Piše: Denis Kuljiš
U domaćem birokratskom carstvu koje funkcionira ispod radara, postoji jedna interesna skupina koja je agregirala golemu nevidljivu moć i upravlja kolosalnim iznosima novca. Javnost je poznaje jedino po zloslutnom akronimu ZAMP. Ali, ZAMP je, u stvari, samo fronta. To je inače, punim nazivom, Stručna služba Zaštite autorskih muzičkih prava Hrvatskog društva skladatelja. Bavi se ”kolektivnim ostvarivanjem prava autora glazbenih djela”. Budući da se autori, svirači i pjevači ne mogu više direktno naplatiti od svoje publike prodajom CD-a ili karata za koncerte, država (u skladu s međunarodnim standardima) propisuje ”porez”, zapravo parafiskalni namet na sve sudionike audio-vizualne industrije, televizije, telekome ili obične birtije u kojima se pušta neka glazba, a prikupljeni novac rasplaćuje se po naročitim algoritmima, u skladu s praćenjem upotrebe te glazbe na različitim platformama.
Obradu podataka i raspodjelu novca ne obavlja sam ZAMP, nego privatna firma ”Emporion” u vlasništvu Marka Vojkovića, kuma bivšeg predsjednika Josipovića. Bivši predsjednik, inače profesor kompozicije na Glazbenoj akademiji i redovni profesor prava na zagrebačkom Fakultetu, upravljao je Društvom skladataljea, te uspio kroz parlament protjerati set zakona na kojima se ta lukrativna djelatnost zasniva, a zatim je posao povjerio kumovoj tvrtki, koja ga obavlja već dvadeset i pet godina. To je sve dobro poznata stvar – kad je o tome uoči izbora koje je Josipović izgubio izašao članak u srpskim ”Novostima”, gdje su ga nazvali ”Zampirom”, on se obrušio na izdavača, Milorada Pupovca, i optužio ga za ”etnobiznis”. U SDP-u se potom rasplamsao rat milanovićevca i josipovićevaca, koji su ovi drugi izgubili pa je propao i njihov kandidat na predsjedničkim izborima. U hrvatskoj politici kao da nikad ništa ne mijenja, bez obzira na stranku! Jedina je novina što je u međuvremenu ova muzikalna bijesna glista narasla u ogromnog udava koji – kako sam ZAMP izvješćuje, ”godišnje obradi podatke i redovito obiđe više od 40.000 korisnika, evidentira korištenje više od 220.000 djela te obračuna isplate honorare za više od 90.000 hrvatskih i inozemnih autora i nositelja autorskih prava.”
U hrvatskoj birokratskoj džungli nabasao sam na tu zmijurinu dok sam, zaigran kao Kiplingov dječak Mowgli (Mogli) išao za drugim tragom… Pokušao sam, naime, istražiti kako se dogodilo da Hrvoje Hribar, odstranjeni direktor Hrvatskog audio-vizualnog centra (dao je ostavku kad se stvorila većina koja bi mu dala otkaz), odjednom upravlja s jednom drugom institucijom koja (navodno) raspolaže s još većim iznosima novca!
Po informaciji koju uporno pokušavam provjeriti, ali su se sve nadležne instancije u hrvatskoj državi ujedinile u nastojanju da mi je uskrate, na račun koji on kontrolira skupa s prijateljem Danilom Šerbedžijom, leglo je – 130 milijuna kuna. Riječ je o računu Društva hrvatskih filmskih redatelja (DHFR). Svi s kojima sam o tome razgovarao u filmskoj industriji, znaju za to, ali su rezignirani jer ne vide kako bi se mogla dobiti neka službena potkrepa te informacije, ili naprosto šute, jer znaju kakva sila stoji iza svega.
U zapletu se opet pojavljuje ZAMP, paralelno ministarstvo kulture. ZAMP je, naime, u međuvremenu silno proširio svoju djelatnost, pa osim autorskih muzičkih prava štiti i prava izvođača (pjevača i svirača) okupljenih u udrugu HUZIP, kao i članove Udruge za zaštitu fonografskih prava (ZAPRAF) – to su valjda muzički nakladnici. Također, preuzeli su skrb za novinarska autorska prava (DZNAP), zatim prava pisaca-članova Društva hrvatskih književnika (DHK) te izdavača, članova Udruge za zaštitu prava nakladnika (ZANA). Svi hrvatski kreativci dobivaju, dakle, pinku preko ove metafirme pa i – mene najzanimljivija – ekipa iz Društva hrvatskih filmskih redatelja (DHFR). E, ti su redatelji posebno napeti, ali ne zato što bi oni sami bili ne znam kako brojni (ima ih samo 154), nego zato što su od države dobili pravo da osim novaca koje utjeruju za svoja vlastita autorska prava, prikupljaju i dijele pare i za sve druge organizacije audio-vizualne industrije, s kojima sklope ugovor, a to su – Udruga producenata, Udruga filmskih snimatelja, te Hrvatsko društvo filmskih djelatnika, koje ima bezbroj sekcija za sve vrste filmskih zanimanja. Svi ovi fimaši, ”podanici” DHFR skupa imaju barem tisuću članova!
Novac koji se (preko ZAMP-a) doznačuje na račun DHFR i koji poslije treba rasplatiti prije svega stranim vlasnicima autorskih prava (producentima i autorima američkih filmova, primjerice), dijeli se zatim domaćim poslenicima. Jedna režiserka rekla mi je da je prošle godine dobila na ime te naknade 800 kuna, a američki advokat s kojim sam razgovarao u Beogradu, rekao mi je da iz Hrvatske, i općenito s Balkana, još ništa ne dobivaju, ali da zasad još nisu pokrenuli to pitanje.
Novcem se, ukratko, upravlja ”netransparentno”. Ne bi to bilo osobito upadljivo da predsjednik komisije koja ga raspodjeljuje nije čuveni Hrvoje Hribar (barem je to dugo bio). U neprilike na čelnom mjestu u HAVC-u i došao je stoga što je Državna revizija u svom izvješću zaključila da se ondje novcem raspolagalo protupropisno, odnosno – netransparentno. To se zatim izrodilo u veliki idejni rat desnih i lijevih, jednu složenu političku bitku, koja je uz ostalo otkrila ”diferencijaciju” u HDZ-u, ali kao i u svim našim aferama, nitko nije pošao tragom novca, ništa se nije definitivno utvrdilo ili, ne daj bože, nekoga optužilo, osim mene koji sam o tome pisao za novine… Tako je prošao i Sanader – velike priče, veliki proces, svakom običnom građaninu posve uvjerljivi podaci o korupciji na visokoj razini, samo što slučaj pada na Ustavnom sudu i evo Sanadera na tribini u VIP-loži u Kalinjingradu, a bilo bi sasvim logično i očekivano, da se pored njega našao i Hribar u kockastoj majici, da naizmjence pušu u iste vuvuzele.
Nisam se htio samo ograničiti na gole pretpostavke o fabuloznim svotama novca, nego sam se, tražeći informacije, obratio predsjedniku redateljske gilde, Danilu Šerbedžiji. Napisao sam pismo tom ne više tako mladom redatelju (47) koji je do sad snimio dva cjelovečernja filma. Njegov sudrug Hrvoju Hribaru (56) stvorio je samo jedno djelo, ako se ne računaju dva tv-filma iz rane mladosti, ali obojica su visoki funkcioneri i upravljaju tuđim novcem. Zatražio sam da mi kao novinaru, u interesu javnosti, dostave podatke o tome koliko njihova udruga prima novca na ime tih ”posredovanih prava” (tzv. retransmisijska prava) i kako ih dijeli. Odgovorili su mi da me se to ne tiče, jer je njihova udruga privatno udruženje građana, kojemu su članovi povjerili da za njih skuplja novac, što znači da mi ne moraju otkrivati kome koliko ide, jer su honorari i iznosi na privatnim žiro-računima – tajni. No, mene i nije interesiralo koliko oni dijele pojedinačno, nego koliko ukupno prime, koliko plate inozemnim vlasnicima (ovima koji tvrde da ništa ne dobivaju), koliko svojim članovima, a koliko pak ostalim udrugama koje zastupaju i, naravno, troše li na neke druge svoje ideje i fantazije. Čuo sam, naime, da su od tih novaca kupili jedan stan, ali ne mogu garantirati da je to točno.
Neko vrijeme dopisivao sam se tako s Danilom, ali nije bilo koristi, uporno je ostajao kod svoga. Uto su se i neki autori (redatelji) zainteresirali pa su od njega tražili da im pokaže račune. Pristao je pod uvjetom da papire pogledaju samo u kancelariji Društva, a nisu ih smjeli kopirati, pa im je na stol istovario neke registre – ukratko, izgubljena stvar… Brojke se čuvaju kao vojna tajna, lakše bi saznao raspored ruskih raketa srednjeg dometa.
Pun povjerenja u proceduru i sustavnost državnog ustroja gdje i iznad popa ima pop, istražio sam i ustanovio kako je za reguliranje i nadzor rada ove i sličnih udruga iz oblasti autorskih prava, nadležan Državni zavod za intelektualno vlasništvo (DZIV).
Ta ugledna ustanova ima sjedište u zgradi Ministarstva gospodarstva (stara zgrada INA-e), cijeli kat u aneksu, te oko sto namještenika. Troši iz proračuna više od 20 milijuna kuna godišnje. Točno devedeset i devet činovnika bavi se s dvije ”komplemetarne” djelatnosti – zaštitom patenata i zaštitom žigova (brandova), a samo jedna vrijedna činovnica onim što je bila njihova temeljna djelatnost – nadzorom nad postupkom zaštite autorskih prava. Čak i da se želi baviti lovom na muzičko-filmsku hobotnicu, ta valjana namještenica Zavoda, ne bi bila kadra sama sve nadzirati, a osim toga, kako sam neslužbeno doznao, ona pati od indispozicije zbog koje neograničeno vrijeme provodi na bolovanjima… Njen posao preuzme tko stigne od kolega, a ostali se bave arhiviranjem patenata (kojih u Hrvatskoj ima zanemarivo malo) i raznih naziva firmi i slično, sve ono što je nekoć radila Autorska agencija, koja je bila smještena u jednom malom stanu u Preradovićevoj ulici u Zagrebu.
Kad sam se javio u Zavod, preusmjerili su me u kabinet ravnateljice (referentica je bolesna, rekli su, ne zna se kad će se vratiti s bolovanja). Magistrica Ljiljana Kuterovac, primila me i objasnila mi da stvari stoje upravo onako kako je to tvrdio i Šerbedžija. Novci su privatni, bez obzira na to što se skupljaju zakonskom odlukom i iz javnih izvora – jedan od znatnijih prihoda dolazi im recimo od rtv-pristojbe, znači od građana, što znači da je riječ o parafiskalnom nametu. To je, dakle, porez, koji ide ravno korisnicima, bez uplitanja države, s tim što se za razliku od poreskog novca, koji možeš pratiti u kunu od izvora do korisnika, ovdje njeguje tajnost, što teoretski omogućuje korupciju, ali nedokazivu, jer je nemoguće doći do bilo kakvih podataka.
Ne budi lijen, napisao sam DZIV-u još jednu predstavku, i uputio je preporučenom poštom, jer sam htio dobiti pisani trag njihove odluke o uskrati informacija. Još sam mislio da se ta bitka može dobiti… Tražio sam da mi stave na raspolaganje nazlaz nezavisne revizje koja se provodi svake godine. Zaista su mi ga poslali – ali samo jedanu ”skraćenu verziju”, bez podataka o financijama, samo uvid u to kako je revizija ocijenila papirologiju Društva. Za financijsku reviziju, napisali su revizori, oni nisu ovlašteni ni kvalificirani, nego to mora obaviti Ministarstvo financija. I još su dodali da ”u tom smislu”, dakle, njihova revizija zapravo ”nije prava revizija”, samo što onda nije jasno zašto se dokument zove ”Nalazi revizije”, pa ga tako zaprima i DZIV i prosljeđuje zainteresiranima, tj. meni? Požalio sam se i zatražio rezultate FINANCIJSKE revizije, ali sam dobio ”rješenje upravnog spora”, kojim su me službeno otkantali na nekoliko gusto ispisanih stranica teksta. Nema razloga za transparentnost, kaže se u rješenju, jer se to zahtjeva samo od državnih tijele i od javne uprave, dok kod privatnih udruga valja ”odvagnuti razmjernost javnog interesa i prava na privatnost”. U DZIV-u su vagali i vagali, pa su prevagnuli Hribar i Šerbedžija, te Josipović i Vojković, ili tko već upravlja cijelim tim parasustavom. Uostalom, i gđa Kuterovac je kadar iz Josipovićeva i Milanovićeva doba, koju je čistka poslije smjene vlasti neopravdano zaobišla. Zavod je pak dio Ministarstva obrazovanja, pod nadleštvom jednog pomoćnika kojemu su oni zadnja rupa na svirali – gdje bi došao da se bavi svakom skupinom markiranata u svom resoru? Tri ministra promijenila su se ondje u relativno kratkom roku. Svih boli glava od ”reforme kurikuluma”, a DZIV je velika državna agencija na autopilotu i nitko se bez nužde ne želi miješati u njihov rad.
No, još se nisam bio spreman na predaju. Raspitivao sam se, istraživao. Rekli su mi da je sve to neprobojno, jer je dio velike kabale, pa sam se naslušao beskonačnih priča o zloupotrebama ljudi koji su ondje ranije radili, maznuli službene automobile i završili na visokim europskim funkcijama, kao viši uhljebi prve klase.
Tko je sljedeći u nizu nadležnosti, pitao sam i doznao – to je Anamarija Musa, povjerenica za informiranje hrvatskoga Sabora, sama-svoja-agencija, ombudsmanka koja ima pravo staviti van snage rješenje DZIV-a. Upoznao sam je na nekom predavanju na Pravnom fakultetu. Feš mlada žena s tipičnom hrvatskom karijerom u državnoj upravi – obranila je doktorat, predaje mnoštvo predmeta na raznim fakultetima, stručnjakinja je za svakovrsna pitanja koja mogu iskrsnuti u administrativnoj praksi i zahtjevaju promišljena papirnata rješenja…
Upravo je Musa nedavno stavila van snage odluku Vlade da Indexu ne da dokumentaciju o slučaju ”Agrokor”. Tako da bih se mogao nadati kako će i meni stići nešto pozitivno iz njenog ureda. Ali ne vjerujem – prvo, matična joj je ustanova Pravni fakultet, Josipovićevo gnijezdo – ono što je Tulsa Doomu iz filma ”Conan” bila njegova ljudožderska jazbina, gdje je priređivao orgije. Drugo, po toj intervenciji oko ”Agrokora” učinilo mi se da je Anamarija kao i Gordana Letica, spavačica instalirana u doba Milanović-Josipovićiva režima. To su reprezentativne mlade žene, ali s misijom – neće dati svoga, niti će opet otvarati kvagmiru oko ZAMP-a.
ZAMP je uvijek djelovao u simbiozi s ”Emporionom”, a kad pogledaš registraciju te privatne firme, vidiš da se bila razgranala na desetak posebnih poduzeća – bavila su se gradnjom, financijama, iznajmljivanjem poslovnih prostora, cijelih zgrada u svojem vlasništvu… Tu je svih ovih godina kolalo strašno puno para, dok je za osnivače, kad se odbiju troškovi, ostajalo barem dvadesetak milijuna kuna godišnje. U mom kalkulatoru to je pola milijarde, ali ne bih htio pretjerati i osim toga, posebno napominjem – sve je tu legalno, osim moje patološke želje da doznam tko se sve okoristrio. Možda hrvatska ekonomija stagnira, ali prihod od zampovskog biznisa nezaustavljivo raste.
Koliko oprihoduje sam Hribar? Pokušavam to ustanoviti više od godinu dana, obišao sam sve institucije od DORH-a do HAVC-a, obratio se svim ovim akronimima maskiranim ustanovama, ali nisam uspio doznati baš ništa… Anamarija mi je, doduše, rekla da je Društvo redatelja dužno publicirati podatke o poslovanju, bez obzira je li to propisano zakonom, a osim toga, obavijestila me, u pripremi je europski propis koji će to izrijekom zahtijevati. Ja ipak držim da je birokracija jača od države, a birokracijom upravlja ”duboka država”, mreža skrivenih interesa. Tko hoće ući u bit te misterija, mora poslušati Josipovićevu kompoziciju ”Ars Diaboli”. Pojmit će narav toga opasnog zampovskog udava.
http://www.zamp.hr/uploads/documents/izvjesca/ZAMP_izvjesce_2016.pdf