Gorici), te diletantskim, kič-figurama Tuđmana i lokalnih narodnih superheroja da bi, u posljednje vrijeme, ostvarila modernu formu prihvatljivu zapadnjačkom ukusu, koju stvaraju mlađi umjetnici lišeni lažnog patosa i “naracije” ratoborne nacionalističke ideologije.
Primjer takvog novog monumenta je spomenički kompleks arhitekta Tonka Zaninovića te kipara Petra Dolića, izabran između sedam ili osam podnesenih prijedloga, koje su najčešće davali uprvo rutinerski skulptori domoljubnog kiparstva. No, kako je projektni zadatak bio da se zapravo uredi cijeli glavni kninski trg (ispred željezničkem stanice) koji će tako postati jedinstven memorijalni kompleks zadržavši istodobno urbanu funkciju vorteksa, bilo je neizbježno da se uzme autor s odgovarajućom spremom arhitekta, koji neće samo uređivati okoliš oko neke centralne figure ratnika… Ionako bi, po logici stvari, na taj pijedestal, da se išlo standarnim figuracijskim pristupom, morali dospjeti Ante Gotovina, nepravomoćno osuđen na dvadeset i šest godina robije, ili Ivan Korade, koji je pijan kao zvijer u Zagorju pobio lijep broj svojih nedužnih susjeda. Komisija, u kojoj su uz predstavnike lokalne braniteljske udruge PTSP – “Tvrđava Knin” bili i saborski zastupnik te hadezeovska gradonačelnica Knina, shvatila je stoga da neće biti druge nego da se pođe putem nedoslovne apstrakcije. Pošto su se malo opustili, Tončijeva im se koncepcija zapavo prilično svidjela, na sve su pristali i sve odobrili pa će gradnja uskoro biti dogotovljena – upravo se izvode posljednji radovi…
Tonko Zaninović četrdesetisedmogodišnji je arhitekt, inteligentni Dalmatinac, pripadnik više rase, najviše u Europi osim Crnogoraca. U Zagrebu završio je arhitekturu baš na vrijeme da ga u rodnom gradu skupe u 113. brigadu s kojom je ratovao čitavu jesen, dok je grad bio u okruženju, pod napadom neprijateljskih snaga što su ga koncentriranim nastupanjem s kopna i mora pokušavale zauzeti. Ostao je u uniformi – pola trenirka, pola SMB JNA – sve do potpisivanja Sarajevskog primirja kad završava prva, najteža faza Domovinskog rata. O toj svojoj ratničkoj epizodi kaže tek kako je imao sreće pa nije sudjelovao ni u kakvim žestokim bojevima. Zatim je otišao u Zagreb, tražio posao i našao ga – u Beču, koji je tada bio pun naših ljudi. Pet godina uspješne karijere i angažman u birou inženjera Luttera, omogućio mu je da realizira jednu stambenu zgradu u austrijskoj metropoli. Zatim je pobijedio na natječaju za interpolaciju u zagrebačkoj Masarykovoj – napravio je zgradu slastičarnice “Zagreb” pred kojom je danas postavljen Meštrovićev kip Nikole Tesle.
Tako se počeo vraćati doma. Deset godina radio je u doba hrvatske konjunkture i građevinske movide u vlastitom arhitektonskom uredu koji je držao s još jednim paretnerom. Oženio se, dobio dijete, drugo je na putu. A sad u Kninu gradi spomenik Domovinskom ratu. To će biti referentna točka, koju će se promatrati ne samo sa stručnog aspekta, nego kao stvar od iznimnog značanja za političku javnost i braniteljske interesne grupe.
Kninski Starčevićev trg uokviren Zvonimirovom ulicom i Ulicom Franje Tuđmana (to je trojstvo u provinciji zamijenilo Trg Maršala Tita, Ulicu JNA i proleterskih brigada) popločen je bijelim kamenom, koji Tonko nije htio bez potrebe dirati. Samo je centralnu plohu zamijenio sivim pločama, koje akcentiraju njegov spomenički kompleks smješten na uzdužnoj osi. Uz rub trga su kamene klupe i svečano stilizirani kandelabri nalik na špalir spuštenih kopalja, s halogenim svjetlom na vrhu – no ništa jako upadljivo… U osi trga ostala je i postojeća, jednostavna fontana, a na drugoj strani Tonko je dizajnirao jedan tmasti slavoluk od uglačanog betona izliven u specijalnom granulatu, koji na unutrašnjoj strani ima zid pun zalivenih ispaljenih metaka i čahura, te duhovitu zvrčku – svjetlosni cvijet od LED-dioda koje se upale kad ubaciš kovanicu od dvije kune. Na drugoj je strani displej gdje će se prikazivati neki didaktički sadržaji o Domovinskom ratu. Sama spomenička skulptura Petra Dolića (rođenog u Travniku 1975.) prilično je jednostavan vertikalni, udvojeni bijeli monolit od aluminijske legure, koji dovršava pužnicu, meanadar tamnog slavoluka.
Najzanimljivija je ipak ploha trga – onaj sivi dio obrubljen uskim pločama od kovana željeza na kojima su ispisani nazivi svih 149 postrojbi Hrvatske vojske što su sudjelovale u operacijama Domovinskog rata. Po sredini plohe raspoređne su ili pak rasute ploče od kvarcnog stakla i kovanog željeza (spojene u omjeru zlatnog reza). Na željezu je plitki reljef geometrijski stiliziranog pletera, a na staklu ”bikomponentni” tekstovi koji fiksiraju neke numeričke podatke o minulom ratu te bilježe njegovu lirsku deskripciju. S jedne strane su to, dakle, “faktoidi”, brojke o poginulima i statistike o oslobodilačkim operacijama na hrvatskim ratištima. Broj žrtava daje se, humano i civilizirano, za obje zaraćene strane u tom sukobu na hrvatskom ozemlju. Na drugim, “lirskim” stelama nalaze se pak stihovi četvorice hrvatskih pjesnika, jednog američkog i jednog ruskog, naravno Jesenjina, u subjektivnom izboru autora memorijalnog kompleksa.
Pjesme je Tonko stao birati pošavši od Sanader-Stamaćeva prigodnog zbornika “U ovom strašnom ratu”, no postupno se sveo na poetski iskaz trojice Zaninoviću bliskih vršnjaka, sudionika Domovinskog rata (i dodao kratku pjesmicu starijeg našeg pjesnika, također Dalmatinca, Srećka Diane).
Tri stožerna pjesnika s kninskog trga tri su Tomislava. Najstariji je Tomislav Domić (47), poštanski službenik i sindikalni novinar, Prigorac koji uživa ugled među književnim profesionalcima – njegovi stihovi s kninskog trga sadrže uznosit stih “Jer mi smo bratstvo neba i vatre…”, no za neiniciranog čitatelja, to je standardna poezija nesumnjive iskrenosti, ali ne i osobito evokativnih slika. Domović nije T. S. Eliot ali nije ni stari prevarant i rutiner poput, primjerice, akademika Dubravka Horvatića ili neprežaljenog stihoklepca lišenog svakoga umijeća versifikacije, pokojnog uglednog blefera Tonka Šoljana.
Tomica Bajsić (43) je kultni hrvatski pjesnik za druge pjesnike. Enormno ga cijene, a ratnici idoliziraju kao legendarnu pojavu iz Domovinskog rata. Sin poznatog radio-dramskog pisca Zvonimira Bajsića, kao dijete proputovao je cijeli svijet (ima i polusestru u Brazilu, s kojom je zadržao blisku familijarnost). Nakon treće godine likovne akademije, Bajsić je s dva frenda otišao u Amsterdam, ali su se vratili kad je u Hrvatskoj počeo rat, jer su u JNA, prilikom služenja vojnog roka, prošli komando-obuku u 63. niškoj padobranskoj brigadi. Oba su njegova prijatelja poginuli, a Tomica Bajsić ratovao je na svim frontovima Domovinskog rata, kao suborac Ante Gotovine, Milenka Filipovića (zapovjednika bojne “Frankopan”) i legionarskog kapetana Brune Zorice, čuvenog “komandanta Zulua”. Kao instruktor izviđača 1. zbornog područja, Bajsić je teško ranjen rasprksavajućom minom. Poslije rata, završio je u zatvoru, skupa sa Zuluom, zbog nekih nerazjašnjenih manevara oko krijumčarenja oružja. U ćeliji je pao u komu zbog edema mozga i pretrpio totalnu amneziju. Kad je izašao iz bolnice, morao je od početka učiti govoriti i pisati. Za svoju prvi zbirku pjesama koju je zatim objavio dobio je najveću hrvatsku pjesničku nagradu. Zatim mu je tiskan i putopisni roman – sa ženom arhitekticom i troje djece stalno je na globtroterskim putovanjima, a Brazil mu je gotovo postao druga domovina. Kakve su pjesme tog nevjerojatnog tipa? Vrlo profinjene, ritmične, prozodijski i metrički savršene, hermetične, no prilično evokativne – teško je nešto preciznije reći o takvoj poeziji, koja sigurno nije loša, a ratnici s pjesničkim inklinacijama u njima vjerojatno pronalaze baš onu pravu mjeru nesvečanog patosa…
Treći je pisac kninskih stihova Tomislav Čadež, vjerojatno najbolji hrvatski živi pjesnik, živopisna pojava među novinarima. On je nekoliko mjeseci ratovao po karlovačkoj bojišnici, a na kraju, izmedju karijere u gardijskoj brigadi i nesigurnog novinarskog kruha, odabrao ono na što ga je nagnala njegova nezatomljiva kreativnost. Taj kaustični kazališni kritičar kojega bi većina naših etabliranih teatarskih veličina htjela rastrgati na sitne komadiće, živio je uvijek kao boem uklet talentom, novinski pisac nimalo lošiji od bilo kojeg “akrobata novinskih rotcija” iz svakog zlatnog ili srebrnog doba skromne povijesti hrvatskog žurnalizma. Istodobno i paralelno, živio je svoju arielsku pjesničku egzistenciju što je rezultirala s nekoliko tankih zbirki perfektnih pjesama, koje mogu čitati čak i oni koji inače preziru poeziju. Njegova je i najpotresnija pjesma ispisana na staklenom oknu što će noću sablasno svijetliti na trgu usred mračnog Knina:
Kad tinejdžera usmrti geler,
uniforma na njemu postane prevelika.
A lice postaje bijelo i sve sitnije.
Zrnca pijeska na usnicama.
Tijelo se doima krhkim, ali jako oteža
kad ga treba prenijeti do kamiona
da se pokrije dekom, plahtom, najlonom.
Najbolje je dečka prihvatiti za nogu, oko gležnja,
i nakon nekoliko koraka to postaje posao
koji vraća krv u obraze.
Da, tu su još i stihovi princa među pjesnicima-ratnicima, Walta Whitmana. Oni se od ratničkih pjesnika razlikuju kao antipod, pošto nikome ne pokušavaju podvaliti priču o tome da “vaša žrtva nije bila uzaludna…”
Trg Tončija Zaninovića kao da navješćuje povratak u europski kulturni krug – nakon uništavanja fenomenalne spomeničke baštine prethodnog razdoblja i proliferacije čudovišnog domoljubnog kiča, ova arhitektura kao i podjednako zanimljiv projekt spomenika u Belom Manastiru autora Roberta Josića i Filipa Tadina, jasno pokazuje – Hrvatska je spremna za temeljnu društvenu modernizaciju. No, dakako, tek kad se raspadnu političko-kriminalne šeme na kojima se retrogradna vlast dosad zasnivala.