Piše: Denis Kuljiš
Hrvati žive u lažima, ali ne u balkanskoj mitologiji, opčinjeni poviješću koja legitimira državnu politiku. Laži su ovdje naprosto dio društvenog laissez fairea, a ne ideologije koja će opravdati dalekosežne ciljeve nacionalne politike. Hrvati su utoliko Zapadnjaci. Inteligencija je sitnoburžujska, u najboljem smislu riječi – ne, dakle, kao slogan iz marksisitičke sociologije, što civiliziranoj srednjoj klasi kao postojanom, konzervativnom sloju, odriče politički legitimitet. Hrvatska intelektualna elita nije se bavila fabrikacijom državotvornih mitova, pa su njene akademske institucije, naprosto njegovale naobrazbu i učenost, umjesto da se pretvore u nacionalno proročište, što je u svakom izdanju svojih neumrlih “Misli 21. stoljeća” vapeći tražio lokalni televangelist, Branimir Bilić, i to nadasve od Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti koja će, pod drugim imenom, uskoro proslaviti 157 godina postojanja.
Politička povijest Akademije vrlo je instruktivna, kako je eruditski, stentorskim glasom, tumači Marko Grčić, redoviti profesor u zagrebačkom kafiću “Charlie” u Gajevoj ulici, gdje se u sezoni adresiraju sva sudbonosna pitanja hrvatske uljudbe.
Akademija je osnovana kao sredstvo za realizaciju austroslavenske doktrine austrougarskog imperija. Plemena slavenskog Juga Carevina je nastojala konsolidirati u kulturnu zajednicu na pravcima pohoda što ih je u protuturskim ratovima započeo princ Eugen Savojski, najveći europski vojskovođa osamnaestog stoljeća. Austro-Ugarska stvorila je srpsku državu, hrvatske suverene institucije te formirala trojedinu Bosnu. Svi su narodi na poticaj bečkih vlasti ostvarili pravo na državnu religiju, dobili pravopis, jezik i književnost, te preuzeli europski kulturni obrazac. Gaj i Vuk Karadžić kojega je u Beču instruirao Kopitar, bili su angažirani za provedbu te misije preuranjenog ostvarenja europskih integracija. Arhitekti su za Mostar i Sarajevo izmislili secesijski orijentalni stil, posvuda su podignuta kazališta, osnivani okestri… Od te civilizatorske ofenzive, nismo se ni do danas posve oporavili!
Poslije sloma Austro-Ugarske, na vlast su došli balkanski autokrati i nacionalisti, pa Jugoslavenska akademija više nikome nije bila potrebna za ostvarenje dalekosežnih političkih ciljeva. Preuzeli su je klerikalci i masoni, koji su na Zagrebu svojstven način, uz idejnu isključivost i socijalnu toleranciju nužnu jednoj malenoj sredini, vodili svoje “kulturne ratove” u atmosferi što ne pogoduje ni jednoj isključivosti, a povezana je s ispijanjem melanža u historicističkom ugođaju hotela “Palace”, dok se čitaju “Presica” i “Cirherica”, bečki “Die Presse” i “Neue Zuercher Zeitunga”, što su se ondje u svim epohama osim sadašnje, barbarske, mogli naći razapeti na tršćanim okvirima, kakve ovdje sad još možeš vidjeti jedino u Beogradu.
Nakon debakla svih prethodnih idealističkih koncepcija kojima se integracijom pokušalo dospjeti do višeg stupnja civilizacije nastupilo je, umjesto progresa, razdoblje općeg, nezaustavljivog nazadovanja. Industrijska proizvodnja na razini je iz 1990. godine, a umjesto milijun i sedam stotina tisuća hektara, u Hrvatskoj se obrađuje oko sedam stotina tisuća. Srednji sloj pao je u duhovnu, a široki slojevi u materijalnu bijedu – dotle po unutrašnjosti u Srbiji ljudi kupuju “bajat hleb”, jučerašnji kruh po dvostruko nižoj cijeni. Sa svim tim se nije lako suočiti, pa Hrvati žive s lažima, a Srbi u prošlosti.
Kad bih pokušao napisati novu verziju blistavog “Hrvatskog pnoptikuma” Josipa Horvata, našeg najvećeg novinara koji je u toj knjizi kroz pet portreta suvremenika, ne bez ironije, ali posve bez sentimentalnosti što distingvira loše pisce od dobrih, prikazao zagrebačke i hrvatske pretenzije u sudbinama likova iz prvih godina prošloga stoljeća, opisao bih trojicu modernih prevaranata koji pokrivaju upravo glavna područja života – politiku, znanost i kulturu.
Na prvom mjestu bio bi, naravno, Franjo Tuđman, osebujni doktor zadarskog sveučilišta koji je u životu pohađao sedam razreda škole – četiri pučke i dva trgovačke, gdje ga je pronašao te u SKOJ i u profesionalni partijski rad poslao Joža Manolić. Imao je Franjo još i jednu godinu poslijeratnog višeg partijskog kursa, koji se priznavao kao fakultetska sprema. Da mu opisujem kurikulum, poslužio bih se s dva prizora koja otkrivaju personu toga ključnog protagonista suvremene hrvatske stvarnosti.
Prvi je prizor njegov posjet Washingtonu kad, netom izabran za predsjednika nepriznate države u državi, u pratnji Gojka Šuška i glavnog savjetnika Slavena Letice, stiže u Ameriku da dobije podršku za ostvarenje hrvatske samostalnosti.
Gojko Šušak unajmljuje dugu američku limuzinu pa svi polaze u pohod na Kapitol, k Bobu Doleu, republikanskom desničaru koji podupire sve antikomuniste u Istočnoj Europi. Vezu su uhvatili preko Mire, Doleove šefice kabineta hrvatskog podrijetla. Uznemirena, objašnjava im da se takvim automobilima po Americi voze samo svodnici i mladenci. U trećerazrednom hotelu “Du Pont Cercle” gdje se delegacija smjestila, nastaje svađa oko nekih novaca koje im je dao Ilija Letica, milijarder blizak “Bushu ćaći”, inače teški reakcionar, povezan s norvalskim centrom u Kanadi, gdje sjedi fra Ljubo Krasić, suosnivač HIŠAK-a, Hrvatskih emigrantskih škola Amerike i Kanade. Tu čuvenu ustanovu emigrantske uljudbe formirali su još sedamdesetih godina Vice Vukojević i Ćiro Grubišić, pa slali emigrantsku literaturu ne iz Amerike u Hrvatsku, nego iz Hrvatske u Ameriku, JAT-om, i to s popustom za tiskanice. Preko Krasića i Grubišića, te njegova rođaka Miroslava Kutle, spojit će se se sudbonosno Tuđman i Šušak, neopjevani Dioskuri hrvatske tranzicije.
Tuđman pokušava prodrijeti u Bijelu kuću, ali ondje ga ne primaju, nego ća ga na pola sata, u svom kabinetu u West Wingu, zgradi preko puta, neprijazno dočekati i prorešetati general Brent Scowcroft, savjetnik za nacionalnu sigurnost, koji odmah kaže da od nezavisnosti ne može biti ništa, jer Amerika podupire jedino Antu Markovića i njegovu vladu. Scowcroft pripada kisindžerovcima koji već godinama kuhaju po Beogradu kako bi Jugoslaviju, mirnim putem, preveli u kapitalizam pod nekim jakim čovjekom, recimo Miloševićem, direktorom “Beobanke” kojemu su osigurali dolarski kredit za projekt “Yugo America”. No, od Slobe, kao ni od Ante, ne možeš napraviti Mubaraka, što ih, međutim, neće dovesti u iskušenje da podupru žicara koji im se sa starom rentiranom limuzinom nacrtao na vrata pa predstavio kao miropomazani povijesni vođa jednog od balkanskih plemena.
Da bi se prikrio debakl neuspjele turneje, Letica po povratku pušta u novine fotomontažu – sliku snimljenu prilikom posjeta profesoru Bancu na Yaleu. Bančeva je glava odšarafljena pa zamijenjena Bušovom i Marinko Božić to objavljuje u “Slobodnom tjedniku” kao senzaciju: Tuđman se privatno sastao s američkim predsjednikom! Tome vjeruju svi novokomponirani Hrvati i Veljko Kadijević, dok su ostali skeptični, jer je Letice tu podvalu uspješno raskrinkao u “Globusu”, da mu savjest bude mirna, a on sam u središtu svih zamešateljstava…
Druga je epizoda Tuđmanov odlazak u Lugano, gdje mu je neki prevarant za petsto maraka dodijelio počasni doktorat. Na početku televizijskog “Dnevnika” prikazuje se snimak Tuđmana u togi, s akademskom kapom, čija mu kićanka, poput muholovke, pada na lice i pojačava svojstveni facijalis urokljivog prznice. U posthumnoj aferi doznat ćemo da je tip koji je Tuđmanu podijelio doktorat besprizorni talijanski besposličar, hrvatski počasni konzul naposlijetku osuđen zbog pedofilije. No, u onom času, javnost će se nahraniti pouzdanjem: predsjednika Tuđmana prihvaćaju američka politika i europska kulturna javnost! Naravno, to su samo dva detalja freske koju bi trebalo naslikati u hrvatskoj Sikstini da se predoče postupci i svojstva svih tih periodskih hohštaplera, mitomana obdarenih nevjerojatnom ambicijom i invencijom – svaki je kadar da naonovo izumi sam sebe i sve oko sebe, pas je tako i Tuđman na neko vrijeme očuvao oko sebe provizorij jedne operetne samovlasti, koja se prvo pretvorila u karikaturu, zatim u farsu i naposlijetku završila tragičnim osvještenjem… ali samo privremeno, jer ubrzo će se svi vratiti tom očinskom liku čije ime nosi većina trgova u zemlji.
Lik broj dva, lokalni učenjački prevarant Ivan Supek, podjednako je spektakularna pojava, ali njegova priča nije široko poznata. Sve što se zna i uzima sasvim zaozbiljno kao neporecive činjenice iz njegove biografije, zapravo su izmišljotina koje je plasirao, najvećim dijelom u literarnoj, dramskoj formi, napisavši dramu “Heretik” gdje se sam pojavljuje kao junak, suvremena inkarnacija Antuna de Dominisa, splitskog biskupa i primasa hrvatske crkve, vodećeg teologa i fizičara svoga doba, koji se odmetnuo od pape i prešao na protestantizam. Supek je uspio plasirati priču da je doktorirao kod Wernera Heisenberga u Leipzigu, iako je onamo došao kao maturant jezične gimnazije u Zagrebu, pa pošto nije uspio dati prvu godinu na Bečkom univerzitetu, dospio je nekim čudnim vezama k tome ocu kvantne fizike koji je jednom tjedno kod kuće održavao čajnake na kojima se razgovaralo o općim temama. Poslije toga “doktorata” studirao je, tvrdi Supek, u Berlinu, i to sociologiju i fiziku, pa diplomirao radom o električnom otporu, čime se ni prije ni poslije nije nikad bavio! No, kasnije je ozbiljnio izjavljivao da je on jedan od pionira na području supravodljivosti! Još 1941. uhapsio ga je Gestapo, a on će poslije tvrditi – kao kumunista, iako o njegovim partijskim vezama nitko nikad nije ništo čuo, osim od njega samoga. Bez dokumenata vraća se zatim u Zagreb, u društvu nekih njemačkih oficira s kojima se, kako piše, “putem sprijateljio”. Zatim dvije godine koje su ostale nepoznanica, da bi 1944. došao u Topusko gdje ga Moša Pijade otvoreno sumnjiči kao gestapovskog špijuna. Supek to u svojim memoarskim zapisima, fragmentima pomiješanim s neizdrživo banalnim esejizmom, pripisuje idejnoj netrpeljivosti prema njegovu socijalističkom demokratskom usmjerenju kozmopolitskog pacifista i humanista.
Tu je i njegova centralna izmišljotina, koja je najšire prihvaćana, o tome kako ga je Ranković htio natjerati da proizvede atomsku bombu! U stvari, za nuklearnu energiju bio je u Jugoslavi zadužen Pavle Savić, pariški asistent nobelovke Irene Jolito Curie i Titov šifrant u doba rata, koji je osnovao institut u Vinči i ondje pokrenuo atomski reaktor, dok si od Supeka mogao naručiti samo kakvu papirnatu la bombe surprise ili biografsku patku za novine!
Poslije rata, Supek se zapravo bavi popularizacijom fizike i diletantskom književnošću – objavio je na tucete groznih drama te ni jedan znanstveni rad. Osniva različite državne i međunarodne ustanove za fundamentalna istraživanja, filozofiju znanosti, pacifizam i nuklearno razoružanje, što se sigurno nije moglo raditi bez pripomoći države, kao čista propaganda. Kad je 1971. zamalo stradao kao rektor Zagrebačkog sveučilišta na kojemu su izbili studentski nemiri, predložio je Tita za Nobelovu nagradu za mir, pa je udaljen na ugodan položaj direktora dubrovačkog Interuniverzitetskog centra. Kod iduće promjene vlasti izabran je za predsjednika Akademije na Tuđmanovu inicijativu, pa joj mijenja ime u HAZU i Franju prima kao redovnoga člana u Razred za povijest. Dva prevaranta divno su se slagali, dok Supek nije nakanio izaći na predsjedničke izbore, u čemu naposlijetku samo čudom nije uspio, s obzirom na hrvatsku postojanu lakovjernost…
Uzoriti kultur-brefer u ovoj trijadi je Ante Topić Mimara, Sanaderov praujak, čudan, neškolovan momak koji se potucao po svijetu, bavio pokućarenjem, trgovinom antikviteta i falsificiranjem umjetničkih djela, a svoju nišu napokon je našao kad je hitlerovska okupacijska vlast u doba rata stala plijeniti europsko umjetničko blago iz muzejskih zbirki i kolekcija bogatih Židova. Mimara je radio za Goeringa i poslije rata zgrabila ga je Udba. Da se spasi, obećao je da će im predati riznicu iz Ali Babine pećine, rudnika soli u koje su koncem rata evakuirana umjetnička djela i skupocjeni artefakti. Pod američkom upravom, tu je djelovala administracija koja se bavila obradom zahtjeva za povrat što su ih slale vlade i muzeji. Mimara je našao Njemicu koja mu je pomogla da identificiraju djela u fundusu koja nitko ne traži, jer su bivši vlasnici, Židovi, ne4stali ili su likvidirani u logorima. Zato je ”Zbirka Mimara” tako heterogena, kao da je iskrcana s gusarskog jedrenjaka koji je pristao u Tortugi.
Jugoslavenske vlasti izdale su mu odgovarajuće papire i s diplomatskim pasošem koji je od njih dobio, on je blago preuzeo i otpremio ga, ali ne u Beograd, nego u Casablancu! No i tamo dosegla ga je duga ruka Udbe. Na kraju, pristao je da sve vrati u muzej koji će se sagraditi u Zagrebu, u zamjenu za bogatu apanažu koja će se isplaćivati njemu i njegovoj ženi, onoj Njemici koja mu je pomogla da pothvat realizira (Mimara je, inače, bio gej).
Tako je u Zagrebu otvoren Mimarin muzej, no pravo porijeklo zbirke osvijetlio je Thomas Hoving (1931 – 2009), direktor njujorškog Metropolitan muzeja, čuveni povjesničar umjetnosti i pisac koji je u knjizi “King of the Confessors” (1981.) opisao kako je od Mimare šezdesetih godina kupovao St. Edmunds Cross, jedinstven oltarski križ iz 12. stoljeća izrađen od narvalske kljove, za 600 tisuća dolara. Za britansko kulturno nasljeđe, to je predmet poput Bašćanske ploče!
Mimara je sam bio kustos svoga muzeja i davao je atribucije djelima, pa je vodeći hrvatski kunstkistoričar, profesor Radovan Ivančević, prilikom otvorenja što ga je Mimara dopustio tek poslije svoje smrti, tu ustanovu opisao kao “Louvre falsifikata”!
Iza svih ovih potvara i genijalnih prevarantskih šema trojice ugursuza, ne vidim, ipak, neku veliku zavjeru – te su hrvatske laži bezopasne na duži rok, kao i sve neosnovane pretenzije, jedino što stvaraju klimu deluzija, u kojima je teško održati svaku istinsku reputacija, pa ljudi nisu motivirani da se istaknu čestitošću i predanošću istinskim ljudskim i građanskim vrijednostima. Počinje toleriranjem laži, zatim se s lažima familijariziramo i naposlijetku živimo s njima u suživotu, a one nam postaju drage i bliske, kao dio zamjenskog identiteta. Nema, uostalom, smisla napadati tuđu lažnu reputaciju, da nas ne bi same propitivali, pošto smo osuđeni na zajedništvo života u ovoj maloj, nekulturnoj kulturnoj sredini. No, trag laži postojano ostavljamo čak i na drugim kontinentima. Recimo, silan skandal izazvao je Stipe Mesić jer je u Kini otvorio muzej Marca Pola. Polo je, kao što zna svako dijete, rođen u Korčuli, pa kad onamo odeš, pokažu ti njegovu rodnu kuću. Na otoku se održava festival Marca Pola, najveći “Jadrolinijin” broj zove se po istome Polu, ali kao našem sincu Marku, a ne Marcu, dok se istraživanju njegova lika i djela bavi dokumentarna serija Hrvatske televizije, koja je uspjela doseći idealnu supravodljivost kod prijenosa svake domoljubne izmišljotine.
Autor knjige “Il Milione”, prvog svjetskog bestselera, Venecijanac Marco Polo zapravo nema nikakve veze s Korčulom i Hrvatima. Otok su dvjesta godina prije njegova rođenja počeli nastavati Neretljani iz Paganije, a od Bizanta, koji je uživao nominalni suverenitet, preuzeo ga je dalmatinski providur, zatim osvojila braća Stevana Nemanje, pa Dubrovčani, da bi ga naposlijetku papa dao krčkim Šubićima, dakle mađarskoj kruni i Genovi, od koje su ga oteli Venecijanci, pa osnovali utvrdu Curzola. Pritom je, u pomorskoj bici, zarobljen kapetan venecijanske galije Marco Polo. U zatočeništvu u Genovi napisao je čuveno izvješće o svojim pustolovinama u Kini, koje moderna historiografija oprezno tretira kao priču iz duge ruke, tek nešto pouzdaniji izvor od amazonskih putopisa Željka Malnara.
Od Kineza se ne može očekivati da razliku jedne od drugih gai-jina; blijedi nosonje svi su im isti i kad tvrde da pripadaju posve različitim kulturama, iako žive u državama manjim od normalne kineske mjesne zajednice. Ne mogu se Kinezi uživjeti ni u činjenicu da lik poput Stipe Mesića ne mora biti konfučijevska epitoma uzvišena vladara. Ne znaju, uostalom, za hrvatsku podložnost potvorama, njihov nizak prag imuniteta za praznovjerja i svakovrsne mistifikacije, koje populaciju zahvaćaju kao kokošja gripa kinesku perad. Pa gdje bi drugdje jedna usputna izmišljotina poprimila tako kultni status, kao priča o kravati – zamalo temelju hrvatskog identiteta?
Lički krajišnici, martolozi koji su se povlačili s europskim vojskama u doba Tridesetogodišnjeg rata, dospjeli su kao dragonerija u francusku vojsku poslije poraza habsburških Španjolaca u Flandriji u bici kod Rocroija. Poslije toga su en masse prešli pod francuski stijeg kao neka prvotna “legija stranaca”, a zatim, onako ognjeviti u boju, čak su uvršteni u Gardijski korpus kao 8. gardijska pukovnija (Royal Crvattes, znači, Kraljevski Hrvati). Ti su kraljevski Hrvati bili su većinom ili znatnim dijelom Srbi iz Vojne krajine, koji su se odijevali u seljački kaput (koporan) od hladno valjane vune, što su ga nosili na golo tijelo (od istog materijala načinjen je austrijski loden). Kako nisu imali košulje, a grub materijal grebe oko vrata, vezivali su marame, što je ubrzo ušlo u oficirsku i zatim u dvorsku modu. Tako je nastao hrvatski modni accesoir po imenu kravata. No ta istina žulja kao grub vojnički šinjel, pa ju je oportuno pretvoriti u jednu bezazlenu laž, još jednu od svih naših više ili manje škodljivih laži, s kojima se moraš naučiti živjeti kao stanovnik ove naše malešne domovine, ne želiš li da te tretiraju kao izroda ili luđaka…