Piše: Denis Kuljiš
Prije točno 23 godine, 11. jula 1996. godine, Haški sud je izdao tjeralicu za dr. Radovanom Karadžićem zbog genocida u Srebrenici. Presuda na 40 godina ili doživotno, potvrđena je u martu ove godine. Haški sud i sudovi u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, osudili su do sad zbog tog zločina 47 ljudi na 704 years in prison – plus četiri doživotne kazne, i to s kvalifikacijama: genocid, zločini protiv čovječnosti i ratni zločini počinjeni u Srebrenici. S pravosudnog i povijesnog stajališta, osuda i presuda je definitivna. Ostaje još da to prihvate narod i političari.
Otac mu se zvao Vuk Karadžić. Bio je postolar iz vječno zasniježene planinskog sela Šavnika, crnogorski četnik, osuđen poslije rata na pet godina robije. Njegov sin Radovan završio je medicinu, postao psihijatar, specijalizirao depresiju u Danskoj i školovao se na Sveučilištu Columbia u New Yorku, a hvatao se gusala kad god bi ga spopala lirska inspiracija. Je li s tom popudnom i mogao završiti nekako drukčije nego kao balkanski nacionalistički lider, upravo osuđen na doživotnu robiju na Međunarodnom tribunalu u Haagu?
Da je bio ambiciozniji i preselio se u Kanadu ili Australiju, ne bi se razlikovao od ostatka emigrantske populacije – odlazio bi na nogometne utakmice i navijao za lokalni etnički tim, pridružio se folklornoj skupini i odijevao u narodnu nošnju, išao na misu u mjesnu crkvu domaćeg kulta, a inače normalno živio i radio u tuđem otuđenom društvu blagostanja i čednog konformizma kojem prirodno teže iseljenici prve generacije. Sigurno bi imao prijatelje među iseljenim Bošnjacima, Hrvatima i Makedoncima te ostalim našijencima s kojima bi zalazio u balkansku krčmu na trgu u nekoj stranoj metropoli, pa vodio besplodne političke diskusije u nadmetanju iz poznavanja povijesti sagledane iz različitih, nepomirljivih uglova.
Budući da se to nije dogodilo, nego je osamdesetih završio u zatvoru zbog pronevjere novca s kojim je sagradio vikendicu u selu Pale iznad Sarajeva, gdje je bio zaposlen u bolnici, neizbježno se politizirao i fatalno zastranio u Jugoslaviji koja se devedesetih raspala na sastavne dijelove, s tim što se njen srednji, povezujući element, Bosna, nije mogla pocijepati po perforacijama, nego je pukla kao keks. U ranijem postojanju bila je provincija tri imperija koja su se tu uzastopno smjenjivali na vlasti – benignog austrougarskog, surovog kraljevskog jugoslavenskog i Titovog totalitarnog. U Bosni su narodi i kulture stoljećima opstojali u ”konsocijaciji”, bliskom suživotu, ali se nikad nisu uzajamno asimilirali, ili institucionalno integrirali. Nisu ni mogli jer je i posljednja Jugoslavija, ona komunistička, bila zasnovana ne na ”prekivanju naroda”, nego na paritetu, ”nacionalnom ključu”, na bratstvu, ali ne i na jedinstvu – tako je to s komunistima, uvijek je barem polovica svake njihove parole čista laž!
Jedino Bosna i Hercegovina nije imala podlogu većinske, ”matične” nacije koja će poslije raspada države lako izaći na kraj s manjinama, izbrisati ih, prognati ili asimilirati, pa se stečajni postupak proveo uz upotrebu oružanih snaga, koje su usmjeravale tajne policije bivših federalnih, nacionalnih centrala, zainteresiranih za stanovništvo ili teritorij kontestiranog kondominija. To se, dakle, pretvorilo u veliki ”rat za jugoslavensko naslijeđe”, a zatim u europski i svjetski rat, u kojem su masovno sudjelovale zrakoplovne snage i nosači aviona, a na tlu najelitniji britanski odredi specijalaca pod zapovjedništvom Sir Michaela Rosea, ovjenčanog na Falklandima, zatim 1. američka kombinirana divizija (The Big Red One), koja se u Drugom svjetskom ratu iskrcala u Africi i Normandiji i borila pod Pattonom u bici u Ardenima, te odred ”El Mudžahid” afganistanskih veterana iz sastava 7. ”viteške” muslimanske brdske brigade iz Zenice. U tom ratu vodila se i jedna oklopna bitka u Posavini, imedju 2. oklopne brigade Vojske Republike Srpske pod zapovjedništvom pukovnika Lisice i tenkova ”Leopard” Jilandske dragunske regimente pod zapovjedništvom potpukovnika Larsa Mollera (Operacija ”Bollebank”, ”Kažnjavanje huligana”).
Milijarde dolara ušle su u zemlju kao pomoć islamskog svijeta, pa se razvila najveća krijumčarska operacija na globusu. Iranski jumbo-jetovi i kineski brodovi i ruski ”Antonovi” dopremali su oružje, vojske preuzele monopol na tržištu droge, obavještajne službe naftu, carinske službe i velike korporacije šverc cigareta, a mirovne snage organizirale su trgovinu bijelim robljem.
Da se zakuha takva kaša nije, naravno, mogao biti dovoljan angažman likova poput dra Radovana Karadžića, provincijskog političarčića s pompadur-frizurom i spojenim obrvama. Djelovao je u trijumviratu s još dva egzotična lika. Jedan je bio Momčilo Krajišnik, predratni sitni direktorčić u poduzeću ”Energoinvest” koji je živio na imanju pored Sarajeva i dolazio na posao u pola šest ujutro, tako uredno da se po njemu mogla navijati ura. I on je osamdesetih boravio u zatvoru zbog pronevjere. Također se isticao kosmatim uresom. Kod njega su obrve igrale onu ulogu koju je kod dr. Karadžića imala kosa. Njegovi bi primordijalni grmoliki svodovi i bivšeg hrvatskog predsjednika Mesića naveli da se osjeti ogoljena lica…
Treći posve inkongruentni, a možda najopasniji lik Prvog bosanskog trijumvirata, bio je dr Nikola Koljević, ugledni šekspirolog. Nije svirao na guslama, nego se bavio srpskim književnim veličinama moderne, Andrićem, Crnjanskim, Dučićem, redom intelektualcima koji su se formirali u austrogarskoj kulturnoj ekumeni kojoj su na prijelazu stoljeća pripadala gotovo svi naobraženi Srbi. Nema sumnje da je baš u tom procesu europejizacije došlo do sudbonsnog transfera, potiskivanja balkanskog, barbarogenijskog duha koji je u prijelomnim trenucima izbijao na površinu usljed otpora zapadnjačkom poretku i vrijednostima. Erupcija je bila tako snažna da je sarajevski atentat razbio Austro-Ugarsku, najveću europsku državu, a sarajevski trijumvirat Karadžić – Krajišnik – Koljević posljednju, bosansku reziduu Jugoslavije, te zamalo gurnuo u rat Balkanski potkontinent, a zatim i u Europi izazvao sukob legitimističkih konzervativnih i demokratskih progresivnih snaga oko priznanja novonastalih država u ovom procesu nekontrolirane tranzicije.
Kako ti srpski vođe nisu mogli ni uz pomoć Jugoslavenske narodne armije, kojom se zapovijedalo iz Beograda, zauzeti većinski muslimansko Sarajevo, opkolili su ga i tri i pol godine bombardirali s okolnih visova, a Karadžić je, u selu gdje je izgradio vikendicu zbog koje je tri godine odležao u zatvoru, osnovao metropolu jedne nove, srpske i bosanske države. Koljević se ubio, Krajišnik je osuđen je na 27 godina zatvora, ali je pušten 2013. nakon odsluženja dvije trećine kazne, a Karadžić je dobio doživotnu, ali je ostavio nasljeđe – samostalnu paradržavu u kapacitetu jednog federalnog entiteta, zatim paljanski đački dom koji je po njemu nedavno dobio ime, te živu uspomena i podsjećanje – kći Sonju, potpredsjednicu recentnog saziva Narodne skupštine Republike Srpske u Banja Luci izabranu na listi očeve stranke, SDS-a, te imenovanu uz samo pet uzdržanih zastupničkih glasova.
Tri sarajevska ugursuza djelovali su u političkom vakuumu koji je nastao u središtu podijeljene zemlje. Do njene dekompozicije došlo je zbog otopljenja što je uslijedilo samo deset godina poslije smrti tvorca balkanskog imperija – gotovo besmrtnog maršala Tita, koji se uredno vraća u noćima punog mjeseca pa ometa mirnu transformaciju regije u postkomunističku, kapitalističku zonu normalnih europskih mini-nacija objedinjenih u disfunkcionalnu europsku obitelj Europske unije. Naravno, trijumviri nisu bili protagonisti, nego epizodisti u toj tragediji, uzrokovanoj sukobom elita koje su naslijedile vlast u Jugoslaviji, pa državu pocijepale ratom, jer se nisu mogli dogovoriti da je mirno raskroje, buduću da su se interesi i pretenzije posvuda preklapali… Ratom u Bosni upravljalo se iz Beograda i Zagreba, uspješnim i neuspješnim dogovorima, podjelama i kombinacijama, koje su završile u katastrofi, pa je intervenirala Europa i izazvala još veću, dok se nije umiješala Amerika i s nekoliko energičnih poteza uspostavila mir i mirnodopski poredak, te na sud u Haagu izvela lokalne osumničenike za razne ratne zločine. Osim najčešće prilično blagih, pa čak i oslobađajućih presuda, suđenje je stvorilo divovski dokumentacioni fundus koji je zauvijek, za povijest, definirao činjenice – no da ih usvoje, trebat će vjerojatno najduže ljudima s područja na kojemu se sve to događalo, ali za sve ostale, to je sad prošla svršena stvar. U stvari, nitko se nije izvukao, osim ako nije na mala vrata pobjegao u pakao, jer je umro prije nego je i optužen. Sudac O-gon Kwon, jedan haški džedaj poput Qui-Gon Jinna, imat će oko Karadžića posljednju riječ…