Piše: Denis Kuljiš
Tomo Karamarko vraća se u politiku. Što o tome kažu zvijezde, ima li kakvih uvida iz soca u kafi, što je rekao hodža, je li dobro pao grah? Teško je bilo što prognozirati. Scenaristi visokobudžetske serije ”Hadezevski rat prijestolja” u potpunoj su nedoumici. Nitko im od producenata ne zna odgovoriti ni na osnovno pitanje – piše li se to kao jedan nastavak, naknadni epilog, božićni specijal, ili je riječ o pokušaju da se obnovi franžiza i napravi osma sezona, iako je gvozdeno pravilo televizijskog i političkog biznisa da – nema osme sezone. Ali, kuhinja vječno radi, uvijek se nešto vari, podgrijava, ili sprema zaprška za neku čorbu. A najava da se Tomo vraća u politiku, i to na velika vrata, kao izazivač neporaženog Plenkovića, dići će na noge stranku i nomenklaturu. Sve birtije u zemlji ispunit će se duhanskim dimom i mirisom pečene janjetine, a mudrost će se lijevati kao gusta medovina…
– Tomo Karamarko – reći će naivac u provinciji, pripravnik u nižim ešalonima lokalne vlasti – zar nije bio mrtav mrtvijat kad smo ga zadnji put spominjali?
– Šuti, nemaš pojma, zelen si ti… Prioriteti su se u međuvremenu promijenili!
– A kako?
– Pa evo, lijepo. Nisu li Plenkovića, kad je Tomo pukao, doveli Vaso Brkić i Čuljak?
– Jest, tako je. Slavonski Hercegovci i hercegovački Hercegovci, nakon što su Karamarku nasapunali dasku.
– Sapunao je možda Vaso. Ali što mi znamo o tome? Karamarko je propao na izborima, odnosno, nije uspio dobiti većinu koja bi nam bila dovoljna da s ona tri-četiri lika koji su uvijek na usluzi napravimo većinu i stranka je, normalno, bila nezadovoljna. Natovarili smo se Mostovcima, koji imaju mesijanski kompleks pa misle da im je misija na ovom svijetu da se mole Bogu i nas hvataju u krađi.
– Ali nije sammo Karamarko za to kriv, malo smo i mi krivi, krali smo, brate, znaš i sam, i to poprilično… Ljudima je pomalo dozlogrdilo.
– Da, ali ipak ako gledaš promjenu raspoloženja u državi, tada je već svima bilo dosta SDP-a koji izazivao sukobe oko raznih idejnih pitanja, pa uvodio ćirilićne ploče, izglasavao obiteljski zakon, a osim toga, onoga luđaka od Milanovića više se nije dalo podnijeti. To njegovo zalijetanje, ludovanje i trkeljanje, koje je samo privlačilo novinare, izazivalo je kod ljudi zlovolju… Prema tome, moglo se glatko pobijediti.
– Istina je. Esdepeovci su sve upropastili svojom tupošću i nečinjenjem, država se zadužila, ekonomija je počela zaostajati gore nego ikada, a ono nekoliko promašaja koje su napravili oko zagrebačkog aerodoroma i zadarske luke koštalo je više nego što hadezevsci mogu ukrasti u dva mandata.
– Opet si naivan, koga je za to briga? To nitko ne razumje, niti to novine prate… Nego se ljudima smučio Milanović. I onda, evo ti Tome, ali uz nj je i Haso, HSP i cijela desnica, kod takve mobilizacije ni jedan ustaša nije ostao kod kuće na dan izbora. Normalno, građanstvo u centru se poplašilo. A bez njih nemaš ništa. To je prvi shvatio doktor Truđman. Moraš se okružiti gomilom ljudi s titulama i raznim postignućima, a onda se možeš po provinciji furtim ortačiti s raznim mračnim likovima, kojima ionako ništa ne daš kao dođeš na vlast: sorry, dečki, ne da Europa!
– Znači, problem je bio u tome što se vlast nije mogla u cijelosti konzumirati, smetao je Most?
– Tako je. Ali to nije bio najveći problem. Najveći je bio problem što se Tomo, koji je malo kao i ti, odrekao premijerstva i doveo Oreškovića, kojega je regrutirao za ministra financija.
– Ali Orešković je bio dobar, digao je ekonomiju za manje od godinu dana, i započeo je ovu fiskalnu politiku koja nam i sad nosi ta dva-tri posto rasta, inače bismo se svi skupa mogli slikati.
– Tebi je možda bio dobar, nama nije. Odmah je počeo prodavati firme strancima, ”Badel” primjerice, pa umjesto da se frkne našim dečkima, on ovima drugima samo zato jer daju više para. I ne samo to – imenovao je sebe na čelo komisije koja će pregovarati s MOL-om o ”Ini” i vjerojatno bi je prodao, što je bio spreman i Karamarko, a zna se da je hrvatska polovica naš, državni reket, od kojega žive sve stranke, i to desetljećima. Pa su mu nasapunali dasku.
– Zbog Rusa?
– Zbog toga što s Mađarima možeš poslovati jedino preko računa, ili možda izvući neku kuvertu, ali oni nisu spremni dijeliti i ono što su platili. S Rusima se možeš dogovoriti kao čovjek.
– Ali Tomo je upravo i stradao kao ruski čovjek, tako su ga prikazivali!
– To ti je najvažnije kad plasiraš kompromat, uvijek moraš neprijatelja optužiti upravo za ono što sam radiš. Da si bio u Udbi kao ja, znao bi da se to zove ”Suslovljev manevar”. Ali nemaš ti pojma, zelen si, i ne znam kome ćemo ostaviti stranku, kukala nam majka.
– Dobro, dobro, već sam se toga naslušao… Znači, Tomo se vraća, ali dovode li ga opet Vaso i Čuljak koji su ga i likvidirali?
– Može biti. Oni su instalirali Plenkovića, a ovaj se pokazao nezahvalnim. Nije toliko smion da ih se riješi, jest on Vasu otvorio u aferi ”Kurve su nam prve”, ali vidiš da se ništa ne događa, samo se umnožavaju neprijatelji u stranačkom Predsjedništvu.
– Što ih je više, za Plenkija je bolje, potući će se međusobno. Ako se Tomo Karamarko pojavi kao protukandidat, Stier otpada, Miro Kovač postaje vic, dok će ostali čekati da vide kako okreće vjetar. Karamarko je hoćeš-nećeš Plenkoviću najpogodniji kandidat, kao i Milanović Kolindi. Mogu reći – Što, hoćete da se vraćamo na staro u izgubimo vlast, koju sam vam mi donijeli, na svoju priču koju su birači popušili… Uostalom, kakve su šanse da Tomo svrgne Andreja? Graknut će javnost, graknut će mediji. Nije ni HDZ potpuno izolirana društvena ćelija, nije ugodno kad te u birtiji stanu masirati i šarafiti, a i Europa je tu, nema šanse da Tomu tamo neko primi. On je trajno obilježen i zapečaćen kao onaj koji je u politiku vratio Hasanbegovića, HOS i cijelu modnu reviju crnih košulja. U svemiru medijske percepcije to je kao da si se intimizirao sa samim Joergom Haiderom.
– Ma teško ti je to izračunati, nije politika računica, jer zašto bi onda imali uspjeha recimo Dado Milinović i Karlo Starčević? Ljude peru emocije. Naš birač razmišlja na ganglije. Samo mu dobaciš priču o nekom zlom Srbinu ili otkriješ još jedan Titov zločin i već svi skaču na alkarske konje i pridružuju se kninskoj i vukovarskoj paradi ponosa.
– Baš se ne vidi da to funkcionira sa Škorom. Mila predsjednica uredno štrika poene, iako joj govore da je deplasirana, da joj loše stoji vešta, a odlično joj stoji otkad je smršavila i više ne nosi one ruske punđe niti stavlja trepavice ”ruski volumen”.
– Ma, to je druga priča. Nju je izumio Tomo, a gradio Mate Radeljić. Kad je otkantala Matu jer je to ultimativno tražio Plenković, koji je inače ne bi podržao kao stranačku kandidatkinju, Radeljić se osvrnuo po Osijeku, gdje je već radio za sve tamošnje likove – i sa svima je uvijek imao uspjeha – pa se odlučio za dr. Škoru. Mirek pjevuši, svira i agitira, i ne treba mu para za kampanju, nego na turneji još i zaradi… No stranka je ipak stranka, nije lako izabrati predsjednika s margine, pogotovo kad je bojno polje puno kandidata. Kolinda je ipak pridruženi član, hadezeovka iz Rijeke. Dodušše, kad si iz Rijeke ni sam sebi baš ne vjeruješ da si pravi hadezeovac. Tomo je drugo, on je duboka voda.
– Nisi mi puno rekao. Počeli smo od toga da je mrtav, sad kažeš da je poluživ, ali da će Plenković po svoj prilici izgurati Kolindu za predsjednicu, dok ja mislim da će on lako savladati Karamarka, i što onda? Tko će vladati Hrvatskom poslije 2020. gtodine?
– Pa mi, naravno, ali naći ćemo još neke šupke da nam pomažu, znaš da uvijek nađemo!
Takvi razgovori vodit će se sljedećih tjedana i mjeseci po birtijama uz more i na kraju, a u svim tim mudrim analizama, očituje se uvijek jedno te isto – Hrvati ne vjeruju u promjene. Nije im toliko stalo do poboljšanja da bi riskirali zaokret, koji uvijek sadrži rizik. Tjeramo ovako dokle ide, a zatim ćemo vidjeti. Bu več nek