Piše: Denis Kuljiš
Odlučio sam se na lokalnim izborima kandidirati protiv gradonačelnika Bandića. Na prvo logično pitanje koje se nameće odgovaram citirajući Sanadera kad je otkrio poziv sudbine – Tko će, ako neću ja, kada, ako ne sada?
Drugo je pitanje je li to uopće moguće, a treće, ključno – zašto sam na to spreman?
Dakle, moguće je, itekako – u Zagrebu Bandić ima više neprijatelja nego prijatelja i ovisničkih klijenata. Većina onih koje sponzorira ionako znaju da dobivaju novac iz javnih fondova iz kojih će im i sutra pritjecati ako se promijeni režim. Naravno, tu je i uža skupina, njegov konvoj, sastavljen od neupadljivih ljudi nesagledive moći, u kojoj ima zaista opasnih ljudi. Oni će se boriti za Milana do posljednjeg daha, osim ako se ne nađe drugi Milan da ga zamijeni, ali isto tako dobroga danas više ne mogu iskopati ispod zemlje – klanska oligarhija stvar je prošlosti, koju još živimo…
Jedno je sigurno: Bandića neće izazvati ljudi iz vodećih stranaka parlamentarnog spektra. On im je potreban da se održavaju na vlasti i zadovoljavaju koalicijske partnere kojima ne smiju prići direktno, a on može, jer je otvoren na sve strane. Što to, dakle, znači? Imamo gubitničkog kandidata na vlasti, a nemamo legitimnog izazivača. Može, dakle, ići protiv njega tko god se sjeti, pod uvjetom da nema veze s postojećim političkim strukturama. S druge strane ne smije biti autsajder, jer u Zagrebu ne prolaze autsajderi – mogu Mostovci privremeno zaludjeti neke očajne penzionere, a HSS provesti mobilizaciju u Vukomeričkim goricima, uvijek ima fašističkog lumpa, ali sve je tenavžno… Dok glavnina biračkog tijela, ljevica kao i desnica, ne smiju isticati svoga kandidata, to se očekuje upravo od ”građanskog centra”. Vidjeli smo kako je brzo krenulo Anku Mrak Taritaš iako dolazi iz bezvezne frakcije propale režimske marionetske stranke, ili Sandru Švaljek, koja se nije ni snašla nakon što su je obavijestili o kandidaturi, a već je imala 20 posto i s vidnom se nelagodom morala pojavljivati na televiziji, demonstrirajući pritom nespremnost da se upusti u mano a mano prljavu kampanjsku bitku bez koje ne možeš dobiti ni najbeznačajnije izbore…
U drugom krugu, Bandiće je dobio manje od 52 posto, a u prvom bijednih – 31 posto. Nakon 22 godine vlasti, procjenjujem, bit će već politički mrtav kad ga ispale iz cirkuskog topa u posljednjoj točki karijere. Neće njega dokusuriti politička tehnostruktura – od svih tih hapšenja i optužbi za korupciju nema ništa jer je svima koji imaju utjecaj na pravosuđe, stalo da se održi što duž, što slabiji i podložan ucjenama, a neće tu ordinirati ni dragi Bog na kojega računaju oni koji bi da posustane jer je umoran i izrauban. Što se toga tiče, mogao bi potrajati kao drug Tito. Presudit će mu – birači, koji su ga do sad držali na vlasti jer im se takav kakav jest više sviđao nego drugi. No, ljude je obuzelo neko nestrpljenje – više im se nitko, pa ni on ne sviđa, postali su imuni na te stare fore i na uvijek istu šegu. U jednom trenutku demode se više ne može maskirati kao retro, nego vidiš da je naprosto bofl za pet kuna s tržnice Hrelić. To je dobar čas za beskompromisnog kandidata – mene, recimo.
No, zašto sam se uopće spreman izložiti neviđenoj gnjavaži, dodovoravati drugorazrednoj publici te otrpjeti napade trećerazrednih, dirigiranih i surevnjivih medija? Mogu zamisliti kako će kanidaturu dočekati portalski blogeri, koji prema meni ima edipalni kompleks kao prema navodnom ocu hrvatske žute štampe – ma i štampe općenito, budimo realni, a nervira ih beskonačno sve što se pismeno sastavi na papiru. Što se pak tiče popularne televizije, ja nisam njihov tip. Intelektualizacija i eruditske doskočice – to loše šprolazi kod tih ljudi koji svoje novinarske zvijezde regrutiraju među konobarima.
Usprkos svemu, mislim ipak da se treba žrtvovati – lokalna politika postala je previše važna u Hrvatskoj. Došlo je do političke decentralizacije (dok je upravno i ekonomski zemlja centralizirana, upravo obrnuto od onoga što bi trebalo biti). Posljedica tog zlosretnog stanja je da lokalni đilkoši upravljaju nacionalnom politikom po principu ”unum veto”, a zbog toga je propala i poljska kraljevina, koja je bila neusporedivo značajniji konstrukt od tranzicijske Hrvatske. Ukratko – stvaraju se hunte lokalnih rokovodstava koje u centralama velikih stranaka upravljaju organizacijom dok se ona nalazi u opoziciji, a preuzimaju ministarske resore kad dođe na vlast. Vlada pritom preuzima odgovornost, ali taj Alibaba nema nikakvu moć nad 40 hajduka, koji sjede u predsjedništvu.
Janko Kamauf, prvi zagrebački gradonačelnik (1801 -1804). Postao je gradonačelnik 1851. kad je grad imao 16.000 stanovnika (Budmpešta 206.000, a Trst 70.000).
Centralizacija državne politike osiguravala je određeni kvalitet ljudi na vodećim funkcijama. Sad svaki psihijatar ili njegov pacijent, mentalni bolesnik iz provincije, kao i lokalni lupeži, može utjecati na kadroviranje u ključnim državnim agencijama i resorima, kroz stranku i u koalicionoj arhitekturi ucjenjivanja stranke vladinovaca. Milijan ”Vaso” Brkić bio je do jučer šofer, a sad je potpredsjednik vladajuće stranke, jer se smatra da ima ”ključ” za teren i posvuda svoje ljude na podudarnoj razini intelektualnog i moralnog razvoja. Centralizacija ekonomije omogućuje takvim likovima da ovladaju ključnim državnim poduzećima i utale se s stranim bankama i korporacijama, državnim i privatnim.
Eto, to je rezon za angažiranje u lokalnoj politici. U nacionalnoj, nema se smisla trošiti, jer u vodećim strankama djeluje negativna selekcija, pa ondje gori istiskuju imalo bolje, a svi zajedno bore se protiv zaista dobrih koje bi došli sa strane. Postoje i protestne, antiestablišmentske stranke, ali to su tajna društva u koje se prima ritualno, u Vrapču, Metkoviću, u određenoj istarskoj oštariji ili na žnjanskoj šoderici… To je ekskluzivna alternativa, samo ”za čudake i luđake”.
Naposlijetku dolazi pitanje koje bi neupućen netko postavi kao prvo – a što će biti program, ideja, angažman, što ćeš ponuditi biračima? Ljudi tu najčešće i griješe, pa počinju s takvim općim pitanjima o općem smislu političkog postojanja i djelovanja, misleći da se iz općeg usmjerenja može izlučiti smislen politički projekt, agneda, izborna ponuda i kampanjske teme. Ali, to je krivo. Kažeš li da si, pro primo, europski liberal, te da stvari treba postaviti globalno i dugoročno, pa razrađivati pojedine izlučne sastavnice, odmah ćeš odbiti gotovo sve birače, jer se komunjare libe Europe kao i nacionalisti, a jedni i drugi za libarela misle da su tzv. neoliberali, bankari koji jedu malu djecu. Čim im spomeneš globalizam, zabrinu se za opstanak tzv. zagrebačkog sira. Kojega, inače, lako nabaviš u njujorškoj Astriji jer su dva lika, jedan ex-Hrvat i drugi ex-Srbin u Upstate New Yorku napravili svoju ”Veroniku” pa proizvode sir i vrhnje, a dobavljaju i kanadske čvarke. Globalizam znači da imaš na raspolaganju sve lokalno, umjesto da te lokalno šopaju globalnim GMO-napojem. Ali, ako nisi vidio delikates na Grand Central željezničkoj stanici u njujorškoj 42. ulici, ne možeš to shvatiti. Zato i ne treba objašnjavati prije nego što započneš kampanju, nego valja odmah izabrati specifičnu temu i na tome provesti mobilizaciju…
Dugo sam razmišljao i zaključio da je najbolje da se kandidiram na uskoj platformi koja ima samo jednu točku – zahtjev da se vodoskoci ne smiju osvjetljavati niti jednom drugom bojom osim bijele, što je na prvi pogled mala stvar, ali jasan signal da ćemo stati na put antigramerskoj seljacizaciji glavnoga grada, već daleko poodmakloj supstitucijom starinskih, klesanih bazena vodoskoka odvratnim Beton Lučko kadama blještavo bijele pigmentacije. Kad se u njih udjene šareni vodoskok, izgledaju kao vašar u Grudama ili Poznanovcu. Narodni novac ne treba trošiti na sanaciju tih fontani i ”vraćanje na staro”, bez obzira na svu nakaznost onog ”bala na vodi” u rupi ispred Sveučilišne knjižnice. Ne isplati se ni popravljanje prepravljanih spomenika… Doduše, zagrebački simbol, Frangešov Tomislav, završio je na postamentu s tri reda šarenog mramora, poput ukrasa na svadebenoj torti, a na prednjici dobio odvratni mesingani grb, iako je klasicistička strogost te kreacije tražila neupadljiv monolit s brončanim bas-reljefima sa strane i s ničim na fronti i na stražnjoj plohi. Tko to ne razumije, ne može ni shvatiti problem, jer nije dovoljno kultiviran. Činjenica je da je prilikom otkrića autor morao dozvoliti jedan mali grbek, veličine šake, brončani, naravno, na fronti, te ”potpis pod sliku”, ”Kralj Tomislav, MMXXV”, već je bio kompromis, ali raja i bokci koji bi stigli na Glavni kolodvor, trebali su instant-objašnjenje toga elegantnog Gattamelate koji paradira na početku zrinjevačkih perivoja… Gradski stilist mora bi danas biti netko dovoljno učen, s profinjenim ukusom, koji bi spriječio daljnju devastaciju, ali sad je prekasno da se sve to popravlja i ide u detalje, nego treba zahvatiti fundamentalno. Pitanje ukusa po meni je, doduše, fundamentalno pitanje za opstanak jednog grada metropolitanskih potencijala, ali sumnjam da se to može mobilizatorno politizirati, ako se biračkoj masi ne može ni predočiti problem. Lako je moguće, uostalom, da se njima te intervencije sviđaju. Milan je čovjek iz naroda.
Druga stvar za koju bih se bio spreman založiti u agori je – pitanje stolova kafića na ulicama i trgovima. Ono pogađa srce koruptivne hobotnice, koja je svojim pipcima obuhvatila cijelo gradsko središte, pa mu isisava životne sokove. Periodična vašarišta po javnim površinama u funkciji turističkog ”brendiranja” popularno je i vrlo poticajno za poduzetničku reorijentaciju društva makar i preko tercijarne, turističke djelatnosti. Ljudi tu nekaj zarade. To ne treba suzbijati, nego samo učiniti transparentnim – sve na natječaje, preko interneta. No, ta periodična ponuda skriva devastaciju gradske jezgre koja se provodi trajnim odstupanjem ili iznajmljivanjem pločnika i kolovoza. Ne samo što je to nakazno, nego uništava vrijednost nekretnina – čemu ulagati u zgrade, ugostiteljstvo i dućane, kad se još više može prodati na cesti, u nekim improviziranim šatorima, brvnarama, kioscima, montažnim teresama s raspršivačima vode i grijalicama? S obzirom na podneblje, naravno da treba ostaviti ulične štekate, ali je nužno uspostaviti ekonomski balans – znači, ne bi nitko smio postaviti više stolovo vani nego što ih ima unutra! Primjenom takve regulacije povećala bi se cijena nekretnina, umjesto da razlika ide u džepove onih kojima se treba obratiti za dobivanje ”lokacijske dozvole” za terasu kafića.
Jednak broj sjedala unutra i vani trebalo bi biti prvo pravilo, a drugo, da se ne smije ni u kojem slučaju koristiti kolovoz, kao javna prometna infrastruktura, niti više od polovice nogostupa, tako da ostane mjesta za prolaz. Treće, ne smije biti ”izmještanja” koje uključuje povlačenje električnih intalacija po ulici, te konobare koji trče sa sasvim drugog mjesta – možeš stolove postaviti isključivo pred svoj kafić, onoliko koliko ih imaš unutra i ćao. Posebne ugostiteljske zone kao Tkalčićeva ulica, to je drugo, ali tu treba uvesti odgovarajuće sanitarne standarde, propisati broj toaleta prema kapacitetu, a kuhinje licencirati kao i u svim drugim ugostiteljskim objektima. To bi vratilo Zagreb na mapu Srednje Europe, proširilo ugostiteljsku zonu iz samog najužeg centra u jednu širu, življu zonu urbanizacije i blagostanja, što bi trebalo čak i poticati, pa otpisivati prirez u cijeloj Ilici, te osnovati pravno-upravnu direkciju koja bi u zadanom roku riješila sve vlasničke probleme u glavnoj ulici, pomogla kod izdavanja uporabnih dozvola, uvukla u pothvat rekonstrukcije hipotekarne nekretninske fondove i bankovne lizing-kuće, kako bi započelo oživljavanje te ”specijalne trgovinsko-ugostiteljske zone”.
Kad ovo kažem, vidim i sam da sam već daleko otišao od izvorne jednostavne i svima razumljive platforme – bijelo osvijetljeni vodsokoci umjesto ultramontanskih fatamorgana iz ”1001 noći”. Sad sam, naime, vać zašao u pitanje ”specijalnih zona”, a to su u Zagrebu nadasve Gredelj, Velesajam i još neki lokaliteti uz željezničku prugu. Svima je jasno da se željeznička transverzala kroz Zagreb mora ukopati, te da istodobno treba dovršiti željezničku obilaznicu koja je već bila spremna za realizaciju uoči prijenosa vlasti 1990. godine. Da se to odmah počelo provoditi, ne bi sad trebalo podizati one goleme petlje preko željezničke pruge na spojnici cestovne obilaznice koja Slavonicu veže s Dalmatinom i auto-cestama preko Slovenije. Kao što je i zamisao da se gradi tramvaj do aerodroma totalno deplasirana, jer svugdje do aerodoroma prometuju brzi vlakovi, a pruga koja spaja Glavni Kolodvor i pistu u Plesu – već postoji, samo jedan njen krak sad nije u funkciji. To je, inače, puno kraći put, a postoji i žlejeznički most (Hendrixov most), sve je tu, dakle, ali nedostaju oči da to vide i urbanistički um koji će to procesirati, ordinirati i uspostaviti prioritete.
Željezničku infrastrukturu ne možeš rješavati ako ne sagledaš problem rijeke i voda, jer se Zagreb, sasvim pogrešno, razvio na svom vodonosnom, području, a kanalizacijom zagađuje i park prirode u Lonjskom polju. Plavna rijeka sili te da gradiš kilometarske mostove, umjesto da se postojećom trasom odušnog kanala probije stalni varijabilnog vodostaja (kao u Beču), što znači da bi se rijeka premoštavala kratkim mostovima, praktički iz svake transverzalne ulice (sjever-jug) te tako grad učinilo kompaktnim, otklanjajući željezničku i riječnu prepreku (o svemu tome odavna postoji urbanistička studija koju je izradilo dvanaest vodećih stručnjaka). Time bi se, na području željezničkog koridora i riječne obale, otvorili golemi građevinski tereni u samom centru, što bi u dogledno vrijeme (prema demografskim projekcijama za idućih pedeset do sto godina) gradnju s periferije vratilo u centar, pa bi napokon započelo velegradsko zgušnjavanje urbanog tkiva.
Odabrane poslovne zone s neboderima od trideset do četrdeset katova kakvi se grade posvuda u Europi, čak i u Sarajevu i Beogradu, definirale bi viziju budućnosti – prometnu, urbanističku, razvojnu. A za takve projekte možeš dobiti europski novac – milijarde, fondovske i bankovne, ruske, američke i kineske, dok za ono što se sad radi i smišlja nitko ne daje ni centa, jer u 21. stoljeću više nema mjesta za lokalne kokošare, kokošarsku mafiju, sitne prevarante u građevinskom sektoru i švercere otpada, trećerazredne bezveznjake koji su se doklatarili iz pasivnih krajeva i u jednom nesretnom trenutku preuzeli lokalnu vlast te korumpirali oslabljeno, tranzicijsko društvo. Nije problem odakle oni dolaze – svi smo odnekle – nego tko su i što su…
O tome uvijek razmišljam kad s balkona promatram parkić ispred ”Esplanade” gdje je ornitološka situacija posljednjih godina dramatično deteriorirala. Nema više onih veselih, radoznalih vrabaca koji su krali mrvice sa stolova na Oleander-terasi. Obješenjaci su pobjegli, jer je sve puno gadnih, naprasitih svraka, koje žive na smetlištu i rade, dakle, u Bandićevu Holdingu. Zrak paraju krikovi vrana. Kvar-kvar, bježi tko nam nije par… Dva goluba skutrila su se u našem svjetlarniku, jer se više ne usuđuju iz svog građanskog zakloništa poletjeti nad cestu i trg među zloslutne svrake-bandićevke.
Svraka (lat. pica pica) iz obitelji Corvidae, zagrebačka svraka-bandićevka živi uglavnom na gradskom deponiju, koji sve više poprima izgled Keopsove piramide na periferiji Kaira
Kad sam sagledao sve ove neizbježne izazove za politički angažman u glavnom gradu zaostale i zaostajuće države Hrvatske, zaključio sam: da, treba se kandidirati, ali nije to za mene, trebat ćemo nekog jačeg, s više postojanosti i energije, nekog dovoljno agresivnog i prodornog, a ja mogu ovako pripetavati sa strane. Tako da sam i uz čvrstu odluku da se treba kanidirati sad zapravo u potrazi za najprikladnijim kandidatom. Primam, dakle, ozbiljne ponude, pušači i avanturisti isključeni.