Piše: Denis Kuljiš
Što povezuje projekt Plavog vulkana, nacionalnog nogometnog stadiona u Zagrebu, Uljanik, Hrvatske auto-ceste i Hrvatske željeznice? Temeljno hrvatsko svojstvo – odsustvo planiranja i razumijevanja ekonomskih reperkusija svakog pothvata koji se proglasi projektom od nacionalnog interesa.
Sreća prati hrabre. Po svakoj logici, jesen je trebala započela natezanjem oko Plavog vulkana, najnovije Bandićeve izmišljotine.
Treba li gradit Nacionalni stadion? Ako je nacionalni, zašto je Plavi, znači li to da će u nj useliti ”Dinamo”? Ako neće, igrat će se ondje jedna utakmica mjesečno. I zašto će ga graditi na Savi, na mjestu koje nije u gradu, ni van njega, nego usred još jedne disfunkcionalne aglomeracije na obodu grada, kakvih je u Bandićevom mandatu već dovoljno sagrađeno…
Buzin: City u kukuruzi. Među prigorskim selima, iza željezničke pruge, na domak aerodoroma, nalazi se Buzin. Nikad to nije bio dio grada i neće u našem vijeku, bez obzira na silne betonske petlje koje su izgrađene oko zračne luke, kao da se tu prolazi kroz megalopolis, a ne kroz Veliku Mlaku.
Radnička: City u pokrajnjim ulicama. Zagrebački city na Radničkoj cesti također je nastao slučajno, popunjavanjem nekih parcela, kupovanjem zemljišta na kojemu su bile propale tvornice. Usred grada, neboderski niz poslovne zone ostao je popuno izoliran, prometno spojen dvjema naknadno uređenim cesticam ukrašenim jednom provincijskom fontanom. Odmah vidiš da cijelu stvar nije gradio Isidor Kršnjavi, nego Milan Bandić.
Zapravo, onaj najzaslužniji za savršeni urbanizam Lenucijeve potkove nije bio Kršnjavi, urbanist, arhitekt, kunsthistoričar i jedna od najznačajnijih figura agramerskog fin-de-sieclea (omrznut kao Židov i austrougarski integralist), a viziju i novac koji je urodio gradnjom Lenucijeve potkove, priskrbio je veliki Dragutin grof Khuen-Hedervary, jedan od najvećih muževa naše recentne povijesti. On je donio Hrvatima modernu civilizaciju. Razumije se da sad uživa najgoru reputaciju u povijesnim udžbenicima i sasvim sigurno ne bi osvojio pet mandata kao gradonačelnik Bandić – svaki pijani buničarski lirik iz gričkih birtija, važniji je za naknadno konstruiranu nacionalnu povijest…
Urbanistički vulkanizeri
U blatištima savskog toka, na lokaciji koja se sasvim primjereno zove Blato, trebao bi niknuti Plavi vulkan, veliki stadion na kojemu će se igrati utakmice reprezentacije, u blizini mjesta gdje već postoji Arena, sagrađane da se u njoj igra – rukomet. Arena je uglavnom zatvorena, tu i tamo održi se koncert, dođe kakav srpski pjevač, ili neka trupa koja po europskim provincijama daje priredbe što su zamijenile nekoć popularnu pučku zabavu – cirkus. Čini se da je u pozadini promišljanja te lokacije za novi stadion (ako to možemo nazvati ”promišljanjem”) ideja da se zgusnu urbane funkcije zabave, pa da nastane zagrebački Prater. No da ondje nema shopping-malla, nitku tamo ne bi odlazio, pogotovo što je na istom mjestu strahovita nagrda – ruševine bolnice koja se počela graditi prije trideset godina, tzv. samodoprinosom.
U dvorani koja nalikuje na skelet Levijatana, stalno prokišnjava ravni krov… Anuitete kredita bankrotirane firme svaki mjesec plaća Zagreb od novca koje prikupi od prireza i komunalnih usluga.
U socijalizmu, bilo je uobičajeno da se s vremena na vrijeme opljačka sirotinju porezom na budale, oduzimajući od plaća postotak za neki važan državni ili komunalni pothvat, povezan s izdatkom koji nije predviđen u državnom proračunu. Skupljalo se na isti način za auto-cestu do Splita, koja se nije ni počela graditi, pa su u postsocijalizmu zaključili da je najbolje zaobići sve te referendumske komplikacije – naprosto digneš kredit, pa gradiš što god hoćeš… Otplatit će ga već sljedeća vlada. Tako se država zadužila milijarde eura za izgradnju auto-cesta za koje nije prethodno izgrađena nikakva prometna studija, ni studija ekonomske održivosti – kao i sve, gradilo se na ho-ruk, radi ”nacionalnog ponosa”. Zanimljivo, Slovenija je izgradila više auto-cesta po glavi stanovnika od Hrvatske, a nikad nije digla ni eura kredita. Gradili su pomalo, iz budžeta. Još je zanimljivija usporedba s ljubljanskom sportskom dvoranom, otprilike velikom kao i zagrebačka ”Arena”.
Taj zagrebački monstre-projekt odmah je bakrotirao – bio je preskup (dva do tri puta skuplji od ljubljanskog) i na lošem mjestu – nitko tamo nije spreman ići jer je komplicirano i daleko, iako je, u stvari, blizu. Vic je u prometu – u Zagrebu se uvijek nešto izgradi, a onda naknadno prave ceste, dok je jedina funkcija suvremenog urbnizma da nametni upravo suprotni red stvari. Postaviš promet, isparceliraš, i onda svi grade što im padne na um… Da, ali kako ćeš onda trgovati građevinskim zemljištem? Jedina ozbiljna lova u hrvatskom glavnom gradu zaradi se tako da se otkupi poljoprivredno zemljište pa prenamijeni u građevinsko. Znači, ako unaprijed znaš gdje će se gradnja odobriti, ali na nepredvidivoj lokaciji, koja nije logično zadana prometnim prioritetima pa je svatko lako nasluti, možeš povući goleme pare… A što ako veliki projekt propadne u komercijalizaciji? Ništa. Dok se izvodio, mudro si se ugradio u troškove. Izvođač ti je iskeširao kako bi dobio posao. Kad stvar propadne i nekretninska tvrtka padne u stečaj, pojavit će se Grad, kupiti i preuzeti građevinu radi njene urbane funkcije, i svi su opet zadovoljni. Naravno, gradske financije pretrpjet će novi udar. Ali, budući da Zagreb kotira na londonskoj burzi, uvijek će moći posuđivati još para po divljim kamatama. A ako pofali, uvijek se mogu podići cijene komunalnih usluga, ukratko, stalno si u reketu ”samodoprinosa” koji nitko nije raspisao.
Ljubljanski nogometni stadion i arena (u pozadini) neznatno manjeg kapaciteta od zagrebačke (umjesto 89 koštala je 66 milijuna eura), sve okruženo razgranatom cestovnom infrastrukturom u periferijskoj četvrti Stožice.
U Ljubljani, dvorana odlično posluje. Stalno je puna i od zarade otplaćuje kredit. Nešto novaca dobili su za nju i od EU – podastrijeli su čist račun, a kad ti dođu skromni i pametni ljudi, koji govore strane jezike, lako se razdiješi kesa.
Kako je Plavi vulkan, zapravo, završio u Blatu? Bilo bi dovoljno proći kroz katastar i vidjeti tko su vlasnici čestica koje se nužno moraju otkupiti da bi se gradilo, pa sve postoja jasnije. Vlasništvo je deponirano u odvjetničkim uredima, ali grad je mali i odmah povežeš sve točke… Istina, nije odmah odabrana ta solucija. Prije tri godine službeno je bila odabrana lokacija na Kajzerici, odmah pored Velesajma. Urbanisti su objašnjavali da je to loša ideja, jer nema mjesta, a osim toga, zaključili su da će se sav promet objesiti na jednu jedinu gradsku prometnicu koja povezuje naselja Novog Zagreba. U principu, uvijek se traži lokacija koja ne opeterećuje redovni promet, i na trenutak se učinilo da postoji jako dobro rješenje – prazan prostor pored aerodroma, kod Domovinskog mosta, gdje će proći tramvajska pruga. Aerodrom, tramvaj, auto-cesta sa svim petljama koje su već izgrađene, činilo se kao idealno rješenje, ali – Bandić je ubrzo shvatio da to mjesto ne spada u zagrebačku katastarsku općinu i stvar je odmah bila mrtva – nije lud da gradi kod neprijatelja.
Polemika koja je započela oko lokacije Plavog vulkana koncem ljeta – on je ideju i oživio da se malo ugradi u nogomeetnu euforiju poslije Svjetskog prvenstva – po običaju je potisnula u drugi plan temeljna pitanja na koje bi trebalo odgovoriti prije nego se bilo što započne: Zašto? Odakle novac? Koja je ekonomska logika? Može li se takav stadion isplatiti za trideset, pedeset ili sto godina?
Ako se prouči prethodno stadionsko djelo – Maksimir, vidiš kako to otprilike ide… Jedan lijep, mali stadion na rubu grada, sasvim dovoljan za takav osrednji klub kao što je ”Dinamo”, odlučili su pretvoriti u nekakvo megalomansko čudoviše, s uredskim poslovnim prostorima u staklenom zdanju koje nije nikad useljeno. Zna se da su tamo spaljene stotine milijuna njemačkih maraka – bile su još njemačke marke. Neopisivo ružna i disfunkcionalna zgrada nagrđuje Maksimir i trebalo bi je srušiti, jer je nikad nitko neće preuzeti i urediti za bilo kakvu korisnu svrhu. Bandić je na vrijeme zaključio da se ne treba opeterćivati tom ruševinom, pa je odlučio na slobodnim terenima uz stadion sagraditi Nacionalni kamp za pripremu sportaša. Nedostajalo mu je ruku u Gradskoj skupštini da se uđe u tu ludost, ne stoga što su protivnici bili protivnici same ideje, nego zato što su ga u jednom za nj osjetljivom trenutke političke nestabilnosti htjeli opstruirati. I uspjeli su. Zato Plavi Vulkan.
Bandić je ispravno shvatio – promašene investicije skupo te koštaju, ako su naprosto poslovni promašaj. Tisuće socijalnih stanova koje je sagradio na periferiji Dubrave stoje prazni, pa iako mu to nema tko nabijati na nos, ipak opetrećuju njegovu karizmu. Smetlište, prečistač vode, Gredelj, Zagrepčanka. Ruševine oko zgrade Poglavarstva na trgu koji nalikuje na Staljingrad… Kad se upustiš u takve operacije, skupljaš negativne poene. Zato valja graditi ”objekte od nacionalnog ponosa”. Gradske lendmarke. Tu nije bitno koliko košta i kakvog ima smisla, za to uvijek dobivaš javnu potporu i prikupljaš simpatije. I još nitko neće ostati kratkih rukava…
Kao i svi političari koji su dugo u poslu, Bandić želi biti univerzalno obljubljen. Ne samo kod Roma i kod grupacija koje se hrane preko gradskog proračuna, nego i kod puka. Želi da ga vole. Ne razumije zašto nije voljen kao drug Tito, a sve je učinio, i svima je sve bio… I partijaš, šef gradske partijske organizacije, i predsjdnički kandidat desnice koji je trčao sa svijećom u Međugorje i plazio po zaleđenim grobovima pripadnika HVO-a… I Zagrepčanin, i Hercegovac, dobar Bosancima, prijatelj Srbima, spasitelj svih propalih biznisa i poslovnih pothvata u gradu te univerzalni mecena svih lokalnih medija.
Faraonizam zahtjeva sve ambiciozniju gradnju. Piramida smeća na Hreliću nije dovoljna.
Budući da je euforija nogometnog prvenstva prošla, Plavi vulkan mogao je postati politički skandal prominentno plasiran u medijima. Ali, sreća prati odvažne. Dok se vodi rat oko ”Agrokora”, dok radioaktivni dim kulja iz ”Uljanika”, tko će se zamarati tamo nekakvim zagrebačkim stadionima?
Politički dnevnik (1): Uljanik Uljanikovcima
Opozicija i mediji upeli su se da ožive skandal oko ”Agrokora”, iako se ne vidi što bi se tu dalo postići i koga se to, zapravo, tiče. Ako se kralo, kralo se od Rusa – kompanija je njihova. Naravno da se ekspertni tim za restrukturiranje nafutrao, ali kako je već objavljeno, njihova je ukupna naplata puno niža od prosječne u takvim operacijama i svakako niža od honorara stručnog konzultanta ”Sberbake” koji je to trebao obaviti prije nego se država uključila. Vladin povjerenik je dio portfelja prebacio američkim fondovima (kroz roll-up), ali ne vidi se zašto bi se toliko trebala skrbiti da Rusi prođu što jetinije, i ostanu sami u vlasničkoj strukturi? Naravno, ne možeš očekivati od jednog Grmoje ili nekog Petrova da pohvata te finese – oni nisu ništa shvatili ni oko upravljanja Metkovićem, pa su ih birači eliminirali već nakon jedne runde.
Iako je afera br. 1 ”Uljanik” je nekako nedovoljno popularan u medijima. Ne vode se velike rasprave, samo se čitaju vijesti. Nema uobičajenog moraliziranja i skandaliziranja po tabloidima. Zato, naravno, jer su javnost i mediji prilično lijevo orijentirani, što je uobičajeno u Europi… I ovdje im ne odgovara im da se pojmi jednostavna istina koja ti se unosi u lice: ”Uljanik” je propao jer je ondje vladao čisti, najčišći socijalizam.
Vlasnici brodogradilišta bili su radnici. Mogli su imenovati kakav god su Nadzorni odbor htjeli, a Nadzorni neku stručnu, sposobnu upravu. Umjesto toga, poslali su u Nadzorni jednog sindikalista, koji ništa ne razumije. Nadzorni se ”nije štel mešat”, a uprava je iskoristila priliku. Na svakom brodu koji bi izgradili izgubili bi 100 milijuna kuna. Ugovarali su ih 7 godišnje, ali, srećom, nisu uspjeli proizvoditi više od jedan. Kad je firma pukla, radnici su priredili štrajk i došli u Zagreb da od vlade traže plaću.
Nitko im nije rekao – gospodo, vi ste i dalje vlasnici ”Uljanika”! Moralni ste vlasnici i ”Uljanik Plovodbe”, tvrtke-kćeri koju su osnovali vaši direktori, a koja ima 1,2 milijardi kuna vrijednu flotu. Otmite im brodove i evo vam para za plaće!
Gospodo, valjalo im je također reći, vi ste isto tako suvlasnici brodogradilišta ”Viktor Lenac”, koje želi otkupiti talijanski suvlasnik iz Napulja – prodajte mu ga i evo vam novaca za plaće!
Nadalje, draga gospodo, vi ste većinski suvlasnik karlovačke tvornice Adriadiesel d. d. koja proizvodi i servisira motore za sva jadranska brodogradilišta. Direktor je ondje sin starog gospodina Končara koji se mota po Puli, i tvrdi da će vam biti ”strateški partner”, a taj dobro zna što radi. Prema tome, naći će se već netko da firmu kupi i – evo vam para za plaće! Ako odustanete od gradje brodova, na čemu se gubi, mogle bi vam dugo potrajati…
Nemojte, uostalom, zaboraviti na nekretnine brodogradilišta. Imate velike terene na pomorskom dobru u koncesiji za brodograđevnu djelatnost. Kako i vi i ja znamo da vam brodogradnja nikako ne ide, razumije se da će se tu graditi neki stanovi i hoteli. Vlada ne želi ”destabilizaciju”, boji se svega, i ako navalite da vam prenamijeni to zemljište, vjerojatno ćete uspjeti pa ga možete prodati nekom ozbiljnom svjetskom nekretnincu, a ne ovim domaćim prevarantima, koji se jate i tvrde da će vas izvući, a neće, nego će vas uredno zavaljati kao i svaki put do sada. Tu vam vrijedi samo jedno pravilo: sve što kaže IDS zanemarite ili učinite točno suprotno. Ako i dalje vjerujete njihovim prričama, one tri koze u grbu treba zamijeniti s tri magarca.
Da, imate u posjedu i brodogradilište ”3. maj”, ali oni je posve bezvrijedno kao i vaše, tamo je još nekoliko tisuća podjednako naivnih blesana kojima su postkumunisti solili pamet pričama o radničkom samoupravljanju, dok kasa nije presušila, a moralo je, jer hrvatska brodogradilišta ne mogu samostalno poslovati, budući da je u njima predugo vladao socijalizam, a to uzrokuje teške mentalne deformacije.
Politički dnevnik (2): Puzajući debakl Hrvatskih željeznica
I tako, dok se raspadaju zadnja velika poduzeća iz razdoblja samoupravnog socijalizma, a novine uporno nasrću na oglodanu kost afere ”Agrokor” (skoro bih bio spreman povjerovati u teoriju zavjere da to potiču iz ”Adrisa” i ”Agram osiguranja” koji se jedini nisu uspjeli namiriti prema svojim očekivanjima), Bandić može mirno spavati. Sutra će opet grunuti u zdravstvu. A zatim, možda, u ”Hrvatski željeznicama”. To je isto jedna nevjerojatna državnosocijalistička firma (kojom također upravlja ministarstvo g. Gorana Marića). Guta javni novac – oko 440 milijuna kuna poticaja godišnje. Upravo je stupila na snagu europska regula o liberalizaciji željezničkog prometa, pa je HŽ izgubio državni monopol, ali vrijedna Vlada uspjela je u Bruxellesu primjenu te mjere u Hrvatskoj odgoditi za – 10 godina. Sad je trenutak da se pozdravimo s 4,5 milijarde eura koje će biti uludo utrošene. HŽ je, inače, upravo raspisao natječaj za foto-kalendar. Odmah mi je pala ideja kako bi trebao izgledati, umjesto slika glupih šina i vlakova. Svaki mjesec jedna strahovito građena, oskudno odjevena djevojka uništava 40 milijuna kuna. U siječnju, baca novčanice u vjetar, u veljači, pali ih na vatri da se onako razodjevena a bujna ogrije, u ožujku loži novcem peć, u svibnju, baca pare lopatom kroz prozor…