Piše: Denis Kuljiš
Zašto se o svakoj obljetnici pokreću temeljna pitanja o Srebrenici i Oluji, o Domovinskom i balkanskim ratovima 1991-1999? Zato što još nije stvoren ni narativ Sutjeske i Bleiburga. Zato što nismo imali i nemamo Corneliusa Ryana…
500. SS-Falschirmjaeger ukrcava se u Kraljevu 25. maja 1944.
I.
Tko je formirao naš pogled na Drugi svjetski rat? Irski novinar Cornelius Ryan. Naravno, tu je riječ o europskom ratištu i sukobu velikih sila, a ne o onome što se događalo u Jugoslaviji, na puno manjem prostoru, gdje se, zapravo, sagledano iz opće perspektive, vodio jedan ”specijalni rat”, ujedno ”proxy war”, ”posredovani rat” velikih, koji su utjecali ne samo slanjem okupacijskih i intervencijskih armija, nego i logistički i politički… Nije čudo onda što su svi glavni akteri tu bili – profesionalni obavještajci.
Njemački ”zapovijedajući general” u Zagrebu, nadređen svoj njemačkoj vojsci na okupiranom sjeveru Kraljevine, bio je šef austro-ugarske obavještajne službe u Prvom svjetskom ratu, Edmund Glaese von Horstenau. Zato je NDH proglasio penzionirani potpukovnik Slavko Kvaternik, njegov prijatelj, obavještajni oficir u štabu drinske vojske generala Potioreka.
Jugoslavensku kraljevsku vladu u emigraciji predstavljao je na terenu odlikovani pukovnik Draža Mihailović, solunski junak, od 1940. na čelu Vojne obavještajne službe.
Talijanski general Mario Roatta bio je 1934. šef SIM-a, talijanske vojne obavještajne službe, a zatim zapovjednik talijanskih trupa što su se u Španjolskoj borile za Franca. Od 1942. zapovijeda najvećom vojnom formacijom u okupiranoj Jugoslaviji. Njegova 2. armija je, naime, nakon aprilskog pohoda postala zapovjedništvo grupe armija SUPERSLODA (Vrhovna vojna uprava Slovenija–Dalmacija).
Glavni će mu protivnik na Balkanu biti komunistički partizani čiji je zapovjednik Tito za vrijeme Španjolskog građanskog rata kao orgsekretar i „asset“ NKVD-a bio odgovoran za „španjolsku vezu“, slanje komunističkih dobrovoljaca i, prema navodima kompetentnih istraživača, komesar posebnog tima zaduženog za sankcioniranje trockističkih skretanja među republikanskim internacionalistima.
Ključnu ulogu u pozicioniranju Titove vojske kao savezničke snage, imala su još četri obavještajca – dva ruska, jedan engleski i jedan američki…
Rusi su stigli u Drvar avionom iz Moskve, preko Barija. To su bili šef vojne misije, general Nikolaj V. Kornjejev, heroj starljingradske bitke s amputiranom nogom, te Nikolaj K. Patrahaljcev, instrukotor gerilskih jedinica u Španjolskom građanskom ratu i šef diverzantskog odsjeka vojne obavještajne službe GRU. On je važan lik za rusku vojnu povijest – osnovao je Spetsnaz, sovjetsku formaciju elitnih komandosa.
No, neusporediva je uloga brigadira Sir Fitzroya Macleana, konzervativnog zastupnika u parlamentu, škotskog klanskog poglavice, najvećeg britanskog obavještajca svih vremena, koji je osnovao britanske komandose, postrojbu SAS (Special Air Service) i borio se s njom u libijskoj pustinji. Najveći mu je ratni podvig ipak bio dovođenje na vlast dva važna državnika – maršala Tita i perzijskog šaha Rezu Pahlavija. Knjiga koju je o tome napisao poslije rata, ”Pijesak Orijenta”, bio je prvi pravi globalni bestseler – prodala se odmah u milijun primjeraka.
U Titovu štabu u Visu, pojavit će se još jedan ključni akter – vrhunski američki obavještajac Robert ”Bob” Murphy. On je preveo višijske snage u Africi na stranu saveznika, podijelio Njemačku, radio na Titu, učinio koliko se dalo u Budimpešti 1956. i u Libanonu 1958. te savjetovao sve američke predsjednike od Eisenhowera do Geralda Forda. Bio je direktor Bilderberg grupe, zaklade za liberalizaciju Zapadne Europe. Njegov portret nalazi se na poštanskoj markici od 39 centi. Bio je Titov prijatelj. U zamjenu za prepuštanje Trsta ugovorio je da Amerika, isporukama žita za tržište, financira gradnju Jadranske magistrale. Također, otkupio je zagrebačkog nadbiskupa kardinala Stepinca iz zatvora za 50 milijuna dolara.
Postoji li povijest rata na Balkanu koji obuhvaća djelovanje ovih ključnih likova? Osim onoga što je sam Maclean objavio, a napisao je sedam-osam knjiga o Jugoslaviji i Titu koji mu je bio prijatelj, nema ničega takvoga… Uvijek je riječ samo o bitkama, o taktici, vrlo rijetko o strategiji, i nikad ne vidiš opću sliku, nego samo slušaš herojske interpretacije o vojskovođama i bojovnicima koje pripadaju epskoj tradiciji naših naroda, pa se mogu lijepo ispričati uz milozvuke gusala, instrumenta za primitvce, koji se može usporediti jedino s istarskim mihom, što ne proizvodi melodiju, nego nepodnošljivo pištanje koje rastjeruje zle duhove kad pastiri zanoće uz vatru u brdima.
Kakva je stoga naša opća slika toga rata? Zapravo filmska, iz partizanskih filmova gdje imaš Dobre i Zločeste, momke u bijelim i dečke u crnim šeširima, kapama, kačketima i fesovima, a kad te priče i uspiju, kao spektakularizacije obilježene psihološkim realizmom, opet nisi poslije ništa pametniji, jer o cijeloj materiji, zapravo, ništa ne znaš, a i ne zanima te, osim da se obilježe zločinci, a pobjednici ekskulpiraju svake krivnje.
Omaha Beach, Normandija, u zoru 5. juna 1944.
II.
Da nije bilo Corneliusa Ryana, možda bi i svjetska percepcija rata bila slična, imao bi samo filmske pruske generale s monoklom i lampasima, i američke razdrljane rejndžere koji žvaču žvakaču gumu i rasturaju neprijateljska mitraljeska gnijezda u kojima depersonalizirani vojnici Wehrmachta ginu kao muhe. Jedini su neprijatelji koji imaju pravo na karakterizaciju pripadnici Waffen SS-a u besprijekornim crnim uniformama s mrtvačkim glavama i Željeznim križem oko vrata, ali samo kao sadisti, koji se iživljavaju nad zarobljenicima. Esesovci se u Normandiji zaista nisu predavali, niti se netko trudio da ih žive zarobi, ako se i pokazala takva mogućnost. No, naše poimanje Drugog svjetskog rata u Europi oblikovao je, zapravo, Cornelius Ryan, genijalni autor nekoliko ključnih publicističkih djela.
Ryan je započeo karijeru kao novinar londonskog Daily Telegrapha 1941. godine. Kao dopisnik, letio je gotovo cijelu turu (smjenu) od 20 misija s bombarderskim posadama američkih letećih tvrđava – 16 velikih akcija. Ako se uzme u obzir da se u svakom tom naletu oko tisuću bombardera gubilo prosječno 5% posada, lako je izračunati kakvi su mu bili izgledi da preživi… No, preživio je i pridružio se Pattonovoj Trećoj armiji koja je odlučila rat na francuskom kopnu. Već 1945. bio je na Pacifiku, zatim 1946. u Jeruzalemu, a 1947. svjedočio je o pokusnim eksplozijama A-bombi na Tihom oceanu. Za američki magazin ”Time” izvještavao je o prvom izraelsko-arapskom ratu 1948. a zatim se oženio za Amerikanku i preselio u SAD 1951. godine.
Godine 1956. odlučio je napisati definitivnu storiju o iskrcavanju u Normandiji. Pristupio je tome s neusporedivom vještinom i znanjem ratnog reportera, te s akribijom svojstvenom ondašnjem novinarstvu – za tri godine intervjuirao je tisuću važnih ili zanimljivih sudionika. Knjiga je izašla 1959. kao ”Najduži dan”, jedan od najvećih bestselera svih vremena.
Što je ključno za tu knjigu? Ona predočava opću sliku – vidiš i čuješ razgovore u štabovima i na najvišoj političkoj i strateškoj razini gdje se odluke donose, zatim te prenosi na vojni teren, u jedinice, te do posljednjeg vojnika, civila i sudionika koji imaju možda tek bizarnu epizodnu rolu, ali dopunjavaju tu golemu fresku opće ratne pometnje, koja uvijek ima smisla za onoga koji stručnim okom zna uočiti ključne događaje i presudne pojedinosti. Najlakše je napisati pacifističku priču o besmislu rata, ili ga prikazati kao stradanje kojemu sudionici ne vide razloga, iako je i to, naravno, dio opće herojske tragike ratovanja. To je kao kod Krleže, kad Petrica Kerempuh vidi samo stradanje seljaka, dok grade utvrdu grofa Khevenhillerta (u veličanstvenim ”Baladama”). Povjesničar pak vidi nevjerojatnu epopeju baroknih ratova koji će promijeniti sudbinu Europe i donijeti civilizaciju na mjesta na kojima se ona izgubila… Tragedija i Eroica, sve je u tome, ali samo će autorski talent omogućiti sintezu, kao u Tolstojevu ”Ratu i miru” ili, uostalom, u Ryanovu ”Najdužem danu”.
Neprijatelj nije lišen uma, časti i prilike da se istakne junačkim djelima kod Corneliusa Ryana, koji je napravio ”dvostranu priču”, kao što se u vojsci priređuju ”dvostrani manevri”… Naravno, nije pokušao ekskulpirati Hitlera ili revidirati povijest, izostaviti konc-logore, opravdati zločine, ali to se nikad i ne događa onima koji zaista poniru u materiju, pa ne polaze od moralističkih premisa, nego grade sliku događaja ”odzdo prema gore”. Nemoguće je precijeniti važnost ove knjige, ne samo za percepciju Drugog svjetskog rata, ratovanja uopće i stvaranje standarda ratnog publicizma o bilo kakvim ratovima i ratovanju. Film koji je po knjizi snimljen bio je prvi pravi holivudski ratni superspektakl, iako je snimljen u crno-bijelom, što je bio mudar izbor, da mu se prida dokumentaristička patina. Iz toga su se izrodili i svi oni televizijski feljtoni i cijeli kablovski tv-kanali, kao što je H-kanal, History Channel, koji Amerikanci pola u šali zovu – Hitler-channel.
Zaista, moglo bi se reći da je ”Najdujži dan” uspjeh koji te pokopa jer ga nikad više ne možeš nadmašiti, ali to nije zaustavilo ovog neumornog irskog momka, ministranta i istaknutog pripadnika katoličkog izviđačkog pokreta, koji je kao dječak svirao violinu. Uho kojim čuje i totalna predanost – s tim je prišao i poslu u kojem je početkom sedamdesetih svih pa i sam sebe nadmašio!
Napisao je seminalnu knjigu ”The Bridge Too Far”, ”Most predaleko”. Jedini sastojak koji je nedostajao onom prvom zapletu iz ”Najdužeg dana”, ovdje se ukazuje – mogućnost da su i Naši pogriješili i nešto skrivili, da su Naši, iako su pozitivci, postupili u nečemu poput negativaca. Uz puno heroja, Engleza, Škota, Amerikanaca i Poljaka, tu imamo i negativca – engleskog zapovjednika, uobraženog generala Roya ”Boya” Browninga, tipični produkt britanske elite, koji je, slavohlepan, zasljepljen ambicijom, skrivio taj saveznički skupi poraz. Štoviše, naslućuje se da se iza njega krije još veći krivac, a to je sam maršal Montgomery. Kakva kontroverzija! Film koji je po knjizi snimljen po sudu mnogih znalaca najbolji je ikad snimljen ratni spektakl – to misli i Veljko Bulajić, a on je prodao oko 350 milijuna kino-ulaznica, pa se u tu materiju ponešto razumije, dok se za ”Bitku na Neretvi” (gdje je također jedan most) pomalo ugledao upravo na ”Najduži dan”, prikazan nekoliko godina ranije.
Operacija Oluja, forsiranje rijeke, 4. avgusta 1995.
III.
Da smo imali jednog Crneliusa Ryana, mogli smo nešto doznati i o svojim ulogama u Drugom svjetskom ratu, sve bi stvari izgledale nešto drukčije, samo što je to, naravno, bilo nezamislivo u doba jednoumlja – priča je morala biti jasna, moralistička i jednostavna, osim ako nije riječ o nekim sinestetskim manevrima i eksperimentima, kao u filmu ”Tri” Aleksandra Petrovića ili u ”Zasedi” Živojina Pavlovića… Ali to je intimizam, koji može proći pod egidom tolerancije unutar ideološkog kanona, ukratko, sve nas je to slabo pripremilo za ono što je uslijedilo, novi balkanski rat, koji se vodio na nekoliko frontova, s promjenjivim saveznicima i neprijateljima cijelo deveto desetljeće 20. stoljeća, od 1991. do 1999. godine.
Oluja. Vojno-redarstvena akcija oslobođenja okupiranog teritorija. Pogrom domicilnog stanovništva. Srebrenica. Genocid ili ratni događaj genocidnih razmjera, koji imaju svoje ”prije” i svoje ”poslije”. Kosovo. Rat s NATO-om. Bombardiranje Beograda. Masovni bijeg albanskog stanovništva u Makedoniju gotovo palestinskih razmjera, sa stotinama tisuća izbjeglica. Genocid Roma. Spaljivanje srpskih samostana. Sve te slike prolaze nam pred očima o svakoj obljetnici. Snimljeno je na tisuće sati dokumentarnih materijala, arhivirano na milijune fotografija na kojima se prelazi fina granica ”pornografije nasilja”, koje isto toliko govori o stradanju i mržnji, kao i pronografija o ljubavi. Glupo bi bilo reći da ne govori ništa… U svemu tome nalaze se širfrirani kodovi istine, ali njih ne možeš iskazati bez ”narativa”, bez prisutnosti subjekta naracije, koji se ne skriva iza fasade ”objektivnog reportiranja”, koje ne postoji. Hladna objektivnost doista ne postoji, ali postoji vruća, rajanovska, involvirana, koja dopušta sve iskaze, te s njima gradi opću sliku, uspostavljajući prije svega kronologiju i logiku događaja.
I Oluja kao i Srebrenica imale su svoj kontekst, ono ”prije” i ”poslije”, sve povezano, ali ono što tu nismu imali – nismo imali Corneliusa Rayana koji bi napravio 1000 intervjua i napisao koherentan prikaz na potresnoj razini tih historijskih događaja. Naravno, problem je što bi se tu ukazali protagonisti i heroji, a njihova se uloga ne da relativizirati u skladu s dnevnopolitičkim potrebama. Zato takvog prikaza nema, jer na Balkanu i dalje vlada oportunizam dnevne politike, politički diktat političke nužde uronjene u laž, povijesne mistifikacije i opću mitografiju koja se skriva iza fraze o ”nacionalnim intersima”. Ta mitografija legitimira ”novu klasu”, nove vladare koji gospodare istinom i oblikuju narativ, makar u uskom, lokalnom okviru insularnog, ”zatvorenog društva”.
Iz naših ratova izvješćivali su neki od najvećih i najvažnijih novinara i autora današnjice, od najvećeg, Christophera Hitchensa, do filozofkinje Susan Sontag, reporteri poput Martina Bella i Christiane Amanpour i mnogi drugi ekstremno pametni ljudi, čak i genijalni luđaci poput Handkea i Limonova, ali tu rajanovsku sliku rekreirane povijesti u procesu njena stvaranja, ni od njih nismo dobili, jer nisu mogli proniknutu u domaća zbivanja. Možda je najdublje dopro Joe Sacco, fenomenalni strip-autor kultnog albuma ”Safe Area Goražde”.
Nema nikakve izlike da se smjesta ne pristupi poslu koji je tako uspješno obavio Ryan, a zatim su tu misiju nastavili mnogi njegovi apostoli, nadasve sadašnji predstavnik na zemlji, Anthony Beevor, kojega sam svojedobno, kao urednik ”Globusa”, htio pozvati da napiše povijest bitke kod Vukovara. Ništa ne očekujem od Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Institucije ne mogu nadomjestiti ljude, jer nemaju osobnost, karakter i nisu sposebne generirati narativ. Statistički, mali narodi ne smiju računati na pojavu izuzetnih ljudi koji bi bili na visini historijskog izazova, ali nitko ne kaže da se tome ne smijemo barem nadati.