Piše: Denis Kuljiš
Rezultati unutarpartijskih izbora u SDP-u na perverzen način ukazuju da će se Zoran Milanović iduće godine kandidirati na predsjedničkim izborima. Ako to doista učini, dospjet će u drugi krug, a zatim sve postaje jako neizvjesno…
Od svih izbora za lokalna rukovodstva SDP-a, bitni su bili jedino oni zagrebački. Tu se, naime, kao kandidatkinja pojavila Aleksandra Kolarić, karizmatična Račanova glasnogovornica i poslovna žena koja se potpuno razlikuje od postkomunističke elite birokratskog SDP-a. Ona je bila regionalni direktor velike revizijsko-financijske transnacionalke Deloitte (punim imenom Deloitte Touche Tohmatsu Ltd.), privatne firme sa 260.000 zaposlenih i 39 milijardi dolara prihoda, što je tek nešto manje od brutto domaćeg broizvoda Slovenije. Bila je direktorica ne samo za bivšu Jugoslaviju nego i za sadašnju Mađarsku. Aleksandra, dakle, nije tipični esdepeovski kadar – ondje su većinom partijaši sitnog zuba, tu i tamo kakav doktor ili sveučilišni profesor, te asistentić na fakultetu, no većinom ljudi i žene koji nikad nisu odradili dana poštenog posla, nego se klatare po komitetima, s jednog na drugi položaj, kao i u svim ostalim hrvatskim strankama. Ako Hrvatska propadne, propast će upravo zbog toga – zbog bijedne selekcije u njenim političkim kvazielitama.
Kandidaturom za predsjednicu gradske organizacije SDP-a, Aleksandra je najavila mogućnost da se politička video-igra izdigne na višu razinu. Projekcije su bile jasne, a to je i bio problem. Izaberu li je za predsjednicu, ugrozit će i ubrzo srušiti dvije ključne političke strukture – onu u jedinoj ozbiljnoj opozicijskoj partiji i drugu u Zagrebu, a bez Zagreba i Bandića ne mogu vladati ni HDZ, ni SDP. To što Bandić može za njih učiniti, to oni nisu kadri, pa je njegov servis nužan i jednoj i drugoj vodećoj političkoj sekti, jer svima isporučuje patronažu, nevidljivu potporu bez koje se ne mogu održavati na vlasti.
U doba Josipovićeva pohoda na vlast, Bandić ga je podržaao (i zato ga je Milanović i dao strpati u zatvor). Sad asistira Plenkoviću. Zadužen je za Hasu (Hasanbegovića) i daje mu neku satisfakciju u vođenju gradske kulturne politike, kako bi se okanio one opće i rušenja vlade, a istodobno akomodira i Vasu (Milijana Brkića) pa je Brkićev brat bez puno poteškoća pobijedio na bezbroj natječaja za gradske prostore. Možda mu u Poglavarstvu nisu pritom pomagali, ali mu sigurno nisu odmagali kao svima koji se guraju, a nemaju žnoru. Tako to ide u Zagrebu i da nema dobroga Bandića svi bi se morali suočiti sa surovom borbom na tržištu i preživljavanjem na negostoljubivom gradskom asfaltu. Bandićeva je misija da se pobrine za pinku, on je politički djed Mraz, koji se najviše skrbi, naravno, za dobru djecu.
Da je SDP izabrao Kolarićku ona bi ubrzo razvalila cijeli ovaj sadašnji SDP koji je iz Milanovića ostao kao žalosna rezidua, strašilo, limeni čovjek i kukavički lav bez Čarobnjaka iz Oza. Aleksandra – Aleks – ona je takva, alfa, pred njom se svim esdepeovskim beta-gama-deltama tresu gaće. Hrvatski najjači politički lideri uostalom, uvijek su bile žene – Savka, Milka Planinc, Vesna Pusić… Možeš ih voljeti ili ne voljeti, ali sve su imale urođen autoritet, i bile su puno jače nego Vlado Bakarić i Miko Tripalo, pa čak i otresiti Ratko Čačić.
Esdepeovski rukovodioci znali su jedan kroz jedan – dođe li Aleks, pojest će nas za doručak. Izbacili su je odavna iz stranke jer je Milanović s perfektnim instiktom rođenog političara (znači tipičnog sociopatskog egomanijaka) naslutio da bi mu mogla gore naškoditi nego Mirela Holy, pa je oko sebe okupio svoje dečke, skupinu infantilaca u crnim odijelima koji su ga zatravljeni slijedili, pa i jednu i drugu napucao još u ranoj fazi razvoja njihovih ambicija. Aleks mu je zabila kajlu kad je iz nekih samo njemu razumljivih razloga stao braniti Perkovića, pa je čak pokušao zakovati savez sa Glavašem, promijeniti Ustav i onemogućiti izručenje u Muenchen gdje je šef hrvatskog SDS-a, SDB-a iliti Udbe, dobop naposlijetku 25 godina robije. Stvar je propala budući da ni Glavaš nije bio spreman na takvu opstrukciju europske politike, a zna se da se on malo čega libi. Aleks je tada članstvu poslala okružnicu u kojoj je tu inicijativu, što je vjerojatno ipak potekla od Josipovića, nazvala ”izdajom nacionalnih interesa”.
Da je Aleks pobijedila na unutarpartijskim izborima u Zagrebu, Bandić bi 2021. mogao pokupiti kufere, ali što je još važnije, i puno prije toga vidjelo bi se da je politički mrtav… Ionako je samo čudom preživio prošle izbore. Spasio ga je njegov politički realizam – nije se pokušao nametnuti kao najbolji, nego samo kao neizbježno i najmanje zlo.
U prvom krugu gradonačelničkih izbora izgubio je od opozicije – matematički – ali kako nije bila ujedinjena, nego razjedinjena, ipak je pobijedio u drugom krugu, pošto je neprijatelja u prvom potukao po dijelovima. U izborne kvalifikacije uletjela je Sandra Švaljek, mirna i pametna Zagorka s Ekonomskog instituta koju su promovirale novine Marijana Hanžekovića, Bandićeva advokata. Ključno je bilo što, usprkos dobrim rezultatima što ih je u kampanji polučila na platformi ”bilo tko osim Bandića”, nije to načelo i primijenila, pa napravila kombinaciju s Ankom Mrak Taritaš – da joj je prišla i postala zamjenica ili prospektivni predsjednik Gradske skupštine, srušili bi Bandića uz podršku SDP-a i krajnje ljevice.
Preduvjet zaBandićev uspjeh bio je što mu ni HDZ ni SDP nisu postavili jake protukandidate – a mogli su i jedni i drugi, HDZ recimo Domagoja Miloševića a SDP upravo Aleks Kolarić, koju je Bernardić bio vratio u stranku nakon što je otišao Milanović. Izostanak konkurencije vodećih stranaka bio je prvi nužan preduvjet za spasavanju vojnika Milana, a drugi je bio – podjela ostatka njegove oporbe na dvije protukandidatkinje, tako da su se oni ”protiv” i ”tobože protiv”, rasuli na četiri strane. Naravno, nije ta bčlagodat pala s Marsa, nego je plod političkog inženjeringa koji svjedoči o golemoj moći i silnoj vještini koju je Bandić stekao u posljednjih 18 godina.
Kolarićka je istakla svoju kandidaturu u SDP-u, te počela na tome ozbiljno raditi kao zapadni političari, stvarajući terensku organizaciju po uzoru na organizaciju Laburističke stranke, koju je imala prilike izučiti u Velikoj Britaniji gdje se također školovala. Okupila je tim od skoro sto ljudi, angažirali stručnjake koji su pisali programa stranačke reforme i opću političku platforme, te priredila niz seminara po gradskim kvartovima, nastojeći mobilizirati sve ono što još nešto vrijedi u toj propaloj stranci. To je, naravski, izazvalo reakciju, mobilizaciju svega što u njoj ne vrijedi, a toga se u dugom Milanovićevu mandatu skupilo daleko više – ovakva gomila bezveznjaka, oportunista i grebatora, nije se mogla okupiti bez pregalaštva rukovodećeg blefera s istinskom voljom za moć, koji za sobom ostavlja pustoš. Peti jahač Apokalipse. Smrt, glad, rat i zaraza, a za njima, na magarcu, sijač kaosa, tvorac nereda, Veliki destruktor.
Stranačka centrala pokušala je Aleks zaustaviti statutarnim podvalama i manevrima. Onemogućili su glasanje svima koji nisu podmirili članarinu, ali im nisu na vrijeme poslali obavijest da su dužni. Htjeli su uvesti pravilo da se kandidirati mogu samo oni s dugotrajnim rukovodilačkim stažom, ukratko, nastavili su putem koji je već puno ranije utro Milanović, shvativšiu da punu kontrolu stranke može uspostaviti samo tako da razjuri članstvo i raspusti njene ogranke. Zatvorio je esdepeovski dućan u Splitu, proveo čistke u Istri i gdje god se pojavio kakav disident. U stranku je uveo moderni staljinizam za 21. stoljeće. Tako se dogodilo da je glasanju za predsjednika zagrebačkog SDP-a pristupilo jedva 1.500 ljudi, dok je u Splitu čelništvo biralo glasovima oko 300 članova! Kakav je legitimitet tako izabranog mudrog rukovodstva? Nikakav. A kakva je to podloga za političko djelovanje na izborima? Odlična!
Nema ništa bolje nego kad se riješiš svojih birokrata, drugorazrednih i trećerazrednih zanovijetala pa se obratiš direktno biračima. Ne moraš razbijati glavu ”programskim odrednicama” ili s ”političkim identitetom” stranke. Uzmeš Alexa Browna i on ti smućka propagandni Molotovljev koktel. Da je Plenković na vrijeme razjurio sve hadezeovce s kojima sad dijeli vlast, mogao je puno više napraviti, ovako, žrtvuje im cijele ministarske resore, dijeleći funkcije onima koji su ”povukli” na izborima. A što to znači – povukli? Primjerice ”Haso” i ”Vaso” koji su mu donijeli toliko nevolja (i tek će mu ih donijeti) osvojili su 10 odnosno 11 tisuća glasova, a sve ostalo dobilo se na brend, tri slova – HDZ, te na račun velike popularnosti koju je sam Plenković osvojio u najmasovnijoj hrvatskoj biračkoj populaciji – među umjerenjacima.
Na izborima za regionalna i lokalna rukovodstva SDP-a, posvuda je išlo prilično glatko, osim što se u nekim županijskim organizacijama osjetila polarizacija između ”bernardićevaca” i ”milanovićevaca”, dakle ljudi koji su na liniji s centralom na Iblerovom trgu i parlamentarne skupine bivših Milanovićevih ministara, koji i dalje, u tajnosti, zaziva prognanog gospodara donjeg svijeta. No, upravo na zagrebačkim izborima, pokazalo se da fisura među njima nije tako duboka. Našli su zajednički jezik, interes, i vjerojatno će zajednički istaknuti predsjedničkog kandidata. Da se te razlike među komunjarama premoste, najviše je pridonio – Milan Bandić.
To je išlo ovako. Stranka je zapala u dugove. Imaju pedesetak ljudi na plaćama, a osim državne potpore po broju zastupnika, ne dobivaju ni od koga ni kinte – baš ne izgledaju kao izgledna garnitura za preuzimanje vlasti, u koju bi se isplatilo investirati. Problem su nekako popeglali bankovnim kreditom, ali onda je nastala drama – stigla je ovrha od Slobodana Ljubičića Kikaša, bivšeg direktora Holdinga i Bandićeva konsiljerea. On je, naime, dao pare za Milanovu kampanju 2008. godine, kad je Bandić išao na izbore za gradonačelnika zadnji put išao kao kandidat SDP-a. Milanović je Kikaša zamolio da posudi za kampanju, a sad je taj novac, koji nikad nije vraćen, sudski naplaćen. Stranka je bankrotirala. Povedeni su pregovori. Kikaš je pristao da mu se vraća obročno. No, bilo je odmah jasno da postoje i, vjerojatno neizrečeni, politički uvjeti.
Ni Bandić, naime, nije želio Aleks. Ne samo to, htio je ljude s kojima može raditi. Znači, namještenike gradskog Holdinga, gdje on upravlja. Kao kandidat rukovodstva za predsjednika istaknut je stoga neki Denis Hrestak, bivši gradski namještenik, a za predsjedništvo kandidirano je na 14 mjesta 13 sadašnjih holdingaša, sivih miševa, koji ne smiju mrdnuti repićem, ako ih mačka poprijeko gleda.
Četrnaesti kandidat, također bivši namještenik Holdinga, bio je najvažniji. To je Mladen Pejnović, bivši Milanovićev ključni čovjek, koji je trideset godina radio u Rusiji za jugoslavenske i mješovite kompanije, a onda je, vrativši se, postao šef hrvatskog državnog portfelja – DUUDI-ja. No, prije toga, bio je direktor Zagrebačke toplane u sastavu Holdinga, što znači da odlično poznaje sve strukture umiješane u ovu operaciju. I SDP koji treba Bandića, i Bandića koji treba Plenkoviću, i Ruse koji svima prodaju plin te kupuju sve i svakoga tko se u Hrvatskoj još može kupiti.
Netko je dogovasrao platformu koja će zadovoljiti sve interese – možda nije Pejnović, ali ne vidi se tko bi drugi raspolagao takvim sposobnostima, koje čovjek stekne kad se desetljećima plete s ”gospodarima svemira” u globalnim političko-poslovnim pothvatima (Mladen je, recimo, dosta dugo radio kao direktor Sorosove rusko-ukrajinske telekom korporacije što je kasnije prerasla u najveću privatnu mobitel-kompaniju na svijetu, ruski ”Vympel”).
Bernardić i bernardićevci imali su isti prioritet kao i Bandić – otkloniti makar i teoretsku opasnost od ulaska Aleks Kolarić na zagrebačku političku scenu. To se nije moglo postići sa samim siromašnim Hrestakom, pa su glasove esdepeovskih glasača koji slušaju komandu s Iblerova trga u prvom krugu podijelili dvama kandidatima, Hrestaku i Marasu, tako da ona ispadne treća i ne pojavi se drugom krugu. Njenog nastupa u drugom krugu bojali su se zbog medija – svi su na nju strahovito grizli, a anketa koja je provedena među biračima SDP-a, pokazala je da je favoriziraju sa 90 posto! Takva nemeza patuljcima s Iblerovog, naravno, nije bila potrebna, pa su se na koncu dogovorili da i u drugom krugu podrže Gordana Marasa. Preko njega pružena je ruka ”ministarskoj skupini”, milanovićevcima, što navješćuje produdbljenje suradnje. Što bi je moglo bolje potkrijepiti od Zokijeve kandidature na predsjedničkim izborima?
Ne mora SDP Zokija istaknuti kao kandidata, ali ionako ne mogu naći nekoga tko bi se toga ćorava posla makar i formalno prihvatio (naivaca poput profesora Tomca kojega je u nuždi kao paravan iskoristio Račan nije uvijek lako naći). Esdepeovci mogu bez zazora mirno podržati Milanovića protiv Kolinde u drugom krugu, na liniji opće antidesničarske mobilizacije. To će onda biti Ultimate Fight, gdje ti ne treba ni kavez: Mad Max i Supergirl na steroidima, i jedan i drugi šampionski kandidat koji može u žaru političke borbe izreći bilo kakav nonsens… Samome Milanoviću ne bi odgovaralo da ga predloži SDP – ako već ide na izbore, ići će kao vanstranački kandidat. Obraćat ćer ljevičarima i razočaranim esdepeovcima, a preko glave živozidaškog kandidata (Sinčića?) njihovim očajnim i sluđenim biračima… Njemu to ide – kad ga uhvati huja, ne može ga nitko preteći u demagogiji. Nije li Klemma i ostale vođe šatoraša, prema snimku koji je objavljen, pokušavao uvjeriti da prezire Srbe više od svih? Ako Živi Zid obeća ukidanje ovrhe, Milanović će obećati da će svakome od krezubih dužnika unesrećenih progresivnom kamatom namjestiti zlatne zube.
Kad Kolinda mobilizira desnicu, kao što to već dosta dugo radi, Milanović će mobilizirati ljevicu, a uza se će uvijek imati Kotromanovića, koji može dogovoriti neku štelu s Gotovinom i ostalim dežurnim herojima, dok će Mladen Pejnović s druge strane kazati koju lijepu riječ Rusima, da kampanja ne presahne u nedostatku novaca. Kakav je problem naći investitora koji će u tresnuti svoje pare, ako mu se negdje u daljini ukaže neki lukrativni energetski deal? Uz Gotovinu ide Čermak ”kao kec na desetku”, pa se to sve može lijepo udesiti. Ali, nisu li to sve fantazije i teorije zavjere? Vrag će ga znati. Možda i jesu.