Piše: Denis Kuljiš
Kolaps ”Uljanika” iznio je na vidjelo sva najgora svojstva hrvatske vladajuće klase. ”Vladajuća klasa” su po Marxu ”vlasnici sredstava za proizvodnju”, odnosno imovine, kapitala, a kako je Hrvatskoj na snazi etatistički kapitalizam i država upravlja izravno svim velikim ”javnim” poduzećima, praktično trećinom ekonomije, te preko poreza i ostalih podavanja raspolaže s dvije trećine novca u opticaju, jasno proizlazi da su hrvatski kapitalisti zapravo državni činovnici, od ministara naniže. Tzv. poduzetnici su, što bi Srbi rekli, ”sitna boranija”.
Na vlasti imamo vladajuću klasu hadezeovaca, kontraklasu esdepeovaca i neke manje interesne skupine koje gledaju kako da se udjenu u ovu ili onu vlast. Kako su se, dakle, vlasnici Hrvatske pokazali u presudnim trenucima brodogradilišne krize, koja je s ”Uljanikom” dostigla vrhunac, ali još nije ni blizu kraju?
Kriza je eksplodirala kad je usprkos golemim novčanim poklonima uplaćenim pod izlikom ”garancija za brodove” u brodogradilištu odjednom ponestalo para za plaće, pa su počeli štrajkovi, hodnje po Puli i svakovečernji televizijski intervjui s ista dva radnika koji bi za dnevnike ponavljali da je ”ponestalo radničkog strpljenja” te pitali što vlada čeka da im pošalje novac, iako su oni sami vlasnici brodogradilišta, a vlada manjinski partner koja čak nema kontrolni paket od 25 posto plus 1 dionicu koliko ti je potrebno da blokiraš neprihvatljive strateške odluke.
Da je u vladi bila potpredsjednica Martina Dalić, krizu bi vjerojatno razriješila munjevito, kao u ”Agrokoru” – za nekoliko dana bila bi donesena odluka i nesmiljeno provedena. ”Uljanik” bi odmah otišao u stečaj, uz spasavanje onoga što se spasiti može. Tu je jedan brod na navozu koji je skoro gotov pa na njemu rade samo kooperanti, a vlada jamči za njegovo dovršenje. Također, ”Treći maj” je bez razloga ”utopljen” u ”Uljanik”, čija je uprava pokrala stotine milijuna državnog novca usmjerenog u riječki škver. ”Treći maj” može najnormalnije funkcionirati ako s grbačke skine protagoniste pulskog privredno-političkog udruženog zločinačkog pothvata. Tu je još i ”Adriadizel”, karlovačka firma u kojoj većinu drže ”Uljanik” i ministar Goran Marić, naime državni portfelj, ali je tvrtka ipak prepuštena simpatičnom ruskom poduzetniku Končaru. ”Uljanik” joj je štoviše prioritetno slao novac i u trenucima kad ga više nije imao za plaće vlastitih radnika… Zašto? Čini se nelogično, ali je logično ako se uzme u obzir arhitektura odnosa u Puli – ipak je g. Nino Jakovčić, povijesni vođa istarskog vladajućeg IDS-a, istodobno bio zaposlenik tog ruskog biznismena, kojega u Finskoj sumnjiče kao kremaljskog eksponenta nelegalnih ruskih interesa u Europi.
Jakovčić je od Končara primao pet tisuća eura mjesečno, pa je valjda od njega i potekla ideja da toga oligarha za kojega je radio uključe kao ”strateškog partnera” u spasavanje ”Uljanika”. Vlada je mjesecima razmatrala prijedloge što su joj ih slali ruski poslovnjak i direktor ”Uljanika”, Gianni Rossanda (sad je u hapsu). Tek nakon dugotrajnog premišljanja u vladi su došli do zaključka da Končar nema novaca, ili ih ne namjerava uložiti u brodogradilište, ali je spreman preuzeti terene na kojemu ono leži pa tu graditi turističke i stambene objekte, pod uvjetom da mu Vlada za to da novac. Kad se ovako ukratko objasni, prijedlog zvuči kao vic, ali je ministar gospodarstva Darko Horvat, dugo oko njega zdvajao. Mnogi su skloni Horvata podcijeniti, jer je činovnički kadar preuzet iz HEP-a, ali ako i nije poduzetnički lumen, ne čini se opet dovoljno glup da u tu kombinaciju ozbiljno povjeruje – ne, njegov je politički zadatak bio da ta vrata ostavi otvorenima, dok Plenković važe političku korist i štetu od stečaja ”Uljanika”. Plenković, naime, svaku ekonomsku krizu rješava kao političku – gleda hoće li rješenje oslabiti njegovu vladu i stranku. U drugom je planu je li ono oportuno za hrvatsko gospodarstvo i društvo, osigurava li perspektivu, ili zemlju osuđuje na stagnaciju i posljednje mjesto među tranzicijskim zemljama Istočne Europe.
Plenković se nikad nije ni gradio da ima drukčije prioritete – već na početku mandata naglasio je da mu je glavni cilj ”stabilnost”, a ne razvoj. Razvoj zahtijeva ”nestabilnost”, barem neki parametri moraju se mijenjati, i to uvijek sadrži politički rizik, a Andrej je lik koji nikad ne riskira, vlast uspješno konsolidira, raspodjeljuje moć i utjecaj, a to u hrvatskim uvjetima znači novac, na niže razine stranačke hijerarhije. Krizna stanja percipira tek kad zaprijete opstanku njegova političkog poduzeća.
U Istri na kocki je bio kredibilitet vlade, dok glasači ionako nisu njegovi – HDZ tu ne može puno dobiti. Najlakše bi bilo da se mogao domisliti neki projekt ”restrukturiranja” i konsolidacije, pa time poniziti IDS i SDP koji ondje desetljećima vladaju. No s Končarom se to nikako nije moglo ostvariti. Koliko su bili dešperatni, vidi se po tome što su pokušali istu kombinaciju i s ”Brodsplitom”, što je slična mustra, ali kad ni to nije uspjelo, odustali su. U međuvremenu Zdravko Marić im je ispostavio račun i objasnio da bi taj vic koštao više od milijardu eura. Tih novaca Hrvatska nema, a dok je kriza trajala, svima je malo po malo svanulo da u Puli uopće nema rezona za brodogradnju, jer ondje nikad nisu proizveli brod bez gubitaka, koje je ranije plaćala jugoslavenska, a poslije hrvatska država, samo što je to naposlijetku postalo nemoguće s ulaskom u Europsku uniju, gdje se ne dopušta subvencioniranje propalih industrija na račun poreskih obveznika.
Stečaj je ostao jedini izlaz. Vlada je oklijevala da ga proglasi, prepustila je to sudovima. Osim toga, shvatili su, a možda im je to objasnio Čačić, kojemu su stvari manje-više jasne, da će oba škvera, i pulski i riječki, i poslije stečaja nastaviti s aktivnostima. U Puli će stečajna uprava dovršiti nezavršen brod, a u Rijeci posao će se normalno nastaviti, bez obzira na formu, jer se to brodogradilište može utjerati u normalne granice, čim prestane samoupravljački teror i političko sufliranje lokalnih esdepeovaca. Osovi li se pak ”Treći maj” i makar u najmanjoj mjeri profunkcionira, bit će to finalni udarac za SDP u gradu Rijeci i u riječkoj županiji. Ionako su komunjare ondje na samom rubu, održavaju se u obje skupštine nekim kilavim koalicijama i ako brodogradnja opstane, dok je je već počela realizacija lučkog terminala i priključne auto-ceste (a možda će se ugovoriti i nova željeznička pruga do Zagreba i Budimpešte europskim novcem, što je dosta izgledno), riječki esdepeovci mogu se pozdraviti sa svojom enklavom koja se održala duže od režima na Kubi, gdje je prije mjesec dana napokon ustavno uveden kapitalizam (o čemu se uopće ne piše u našim novinama, a najmanje u ”Novom listu”).
Nema sumnje da je ovu kalkulaciju Plenković prošao u svom mentalnom kompjuteru, koji kao glavna procesna jedinica upravlja svim ostalim njegovim funkcijama, pa ponekad izgleda kao bezvoljna lutka, jer je lišen svake strasti, osim sujete.
U svemu, Plenković je na kraju ipak apsolvirao postavljeni zadatak i nije donio pogrešnu odluku. Možda nije ni mogao, jer vlada ipak funkcionira u racionalnim, a ne u ideološkim okvirima, i drži se opće briselske agende, što je ključ njegova dosadašnjeg političkog uspjeha. Kad je preuzimao vlast, svi su ga doglavnici u stranci potcjenjivali, jer su ga smatrali ga ”neautentičnim”, ne shvaćajući kako je vrijeme autentičnih, slikovitih vođa u zemlji koja je ušla u Europsku uniju zauvijek prošlo. Mogu oni zaposjesti Liku, ili neki grad, ali u svakoj stožernoj stranci koja ima ozbilje ambicije da vlada, na prvom je mjestu pozicioniranje prema Bruxellesu, a na drugom, pozicioniranje prema širokoj matici birača, znači najbrojnijoj populaciji u centru političkog tijela. Sve drugo je luzerska kombinatorika, i ne vodi nikamo, na duži ili na kraći rok.
Kad je postalo jasno da je stečaj ”Uljanika” neizbježan, istarska endemska stranka IDS digla se na noge. Usljedile su manične optužbe protiv centralne vlasti –”guranje ‘Uljanika’ u stečaj ekonomski je udar na Istru”, proglasio je njen predsjednik, i to je bio tek početak kampanje koja će eskalirati pa nesumnjivo dovesti do neke vrste secesionističkog pokreta, radikalizacija autonomizma, budući da Istrijani drže kako su u brodogradnji, kao i u svemu ostalome, superiorni običnim Hrvatima, što dokazuju stanjem svoje (turističke) ekonomije. U ovome posljednjem su nesumnjivo superiorni, ali ”Uljanik” su u propast gurnuli sami, doduše uz veliku pomoć Slavka Linića, odnosno riječkog i nacionalnog SDP-a.
Kako je uopće započela propast ”Uljanika”?
U socijalizmu brodogradilišta su služila za popravljanje devizne bilance. Brodovi su se gradili po cjenama većim od onih koja se postižu na svjetskom tržištu, ali je razliku na različite načine pokrivala država, koja je morala subvencionirati izvoz, da omogući uvoz. Dio izvoza s navoza je išao i na klirinška (istočna) tržišta, gdje se nije zauzvrat mogao dobiti novac, nego strateške sirovine (sovjetska nafta i rijetki metali), koje su ”Astra” i ”Inex”, reeksporteri, prodavali uz veliki profit na zapadna tržišta. Sve je to skupa imalo makorekonomsku logiku i omogućavalo industrijalizaciju te opću zaposlenost na malim plaćama od tipično 100 eura mjesečno. No, pad Berlinskog zida i konvertibilnost kune (vezivanje uz tečaj marke, odnosno eura) srušio je cijelu konstrukciju. Od toga časa brodogradilišta postaju gubitaši. Umjesto da ih zatvore, kao što je to predlagao Chris Cviić, engleski član HSLS-a koalicionoj Račanovoj vladi, objašnjavajući da su se na to odlučili i u Britaniji, recimo u Glasgowu, gdje su ”izmislili” brodove, naše političke elite, koje nisu htjele riskirati liberalna rješenja i primijeniti zdravi tačerizam, odabrale su da u sva brodogradilišta ulijevaju novac, pa su do danas ondje uložili otprilike 35 milijardi kuna s povratom – nula. Niti jedno to brodogradilište u državnim rukama ili očuvano državnim subvencijama, ne može opstati, dok privatna odlično posluju, ali su se prilagodila realnom ambijentu i postala male firme.
”Uljanik” je privatiziran još 1992. prodajom dionica radnicima – otkupljivali su ih uz popust od 20 do 50 posto (prema godinama staža), s otplatom na 20 godina, a još im je plaća povećana za 20 njemačkih maraka po zaposleniku, da ih to ne opterećuje. U doba Tuđmanovih vlada, brodogradilišta su se održavala, ali su se pomalo gasila, jer nikome do njih nije bilo stalo. Sve se promijenilo s dolaskom Račana na vlast. Prvo, trebalo je dići Rijeku – ondje je uložen prvi veliki novac u remontni škver ”Viktor Lenac” koji je preuzeo najbliži pajtos zamjenika premijera, Slavka Linića, vladin povjerenik za brodogradnju Damir Vrhovnik. Drugi ključni deal napravljen je u Puli. U Puli je SDP do tada krvavo ratovao s IDS-om optužujući ga da je ”istarski HDZ”, majka sve korupcije, a onda se, odjednom, pojavio Linić i objasnio da treba obustaviti paljbu jer se s IDS-om ide u koaliciju. Tako je uprava ”Uljanika” dobila politički kišobran. Ondje je upravljao Karlo Radolović – direktor od 1980. do 2006. godine. Od dolaska račanovaca na vlast do sadašnjeg kolapsa ”Uljanik” je povećao broj zaposlenih skoro tri puta. Još 2003. godine imao je 2000 radnika, a na vrhuncu (krize) bilo ih je – četiri tisuće!
Radolović i njegovi direktori izumili su perpetuum mobile. Sva brodogradilišta stalno su se žalila vladi da nemaju dovoljno posla zbog ”recesije na svjetskom tržištu”, ”pada vozarina” i ”opće krize svjetske flote”, što je otprilike kao kad se muškarci izgovaraju da im erekcija slabi zbog globalnog zatopljenja. No, Karlo se nije žalio – kako nije bilo narudžbi za brodove, sam ih je od sebe naručivao! Osnovana je tvrtka-kći ”Uljanik Plovidba”, koja je naručila par milijardi kuna vrijedne brodove i sama ih stavila u eksploataciju. Kako su ”Uljaniku” plaćali te brodove? Lijepo – davali su škveru svoje dionice, manjinski udio, s kojima sad mogu obrisati stražnjicu… Kakvi majstori!
Tako se godinama mogla širiti priča da sva brodogradilišta u Hrvatskoj propadaju, a jedino Istrani, koji su pametniji od običnih Hrvata, s njima uspješno gospodare.
No, Radolović je, shvativši da to neće ići vječno, na vrijeme otišao, a onda i ostali njegovi pomoćnici. Zatim je ”Uljanik” posve privatiziran – na zahtjev uprave, Milanovićeva i Čačićeva vlada prodala im je 2013. većinski udio ne zadržavši ni kontrolni paket, te dala kao oproštajni dar 100 milijuna eura, tobož kao naknadu za pomorsko dobro koje je (protuzakonito) bilo upisano u kapital tvrtke. Kao privatna firma, ”Uljanik” je zatim svoju tvrtku-kći, ”Plovidbu”, prepustio direktorima, a oni su za svaki slučaj brodove kojima je raspolagala založili u nizozemskim ofšor-kompanijama i na njih digli velike kredite, tako da više ništa ne vrijede, a novac je ishlapio, jer je prešao u drugo agregatno stanje. Direktor ”Plovidbe” je uhapšen, ali bit će ga teško osuditi – ta je pretvorba provedena po svim pravilima tranzicijskog isisavanja državnog kapitala na otoke s palmama, gdje uvijek vlada ljeto. Zaista, istarski poslovni i politički gremij, esdepeovci koji su u Puli radili s endemskim ideesovcima nisu ništa bolji od najgorih hadezeovaca u drtugim hrvatskim provincijskim gnijezdima!
Što je o kolapsu ”Uljanika” rekao Bernardić? On se pomalo rješava tvrdokornih milanovićevaca, stranačkih korifeja, ljudi koji su nanijeli toliku štetu hrvatskoj ekonomiji i pritom se sami umjereno okoristili? Naravno, napada HDZ, jer mora. Ali nije napao vladu zbog stečaja, nego zato što je predugo oklijevala s odlukom, pa je pritom nepotrebno izgubljen velik novac. Nova retorika pokazuje kako je shvatio tko mu je neprijatelj u Istri. Njegovu glasovi su kod IDS-a, a mogli bi kompenzirati neizbježni gubitak u Rijeci gdje ih u istoj, 8. izbornoj jedinici, gube Komadina i Obersnel. Zato ne propušta napomenuti da je i lokalna vlast odgovorna za ”Uljanik”, a u Puli ionako svi znaju kako stvari stoje, i tko vuče konce, ali problem je što je SDP sam devastirao svoju istarsku političku bazu – polovicu je ljudi otjerao Linić, a drugu polovicu Milanović…
Što su pak o ”Uljaniku” govorili drugi politički protagonisti?
Bandić je rekao – stečaj, to je već odlučeno, vjerujte mi, bez obzira što kažu ministri… Mogao je sebi priuštiti iskrenost jer ne riskira da ga optuže kao klerofašističkog reakcionara kojem smeta otvorena, napredna i bogata Istra. Svi znaju da je njemu ideologija na zadnjem, a interes na prvom mjestu. Trčao je za Račanom, pa s velikom svijećom u Međugorje, a sad trči za Plenkovićem – maratonac!
Iz stranke Dalije Orešković nisu se oglašavali o ovom prijelomnom pitanju. Istupao je njen europski šampion, Bojan Glavašević, ali on je preokupiran puno važnijim temama, globalnim zatopljenjem, a otkrio je i novi oblik izrabljivanja o kojemu nisu sanjali ni Marx i Engels kad su govorili o eksploataciji čovjeka po čovjeku. Ovaj njihov novi kumpanjo otkrio je pak eksploataciju – ”čovjeka po robotu”. Zato želi ”oporezovati robote”, a istodobno započeti trgovinski rat s Amerikom i Kinom. Te su velesile dobile opasnog protivnika. Lika koji je s mjesta asistenta lingvistike na Filozofskom fakultetu došao na položaj pomoćnika ministra branitelja za pravne poslove u Milanovićevoj vladi, kao ogledni primjer političkog kadroviranja nekompetentnih, nekvalificiranih ljudi na važne državne funkcije.
Kako je sa svim ostalim Zokijevim ljudima propao u SDP-u, a premlad je da se preparkira u Bandićev saborski Zagreb-parking i ondje čeka smiraj, Glavašević je našao priliku u start-up stranci kojoj se insinuirao kao mlad i navodno pametan ljevičar. Računa se da će Bernardiću oteti glasove. No, već u prvom ”programskom” intervjuu izgovorio je toliko zabavnih nebuloza, da će se to još mjesecima prepričavati po medijima. Istodobno, pokazalo se da je Dalija, bez obzira na određenu karizmu i činjenicu da ono što govori zvuči u osnovi ispravno, lišena talenta za građenje stranke i vođenje stranačke politike. Uzela je Glavaševića, iako je izjavljivala da neće preuzimati zastupnike izabrane u Sabor na drugim listama, jer je to prevara birača. To će nepovoljno utjecati na izborni rejting START-a. Dalijin izlazak na predsjedničke izbore (na platformi pravednosti, uređenog pravosuđa i antikorupcije) bit će stoga vjerojatno krajnji doseg njenog političkog angažmana. Tko misli da se u politici, hrvatskoj, a i svakoj drugoj, može uspjeti bez partitokratskih vještina, jako se vara. Zato Plenković i Bernardić opstaju, s ”Uljanikom” i usprkos njemu, kao i IDS, a Dalija s Glavaševićem mora neizbježno propasti…