Piše: Denis Kuljiš
Gdje si bio kao kad je pao Vukovar? Ja sam bio na prvoj liniji žurnalističke fronte, što znači u dubokoj ratnoj pozadini, ali u samom središtu događaja jer je za sve koji su tada djelovali u politici i u medijima, postojalo samo jedno pitanje – što se dogadja ondje, u Istočnoj Slavoniji, koja još nije bila prozvana Hrvatskim Podunavljem?
Na dan kad je pao Vukovar, službeni državni dnevnik objavio je na naslovnoj stranici članak pod gomemim naslovom: VUKOVAR NIJE PAO! To je zauvijek unizilo novinarsku profesiju i nanijelo joj nepopravljivu štetu. Jer svi urednici i cijeli komandni lanac koji je fabricirao laž o tome da se grad i dalje brani, iako su branitelji već bili na Ovčari, poslije su napravili blistavu karijeru u diplomaciji, politici i državnim službama. Nezavisni tjednik koji sam osnovao i vodio, objavio je istinitu vijest – da je Vukovar pao, ali pod naslovom koji je točno prikazao širu sliku: PORAZ OKLOPNE ARMIJE POD VUKOVAROM!
Iako je toga dana Vukovar doista pao, i najteži je novinarski zadatak bio da se strašna vijest objelodani, što je značilo izložiti se difamacijama za defetizam, senzacionalizam, antihrvatstvo i ratno profiterstvo, koje su nam poslije uvijek upućivali oni koji su toga dana istine odabrali da lažu za domovinu, kao da domovina ima koristi od njihovih bijednih karijerističkih kalkulacija, ono što smo donijeli u članku koji je napisao slovenski časnik, naš suradnik i vojni savjetnik HVO-a, bio je točan i toliko potreban uvid u razvoj i opći smisao događaja.
Ljudima koji su pod uzbunama u Hrvatskoj boravili u podrumima, pa i onima u Zagrebu, koji su išli u skloništa iako za to nije bilo nikakve potrebe, nego su sirene tulile da se stvori ozračje kriznog stanja i pobudi solidarnost s krajevima u kojima se zaista ratuje, bila je najpotrebnija upravo ta informacija – morali su znati što se doista događa, kakvi su izgledi za otpor i obranu od neprijatelja, u borbu u koju je u uniformi već stupio svaki deseti građanin Hrvatske. Dotle je na televiziji jedan rezervni časnik u odori kapetana bojnog broda pokazivao neke karte i čitao vijesti isisane iz prsta, o žestokim topničkim udarima na koje su branitelji ”žestoko odgovorili”… Nije imao pojma što se događa, nitko mu nije ništa govorio, bio je tu za paradu i skupljao informacije iz dnevnih novinama, gdje su sve čarke i puškaranja lokalni dopisnici prikazivali kao bitke, da pohvale svoje i dignu moral tek mobiliziranim domobranima… Pokušavao je prikazati opću sliku, iako ni njemu samome ona nije bila jasna.
Kad je pao Vukovar, svi su sa počeli sa strahom iščekivati da za dan-dva padnu Vinkovci i Osijek, te da se pohod JNA nastaviti prema Zagrebu, podržan iz Pakraca, koji su srpske snage već zauzele, a leži bliže glavnom gradu nego vukovarskoj granici na Dunavu. Os toga operativnog pravca bila je široka auto-cesta na četiri trake otvorena još 1974. godine. Američki vojni ataše predviđao je da će se Hrvatska vojska, osnovana dva mjeseca ranije, održati još najviše nekoliko tjedana. Pravaške novine i komentatori širili su alarmantne vijesti o izdaji, ulice gradova bile su pune ljudi s dugim oružjem i svakojakih paravojnih samoorganiziranih odreda (čak je i moja redakcija imala svoju), i bio je došao trenutak da se bojiš straha samoga…
Policijska rezerva koja je formirala Zenge, ušla je u sva ostala skladišta Ratne rezerve Pete vojne oblasti. Osim beogradske Prve, bila je to najjače formacije JNA, pa je osvojeno silno naoružanje, dovoljno za kompletiranje cijele armije, upravo po Pravilu službe Teritorijalne obrane. Sa spiskovima vojnih odsjeka po kojima su pozivani rezervisti i s naoružanjem što ga je sad imao na raspolaganju Glavni stožer, smješten u jednoj maloj vili na Tuškancu, počečo se dizati Hrvatsku vojsku koja je do početka studenog ustrojila 350.000 vojnika u brigadne i pukovske formacije.
Već u studenom 1991. Hrvatska je bila Država i imala je pravu vojnu silu. Ali, ona je tek bila ustrojena, nije bila operativna, nije mogla ostvariti koncentraciju niti voditi velike ofanzivne akcije i prave bitke. Da zaustavi JNA u vojnom pohodu, bila je tragična uloga opkoljenog Vukovara, koji je postao hrvatski Alamo. Ali, kao protivnika oni nisu imali viteškog generala Antonija Lopeza de Santa Anu, nego Mileta Mrkšića, ratnog zločinca, koji je skončao u Lisabonu, u tamošnjoj kaznionici, još prije tri godine, a njegov zapovjednik, posljednji načelnik Generalštaba JNA, Života Panić umro je još 2003. Generalštab je Mrkšiću dao cijelu 1. gardijsku proletersku mehaniziranu diviziju, najjaču formaciju JNA, te snage Novosadskog korpusa. S potporom zrakoplovnog korpusa s Batajnice i riječne flotile, za dva mjeseca opsade potpuno su razorili Vukovar. Ispaljeno je, navodno, više od milijun projektila promjera većeg od 20 milimetara, ubijeno na tisuće ljudi, većinom civila. Do prestanka otpora poginulo je oko 600 branitelja, ostali s popisa nestalih likvidirani su u zarobljeništvu. I napadač je imao znatne gubitke, čak je poginuo zapovjednik Novosadskog korpusa u svom komandnom oklopnom vozilu. Helikopteri su svakodnevno dovozili ranjenike u beogradsku Vojnu bolnicu, kao vjesnici poraza, poput gavranova koji su poletjeli s Kosova polja…
Oko 1800 vukovarskih branitelja bila je improvizirana formacija sastavljena od bojni koje su se samostalno borile na svojim sektorima, mjesnim zajednicama, sa štabom u lokalnom kafiću. No, zapovjedništvo nad obranom grada imao je Mile Dedaković Jastreb, lojalni potpukovnik JNA. On je bio ”plavac” iz PZO divizijuna naoružana raketama ”Dvina” iz Jastrebarskog, a njegov zamjenik postao je Branko Borković Mladi Jastreb, poručnik iz te iste jedinice. Zapovjednik sektora sa stožerom u Vinkovcima, bio je general Karlo Gorinšek. Znači, i tu je funkcionirala Država, odmah je uspostavljen hrvatski legalitet, što je bila najveća tekovina obrambenog Domovinskog rata, okaljana tek kasnije iregularnim ratovanjem u Bosni.
Branitelji Vukovara nisu imali nikakva izgleda uz takav nerazmjer snaga. Što je najgore, neprijatelj je uspio mobilizirati živu silu – dragovoljačke četničke skupine, koje su došle u pljačku, što je bio početak njihova pohoda, kad će, u ”ratu za bijelu tehniku” poharati cijelu Bosnu. Skupine ”Belih orlova”, ”Srpske dobrovoljačke garde” i ostale milicije ustrojavala je u Beogradu tajna služba Jovice Stanišića i njegova pomoćnika, zapovjednika specijalaca, Hrvata Franka Simatovića. Oni su odredima izdavali sredstva za održanje radio-veze i šifre za povezivanje s višom komandom. Neki su se poduzetni ”psi rata” opskrbljivali streljačkim naoružanjem na beogradskim pijacama, novcem koji su ulagali kriminalci u zamjenu za udio u plijenu, no većina je dobila nove ”Zastave” M-70 ravno iz vojnih skladišta.
Obrana Vukovara nije nimalo nalikovala bici kod Staljingrada – ondje je general Čujkov zapovijedao trupama, a civili su bili nevoljne žrtve, dok su u Vukovaru ratovali pretežno civili, barem nominalno ustrojeni i uvezani u legalni komandni lanac koji je vodio do demokratski izabrane vlade i predsjednika Republike.
Kad je Vukovar pao, raspala se JNA. David je iznurio Golijata, koji je pao u komu.
Iako su u Beogradu priredili svečano uruđenje odlikovanja i prekorednih unapređenja, JNA poslije bitke više nije bila sposobna za borbu, ne samo zato što je istrošila tehniku, nego zato što je izgubila samosvijest. Na bojnom polju četnici su pokazivali prezir prema oficirima. Paravojska je umjesto sredstva, postala politički gospodar, a kako je Sloba bio njihov saučesnik, kriminalizirali su režim koji više nije bio jugoslavenski, a nije još mogao postati srpski. U temelje svoje budućnosti, iskopali su tako lagum.
Manje je važan vojni aspekt istinite priče o Vukovaru – da je to bila apoteoza koncepcije Teritorijalne obrane, kao osnove građanske armije koja danas nedostaje Hrvatskoj, a ima je recimo Njemačka, gdje se normalno služi vojni rok. NATO posvuda u Europi uskladištuje oružje Ratne rezerve za slučaj da treba razviti domobranske i gerilske postrojbe. Sličan sustav postoji i u Americi, s formacijom Nacionalne Garde. Europa pak klizi prema profesionalizaciji, koja u vojsku privlači jedino kriminalce i fašiste. Oni mogu poslužiti kao specijalci – dobar je primjer general Željko Glasnović – ali od toga se materijala ne može načiniti nacionalna oružana sila, domovinska vojska, ono što se u našem ratu pokazalo kao presudan resurs.
No, bitno je nešto drugo – činjenica da važnost obrane Vukovara ljudi danas jasno osjećaju kad spontano komemoriraju tu tragediju i pale svijeće po cijeloj zemlji. Osjećajući još neku prazninu – znaju da nije sve o tome rečeno, mnogo toga još nismo shvatili… Obrana Dubrovnika također je bila epopeja – i to neispričana, jer su njeni najveći heroji, pripadnici Odreda naoružanih brodova – zatajeni, radi lokalnog političkog nadmetanja. Ali, Vukovar ima puno veći strateški i, što bi rekao Tuđman, ”usudbeni” značaj – građani koji su se ondje borili, dali su obrambenoj vojsci Države vrijeme nužno da se konsolidira. Pokušaj deblokade nedovoljnim snagama koje je Glavni stožer uspio prikupiti, nadasve među specijalcima iz Lučkog, nije mogao uspjeti, usprkos velikim žrtvama. Mile Dedaković povukao se naposlijetku po Tusovoj zapovjedi u Vinkovce da ne padne u ruke neprijatelju i omogući mu simbolički trijumf, a Branko Borković ostao je gotovo do kraja i probio se na slobodu kroz kukuruze. Kad su se vratili u Zagreb, Mile je uhapšen i prebijen u zatvoru – premlatili su ga Šuškovi tjelohranitelji iz njegova specijalnog odjela za ”mokryje djela”, koji će zatim likvidirati zapovjednike paralelne vojske, HOS-a. Dedaković je optužen za veleizdaju. Nekoga je trebalo okriviti za pad Vukovara. Tužbu je digao državni odvjetnik Željko Olujić. To treba iznova zabilježiti da ostane uklesano na internetovski cloud za vječna vremena, jer je taj oblak trajniji od piramida i nadživjet će čovječanstvo.
Na vukovarskoj komemoraciji nije bilo Tusa, nije bilo Dedakovića, a Borković nije bio u prvom redu. Nije to ni tako važno – kad se danas komemorira bitka kod Vukovara, u središtu ne trebaju biti protagonisti, nego žrtve. Pregnuća su nesavršena, savršen je samo čin žrtvovanja. Zato i treba veličati duh, prkos, otpor. To, doduše, omogućuje svim ovim paradnim likovima i lažnim ekstremistima da na grobovima izginulih Vukovaraca plešu svoj mrtvački ples, a događajima pridaju smisao koji im oni sami nisu pridavali. Oni su se samo branili te pokušavali sačuvati svoj život i živote onih oko sebe. U strašnom času, herojstvo postaje instiktivna radnja, a moralni stav glavno načelo. Mislim da bi o svemu tome trebalo s poštovanjem šutjeti, pokloniti se i suzdržati od riječi. Nijema, službena komemracija, a ne festival okasnjelog patriotizma… Uostalom, gdje si ti bio kad je pao Vukovar?
