Piše: Mateja Bilandžija
(Na slici: ptica dodo s Mauricijusa koja je u evoluciji zaboravila letjeti… Sada se ubraja u izumrle vrste).
Birokracija i “birokratizirano društvo” česte su floskule koje koristi skoro svaka politička opcija čije članstvo i simpatizeri ne žive od proračuna. Dapače, sve češće se kritika na ogroman društveni aparat čuje i od vladajućih naprosto jer je to “in”. To, naravno, čine često s rezervom jer se ipak radi o njihovom biračkom tijelu, pa se spominju razne racionalizacije, uštede i slične blaže riječi kojima nastoje zadržati neki srednji put između rješavanja problema i održavanja na vlasti, ali s takvim finesama se u ovom konkretnom tekstu nećemo opterećivati. Mogli bismo se upitati zašto je tomu tako, a ja ću se potruditi dati kratak odgovor.
Smatram da ključni problem koji proizlazi iz birokratiziranog društva nije trošak samog aparata. To je samo jedna ružna nuspojava koju države rješavaju u najgorem slučaju kad im MMF sjedne na vrat. Puno gora i strašnija posljedica leži u birokratiziranom vodstvu. Birokracija, kako joj samo ime kaže, favorizira birokrate. Radi se o ljudima koji su više-manje dobri u sortiranju i organiziranju već poznatih informacija i okušanih tehnika, koji barataju znanjima i podacima, koji nisu skloni riziku i jako često otporni na inovaciju i kreativna rješenja. To i nije loše ukoliko se radi o birokratskom aparatu jer su to njegova tipična obilježja. Problem nastaje kada se te vrijednosti prebace na vodstvo.
Vodstvo u birokratskim društvima je pod utjecajem birokratskog aparata i njegovih vrijednosti. Radi se o ogromnoj mašineriji s kojom je jako puno društvenih sfera povezano i koji kao takav favorizira one koji s njim dijele vrijednosti. Te vrijednosti se putem medija i raznih poticaja, koja se preko te iste birokracije dijele drugim društvenim skupinama, šire na kompletno društvo koje posljedično počinje favorizirati ljude koji takvu politiku zagovaraju. Time se stvara jedan začarani krug repeticije istih obrazaca ponašanja.
Ukoliko se pojavi netko s inovativnom idejom, na koju se kroz prizmu zadanog vrijednosnog sustava ne gleda blagonaklono, on neće uspjeti u naumu da bilo što izmijeni, jer je aparat snažan, ogroman i postojan. Bilo kakva zazivanja “nečeg novog” u smislu ozbiljnog liderstva ostat će samo na papiru nekog slobodnomislećeg kolumnista osrednje čitanog portala jer svi ljudi sa kapacitetom za promjenu bit će ugušeni težinom vrijednosnog sustava bezbojnih uredskih šaltera.
Za to, rekla bih, postoje dva suštinska razloga. Prvi je već naveden i odnosi se na tromost birokracije, a posljedično i društva, a drugi leži u tome što nam nije, laički rečeno, baš tako loše. Ljudi traže ozbiljnu promjenu isključivo ukoliko se boje da će im biti narušena mogućnost zadržavanja barem približnog standarda na koji su naviknuti što u većini današnjih razvijenih zemalja nije slučaj, posebno u onim zemljama koje imaju veću razinu socijalne osjetljivosti. Kao primjer mogu poslužiti jako dobro zemlje EU-a. U SAD-u je situacija pomalo drukčija. Radi se o uređenju koje kao društvenu vrijednost propagira konstantni napredak, ali isto tako ima slabiju sigurnosnu mrežu u slučaju financijskih i drugih rizika. Promatrajući razlike u dotičnim društvima dolazim do zaključka da se kvalitetno vodstvo profilira tamo gdje postoji veća šansa za brz napredak kao i veći rizik od naglog pada na društvenoj ljestvici. Naime, intenzivan osjecaj straha i uz njega prateća ambicija ne dozvoljavaju luksuz tromog i reaktivnog političkog okruženja.
I sad, za kraj, postavlja se pitanje što s društvima koji više cijene sigurnost i stabilnost od inovacije i napretka? Što s nama? Nisam sigurna da imam odgovor, ali mislim da bi se ljudima trebao usaditi u kosti strah od stagnacije. Jer strah je najveći motivator, a stagnacija je uništila i najveća carstva ovoga svijeta. Pitanje je samo kako to pretočiti u artikuliranu političku ideju.