Piše: Denis Kuljiš
Zašto su hrvatski filmovi tako grozni? Može li se nešto učiniti da se to promijeni? Odlučio sam adresirati ovaj problem i riješiti ga brejnstormingom u mom think-tanku na Oleanadar-terasi hotela Esplanade. Okupio sam eminentni ad hoc ekspertni tip koji sačinjavaju iskusni filmofili, profesionalno i egzistencijalno povezani sa sudbinom svjetske kinematografije. Pozvao sam na vijećanje gospođu Mirjanu Lustig, suprugu našeg najuspješnijeg holivudskog producenta koji je osvojio dva Oscara, dva Golden Globea, dva Emmyja… Zatim njihovu kći Saru, koja je prvo radila u Harpers’ Collinsu, jednoj od najvećih njujorških izdavačkih kuća, a poslije kod superagenta koji zastupa mnoge najvažnije pisce i scenariste, primjerice Elmorea Lonarda, njoj i meni jednog od najdražih američkih autora. Uključio sam i moju ženu, Nadu Mirković, jednu od zaista rijetkih novinarki, odnosno novinara, koje cijenim više od sebe, prije svega zbog njenog enormnog iskustva u oblasti “tople ljudske priče”. Kao glavna urednica RTL-ova TV-showa “Sanja” supervizirala je prezentaciju više od dvije tisuće gostiju koji su u toj popularnoj emisiji (što se i danas reprizno vrti na svim balkanskim televizijama) otkrivali svoje dirljive, neobične, potresne, senzacionalne ili svakidašnje ljudski zanimljive storije. Svi smo gotovo profesionalni filmski gledatelji – Mirjana svake godine s Brankom pogleda svu američku produkciju, koju on ocjenjuje kao član Američke akademije za filmsku umjetnost, svi pratimo sve, i kolektivno znamo gotovo sve o svakom scenaristu, redatelju i glumcu koji je ikad poljubio filmsko platno, a pritom su to često vrlo osobni, privatni dojmovi, duboke introspekcije u karakter i doseg pojedinih artista.
Kad smo se okupili na Oleander-terasi hotela Esplanade, rekao sam im kako namjeravam predložiti dvanaest naslova, zamisliti dvanaest filmskih projekata koji će preporoditi hrvatsku kinematografiju. Mogu li mi, dakle, pomoći svojim idejama?
Započeli smo diskusiju i vodili je u formi standardnog “pitcha”. To je situacija kad autori – producenat, agenat, scenarist… – pokušavaju navesti upravu filmskog studija da uloži sto milijuna dolara u njihov projekt, a na raspolaganju imaju petnaest minuta, s tim da se podrazumijeva da nitko nema volje unaprijed čitati scenarij, treatment, pa čak ni sižej, čuti ni vidjeti bilo kakvu eksplikaciju dužu od tri rečenice. Znači, ili odmah privučeš pažnju, otvoriš vrata za deal, ili te otkače, jer nemaju vremena za još jednog luzera…
Ovakav pristup – usiljeni marš kroz teme – zasniva se, dakle, na premisi da je hrvatska kinematogrfija lišena produktivnih ideja, jer postoji “kriza scenarija” i “autorska kriza”, iako je problem u stvarnosti možda i puno dublji…
Kad su Branka Lustiga u “Globusovoj” anketi upitali ima li kakvu ideju za film o “Oluji”, odgovorio je da ima bujnu fantaziju ali da nema sto i pedeset milijuna dolara, pa da mu se ne isplati ni razmišljati. U Hollywoodu, producent su studiji, a glavna preokupacija ljudi iz upravnog odbora misao je – koja je, pokazalo se kroz povijest, najproduktivniji pristup filmskoj umjetnosti – o tome kako drmnuti neke pare, odnosno, napraviti profit neproporcionalno veći od uloga… U banci dobiješ dva posto ako banka ne propadne, a film, ako ne propadne, može donijeti deset ili nekoliko desetaka puta više od uloženoga! To je razlog da ljudi s malo love za ulaganje idu u Las Vegas, a oni s puno, u Los Angeles, gdje leži geografski razveden lokalitet što se kolokvijalno zove “Hollywood”, a obuhvaća arhipelag kapaciteta i institucija u raznim četvrtima toga metropolisa, što noću, iz aviona, izgleda točno kao Zvijezda smrti iz Lucasova filma “Star Wars” (1977.).
U Europi, gdje samo Francuzi proizvode komercijalne filmove, i to po holivudskom receptu, a Englezi samo parazitiraju na američkoj filmskoj industriji zahvaljujući Shakespeareu, školovanim glumcima i nadmoći u jeziku i književnosti, filmove proizvodi država, u potkrijepu folklornog nacionalnog kulturnog identiteta europskih nacija. U zadnje vrijeme, pojavio se i “europski” film koji briselski mandarini sponzoriraju, pa se i na periferiji Unije, u tranzicijskim zemljama, stvorila jedna kolektivistička kulturna formacija, liberalni geštalt “festivalskih filmova” koje će obilježavati tolerancija, umjesto intrasigentnog nacionalizma. Unutar ovog okvira, svaka država s nešto novaca sponzorira domaću umjetničku djelatnost u vizualnim medijima, kako bi vlada stekla legitimitet kao “proizvođač nacionalne kulture”, dok politika toga investiranja ovisi o razumu političke kaste u svakoj pojedinoj državi.
Budući da je hrvatska država u komi, takvi su joj i filmovi. “Hrvatski film je lažljiv i neučinkovit kao i hrvatska politika”, kaže kulturalni kritičar Ivan Salečić jr. u književnom fanzinu “Sajam taštine”. “Hrvatski film je nekonkurentan i zastario kao i hrvatska ekonomija. Hrvatski film je nepravedan i dvoličan kao i ostala hrvatska kultura. Hrvatski film je skup i bezvezan kao hrvatski sport. Proizvoljan i neartikuliran kao novi hrvatski jezik. Mlati praznu slamu, kao i drugi hrvatski mediji, uostalom…”
Jedino što je gore od arbitrarnosti državne politike u produkciji “državnih filmova” kakvi su se snimali u bivšoj Jugoslaviji, jest odsutnost takve politike. Od ljudi kojima svake godine uvale po tri-četiri milijuna kuna (otprilike petorici-šestorici od onih koji su se javili s takvim potraživanjem) ne zahtijeva se bilo kakav propagandni kick-back. Naprosto im kažu: “Ajde, evo, poigrajte se malo, i skinite nam se s one stvari na nekoliko godina, pustite nas miru dok se bavim raspodjelom ozbiljnijih fondova našim prijateljima slikarima, kiparima i arheolozima…”
Kaže mi jedan prijatelj, režiser: “Dobio sam novce – dva milijuna. Sad moram naći lažnog producenta koji će uložiti još fiktivna dva, jer je javno-državno, komercijalno-fondovsko partnerstvo uvjet da ti daju pare, pa ćemo maznuti tri nepostojeća milijuna, odnosno on jedan pravi, a ja sa sto i pedeset tisuća eura mogu napraviti vrlo pristojan filmić, zapravo bolju tv-dramu, ili tv-film, kakvih bi se svake godine za iste novce moglo proizvesti deset ili dvanaest komada pa prikazivati na telki, umjesto da ih u kinima gleda pet ljudi…”
Produkcijska šema zahtjeva pretenciozan autorski pristup koji će ušutkati sve kritičare i ostale promatrače koji bi inače upitali – pa gdje je, brate, sva ona lova, kad u filmu nema ničeg osim mraka, dva glumca i jednog magareta, a snimljen je u nekoj vukojebini, u kamenjaru bez kulisa i statista, digitalnom kamerom u tehnici koja ništa ne košta?
Pričao mi je Lustig kako je de Giuseppe De Santis snimao film “Cesta duga godinu dana” (1958) na lokacijama u Dalmatinskoj Zagori… Giuseppe je bio mali čovjek, a jako važan, veliki ego, s velikim autom i visokom, prekrasnom crvenokosom ljubavnicom Eleaonorom Rossi Drago. Kad bi ga Branko kao organizator snimanja upitao što će ući u naredni kadar, ovaj bi širom raširio ruke i odgovorio: “Pa sve ovo, naravno!” Onda je trebalo iz susjednih sela dotjerati na tisuće seljaka da popune taj kadar. To je Lustigu bila dobra vježba za potonje spektakle poput “Gladijatora”, gdje si se ipak mogao ispomoći i s virtuelnom animacijom. Ali, tu se uložen novac ipak dobro vidio, dok je proizvod hrvatske kinematografije minimalistički, siromašan sinematskim atrakcijama, čista umjetnost, od koje pritom ne možeš očekivati artistička uzbuđenja…
Ako nemaš vidljive atrakcije, moraš izmisliti nevidljive. Zato se prfedviđa dugotrajni artistički proces gestacije, pisanja scenarija, promišljanja, filozofiranja, psihičke, glumački i političke pripreme, koje su, recimo, bosansko-hrvatski film Jasmile Žbanić “Na putu” pretvorile u regionalnu senzaciju prije nego je i prikazan. A kad je zaista prikazan pokazalo se, na žalost, da je to, zapravo, mala, nezanimljiva politikantska pričica koja pitanju što ga postavlja prilazi na takav način da izbjegne odgovor. Na tom filmu koji je, doduše, primarno bosanski, vide se sve mane hrvatskog filma, koji ionako u posljednje vrijeme nije nego autonomna pokrajina kinematografske Velike Bosne, zapravo Sarajevskog festivala što ga je osnovao i vodi ga kao privatno poduzeće Mirsad Purivatra (zato festival i jest toliko uspješan, jer je privatni, za razliku od državnog hrvatskog Pulskog festivala).
Film “Na putu” eksploatira najvruću moguću temu – prodor vehabizma u Bosnu. No, autorica je to morala pretvoriti u liberalnu, idejno i multikulturalno tolerantnu papazjaniju, koja će je kvalificira za “Eurimage”, izvor briselskog novca za sponzorstvo tranzicijske kinematografije. Stoga je prihvatila dramaturška ograničenja koja sputavaju invenciju, pa se tu više nije mogla napraviti nikakva poštena, istinita priča. Nema dobrih ni zločestih, samo prazno psihologiziranje, mrtvi hod i, što bi Srbi rekli, “vejanje ovejane suštine”. Imam u kompjuteru novi, genijalni scenarij Abdualaha Sidrana – ali to je previše dobra, jebena stvar da bi je ovdje netko zaista snimio, pošto sadrži takvu strašnu, ubitačno ironičnu parabolu o Srebrenici… No, ovi impotentni umjetnici, koji nam preko Sarajeva i Pule lifraju svoje intimističke minijature, dobro paze da se ne uhvate u zamku takve ozbiljne kontroverze.
I tako, na kraju misterija, istrage o uzrocima propasti hrvatske kinematografije, nađeš leš žrtve i znaš – netko je u hrvatskom filmu ubio priču! Jedan književni izdavač kaže mi: “Ma to ste krivi vi u novinama – izmisli ste cijelu gneraciju nepismenih, nečitanih literata po čijim se romanima ništa ne može snimiti! Prvo je upropaštena domaća književnost, jer nitko više ne vjeruje u pomodne autore koje se pumpa u medijima, pa su u Hrvatskoj daleko najčitaniji pisci oni za koje nitko nije čuo, ili se o njima uopće ne govori – Miro Gavran i Sanja Pilić, koji prodaju velike naklade, na desetke tisuća, što se doštampavaju svake godine… A ovo drugo možeš zaboraviti, stari moj!”
Još od Kreše Golika čuo sam prvi put tezu da je glavni problem našeg filma – nedostatak scenarija, jer kod nas nema scenarista poput onih produktivnih genija srpskog beletrizma i kinematografije (Mihić, Kozomara, Kovačević…) U stvari, Krešo nikad nije imao poblema sa scenarijima – uvijek bi našao dobar sižej. Podlogu, za “Tko pjeva zlo ne misli” uzeo je, brate, od minornog književnog klasika Vjekoslava Majera, pa su doškrabali on i Ivo Škrabalo, jer je Krešo sam bio svoj glavni resurs i svoj najbolji scenarist i koscenarist, koji je mogao i od neke pričice objavljene u “Večernjem listu” napraviti fenomenalnu društvenu komediju (light Chabrol). Tako je nastao film “Imam dvije mame i dvije tate” iz 1968. (gdje je glavnu žensku igrala upravo žena scenarista Mihića, božanstvena Vera Ćukić). S Mladenom Kerstnerom, koji nije bio nikakav Tolstoj, Golik je napravio veličanstvene “Gruntovčane”. Sad, može se reći da nije dužnost režisera da sam sebi piše scenarije, ali, s druge strane, koji će nam klinac invalidni autor koji to uopće ne može?
Ukratko, da se prevlada kriza hrvatskog scenarizma i hrvatskoga filma, zaključio sam, treba lansirati nekoliko poticajnih, neodoljivih ideja i zamisli, do kojih sam zaista uspio i doći uz pomoć svog Ekspertnog tima.
Sponzoruša: UTJEHA OLIGARHA
“Sponzoruša, junakinja mora biti sponzoruša…”, kaže Sara s kojom se najbolje razumijem jer pripadamo istoj, postmodernoj generaciji (to što je ona nekoliko desetljeća kronološki mlađa, ne znači puno). “To je neka cura iz provincije, koja dolazi u Carpe Diem na Hvaru, a onda ide sve ono što poslije toga slijedi…”
Naravno, odbacujemo predložak memoara Vlatke Pokos, jer se ta storija mora izdići od pukog trača na mitske dimenzije antičkog epa. Nemamo, naravno, odgovarajući predložak za žensku “Odiseju”, osim ako se tako ne shvati de Sadeva “Justine”. Spominjem da postoji film koji bi bio sjajan model – njemački “Djevojka Rosmarie” (1958), kojega se Mirjana odmah dosjeća – priča o sponzoruši prema romanu Ericha Kubyja, čuvenog novinara iz tih godina, koja postane ljubavnica glavnih njemačkih kapitalista u doba “privrednog čuda”, no kad ih pokuša ucijeniti, oni je likvidiraju… Glavnu ulogu igrala je Nadja Tiller – avion! Zapamćena je po plakatu na kojem je na krevetu ležala u bodysuitu, dekoltirana, plavi bubikopf… Ta me priča (pregnantno napisana, vidiš da ju je složio novinar, veliki novinar, što ti je uvijek puno bolje nego da uzimaš nedojebenog pisca) toliko zainteresirala da sam htio vidjeti koliko bi koštao otkup copyrighta, ali me Nenad Polimac ohladio: “Na žalost je 1996. remake napravio Bernd Eichinger – film ‘A Girl Called Rosemary’ – koji je pukao u kinima, jer tip nema pojma, on je zapravo producent, koji radi velike projkte poput ‘Baader Meinhof Complex’ (2008), ali to sigurno znači da još drži opciju na scenarij…”
Opcije na tekstove strašno su skupe – recimo na jedan Leonardov krimić (a on ih je napisao 44, uz još puno zbirki priča, i gotovo svi su filmovani) košta 2,5 milijuna dolara na rok od šest mjeseci! Znači, ako za to vrijeme ne produciraš film – fiju, pozdravi se s parama… Koliko vrijedi dobra priča? Evo, upravo toliko!
Znači, ne možeš kupiti Djevojku Rosmarie, ali možeš napisati svoju, možeš bezobrazno pokrasti ideju, kao što je genijalni Sergio Leone ukrao sinopsis “Za šaku dolara” (1964.) od genijalnog Akire Kurosawe (“Yojimbo”, 1961.) pa to nije umanjilo njihovo veličanstvo. Jer, kao što kaže Lustig, “nije vic u temi, nego u scenariju”, znači, sve počinje od priče koja igra ili ne igra, a dobrih ideja ima puno, samo što rijetko napuste birtiju u kojoj su začete.
Zviždač: OPERACIJA ASPIRIN
Zviždač – taj odvratni neologizam, koji bi odmah trebalo zamijeniti nekom hrvatskom autentičnom riječju, možda “dojavnik” ili “uhoda savjesti”, bilo što… naziv je za čovjeka uronjena u mutiranu korporaciju ili ustanovu u kojoj iznutra subverzivno djeluje kao “duboko grlo” u aferi Watergate, poput Ankice Lepej u aferi “Zagrebačka banka”. Bilo bi intersantno postulirati “Insidera” (film iz 1999. o učenjaku koji otkriva tajne duhanske industrije) u “Plivu”, koja ne mora biti prikazana pod tim imenom, nego kao generička (sic!) farmaceutska kompanija, pa napraviti priču o destrukciji velikog koncerna, koji se pretvorio u neželjenu fabričicu na tranzicijskoj periferiji, u rukama nevoljkog vlasnika. Iščeznuće milijardi dolara od patenta za jedan od najvažnijih lijekova 20. stoljeća – azitromicina, koji stalno prepisuje dr. House – bila bi sjajan sižej za tu komornu dramu, koja uopće ne bi puno koštala, jer se sve događa u četiri zida i u četiri oka; bitan je zaplet, a kao koscenarista uzeo bih svakako Borislava Škegru, koji je stvar tako dobro prokljuvio da je prilikom prodaje te javne kompanije privatnim vlasnicima, izveo veliku ujudurmu na burzi i maherima koji su firmu prodavali uzeo teške milijune…
Nogomet: TRIJUMF DOBRE VOLJE
Hrvatska je nogometna velesila, a poslije Golikova “Plavog 9” (1950.) nema ozbiljnijeg filma o toj najprivlačnijoj temi za domaći filmski scenarizam, ako ne računamo debitantski uradak Dražena Živkovića, njegov tv-film “Ajmo, žuti” (iz 2001.) Dražen je bio naš arhivar u “Globusu”, filmofil, pa ga simpatiziram, ali to nije blockbuster, nego djelce s budžetom reklame za pivo. Golikova obrada bila je pak limitirana doktrinarnom ortodoksijom – centarfor (igra ga Antun Nalis) mora birati izmedju poštenog rada u poduzeća i nogometa, pa se odlučuje za udruženi rad, u skladu s programatskim društvenim opredjeljenjem za amaterski sport.
Kakav bi se danas film mogao snimiti o nogometu? Ja bih krenuo od lika Ćire, jednog idealiziranog Miroslava Blaževića, koji bi u mojoj verziji možda nešto i gepio u Marseillesu, ali bi bio simbol nepobjedivosti “naroda na ovim prostorima”. Nacionalistička mitologija užasna je stvar kad se unese u povijest i politiku, ali u sportu nimalo ne smeta – nogomet je i sačinjen od same mitologije, što se najbolje vidi kad novozelandska amaterska momčad na svjetskom prvenstvu nabije Talijane koji svi koštaju po pedeset milijuna eura!
Ja bih napravio priču koja bi se bazirala na onom Ćirinom nemogućem pothvatu s bosanskom reprezentacijom, što ga je zamalo dovela u Johannesburg – a u filmskoj verziji, naravno, kvalificirali bi se, i u posljednjoj sceni, za njihov uspjeh u svečanoj bi loži zajedno drukali hrvatski, srpski i svi razni bosanski predsjednici (ima ih jedno tri, ako se ne varam), pa se tapšali po ramenima i pitali “Ma ko nas, bre, zavadi?” Morgan Freeman, zvijezda “Invictusa” (2009.) ne bi mogao igrati Ćiru iz očitog razloga – tko bi ga naveo da toliko puši pripaljujući stalno čik na čik! Ovo nije baš komorni projekt, ali nije ni tako skup, jer, zapravo, trebaš samo neke žicare koji driblaju na stadionu, čega fala Bogu, ovdje uvijek ima, a masovku u Johannesburgu napraviš na bluescreenu.
Janica: VRHUNCI U OBLACIMA
Priča o Janici američki je tv-film kakvih sam gledao na desetke: to je filmski bildungs-roman, pričao o uspjehu usprkos nepojmljivim teškoćama. Imamo lik oca, glavnog junaka kojeg ćemo napraviti na temelju Ante Kostelića Gipsa, samo što ćemo od tog sportskog luzera koji je u mladosti uglavnom besposličio pa mu je starost došla postaviti ono neugodno pitanje, napraviti puno pozitivniji lik za jednu obiteljsku filmsku melodramu – uzet ćemo, recimo, da je slomio nogu, pa sam nije mogao postići uspjeh za koji onda priprema svoju djecu. Vuče ih u planine na leđima, spava s njima po šatorima, gdje im vuk dolazi zažljeti laku noć, pošto nemaju para, totalno pauperizirani, usred Domovinskog rata, kad im nitko od bezdušnih i zlih sportskih i političkih funkcionera ne želi dati ni centa… Svu noć u šatoru, naš junak svojoj djeci koja se uza nj pribijaju, na plinskom svjetlu čita Maupassanta. Uspjeh njihova pregnuća neće izostati – ne uspjeh, nego neviđen trijumf, a svi oni odvratni tipovi koji bi ih ranije naprosto otjerali, sad im se ulizuju, dok Zagreb dobiva utrku za skijaški Svjetski kup… Neki besprizorni likovi pokušavaju ih pritom politizirati, pretvoriti u manekene reakcionarnih ideologija, ali ih Ante (i ovdje se može zvati Ante, ili možda ipak Antun) odbija riječima koje će ući u legendu… Dakle, sve kako nije. U epilogu, vidimo fotografije stvarnih likovi priče, uz tekst o dostignućima u njihovu potonjem životu. Cijelu tu priču svi već dobro znamo, pa bi je odmah trebalo snimati na engleskom, za izvoz.
Jadranka: LICENTIA POLITICA
Kad bismo se dovoljno distancirali od stvarne osobe, od političke historije i istinske uloge premijerke u sadašnjem momentu hrvatske političke krize, uvidjeli bismo da je, idealizirana i svedena samo na zanimljive i pozitivne strane lika, Jadranka Kosor idealni predložak za jednu filmsku priču.
Kad pišem nečiji novinski portret, uvijek pođem od scene koja lik u određenom smislu definira – ne mora se doticati ključnih svojstava karaktera, ali ako je dovoljno upečatljiva, kao ona scena kad Sanader, kao mlad dečko, igra s ekipom nogomet na Starom placu, pa dribla i nikome ne dodaje, nego puca, promaši i loš dojam izbriše neodoljivim osmjehom – medijski to iznimno dobro funkcionira, pa u svijest utiskuje neizbrisivu ideju o osobi, kao u snoviđenju u filmu Crhristophera Nolana “Inception” (2010.). Scena od koje polazim kod Jadranke ona je epizoda kad zaglavi u liftu – znači, premjerka stanuje u nekoj ušljivoj zgradi gdje se lift kvari, u običnom stanu (koji je, doduše, pripadao nekim jadnim Srbima što su dobili nogu ali to ćemo izostaviti u ovoj obradi priče) a kao premijerka vodi herojsku borbu protiv korupcije…
Jedna od članica mog ekspertnog tima u “Esplanadi” (dobro, moja žena, koja Jadranku najbolje pozna) rekla je da bi film trebalo dramaturški definirati kao “dan koji je promijenio moj svijet”, te napraviti kao salonsku političku dramu poput “Kraljice” (2006.), sjajnog filma trenutno najboljeg političkog scenarista na svijetu Petera Morgana. Predložila je da se sve događa u danu kad Jadranka dolazi na vlast. Za našu svrhu bio bi to neočekivan ishod svih obrata u svim igrama što su se oko investiture vodile – što bi se zaista dalo komprimirati u 24 sata – a zatim bi uslijedio onaj naknadni Sanaderov pokušaj da se vrati, stranački udar u parlamentu, što bismo mogli realizirati tako da se, poslije konvencije u Areni, odmah ide na zasjedanje na Markov trg, gdje se on predomisli, pa pokuša onemogućiti kombinaciju koju je sam zasnovao, jer odmah uvidi da ona neće biti njegova marioneta… U epilogu pojavio bi se Bajić (ali ne ovaj stvarni, prema kojemu je Fabije Cunctator Brzi Gonzales) nego jedan idealizirani, kojega bi trebao igrati netko nalik Jeremyju Ironsu, najboljem za role fanatika opsjednutih pravdništvom, koji šalje policijska kola, da bivšeg premijera privede u USKOK. Ja Sanaderov lik ne bih pravio držeći se predloška samoljubivog bombasta, jer to bi bilo prizemno, nego bih uzeo – idealno, idealizirano – Johna Malkovicha, koji bi znao predočiti sofisticiranu lukavost, zloću, mrzovolju, negativni šarm, pa napraviti čudo od toga lika… Tko bi igrao Jacu? Pa Helen Mirren, naravno, odnosno, mogli bi se naći domaći ekvivalenti, ali tko bi to bio cijeli je novi članak o hrvatskom glumištvu, glumcima i njihovom filmskom potencijalu. Naslov je, inače, kontribuirala Snježana Banović, u raspravi o sasvim drugoj temi.
Povratak na selo: ČUDO PRIRODE
Ideja koju je dala Mirjana, pa su je svi popljuvali, meni se strašno svidjela, iako je ona to bila rekla malo ironično, kao, trebalo bi napraviti jedan film o seljacima, koji oru i kopaju, a ne, biva, o svim ovim raznim glmuroznim i ekstrovertiranim protagonistima na koje smo se mi ostali koncentrirali. Kad je to rekla, meni je odmah pao na um film “A Room with the Wiev” (1985) Ivoryja i Merchanta, koji fenomenalno portretira toskanski i engleski pejsaž u magičnoj raznolikosti njehove vegetalne rustičnosti. Hoću reći, odmah sam to vidio kao priliku za film koji se ne bi bavio političkim pitanjima, krezubim vođama seljačkog prosvjeda koji ucjenjuju vladu otkupnim cijenama žita što nikome ne treba. Zamislio sam rusoovsku odu seljaku kojega pokreće hesiodovska inspiracija autentičnog zemljoradnika. On se poput Robinsona Crusoea upušta u borbu s prirodom, ali tu nije naglasak na sukobu, nego na skladu koji ostvaruje u prijateljstvu s okološom, iako se, naravno, idealni hrvatski ratar služi modernom tehnologijom. Valja za to naći prikladan ambijent, te prikladnu ratarsku kulturu – naravno, prvo padaju na um pomodni vinogradari, japiji kamuflirani u latifundiste, ali to su obični šminkeri, seljačine, a ne seljaci, tu ima previše mistifikacije čak i za film. Možda bi ribarstvo bilo OK, ali opet ne onaj stvarni ribar na koćarici, koji ilegalno prodaje ulov Talijanima, dok se preko svoje cehovske udruge i preko televizije bori za suverenitet na Jadranu. No da lovi sam, recimo oko Palagruže kao Komižani, previše vuče na “Starac i more” (1958.), ne znam što bi se tu moglo više dati, ali, mora se priznati, morski pejsaž bio bi tu savršen dramski element, uz sposobnog direktora fotografije (dobar bi bio Goran Trbuljak, koji je snimao Babajin “Izgubljeni zavičaj” iz 1980.).
Slučajno sam doznao za jedan projekt farmerstva povezanog s iskorištavanjem geotermalne energije – pričao mi je o tome ovdje u “Esplanadi” Dragan Jurilj, nekoć kontroverzni biznismen koji se bavio osnivanjem noćnih lokala i nekretninama, a sad se prebacio u eko-agro područje… On i njegova žena, senzacionalno građena Sunčica Lalić, prema kojoj Angelina Jolie izgleda kao Kate Moss, bili bi ipak inkongruentni junaci te zanosne filmske ekloge, čisti overkill. U pastoralnoj verziji “Sunčica i Dragan otkrivaju toplu vodu”, ona bi zasjenila sve ostale prirodne ljepote, pošto svojom pojavom evocira stih staroindijskog dvorskog kavya-pjesništva: “Ljepotice, Stvoritelj je univerzum načinio nedovoljno prostranim ne vodeći računa o bujnosti tvojih grudi…”
Ovo sve još nije dovoljno razrađeno, ali siguran sam da bi film imao povoljniji utjecaj od “Plodova zemlje”, HTV-verzije “Plodova gnjeva” (1940), na razvoj ratarstva i državi….
Emigranti: SLIKA MOJIH PREDAKA
Zanimljiva ideja o filmu na temu “povratka u stari kraj” aktualizirana je inicijativom hrvatske vlade koja priprema poseban zakon na temelju dokumenta “Prijedlog strategije odnosa Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske”, što ga Ministarstvo vanjskih poslova kao prednacrt distribuira iseljeničkim centralama. Nakana je da se formira nova državna uprava (ministarstvo?) koje bi objedinilo djelovanje prema Hrvatima u BiH, prema nacionalnim manjinama u susjednim zemljama i prema Hrvatima u dijaspori (što bi Srbi rekli – “u rasejanju”). Senzacionalni novum koji dokument predviđa jest uvođenje “statusa Hrvata bez hrvatskog državljanstva” koji se, piše, “može dodijeliti i nehrvatima”. “Hrvat Nehrvat bez državljanstva”, imao bi značajne povlastice recimo u brzom pribavljanju boravišne i radne dozvole pa ako to i neće ništa značiti za Hrvate u, recimo, Australiji, koji nisu ludi da se vraćaju iz svog raja na atntipodima samo da popune crkve i biračke popise hadezeovcima, moglo bi možda privući mnogobrojne Kineze, a ruku na srce, neko bi nam novo produktivno stanovništvu dobro došlo, pogotovo što među njima garant nema novih branitelja Domovinskog rata. No, na stranu s ovim predizbornim trikom, derivacijom izraelskog “Zakona o povratku” koji definira Židova koji jedini može postati Izraelac, imamo prijedlog za filmsku priču, sa sasvim dukčijim fokusom.
Glavni junak – ili junakinja – iseljenik je druge generacije, odgojen u jakom hrvatskom duhu, možde ne baš kao Drago Pilsel koji je posjedovao papigu što je prije njegova rođenja Anti Paveliću, kad bi došao u posjet u njihovu kuću u Buones Airesu, razvezivala žnirance na cipelama, ali ipak – ono, ful hrvatsko-patriotsko isfuravanje, tamburice, Uzdanica i Stepinac, cijela emigrantska sarma (tj. enchilada) ljudi koji su, poslije pedeset ili sto godina izgubili jasne predodžbe o identitu i starom kraju, ali ih ipak drži neko domotužje (sve sam to vidio na svoje oči kad sam, nekoć davno, živio u Pittsburghu).
Naš glavni junak naslijedio je od obitelji jednu vrijednu sliku, možda neki pejsaž ili portret – portret bi bio dobar – koji za nj simbolizira misterij idealizirane postojbine, ali kako ne zna koga slika, zapravo, prikazuje, odlazi avionom doma, s platnom u overholdu, da to istraži. Dramski povod je, recimo, da mu otac umire, prije nego je od njega uspio nešto o tome doznati – imao je čovjek Alzhheimer, boravio u staračkom domu na Floridi, a ranije nije pokazivao spremnost da o slici razglaba… Mama je pak, recimo, Iranka, pa njihov potomak shvaća kako gubi vezu s korijenima, osim onih najdaljih. U sobi gdje je otac umro visila je ta slika. Što je ona ocu značila? Očito, ključnu vezu s pošlošću. Sad naš junak odlazi u Hrvatsku, pa traga – ode do Zidića, koji mu kaže da je to značajno Bukovčevo djelo, jedno od rijetkih koje ne posjeduju ni Sanader ni Nadan Vidošević, a koga prikazuje – e, to ni on nema pojma. Možda bi znao pokojni Grgo Gamulin koji je poslije rata dilao sa slikama oduzetim od narodnih neprijatelja, ali više nema takvih znalaca. No, naš junak sad pronalazi jednog srodnika moje žene koji se zaista bavi utvrđivanjem porijekla slika starih (i novih) majstora IC-metodom, pa on pronalazi neke bilješke na pozadini platna (nije Da Vincijev kod…). Da ne idem u sve detalje, na temelju toga saznat ćemo kako je slika, zapravo, bila vlasništvo jedne židovske obitelji, koju su ustaše potamanili, a jedan od tih ustaša, bio je otac glavnog lika! Ona slika za nj dakle nije bila nostalgijski amulet, nego simbol krivnje. Sin pronalazi potomke čovjeka na slici – u Izraelu, recimo – pa im sliku vraća… Jad Vašem. Zid plača. Veliko plakanje.
Cijeli dramaturški procedee tu sam, priznajem, preuzeo iz autobiografije Joea Ezsterhaza, čuvenog holivudskog scenarista (“Holivudska zvjerka”, 2004.). Čovjeku se sve to u naravi i dogodilo…
Puki: SENZACIONALISTI LETE U NEBO
Od svih očitih filmskih tema ova je najočitija pa možeš biti siguran da je nitko od hrvatskih filmaša neće ni taknuti. Oni su, naime, usvojili misao da nije bitno što se oko njih događa, nego su važne jedino njihove vlastite preokupcije (otprilike kao SDP). Za film o Pukiju odmah imam glavni Rosebud-motiv što, poput scene s malim saonicama u Wellesovu “Građaninu Kaneu” (1941.), ide na početku i na kraju, pa zaokružuje sudbinu lika… Ovdje imamo paralelu – posljednji ispis na Pukijevu mobitelu: “Danas u toliko i toliko, poginuo je u eksploziji bombe podmetnute pod njegov automobili izdavač i novinar ’Nacionala’ Ivo Pukanić…” Znači, Lexus odleti u zrak, pa vidimo ruku koja ispada kroz vrata, ispušta mobitel na asfalt, dok se na zaslonu (zum na krupni plan) vidi SMS-poruka, njuz-alert o tom događaju! Vremensku paralaksu od eksplozije do pojave poruke, ispunit će, naravno, slova špice koja rola po ekranu.
Da u toj priči ima štofa, ne treba nikome objašnjavati – pitanje je samo kako stvar dramaturški postaviti, pošto se nameću barem dva pristupa; jedan je da se njegov zadnji dan definira kao linija “sadašnjosti”, pa ide u flashbackove, a drugi, da se skokovito prolazi kroz biografiju, što znači da netko drugi priča priču pa Puki u toj priči figurira u različitim avatarima svoje biografije. Priču bih mogao pričati ja, ali ne kao ovaj stvarni fini gospodin preokupiran knjigama, konverzacijom, obitelji (premalo) i fizičkom vježbom (posve nedovoljno), nego kao neki alternativni ja, stari novinar, pijanac i brbljavac, trećepozivac iz birtije, Broj Jedan, koji rekonstruira Pukijevu karijeru. On bi se u tim memorijama prvo ukazao kao goljo iz Velike Mlake s pokvarenim zubima, fotoreporter socijalističkog tabloida, sitni grebator koji se ubacuje u velike novine pa kao maskota pravih, iskusnih novinara, pomalo ulazi u njihove štoseve, s tim da stvari uvijek svodi na osnovno – odnose s moćnicima i lovašima – pa iz posla istiskuje svoje partnere (uz ostale i naratora), pa stječe nove, vrlo opasne prijatelje, neugodne likove iz podzemlja koji će, kad im više ne bude u stanju isporučivati ono zbog čega su se s njim uortačili (medijsku zaštitu) odlučiti da ga se riješe… Ima tu i seksa, štoviše nastranog, ima droge, a nema jedino rock and rolla, jer je pokojnikov muzički idol bio Vladimir Kočiš Zec. No, razvija se žestoka drama kad Puki svoju ženu, pravu vlasnicu novinskog biznisa, pokuša strpati u ludnicu. Toliko je robe da to, zaista, nije obični cjelovečernji film, nego prije mini-serija u šest nastavaka, kao “Millennium” (2009.) po romanu Stiega Larssona “Muškarci koji mrze žene”, od koje su vješti Šveđani također napravili filmsku trilogiju za kina.
Drago Hedl: OSMJEH SOTONE
Na ekspertnom vijećanju bilo je govora i o Glavašu – kako možeš danas preskočiti tu temu? Ali, rekoh, uzmeš li ga za glavnog junaka, on ispadne junak, nema tu pomoći, to je zakon filmske forme. U “Končnom padu” (2004) Hitler postaje tragični paragon, dok mu Sokurovljev “Molokh” (1999) pridaje natprirodnu dimenziju epohalne manifestacije zla. Kod Glavaša ne možeš se izvući na epohlnost i manihejizam, njegov Untergang zapravo je zadnja finta bijednog prevaranta, i ja tu ne vidim materijala za dramski razvoj priče. No, Glavašev antagonist – on je, po meni, dečko koji obećava… Drago Hedl, novinar, vodio je dvadeset godina neravnopravnu bitku s lokalnim Molohom na teritoriju koji je još pod okupacijom posljednjih hrvatskih desničarskih ekstremista, rasista i etničkih čistača povezanih s mafijom. Tu je, u Osijeku, nastao autentični, desni HDZ, pa pošao u pohod na Hrvatsku i svu je prekrio, a kad se crna plima povukla, potopljen je ostao samo taj istočnoslavonski bazen u Podunavlju, gdje je na vlasti uvijek bio i ostao Šeks, a uz njega, s njim i pod njim, Branimir Glavaš. Kako li je Drago sve to preživio, kako je uspio očuvati integritet, inicijativu, a i glavu na ramnima pa na kraju strpao Glavaša u zatvor (Vladimir Faber bez njega ne bi mogao apsolutno ništa učiniti) veliko je čudo! Naravno, bilo je potrebno da se prvo promijene opće političke okolnosti, slavonski jastrebovi izgube podršku svoje političke cetrale u Zagrebu (jer je Sanader naglo skrenuo na put prema Europi). No, sva ta pozadinska podrška, sponzorstvo Sorosa, angažman BBC-ija ili britanske tajne službe koja je pomagala haškoj istrazi, ne bi vrijedila ni marjaša da nisi imao čovjeka koji je bitku iznio na svojim leđima, a kako je to točno išlo, ja ne znam, i ne zna, zapravo, nitko, jer je Drago uvijek bio samozatajan i skrivao se iza svojih djela (nije on Čičak). Znači, nemam elmente za priču, pa bi prvo trebalo početi s njegovim debrifiranjem, nekim dugim, biografskim intervjuom, kad se već nije odlučio da napiše autobiografiju…
Severina: PJEVAJ, MALA!
Ovo nije šifra za muzički eksploatacijski film o hrvatskoj Lepoj Breni, nego ideja za moderan američki scenarij o abuziranoj pjevačici, motiv svakog drugog biografskog filma o usponu crnih blues ili bijelih folk zvijezda.
Tu je uobičajena formula: pjevačica u raljama estradne mafije, odvratnih tipova koji je uvode u posao i zlostavljaju već kao tinejdžerku… Ja bih sad udario u fantaziju, pa zamislio jednog zloćudnog muzičkog makroa, kojega bi mogao igrati fotograf Damir Hoyka, a zatim bih u priču uveo seksualnu predatoricu, ljubomornu estradnu menađžericu (taj lik Kate Kondure igrala bi Alka Vujica) koja pušta u opticaj porno-snimak naše junakinje, snimljen u penthauzu njenog ljubavnika, koji će joj, kad je ostavi, pokloniti konja, da je uvijek na nj podsjeća. Abuzirana od rane mladosti, usprkos ljepoti i talentu (dobro, tu smo opet mašti pustili na volju) naša junakinja (možda bi se mogla zvati – Marina), razvije autodestruktivni sindrom poput Marylin Monroe, pati od potisnutog kompleksa manje vrijednosti pa se, vječno nezadovoljna svojim izgledom, podvrgava seriji plastičnih operacija. Ne može ostvariti stvarni intimni odnos s muškrcem, nego se u javnosti pojavljuje s raznim pederima koji figuriraju kao njeni “dečki”, samo zato jer je u patološkom dosluhu s tabloidnom štampom koja je, lažnim obožavanjem, zapravo medijski abuzira, ali ona, zbog svoje devijantne orijentacije, ne može bez toga ni trenutka živjeti… Dobro, sve to skupa nema veze s stvarnim likom Severine, ali bio bi zanimljiv istinit film o ženskoj roli u patrijarhalnom pseudomodernom balkanskom društvu.
Bogataš: PREGAŽENI SNOVI
Film o tajkunskoj osionosti, svojstvenoj tranzicijskim društvima. Hrvatski dokumentarist Nikola Babić snimio je 1974. nagrađivan kratki film “Gaziovac”, ali to je bio kratki fičer o maslinaru koji gazi vreću s vrućim, pečenim plodovima, pa tako istiskuje najbolje ulje. Ono što se sada traži je igrani “Gaziovac” o tajkunskom podmlatku koji autima i gliserima nekažnjeno usmrćuju slučajne prolaznike i plivače. Radni je naslov – “Bahatost”, u posvetu Griffithovoj “Netrpeljivosti” (1916.), a odličnih stvarnih priča od kojih se može poći, ima na pretek. Uvijek ti je to neki neiživljeni mlađi ili ne baš više mladi, kažimo to tako – drkadžija, ili, kako se uvriježilo u titlovima lektoriranih prijevoda na televiziji – drkač – koji se pravi važan s novom bijesnom cestovnom ili morskom pilom, pa unesreći obično neke odlične učenice koje su smjerno, po trotoaru, išle kući sa sata zborskog pjevanja, ili u plićaku usmrti ronioca, glohonjemog jedinca samohrane nezaposlene majke, koja je posao izgubila u pretvorbi poduzeća što je oca obijesnog ubojice i pretvorilo u novobogataša. Naravno, to je shema, a potrebna je priča, pa bih ja konstruirao jednu odvjetnicu poput Erin Brockowich (film iz 2000.) koja se tom zlotvoru naj… mile majke, usprkos tome što je sud podmićen, a novine ušutkane. No, ne znam kako bi se moglo napisati tu sudsku dramu, jer ti naše procesno pravo uskraćuje “jedinstvo prostora i vremena”, potrebno za dramu. Prosječni sudski slučaj traje u prvostupanjskom postupku oko pet godina (to dobro znam jer sam imao oko 120 procesa iz oblasti klevete, a još sam neosuđivan, ne računajući globe zbog uvrede). Znači, Erin bi ovdje prije došla do penzije nego što bi ishodila bilo kakvu presudu. Slučaj obično padne u zastaru, ili se razvlači i razvodnjuju unedogled, umjesto da se počinioce lijepo, kao u Americi, odmah izvede kod suca, koji ga metne u buturu, pa odredi milijunski jamčevinu, a pusti do termina suđenja koje, za razliku od naše kretenske litigacije, traje u kontinuiranoj sesiji, sve dok se ne donese presuda, jer slučajevi idu pred suca jedan po jedan, a ne hiljadu odjednom i usporedno, tako da se nastavak zakazuje za četiri ili šest mjeseci, i tako po sedam-osam puta…
Prevaranti: ZADNJA ŠEMA VELIKOG KOMBINATORA
Želite li povoljno, za samo dva milijuna eura, kupiti vilu u sjevernom dijelu Zagreba, ili krasnu vikendicu na obroncima Velebita gdje, doduše, puše bura, ali je idealno za pčelarstvo? Treba li vam njemački usisač jedinstvenih svojstava, male snage, ali napredne tehnologije, čudo njemačke mehanike, praktično džabe, za soma i pol eura? Imam ovdje i đirlo-lonac s debelim čeličnim dnom u kojemu se hrana priprema na zdrav način, što će vašim ukućanima produžiti život, ali to nije sve, još ću vam uz to POTPUNO BESPLATNO dati kolekciju noževa koji režu povrće na šnite molekularne debljine, ali mogu razrezati i automobilsku gumu! Pravi brazilski molibden-čelik, a još vas ide i napravica za rezanje luka, pa samo šviš-šviš i hranjiv obrok za vašu obitelj bit će gotov u trenu… Što, nemate novaca za sve te gluposti, pa dobro, mi odobravamo gotovinski beskamatni kredit po 30% tjedno, povoljno, bez jamaca, samo tu potpišite, uzeti ćemo stan kao polog, nismo mi izbirljivi kao Hypo Banka, vjerujemo vam, jer od nas sigurno nećete daleko pobjeći…
Kao zbor trgovaca u hramu iz filmovane rock-opere “Isus Krist Superstar” (verzija Normana Jewisona iz 1973.) okružuju nas glasovi očajnika, tranzicijskih luzera, divlje gomile, ljudi koja pokušavaju na svaki način opstati u dereguliranoj supkulturi jedne male propale, korumpirane države. Glavni likovi iz naše stvarnosti su – prevaranti, privatni i inkorporirani, od velikih poduzeća poput Pevecova, koji upropasti svoje radnika i dobavljače, do izumitelja piramidalnih i financijskih šema koje targetiraju penzionere te ostale ugrožene kategorije stanovništva. Ljudi posuđuju novac od najbližih, zalažući dugogodišnje prijatljstvo. Ne vraćaju dugove, uvlače poznanike u prevare i prevarantske kombinacije – sve je obmana, na svakom koraku vrebaju opsjenari i manipulatori, napasnici gori od malicioznih prosjaka – a pokušavaju te prevariti čak i oni koji se insinuiraju kao snaga koja će te zaštititi od prevare. Pa te pokušavaju uvući u svoje poslovne i političke šeme, u koruptivne klike i grupe za pritisak, lažne stranke, lažne demonstracije lažnog građanskog nezadovoljstva, u tisuću i jednu svinjariju, a sve to vrije pod površinom prividno normalnog života u našem malom glavnom gradu…
Film koji bi prodro u tu uslojenu stvarnost “Potrošačkog koda” križanog s “Matrixom” (1999.) i pokrenuo novi pravac “kapitalističkog realizma” morao bi biti nesmiljen, dubok i kompleksan kao remek-djelo Živojina Pavlovića “Kad budem mrtav i beo” (1967.), što je na isti način rastvorilo utrobu jugoslavenskog socijalizma. No sad odmah dolazimo na početni problem – scenarista, jer scenaristi toga filma bili su briljantni Gordan Mihić, pisac tekstova za 85 najuspješnijih filmova i televizijskih serija u posljednjih četrdest godina s kojim su radili baš svi najbolji režiseri s ovih prostora, te Ljubiša Kozomora, pomućeni genij, srpski Pasolini, koji je kao i Talijan skončao pod mostom u jednoj prljavoj homoseksualno-kriminalnoj aferi, nalik njegovu vlastitom scenariju za “Buđenje pacova” (1967). Gdje ćeš naći takvu mračno inspirativnu sintezu ljudske sudbine prožete hrvatskim poslijeratnim postmodernim postkomunističkim egzistencijalističkim angstom? Tko će ti to napisati? Ja sigurno neću, pošto mogu kompilirati nekakve predloške pa na novinarski način nešto literarizirati, ali za ovo bi trebao suvremeni Dostojevski, dok su naši najpismeniji pisci naši Bosanci, a podjednako i Srbi, Hrvati i Židovi, koji su otišli u bližu i dalju emigraciju, pa se masovno afirmirali kao književnici (Aleksandar Hemon, Saša Stanišić, Miljenko Jergović, Semezdin Mehmedinović…). Oni su uvijek nostalgično-tragični i ovisni o egzotici svog ishodišta. Tu treba moderni autor, neki domaći Igor Peljevin (samo što mi takvoga nemamo, jer, kao što je govorila moja nona, “bog zna kojoj kozi daje roge”). Uvijek, ipak, ostaje nada u neočekivani proplamsaj genijalnosti, koji ni provincija neće moći utuliti…
Plus: Tv-serija CSI VATIKAN
Kao nusprodukt brejnstorminga oko filmskih scenarija, došao sam samostalno na ideju za jednu sjajnu televizijsku seriju. Radni je naslov: CSI Vatikan. Dakle, četiri mlada jezuita (očevi Matija S.J., S.T.D.; Luka S. J.; Ivan S. J. i Marko S.J.) multitalentirani su tim sastavljen od jednog briljantnog teologa, od bivšeg detektiva koji se zaredio, zatim kompjuterskog čarobnjaka i maga za elektronske gadgete te, naposlijetku, majstora borilačkih vještina koji se usavršio u sklopu programa ekumenske razmjene u hramu Shaolin, dolaze u Hrvatsku po nalogu Vrhovnog generala reda, oca superiora Adolfa Nicolasa Pachona, nasljednika velikog Pedra Arrupea, koji je u koncilskom duhu istupao protiv reakcionarnog papizma. Dobili su zadaću da istražuju mnogobrojne ovdašnje afere i prononsirana čudesa što ugrožavaju samu opstojnost Katoličke crkve, jer u Vatikanu sumnjaju da se baš u ovim krajevima rastvorio neki dubok tektonski rasjed, poput San Andreas procjepa u Kaliforniji, što tu, međutim, seže još dublje, možda sve do devetog kruga pakla… Vatikanski forenzički tim istražuje lažna viđenja te po začaranim zamkovima hvata odmetnute egzorciste, sprječava nekretninske prevare korumpiranih crkvenih prelata, osujećuje najgore blasfemije velikodostojnika koji su se upleli u politiku ili povezali s mafijom, pa sakrivaju ratne zločince ili grade nakaradne crkve u kojima se održavaju sotonistički obrede, jer su svi zapali u vjersko ludilo, ili su se udružili s ličkim šamanom, koji kuha lude gljive… Imam na lageru robe za trideset epizoda. Producenti, javite se!