Piše: Denis Kuljiš
Magaraca u Dalmaciji ima tek nešto nešto više nego privatnih aviona u Hrvatskoj – pa zašto je onda magarad toliko zastupljena u hrvatskoj kinematografiji? Jer, nema sumnje da se vlasnicima aviona dogođa barem isto toliko zanimljivih stvari kao i vlasnicima tovara!
Gledao sam Tarantinov film «Inglorius Bastards», koji nije najbolje djelo toga genija, a po kriterijima njegove genijalnosti, možda je čak prilično slab – no istodbno doživio sam kulturni šok, jer su prije projekcije pustili foršpan za novi, nagrađivani hrvatski art-velefilm «Kenjac» (koji će u Srbiji valjda igrati pod naslovom «Seronja»). Možda je autor filma artistički majstor sinestetskog minimalizma poput Kim Ki-duka (ali sumnjam). Bit će prije da je to, naprosto, još jedan razvučen domaći film koji se bavi likovima i situcijama iz naše fikcionalne rustične stvarnosti, koju nastavaju nepostojeći težaci teškog načina života i naravi, škrtog izraza i dubokih emocija… Što je sve, naravno, šuplja globalna metafora, s velikom rupom u sredini, kao doughnat, koja služi da se može lako nataknuti na lingam.
Takve predodžbe naprosto su budakovska književna konvencija, nevjerojatno otporna, a prenose se na mlađu generaciju usprkos tome što seosko stanovništvo sačinjava danas samo trećinu populacije, s tim da su mlađi ljudi njen zanemariv dio. Posrijedi je, naprosto, manirizam, folklorizam u umjetnosti.
Na sličnoj premisi počiva i domaća sapunica «Ljubav je na selu». Prikazuje izmišljen seoski život nestvarne hrvatske provincije sa stvarno nestvarno zgodnom srpskom glumicom Katarinom Radivojević u glavnoj ulozi. Njen nastup pomaže da se stvar odvoji od doslovnog i deskriptivnog u čistu fikciju sapunske bajke. Kad se stane ponirati u to nepostojeće, «autentično» narodno biće da se zarade pare, čini mi se da je stvar u redu, ali ako se to radi ne bi li se isforsirao umjetnički dojam, izgleda mi kao prevara – provincijski artist dodvorava se provincijskom ukusu provincijskih filmskih kritičara… Provincijski kritičari, pri tome, nisu oni koji žive u hrvatskoj provinciji, pa čak ni u zlosretnoj Istočnoj Hrvatskoj. Možeš biti Parižanin i provincijalac, dok se u crnoj nedođiji ponekad stvaraju fenomenalni intelektualci. To je, naprosto, pitanje duhovne kondicije, društvne poze – sjećam se, recimo, kakav je uzorni kulturni gospodin bio profesor Branko Belan, Splićanin, redatelj nekih divnih crno-bijelih dokumentaraca iz četrdesetih godina, koji su izgledali kao da ih je snimio sam Bunuel. Briljantan prozaik, svestran umjetnik, Belan je zaboravljen, kao i još neki kulturno zanimljivi likovi iz čudnih jugoslavenskih pedesetih godina. Vrlo naobražen čovjek, stalno u kurentnoj kulturnoj formi, Belan je bio advokat, intelektualac, filmaš i džetlmen…
Kako bi on gledao na epski film o magaretu, te o ljudima koji tu životinju ćeraju po neasfaltiranim šumskim putevima? Na neki dubok način to zaista nema veze s našim životima, pošto ovdje, napominjem, ima tek nešto više magaraca nego privatnih aviona. Nije mi bilo lako precizne prikupiti podatke, jer se oni za magarce daju u statističkom godišnjaku skupno s mulama i mazgama, a još ne postoji datoteka s fotografijama svih tih sivonja, pa ih je nemoguće razlučiti uvidom u reproduktivne organe. Osim toga, ovdašnji vlasnici privatnih aviona svoje letjelice najčešće registriraju u inozemstvu. «Piper Seneca» kojemu sam nekoć bio suvlasnik, prijavili smo u američkoj državi Delaware. Ne zbog poreza ili troškova, nego se s američkim avionom moglo odletjeti u Italiju bez najave regionalnoj kontroli letenja, dok te za naš gnjavilo da im tjedan dana unaprijed predaš plan puta.
Ustanovio sam stoga da je magaraca i puno manje od oko 1400 registriranih grla vrste equus africanus asinus, dok je aviona puno više od oko 120 zavedenih u domaće knjige. Magarac je čisti egzot – ni ovcu više ne možeš često vidjeti, a nekmoli kenjca, i kad je moj sin prije desetak godina išao na krstarenje s obitelji prijatelja iz razreda, jednog se dana uzbuđeno javio mobitelom odnekud s jadranskih širina: «Tata, danas smo vidjeli dvije rijetke životinje – dupina i ovcu!»
Naravno, nije stvar u statistici. Davno sam rekao Branku Schmidtu pročitavši jedan njegov slab scenarij: «Gledaj, prema mom iskustvu, nema lošeg filma koji se događa na nosaču aviona ili u Bijeloj kući. Ja bih se držao tog pravila… Ne možeš snimati na nosaču aviona? Pa nemoj onda, brate, ni snimati!»
Dakle, ako nisi Bresson, drži se komercijalnih tema. Nemoj terorizirati ljude. Ne pokušavaj utrapiti umjetnost usuvo, ne davi me pričom koja djeluje neautentično, a svaka hrvatska saga koja uključuje magare, kaže moja sekpsa, bit će ubitačna kao opera «Kapital» koju je po Marxovu djelu počeo skladati Silvije Bombardelli. Jedinu atentičnu priču u vezi s magarcem čuo sam od prijatelja koji je bio oženjen za Engleskinju, pa je s njom krstario po Jadranu i zaustavio se na Hvaru, gdje je moj bivši šogor pripremao jadranski rižoto nad rižotima, majku svih rižota, toliko elaboriran da je, kaže priča, dosta dugo ostao na vatri pa se, što bi braća Bim i Bum (The Katzenjammer Kids) u srpskom prijevodu iz «Politikina zabavnika» rekli – «pretvorio u lepak». Engleskinja je bila razočarana, a i cijelo društvo, pa je restorater, da se ne obruka, odjurio u kuhinju i ubrzo se vratio s otočkim specijalitetom koji je nalikovao na safaladu – bio je to čuveni hvarski magareći frigani pimpač! Gosti su užasnuti skočili na brod, razapeli sve snasti, i nisu se posve smirili dok nisu prošli Splitska vrata…
Može film biti mali, snimljen s čudnim likovima i životinjama na egzotičnim destinacijama – ne znam, evo, primjerice, mongolski «Tuvin brak»… Genijalna priča, duboka, tužna, a opstimistična, uznosna, jaka. Tri-četiri aktera traže vodu oko jurte u putinji Gobi. Ne jašu, doduše, deve, nego voze stare kineske kamione. Film nije pretenciozan, to je naprosto storija o škrtoj prirodi i ljudskoj nesebičnosti, o ljubavi i braku. Mogao bi se napraviti rimejk koji bi se dešavao u nekom zagorskom ili slavonskom selu, i bio bi ful uvjerljiv jer naprosto osjećaš da autori nisu neki tupađije koji ti sole pamet za državne pare…
Pokojni Cici Tadić snimio je dokumentarac «Druge», o kozi i jednoj staroj, poluslijepoj gospođi koja je skupa s njom živjela u dalmatinskoj bunji. Zastrašujuće, ali sjajno. Cici je bio takav mračnjak da mu je tema bila zaista bliska – kad je radio nešto slično, ali s Enom Begović, igrano, nije ništa valjalo, jer je upotrebio Pavličićev scenarij, što garantira fjasko – Pavličić, naime, uvijek složi zanimljivu ekspoziciju, ali stvar ostavi bez raspleta, pod firmom «fantastike», no zapravo stoga što on nije pravi pisac nego profesor komparativne književnosti koji se prišlepao na literaturu. Jedina je iznimka u njegovu opusu «Ritam zločina», snimljen po priči koju je – tutto quanto – digao od Stanislawa Lema («The Investigation»).
O kravi je snimljen klasik – Hanžekovićev «Svoga tela gospodar», gdje je u glavnoj ulozi bila čuvena muzilja Pisava. Film na koji se išlo sa školom – ekranizacija školske letire. U istom selu – Cerovečkom dolu – događa se i Babajina «Breza», no on ondje se nije mogao snimati, jer su ekipu najurili seljani: u oba Kolarova književna djela prikazani su, naime, takvi kakvi jesu, kao đubrad, žicari, bezosjećajne hulje, pa nisu htjeli dopustiti da ih se snima, i direktor filma našao je alternativnu lokaciju na Žumberku. Evo, takvi su stvarni seljaci, to je prava istina folklorne rustike. Marxov «idiotizam seoskog života», Balzacovi «Seljaci», a ne prevare o dinarskom priprostom našijencu čvrstoga značaja i bla-bla-bla…
U filmu «Sokol ga nije volio» konj ima tek epizodnu ulogu, a glavnu igra Filip Šovagović, puno bolji glumac od svog oca, starog šmiranta koji je pretjerano glumatao i žilavio evocirajući «našega čovu». Te je grizao brkove, te se mrštio, te pravo duge, značajne pauze u govoru… Šova nije bio ni prinijeti recimo Bati Paskaljeviću, ali tko se više ičega sjeća iz arheologije jugoslavenske kinematografije!
Za druge domaće konjske filmove ne znam. Konjanički spektakl «Aleksa Dundić» ruski je film Leonida Lukova iz 1958., a u njemu igraju srpski glumci. Oleksa, proslavljeni komandant Buđonijeve «Konjičke armije» rođen je u Hrvatskoj, u Baranji (ili u Zagvozdu kao i Šuvar, po drugim izvorima, a pravo mu je ime bilo Tomislav). Imao je neviđeno zanimljiv život, koji odiše povijesnim realizmom (u goldmanovskom smislu). Sa 12 godina odselio se u Južnu Ameriku i ondje radio kao kauboj u Brazilu, dok ga nisu pozvali u austrougarsku armiju. Unovačen, otišao na ruski front, gdje je zarobljen. Prijavio se u Srpski dobrovoljački korpus, koji je formiran od zarobljenika, a u Crvenu armiju prešao je već 1917. te preuzeo zapovjedništvo nad kozačkom regimentom Konarmije Semjona Mihajloviča Buđonija. Poginuo je u borbi te dobio Orden crvene zastave, najveće sovjetsko ratno odlikovanje. Prava hrvatska priča – ali tako nešto, naravno, nikad nećeš vidjeti na hrvatskom filmu, koji prepoznaješ po tome što u njemu vjetar huči kroz dimnjak, dugo se uz škripu otvaraju klimava vrata, netko džara vatru u ognjištu, a Nada Gačeša Livaković izgovara muklo «Eeeeeee…» kao da joj se težak teret odvalio od duše. To je stariji estetski sloj, a novi se tek definira u konjunkciji sa sarajevskim filmskim festivalom i bosanskohercegovačkom kinematografijom preko koje hrvatski autori jedino mogu doći do stranih koproducenata. Mislim da se tu nikad neće iskristalizirati autentične teme, koje dodiruju naš doživljaj stvarnosti.
Zašto hrvatski filmaš misli da su selo i provincija, zabit i hrvatska barbarija (od toga je naziva nastao toponim Gotovinina Bribira) u većoj mjeri autentična od gradske stvarnosti hrvatskih gradova u kojima žive obični, svakodnevni ljudi? U srpskom filmu baš to su uvijek bili junaci – kamiondžije, vječni studenti, penzioneri, prezreni činovnci, raja i sirotinja, radnici u flotaciji, kurve i poštarice, svijet zanimljivih likova koje kod nas možeš naći isključivo u humorističnim televizijskim serijima poput «Odmori se, zaslužio si», pa ih ljudi masovno i gledaju, i to ne zato što bi možda bile smiješne…
Zašto hrvatski Hollywood nije proizveo film o Edi Maajki, bosansko-hrvatski «Put do slave», u kojemu bi sam Edo mogao igrati Edu Maajku? Umjesto njakanja, imao bi tada soundtrack s njegovim stvarima! Ma ne, uzalud – čovjek bi sad pobrojao dvjesta tema koje dodiruju srž i diraju te u srce, ali čemu? Pričao mi je Branko Lustig kako se stvarao talijanski neorealizam. Veliki režiser, ali čovjek neobično malen rastom, Giuseppe de Santis, u svojoj rimskoj vili na Montemariju imao je studio, kao i Spielberg u Hollywoodu. De Santis bi, dakle, došao u studio velikom šofiranom limuzinom u pratnji raskošne ljubavnice, Eleonore Rossi Drago, a ondje su već od osam sjedili Elio Petri, Ugo Pirro i ostali robovi, najamni pisci, pili crnu kavu i čitali novine. Zaokruživali su zanimljive članke, bilježili dogđaje, a onda, pošto bi stigao de Santis, održali bi scenarističku konferenciju po proceduri koje su se pridržavali i u svakom velikom holivudskom studiju. Tu su se rađale sve one potresne priče o siromasima, nesretnicima i bijednicima, kakve je režirao Vittorio de Sica- On je (pričao mi je Veljko Bulajić koji mu je kao početnik asisistirao) dolazio na set u odijelima šivanim po mjeri, s ljubavnicom, u velikoj američkoj šofiranoj limuzini. Neke od najvažnijih filmova neorealizma snimili su princ Lucchino Visconti, nasljednik milanskog vojvodstva, te Roberto Rosellini, koji je bio građanskog podrijetla, ali pravi genij. Svi su oni bili angažirani umjetnici, sa socijalnim političkim programom, komunisti i teški katolici (a Visconti k tome i peder). Borili su se protiv dotadašnjeg «salonskog» talijanskog filma, koji su podrugljivo označavali kao žanr «telefono bianco», pošto su u bijelom telefonu iz art-deco primaće sobe, vidjeli simbol manirizma, artificijelne, amerikanizirane kinematografije (pritom je sam de Sica bio jedan od najpopularnijih autora toga prezrenog žanra). Opkupljali su se oko radikalnog ljevičarskog časopisa «Cinema» koji je uređivao Benitov brat Vittorio Mussolini. Ukratko, njima je bijeli telefon bio ono što je meni kenjac.
Oslobodi me bože mlađih umjetnika i lipsalih tovarnih grla u njihovim sporim, pretenciznim filmovima! No, znam da govorim uzalud, svjestan sam da će se neizbježno pojaviti i Kenjac 2 – Magare uzvraća udarac, koji će domaća kritika uzdići na pijedestal.