Piše: Denis Kuljiš
U hrvatskoj politici bilo je uobičajeno da glavešine, političke prvake, opslužuju udbaši, pripadnici tajne službe, koji su na vezi držali vedete organiziranog kriminala, regrutirane u podzemlju. Ali, politika je zloćudno mutirala i sad stranački lideri rade za domaće kriminalce i za agente strane obavještajne službe.
U razvijenom kapitalizmu, politička elita stoji na dispoziciji korporacijama i oligarhiji. Kako u Hrvatskoj nema ozbiljnog biznisa, jer je najveću firmu država nacionalizirala, a sad će je morati prepustiti stranim fondovima, dok najveću javnu, odnosno javno-privatnu nacionalnu naftnu kompaniju kojom upravlja strani vlasnik želi podržaviti, za koga će političari raditi nego za one najkrupnije interese koji su se preostali u nedostatku poduzetničkog gremija korporativnog krupnog kapitala?
Isključivo za državu ne možeš, jer upravljaš godinu-dvije, a zatim sve što si napravio, moraš prepustiti neprijatelju, koji će prisvojiti sve dugoročne pozitivne rezultate, a ti ćeš se naći na cesti ili na nekoj subalternoj poziciji. Znači da ti kao pouzdan oslonac ostaju samo – braća kriminalci i braća Rusi. Tu se radi na riječ, bez puno administracija i filozofije, ne moraš pisati elaborate, a nitko ne ostaje kratkih rukava, ako se drži dogovora.
U Hrvatskoj postoji prolično snažan poduzetnički sloj i mnoštvo uspješnih, industrijskih i izvoznih malih i srednjih poduzeća. No, cijeli državni sektor – politika, tehnostruktura u javnim firmama, te financijske institucije i regulativne agencije koje s državom rade, nastoji isključiti iz političkog procesa ove stvarne poduzetnike, koji se naziva ”realnim sektorom”, upravo da se prikrije kako je naprosto riječ o PRIVATNIM firmama. Hrvatska Privredna komora, umjesto da je, kao posvuda u svijetu, asocijacija i instrument poslodavaca, u nas je stoga još jedna državna uprava preko koje vlada administrira u području u kojem ima najmanje uspjeha, a to je ekonomija. Također, zato će za novog hrvatskog ministra ekonomije, umjesto nekog poduzetnika ili tehnokrata, po svemu sudeći izabrati Tomislava Ćorića (39) mladi akademski kadar, bez jednog dana radnog staža u industriji ili administraciji.
Ćorić je simpatičan, marljiv i kultiviran dečko. Hercegovac koji je završio zagrebački Ekonomski fakultet i na njemu tjerao cijelu svoju karijeru. Specijalnost su mu financije, znači ozbiljna, fundamentalna disciplina. Strahovito je samozatajan i umjeren u izjavama. Porijeklom je iz Ploča, gdje je išao u školu s Milanovićevim ministrom financija Borisom Lalovcem, o kojem nije bio spreman reći ni jednu jedinu ružnu riječ kad mu je postao politički protivnik pošto ga je Tomo Kasramarko kastirao za neku od važnijih ministarskih funkcija pripremajući se za izbore 2015. godine. Ćorić je obiteljski orijentiran – njegova žena, starija osam godina, bila mu je profesorica na Ekonomskom fakultetu. Kako ondje predaje marketing i bihevioralne metode, očito ga je dobro usmjerila i profilirala. Nije Ćorić Macron, ali vidi se da je na miru sa sobom, stabilan, pristojan je i civiliziran, što je bilo važno Plenkoviću, koji najradije uzima takve ljude, isto kao što je Milanović najviše volio one koji su mu slični – mlade, sto na sat nabrijane gulamfere u tijesnim crnim odijelima. Kad bi se pojavili na nekom skupu, izgledali su kao ekipa iz Tarantinova filma ”Reservoir Dogs”.
Ćorić je zbog tih svojstava umjerenjaka odlično prolazio u ovoj vladi; postao je prvo ministar socijalne skrbi (doduše nezahvalan resor), a zatim je dobio ključno ministarstvo zaštite okoliša s kojim ide – energetika. U vladajućoj stranci i njezinoj koaliciji vodi se smrtonosna borba za prevlast u tom sektoru. Jedni drže vjetar, drugi ruske energente. U hrvatskom Auschwitzu moraš sam platiti plin. Zato je bila važna ona napomena da je Ćorić – Hercegovac. Njega je i plasirao stranački hercegovački gremij. Kad je Plenkoviću poslije izbora formirao vladu, stranka mu je za ministra financija ponudila ternos: Tomislav Ćorić, Goran Marić, Zdravko Marić… Dva Hercegovca (Goran Marić je iz Gruda) i jedan rodom iz Slavonskog Broda, samo što to kod njega nije bitno. On je mladi tehnokrat preostao iz Oreškovićeve garniture, neprijeporno uspješan, kao i ta kratkotrajna vlada koja je u odnosu na istočnoeuropski prosjek jedina postigla ubrzanje u dvadesetogodišnjem razdoblju post-tuđmanizma (dokazali su to ekonomski analitičari obradom statističkih podataka što je bilo naširoko publicirano).
Zdravko Marić je za Plenkovića bio najzdravije rješenje. Ratujući s Hercegovcima, ovoga koji to zapravo nije stavio je za ministra financija, a Ćorića koji jest, ali pristojan, na drugo, manje važno mjesto. No, budući da je poslije trebalo zaustaviti koalicijske partnere iz HNS-a koji su za svoju uslugu kod formiranje većine poslije izlaska ”Mosta” tražili funtu mesa i htjeli ostvariti izravni utjecaj na energetiku, nadasve HEP, Ćorić je poslužio kao stranački pivot. Kako on ipak nije u džepu Milijanu ”Vasi” Brkiću, nominalnom vođi desne, hercegovačke struje, njegovim pokroviteljima i prijateljima iz opskurnih birtija, bio je prikladno kompromisno rješenje. Plenković uvijek poseže za takvim kompromisima, kao da je Englez i zadnje što će učiniti bit će neki nepromišljen potez. No, nevolja je te političke taktike što stabilnost nestabilne Plenkovićeve vlade uvijek rađa konflikt famoznih ”unutrašnjih proturječnosti”.
Drama Afere Borg nije nastala sama od sebe. Zbog savjetničkih honorara morala je odstupiti ministrica ekonomije Martina Dalić. Nema nikakve sumnje da je energičnom akcijom ona zaustavila pad kompanije ”Agrokor”, no pitanje je li izabran pravi način da se problem riješi – uvođenje američkog partnera s anonimnim kapitalom, koji je trebao izbalansirati ruski kredit dviju njihovih državnih banaka, možda je bio politički prioritet, ali je to poskupilo proces restrukturiranja, koji bi išao neusporedivo brže, da je taj de facto stečaj vodio stručnjak kojega su angažirali da radi na procent. Velika afera izbila je zbog nekih relativno malih para koje su počišćene prilikom restrukturiranja dok je upravljao vladin povjerenik – za korporacijski svijet to je, doduše, tzv. chickenshit, ali za osiromašene Hrvate, novac velik kao kuća, pa ih je bilo lako razjariti vješto vođenom tabloidnom kampanjom, na osnovu podataka koje su mogli dobiti samo ”iznutra”, a to znači – iz vladajuće stranke, u funkciji političkih ratova koji se tu vode.
Desnica ne podnosi nominalnu ljevicu HDZ-a i spremna je srušiti cijelu zgradu, umjesto da joj dopusti da nesmetano vlada. A ljudima koji zaista upravljaju procesima nije stalo do opstanka te vlade ni stranke na vlasti. Političari su njihovi pijuni koji ne iskazuju vlastite ambicije, nego realiziraju zadani master-plan. Ta veliki ”Vaso” koji figurira kao stranačka velesila, iako je, optuživali su ga, plagirao svoj magisterij na policijskoj školi bez akademske akreditacije, a donedavna je radio kao šofer i tjelohranitelj (i bivši poslodavac ga hvali kao čovjeka na svom mjestu). Desničarima i hercegovačkoj frakciji nije stalo da održe vlast, nego da ovladaju kompanijama i poslovima i domognu se utjecaja i pravog novca, do kojega ne mogu doći dok je na vlasti smjerni Plenković, odan briselskoj agendi. Pod Milanovićem išlo im je fantastično, što znači da im odgovara svaka druga kombinacija, čak i opozicijska u slučaju da se formira koalicija antiesablišmentskih lunatika s fundamentalističkom, proruskom i retrosocijalističkom ljevicom, ili nastane nekakva vlada narodnog spasa kojom upravlja hiperaktivna predsjednica s imageom iz prasapunice, ”Gradića Peytona”. Bilo tko, bilo što, samo ne građanska, desnocentristička, europska vlada koja zemlju drži čvrsto uklopljenu u zapadni vojni savez.
Za desničare sitnog zuba, stranačke mase u dubokoj provinciji, koje pohađaju prošteništa i u Bleiburg, nepodnošljive su regule modernog društva. Nepodnošljiva im je klima tolerancije prema manjinama, privlače ih ritualna religioznost, masovni prosvjedi i veličanje izmišljene povijesti i lažnih heroja. Ukratko, tuđe su im građanske i zapadne vrijednosti, ali to se inače potiskuje iz političkog života u rezidualnu sferu, kao u svakoj dosadašnjoj hadezeovskoj vladi, gdje je talog uvijek bio na dnu i samo je trebalo paziti da se puno ne mućka…
Takva negativna energija uvijek je postojala u HDZ-u, kao što u SDP-u uvijek možeš naći lijep broj nepopravljivih komunjare. Ljudi koji po blogovima pišu poput jedne mlade žene koja je završila Harvard, kako je Maduro suhi genij, ali mu CIA ne dopušta da stvori besklasno društvo blagostanja u venecuelanskoj džungli. No, stranka sluša svoje rukovodstvo i manje-više mu drži štangu, jer svi participiraju u blagodatima vlasti, i tako to ide dok se ne pojavi remetilački faktor, poput ovih hercegovačkih političkih zombija koji pokušavaju srušiti vlastiti režim. Napade pokreću međusobno nepovezane skupine, ali s tajmingom koji svjedoči o koordinaciji na jednoj višoj razini razmišljanja za koje Hrvati nisu sposobni.
Predsjednica napada vladu da nije zaustavila iseljavanje te poziva na sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost oko afere pronevjera savjetničkih honorara u Aferi Borg, iako zloupotrebe još nisu ustanovljene ni dokazane, a i da jesu, teško da bi takav omanji lopovluk destabilizirao vlast koja se inače bavi milijardskim krađama prilikom izgradnje infrastrukture, auto-cesta i vjetroelektrana, za što nikad nitko nije ni optužen.
Zdenka Markić i njeni agitatori s čijih usana ne silazi ciničan osmjeh kao na arhajskim kipovima, dižu rulju na ulici i po crkvama pa ih zastrašuje pričama o strahotama spolne ravnopravnosti te poziva da oduzmu prava glasa Srbima i ostalim manjinama, jer nemaju prava birati HRVATSKU vladu. Tako se pokušava delegitimizirati parlamentarna koalicija s manjinskim zastupnicima koja je strategijska rezerva Plenkovićeve vlade.
Sve novine, novinari i mediji na platnom spisku kompanija povezanih s ruskim biznisom veličaju lidere hercegovačke struje u vladi i napadaju premijera. Vodi se velika kampanja u prilog Živog zida i stranke Pametno, oko koje su se okupili Istrani i ostaci liberalnog HNS-a, pa bi trebali ojačati neku buduću lijevu koaliciju koja će preuzeti vlast kad untarstranačka desnica razori HDZ.
I najvažnije – vodi se specijalna operacija za preuzimanje SDP-a, prvo zagrebačke organizacije, a zatim i cijelog vodstva te stranke koja je financijski propala. Bandićev bivši konsiljere drži ih u dužničkom ropstvu – duguju mu milijune za Bandićevu kampanju, koju su financirali dok je još bio esdepeovac. U svakom trenutku može ih ovršiti i izbaciti na ulicu iz jedine njihove nekretnine, pa bi se ubuduće morali sastajati u parku. Ozbiljno rusko financiranje dalo bi im novo samopouzdanje.
Ako Hercegovci uspiju srušiti s vlasti HDZ, neće se stranka pocijepati na dvije struje, jer centar nije rezistentan, budući da ga sačinjavaju ljudi koji žive od dobrih plaća i unosnih položaja, pa u gladnim godinama uvijek dominaciju preuzmu zeloti, koji se hrane fanatizmom i nadaju budućem uspjehu, a osim toga, i tu će se nešto povući iz ruske kase uzajamne pomoći…
Ako padne HDZ, otvaraju se nedogledne mogućnosti za koaliranje budućeg proruskog SDP-a, koji lako preuzima antizapadnu retoriku, s vrapčanskim pokretom Živi Zid, koji otvoreno zagovara izlazak iz NATO-a i ekonomski savez s Rusijom, što je već donijelo toliko dobra europskim i dalekoazijskim državama koje su moskovski imperijalisti u prošlosti kolonizirali.
Liberalna stranka ”Pametno” je možda dovoljno glupa da im da ruku, iako je nominalno vode liberali, samo što njihove u osnovi ispravne reformske politike koje su izradili institutski ljudi u akademskim laboratorijskim uvjetima nema tko provesti u hrvatskom realnom svemiru. Lijevu opoziciju sačinjavaju još gori etatisti od onih vladinih, a deal s boljim dijelom Plenkovićeve vlade značio bi da se on prvo mora riješiti svoje hercegovačke frakcije. Ali kako će to provesti – bi li ovaj i ovakav Plenković mogao napraviti svoj Brijunski plenum?
Dvorana je još u funkciji, nalazi se u prizemlju hotela ”Istra”. U najmanju ruku, mogla bi se ondje snimiti bibisijevska politička drama, špijunski triler, u kojemu bi Plenkovića igrao Ranko Zidarić, Kolindu Ksenija Marinković, ”Vasu” Rene Bitorajac, a Nikolaja Platonoviča Patruševa (dolje) – Vladimir Maškov.
