Piše: Emir Imamović Pirke
Prije dvadeset i tri godine, nešto malo mjeseci manje, u Zračnoj bazi Wright – Patterson, u gradiću Daytonu, država Ohio, nakon dugih, iscrpljujućih pregovora o kraju rata u Bosni i Hercegovini, rečeno je kako će buduće Predsjedništvo BiH činiti jedan Srbin iz Republike Srpske, te po jedan Bošnjak i Hrvat iz Federacije, drugog entiteta BiH. Netko je, odavno nije važno tko, upitao znači li to da će tog Bošnjaka i Hrvata – Srbi su se za strukturu glasačkog tijela pobrinuli etničkim čišćenjem – birati isključivo Bošnjaci, odnosno Hrvati. Amerikanci, umorni od nadjebavanja oko gudura, kozijih staza i planinskih vrhova koje je svaka strana silno željela, odgovorili su da se to podrazumijeva. Nitko se, bit će zbog umora ili, u Miloševićevom slučaju, whiskyija, nije sjetio da upita može li to što se podrazumijeva, ipak, zlu ne trebalo, ući u zapisnik.
Pravna znanost ne poznaje ono što se podrazumijeva, već ono što u zakonskim aktima i članovima Ustava piše. A u bosanskohercegovačkom piše, uz ostalo, i to da je u izborima za Predsjedništvo Federacija jedna izborna jedinica iz koje prolaze dva kandidata izabrana većinom glasova, s tim što moraju biti različitih nacionalnosti.
Tako je, dakle, Željko Komšić izabran za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda – a ne hrvatskog člana, jer takvo što ne postoji – i tako je postao glavni junak histerije koja je počela 7. listopada, malo nakon zatvaranja biračkih mjesta.
Puno toga što treba znati o ovogodišnjim općim izborima u BiH, sažeo je osnivač i glavni i odgovorni urednik ”Slobodne Bosne”, Senad Avdić, u jednu sentencu – onu prema kojoj zdrav čovjek ima 1000 želja, a bolestan samo jednu: da pobijedi na izborima u BiH.
Prije svega, u BiH se i ne može pobijediti, već se samo može biti jedan od pobjednika koji onda sa ostalima, sa kojima se najčešće ne slaže ni oko toga koliko je sati, mora formirati različite parlamentarne većine – deset županijskih, dvije federalne, jednu republičkosrpsku i dvije na nivou BiH – pa zatim entitetske vlade, Vijeće ministara… To traje li traje, a kada se jednom dogodi uopće ne mora značiti da se koliko sutra sve neće raspasti i vratiti na početak.
Poznati hercegovački glumac, Zdenko Jelčić, kazao je u jednom skorašnjem intervjuu kako postojanje problema podrazumijeva i postojanje rješenja. Vjerojatno ima pravo, samo što to važi u složenoj zemlji u kojoj je proveo duži niz godina, dakle Švicarskoj. U BiH postojanje problema podrazumijeva stvaranje još jednog, kako se ne bi moralo baviti prethodnim. Trenutno je najveći problem izbor Željka Komšića, zbog kojeg se o ostalim važnim akterima, nivoima vlasti i cijelom izbornom procesu koji je bio na rubu regularnosti, glasno šuti.
Slučaj Željka Komšića – legalno, legitimno i dobro odigrano
Željko Komšić, kandidat Demokratske fronte, te Denis Bećirović iz SDP-a i Boriša Falatar iz Naše stranke osvojili su zajedno čak 428.102 glasa na izborima za Predsjedništvo u Federaciji. Šefik Džaferović iz SDA i Dragan Čović, HDZ-ov predsjednik i sad već bivši član kolektivnog šefa države, ukupno 348.711. Od toga je Čovićevih malo više od 140.000, skupljenih u krajevima u kojima su Hrvati dominantni, dok su svi ostali u većini bošnjački.
Da su, dakle, na izbore zajedno izašle stranke koje se deklariraju kao lijeve ili socijalno-liberalne, te ponudile dva kandidata za Predsjedništvo, glatko bi pobijedile. No, očigledno nisu, iako se o tome razgovaralo, ali umjesto da se pregovara o klasičnoj koaliciji, raspravljalo se o ujedinjenju SDP-a i Komšićeve DF, proizašle iz istog tog SDP-a, uz nevjerojatni uvjet Demokratske fronte prema kojem su se obje stranke trebale ugasiti i onda osnovati novu kojoj bi, uz ostalo, pripale i sve silne nekretnine što su socijaldemokratima ostale od Saveza komunista BiH.
Predsjednik SDP-a Nermin Nikšić je tu ideju, naravno, glatko odbio, ali ne i mogućnost dogovora oko zajedničkog kandidata, pa možda i dvojice, samo što je tu opciju poništio Željko Komšić svojom najavom ulaska u utrku za člana Predsjedništva. Rezultati su pokazali zašto i, što je jednako važno, za čije sve interese.
Malo je tko tako iskreno kao on rekao zašto se uopće kandidira: želio je i očito uspio spriječiti ostanak predsjednika HDZ-a, Dragana Čovića, u Predsjedništvu. Uspio je, međutim, Komšić u još koječemu, ali se o tome u postizbornoj kampanji ne govori. Spriječio je ulazak konkurenta, Denisa Bećirovića (SDP) kojeg, da mu Komšić nije odvukao dio biračkog tijela, možda ni SDA ne bi mogla pokrasti toliko da na kraju izgubi utrku za predstavnika Bošnjaka.
Na prošlim izborima, kandidat DF-a, Emir Suljagić, dobio je nešto više od 114.000 glasova, a Fahrudin Radončić (SBB) oko 201.000. SDP-ov Bakir Hadžiomerović imao je 75.000 i nešto. Ovoga puta je Radončićev rezultat sličan Hadžiomerovićevom, a za Bećirovića je glasalo više od 190.000 građana, dok je Šefik Džaferović iz SDA osvojio 30.000 glasova manje nego Bakir Izetbegović 2014. godine. Predsjednik Demokratske fronte, Komšić, ima, dakle, duplo više glasova nego ih je imao kandidat iste stranke za bošnjačkog člana Predsjedništva!
Izgubljenih 30.000 SDA-ovih otišlo je Komšiću i ako ih dodamo rezultatu DF-ovog kandidata od prije četiri godine (114.000+30.000), ispada kako bi on svakako pobijedio Dragana Čovića, što ne znači da bi Džaferović dobio Bećirovića.
Tako je, dakle, Željko Komšić ostvario svoj i dva cilja SDA: Čović nije ostao u Predsjedništvu, Bećirović je završio drugi, dok je medijski magnat Fahrudin Radončić, nakon što je 2014. za njega glasalo malo više od 200.000 građana, skončao u političkoj beznačajnosti, zajedno sa svojim Savezom za bolju budućnost.
Čović se priprema za podjelu realne vlasti
U jednom od prvih istupa nakon pobjede, član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda je kazao kako je za njegov rezultat nemalo zaslužan Dragan Čović. Zbilja, predsjednik HDZ-a učinio je sve što je mogao, a mogao je puno, da mobilizira glasače svog protivnika.
Ni Čović ni HDZ među Hrvatima u BiH nemaju ozbiljnu konkurenciju. Oni što se takvima predstavljaju dovoljno su slabi da je počasni zagrebački doktor mogao u kampanji u, recimo, Širokom Brijegu ili Žepču izvoditi kate. I još svojim sigurnim glasačima reći da im nema što za reći. Naobećavao im se za ovo godina otkako je predsjednik stranke svega: od stolnog grada do trećeg entiteta, od novog izbornog zakona do ključne uloge u procesu ulaska BiH u Europsku uniju, a realizirao je Thompsonov koncert u Mostaru i nekoliko gastronomskih susreta s Miloradom Dodikom. U isto vrijeme se lijepo potkožio i premrežio, posebno Hercegovinu, do te mjere da se bez njega i njegovih ne može odrediti ni radno vrijeme kafića.
Umjesto da malo šuti, a malo priča gluposti o europskoj perspektivi, Dragan Čović je povukao potez kojim je u roku odmah mobilizirao bošnjačke glasače Željka Komšića: službeno je ušao u koaliciju s Miloradom Dodikom. Za one kojima to nije bilo dovoljno, pozirao je s Dariom Kordićem, dok je za najupornije ostavio nerazblaženi jezik mržnje.
Dva ranija Komšićeva mandata, međutim, ne samo da nisu oslabila Čovićevu poziciju, već su rezultirala kontraefektom. Ni ovaj treći ne može završiti drukčije, ali može ostaviti predsjedniku HDZ-a dovoljno prostora i vremena da se bavi nacionalnom ugroženošću umjesto svakodnevnim problemima Hrvata, što će onemogućiti svaki pokušaj da ga se sruši ili zamijeni unutar HDZ-a i na području na kojem su Hrvati većina, a popravit će mu i poziciju u službenom Zagrebu gdje se, pored živa Plenkovića, najviše volio družiti sa Milijanom Brkićem.
Također, HDZ BiH morat će, ovako ili onako, ući u zakonodavnu i izvršnu vlast: niz je mogućih kombinacija prema kojima iz igre mogu ispasti i SDA i Dodikov SNSD kao stranke s najviše mandata, ali se niti jedna ne može izvesti bez HDZ-a na kojeg su, dakle, osuđeni svi, od SDA do SDP-a, od SNSD-a do SDS-a. To kako će se međusobno ispreplesti, za Čovića nije od presudne važnosti.
Šefik Džaferović, milijunaš iz Izetbegovićeve sjene
Bakir Izetbegović, Mali princ ili posmrtni ostatak svoga oca Alije, nije se imao pravo po treći puta za redom kandidirati za predstavnika Bošnjaka u Predsjedništvu BiH i dugo se premišljao koga će izabrati za nasljednika ili nasljednicu. Između vlastite supruge Sebije – liječnice koja je uspjela upropastiti najveću bolnicu u državi – i odlazaćeg predsjedavajućeg Vijeća ministara, Denisa Zvizdića, odlučio se za – Šefika Džaferović.
Taj pravnik iz Zavidovića i zenički okružni sudac, donio je 1992. godine najgluplju odluku u svom životu: napustio je stalni, državni posao i prešao u odvjetnike. No, već 1993. je ispravio grešku i potpisao pristupnicu Stranci demokratske akcije. Tako je, u najkraćem, započeo uspon čovjeka koji bi, da nije na vrijeme shvatio gdje je izvor moći i novca, branio sitne kriminalce i gledao tko mu je, a tko još nije platio za usluge.
Kako je postao gospodin član, tako je Džaferović u roku odmah montiran za nekakvog savjetnika u tadašnjem Okrugu Zenica, pa onda za načelnika Centra službe sigurnosti na području na kojem su se uvezeni mudžahedini osjećali bolje nego kao kod kuće.
Poslije prvih poratnih izbora postaje predsjednik kantonalne skupštine i poslanik u Domu naroda Federacije BiH. Usput je napredovao u stranci: bio je njen sekretar, glasnogovornik, ovo i ono, kružeći po parlamentima do početka ovog stoljeća u kojem je iz proračuna uprihodio oko pola milijuna eura!
Šefik Džaferović ima sve što obitelj Izetbegović voli: karizmatičan je k’o kanister, beskrajno odan, primjetan koliko se od njega traži, nevidljiv kada god to treba biti i uvijek spreman govoriti u frazama koje zvuče ozbiljno, samo što ne znače ništa.
Njegovom kandidaturom Bakir Izetbegović je porazio unutarstranačke oponente pokazavši, uz ostalo, da lako uči lekcije spletkarenja koje mu, navodno, daje bivši predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija. Da, isti onaj Lagumdžija koji je 2006. lansirao Željka Komšića da bi sada Komšić pomogao Džaferoviću. Na Izetbegovićevo zadovoljstvo.
Milorad Mile Dodik, prvak u oranju i drugim disciplinama
Trećeg člana Predsjedništva BiH ne treba, kako bi rekli majstori fraza, posebno predstavljati. Milorad Dodik nikada u proteklih dvanaest godina – koliko ima da je prvi puta pobijedio na izborima izvan Laktaša – nije imao manje šanse i nikada nije lakše došao do cilja. Istina, opozicija u Republici Srpkoj kaže da je ukrao više glasova nego inače, a to inače je uvijek išlo iznad europskog prosjeka, samo što od te kuknjave, prema svemu sudeći, nema neke koristi.
Ekonomska situacija u RS-u gora je i od one Federaciji, a u njoj je inače očajna, iz RS-a se na rad ide i u Slovačku gdje je plaća oko 400 eura, što je i bosanskohercegovački prosjek, ali je redovita. Kad ne proizvodi afere, Dodikov režim podiže nove kredite, dok njegov sigurnosni aparat liči na vojsku meksičkog narko-kartela.
Ono što Dodik zna, a opoziciji je mrsko učiti, jeste da dojam uvijek pobjeđuje činjenice, dok strah održava kontinuitet biračkog raspoloženja. U proteklih dvanaest godina Dodik je stvorio armiju ovisnih o proračunu, pa su u tom entitetu, kao i u ostatku BiH, izbori prvo bili – kako je rekao banjalučki sociolog Srđan Puhalo – dan stranačke zahvalnosti, pa tek onda sve drugo.
SNSD je, dakle, zadržao poziciju u Srpkoj, nekadašnji jugoslavenski prvak u oranju je ušao u Predsjedništvo, dok opozicija još uvijek vjeruje da će ih na vlast dovesti „Pravda za Davida“, građanska inicijativa nastala nakon što su pripadnici MUP-a ubili Davida Dragičevića, pa njegovu smrt nespretno pokušali prikazati kao nesretan slučaj.
Koliko od svih njih strahuje, Dodik je pokazao time što je već započeo pripreme za useljenje u novi ured, ali ne onaj u državnom Predsjedništvu, već u rezidenciji koju je sagradio u Istočnom Sarajevu.
Vlast će zadržati isti ljudi
Bosna i Hercegovina ima oko tri i pol milijuna stanovnika, a malo više od tri milijuna borača. Na izbore je izašlo nešto više od polovice, dok je broj nevažećih listića nevjerojatnih 400.000! Sve u svemu, to je potvrda Staljinove tvrdnje da nije važno tko glasa, već tko broji glasove. I to je, naravno, u majci domovini svih svjetskih apsurda dovedeno do, naravno, apsurda. Dan prije izbora promijenjeno je na tisuće članova biračkih odbora, vreće sa listićima su satima stajale na cesti čekajući neki prijevoz, dok je, čisto ilustracije radi, u jednom srednjebosanskom selu u kojem živi 300 muslimana, Dragan Čović dobio 700 glasova! Kako, neka ostane tajna…
BiH je konstruirana tako da može apsorbirati svaku krizu, pa će i ovu koja slijedi do formiranja vlasti koju ionako nemaju institucije, već stranački šefovi, skloni donošenju kapitalnih odluka u kavanama i restoranima.
Treba, dakle, pričekati da se negdje, u nekoj zabiti, sretnu Dodik, Čović i Izetbegović i dogovore način na koji će sve, ali sve, ostati navlas isto. Računajući, naravno, i podjelu BiH po principu američkog podzemlja: svakom gangu po jedan teritorij i plijen iz njega.
Makedonski poučak i njegova primjena u Hrvatskoj
Nakon što je u Makedoniji smijenjena nacionalistička i proruska vlast VMRO-a, jedan od prvih poteza zapadnih sila bilo je pokazivanje podrške socijalisti Zoranu Zaevu i njegovoj koaliciji. Kako Grke nitko živ ne može natjerati da budu i brzi i racionalni, odlučeno je da Bugarska konačno, nakon skoro trideset godina makedonske neovisnoti, prizna postojanje makedonskog jezika.
Službena Sofija smislila je elegantan način i isto takvo opravdanje. Jednostavno, rečeno je kako Bugarska priznaje Makedoniju, što znači da priznaje i njen Ustav, a kako u njemu piše da je službeni jezik u Makedoniji – makedonski, tako priznaje i njega.
Službeni Zagreb, iako se to možda ne čini, priznao je i prihvatio rezultate općih izbora u BiH, računajući i onaj Komšićev. Za njega je, naime, Plenković rekao da je moguć u „postojećem pravnom okviru“. Da, izrazio je i nekakvo žaljenje i to je, manje – više, to. Drukčije i ne može. Racionalna politika Hrvatske prema BiH je ta da zapravo politike Hrvatske prema BiH uopće nema. Sve drugo podrazumijeva i proizvodnju problema u zemlji u kojoj se, za razliku od Bosne i Hercegovine, problemi preozbiljno doživljavaju, te živi u uvjerenju da se pored Moskve, Ankare, Washingtona, pa i Berlina, Zagreb nešto važno pita o stanju u BiH. Barem je politička nomenklatura svjesna da o tome nema ni govora.