Piše: Denis Kuljiš
Kad Hrvat umre, ako nije griješio, nađe se u raju, koji izgleda kao ”Nad lipom 35”. To je virtualno svratište, varijete gdje se na bini non-stop izvode nemogući stari šlageri, zadnja kuruza. Najmlađi je solist provjereni domoljub Krunoslav Kićo Slabinac, a prate ga zagorski Blues Brothers. Plešu dvije go-go studentice u kratkim suknjama, s tim da je svima jasno da su one rezervirane za odlikaše, a ne za ovu skupinu statista posuđenih iz jedinog pravog hrvatskog sitcoma, ”Susjedi” (”Bitange i princeze” su nedostižna internacionalna klasa tv-zabave).
Umjereno zasićenje humorizmom u ”Nad lipom” osigurava komičar tužna lika, Žarko Potočnjak, prema kojemu je Izet Fazlinović Kralj Lear. I ovaj raj hrvatskog telekozmizma, kao i pakao, kreirao je za Hrvate jedan Srbin, po imenu Stevo, domaći, od onoga soja ljudi koje Kolinda naziva ”političkim Hrvatima”. Izvorno, stvar se zvala ”Dal me neko tražio?” Onda je to lektorirano u ”Je li me netko tražio”, pa prognano s Prisavlja, da bi na Novoj TV ponovo oživjelo kao ”Pod lipom 35”. Danas je to sve zamalo smiješno – ne, naravno, sam humorizam te emisije, nego njena zlosretna povijest – ali u nekim trenucima, bilo je prilično grdo, kad je, recimo, groznica etničkog čišćenja pomiješana s groznicom subotnje večeri, zahvatila Zabavni program HRT, pa je nesretni autor, osumnjičen za širenje balkanskog humora u čiste hrvatske krajeve, morao javno dokazivati kako upotrebljava isključivo stare, milijun puta prepričane agramerske viceve, a ne nikakav weapon-grade humoristički fisioni materijal prošvercan preko istočne granice. Što je bilo već na prvi pogled vidljivo, jer se humoru ”Nad lipom 35” pukokrvni Hrvat nikad nije nasmijao, što i nije cilj, nego da se svi malo podnapiju, zagrle, prepuste atmosferi i povjeruju kako i sami žive na virtualnim Elizijumskim poljima iz hrvatskih reklama za pivo. Tu se nitko fatalno ne opija, nije to ono trt-mrt, rakija, život ili smrt, nego lelujanje na nisko-oktanskom gemištu, škropec, stari vicevi, očajna glazba…
Novu 2019. godina dočekali smo u ozračju populacijske krize. Politički zadatak nacionalne televizije bio je da vrati život u opustjele slavonske krajeve. Zato je blještav metropolski show-biz-show A-strana, kreiran u duhu najsvjetlijih tradicija Zabavnog programa Televizije Zagreb (svugdje se vidio potpis Marije Nemčić osim na špici) prije same Nove Godine programatski prekinut, kako bismo se prebacili u nekakvu slavonsku krčmetinu, gdje zadrigli muškarci srednje dobi odjeveni u flanelske košulje revu ”Duni v(j)etre s Neretve”, dok im ne iskoče žile na vratu. Naravno, uz podmukao cilik tamburice i ostalih parafernalije mutantskog kvazifolklora. Time je poslana politička poruka da će vlada Andreja Plenkovića vratiti život u afričku pustoš Slavonije europskim milijardama što će se dijeliti pravim hadezeovcima koji drže lažne OPG-ove. Oni u Sabor i u lokalnu vlast, doduše, biraju samo teške desničare raznih usmjerenja, od desnoustaškog i glavaševskog, do umjerenog hosovsko-pravaškog. Objedinjuje ih kompleks inferiornosti i mržnja prema metropoli države i vodstvu vlastite stranke, gdje sjedi lik kojega ne podnose, ali trpe, jer je dovoljno da se malo pritajiš, apliciraš za kredite i poticaje, pa ćeš se već lako iz ekstenzivne poljoprivrede prebaciti u lukrativni kriminal ili korupciju, što je mejnstrim slavonske ekonomije.
Tako se u ponoć nije kucalo šampanjcem i plesalo bečki valcer, nije bilo prijenosa iz ”Komedije”, ništa ”Grofica Marica” i ”Mala Floramye”, nego je, poslije estradnog tour-de-forcea, nastupa finalista licencnog ”The Voicea” u novogodišnjem izdanju ”A-strane”, uslijedilo metaforično jahanje bačve na nacionalnom javnom, te zombi-plesa podlipaša na vodećem komercijalnom kanalu. Erteelovski autsajderi nisu se šteli mešat – oni gledaju svoja posla nastojeći proći što jeftinije, pa pune međuoglasni zrakoprazni prostor nezahtjevnim derivacijama formata namijenjenih njemačkom najnižem ukusu donje klase ili repriznim američkim filmovima.
Pritom, bilo je fascinantno koliko su pjevačkog talenta pokazale mlade cure i dečki, pjevajući neodoljive stare hitove, na radost penzionera, koji su se tu dobili priliku da se oproste s mladom generacijom na izlazu iz domovine. S dvadesetogodišnjacima koji nisu spremni trunuti u plenkovićevskoj zemlji Stabiliji, u kojoj svakoga dana na televiziji, ili u stvarnosti, moraš gledati nemoguće primitivce koji su zaposjeli javni i politički prostor pa drsko nameću svoj nepodnošljiv, što bi Krleža rekao – veltanšaung, svjetonazor, duhovno obličje, jednu strašnu antizapadnu, anticivilizacijsku, nazadnu, novoeuropsku normu europskog postojanja utemeljenog na vrijednostima od kojih svi žele pobjeći u Ameriku – kulturno, ili fizički. Svi mladi ljudi iz ”The Voicea” pjevaju bilingvalno, glazbeno su se formirali kao internacionala, između popa i hip-hopa, a disco je za njih klasika. Nemaju ništa jedino s izmišljenom provincijskom birtijaškom supkulturom kojom metroplski demagozi pokušavaju do kraja uništiti građanski i urbani hrvatski narodni duh svodeći ga na vlastiti najniži nazivnik. Bilo bi zanimljivo doznati što kod kuće slušaju članovi Plenkovićeve vlade? No, ovo kvazifolklorno birtijašenje isto je što i srpski turbo-folk, ne postoji u stvarnosti, nego je državni projekt. Opatijski malograđanski zabavnjak prerastao je na Prisavlju u Studiju Anton Marti u Glas Voicea, ali gubi bitku s hadezeovskim turboseljacizmom…
Cijele prethodne godine, kao i onih ranijih, pacificirao se teren slanjem kaznenih ekspedicija u provinciju. ”Ljudi u širokim gaćama” praćeni reportažnim kolima, iskorijenjuju na terenu bolji ukus, kao što ”Ljudi u crnom” uvode red među bezobrazne aliene. U tim pothvatima koristi se zloslutni instrument – tamburica. U rukama neodgovornih ljudi opasnija je od jurišne puške HS Mk. 2. Zato se valja priključiti inicijativi koja je potekla iz šibenskog buffeta ”Bono” (U2) gdje su osnovali Udrugu za zabranu klapskog pjevanja. Malo bi joj trebalo proširiti statut, da se osim protiv nerpodnošljivog klapskog pjevanja, povede borba protiv proliferaciji tamburice. Tamburicu ne bi smio koristiti nitko tko nije ispravnog rasnog porijekla – naime, ako nije debeli vojvođanski Rom iz enturaža genijalnog Šokca, Zvonka Bogdana.
Kad bi se iskorijenile klape i tamburice, te zabranilo birtijaško podvriskivanje lažnih Slavonaca, dok su pevaljke same otišle u ekonomske emigraciju u Beograd, hrvatska bi glazba opet procvala kao šezdesetih i sedamdesetih godina. Opet bismo imali nekog modernog Ivu Robića, Zdenka Runjića, Olivera Dragojevića… Sva ona šteta koju su nanijeli ivići i tutići, kao i škore, sanirala bi se poput Karepovca i stvorio prostor za neku transnacionalnu glazbenu invenciju, teško je zamisliti kakvu… Ali tko je mogao pretpostaviti da će Albanke s Kosova zavladati anglo-američkim popom? Rita Ora, Bebe Rexha, Dua Lipa, uspjele su zato jer se na skučenom albanskom prostoru nije mogao razviti balkanski turbo-folk za unutrašnju upotrebu. U glazbi je kao i u poljoprivredi ili industriji – ako proizvodiš samo s osloncem na domaće tržište, uz poticaje i državnu pomoć, propast ćeš kao i sama država. Izvozi ili umri. Bolje je da radiš za inozemstvo, nego da odeš u inozemstvo, ali može i jedno i drugo u ovom fludnom, pokretljivom dobu…
Pod svaku cijenu valja pobjeći od ideologije domoljublja i državne ekonomije impotentne male države, koja će opstati samo ako se otvori globalizmu. To najviše vrijedi upravo za Hrvatsku i Hrvate, koji su se formirali u interakciji kultura, u pripadnosti europskim i svjetskim civilizacijskim blokovima. Ne možeš od Hrvatske napraviti introventiranu naciju poput slovenske, oni su rođeni u takvom predestinacijskom kulturnom okviru. Hrvati su ekstroverti, naime oni civilizirani… Imao si dva povijesna kulturna fokusa – Slavoniju i Dalmaciju. Glavni grad Dalmacije bio je latinski Split, a glavni grad Slavonije barokni ponjemčeni i mađaronski Zagreb. U sredini, bili su Hrvati ultramontanje, balkanska retencija raznih Vlaja, od kojih su neki bili Hercegovci. Oni su punili dva kulturna izboja, a njihovi su se vlastiti prostori praznili, jer se u tim kotlinama iza vijenca Dinarida, nije moglo, a ne može ni danas dostojno živjeti. To je sasvim uobičajena milenijska etnogeneza Balkana – isto je bilo sa Srbima, koji su napustili svoja srednjovjekovna ishodišta Dušanove Stare Srbije u danas tuđoj domovini, pa se odatle, kao i iz Šumadije, masovno preselili na zapadne prostore Despotovine i na dunavski limes, gdje se pod austrougarskim, europskim utjecajem obnovila njihova nacija. Retrogradni svetosavski pothvat Crne ruke i kralja Aleksandra, stogodišnji zuruek nach Kosovo, propao je upravo ovih dana, kao i svi hrvatski pokušaji da se u Bosni uspostavi nešto više od ”konstitutivne manjinske enklave”.
I još jedno moram dodati, a odnosi se na glavni tok misli, a ne nastavlja ove meandarske digresije – mislim da je vrhunac kulture u Hrvata u moderno doba bio gotovo boleovsko-kršnjavijevski projekt zasnivanja Smotre Folklora. Geniju koji ga je stvorio valja na Zrinjevcu podići hermu. Profesionalni i kudovski, stvarni folklor koji njeguju i čuvaju stvarni ljudi, u nekoj mjeri izvornosti ili posvećeni tom duhu – ne mora biti baš uklesano u kamen kao muzikološki ovjerovljena forma – to je istinsko pozvanje Hrvata, koje su oni u sebi ugušili, jer su ih omađijali i zaludjeli ”ljudi u širokim gaćama”, koji skupljaju lažne tamburtaše pod pleterom i šahovnicama od karamfila… To je Antifolklor u funkciji Ministarstva poljoprivrede, još jedno Potjemkinovo selo iz kozmosa hadezeovske korupcije, s poticajima usmjerenim na uzgoj otrovnih muzičkih trifida.
Podsjetnik za buduće tekstove i šeme:
- Obnova Smotre Folklora pod auspicijem Akademije znanosti i umjetnosti
- Prolegomena za državotvorni novogodišnji program javne televizije uduhu europejskog liberalizma
- Planiranje Nove Lenucijeve potkove s parkom skulptura zaslužnih muževa i žena moderne uljudbe
- Multimedijski muzej na Pešćenici