Piše: Denis Kuljiš
U razgovorima s ”civilima” i stranim novinarima, uvijek ponovno nailaziš na nerazumijevanje osnovnih činjenica iz prakse hrvatske politike. Moraš dugo objašnjavati stvari koje su upućenima, političarima i domaćim novinarima, uglavnom potpuno jasne, ali se o njima javno ne govori jer je javna sfera, zasićena programiranim lažima i autentičnim predrasudama, prilično neprovidna.
Isplati se stoga ukratko razjasniti osnovne odnose i prikazati istinski šematizam hrvatske politike. I kao hipotetički uspostavljena matrica odnosa, korisna je za razumijevanje političkih procesa.
Rascjep vladajuće stranke?
U HDZ-u su vidljiva dva usmjerenja – postoji grupiranje oko stranačkog centra i heterogena stranačka opozicija, načelno desne polarizacije. No, linija razdvajanja nije idejna, ideološka, iako se u međusobnim sukobima koriste moralističke floskule.
Desnica nije katolički, vjerski inspirirana, niti ima kakav poseban odnos sa crkvenom hijerarhijom, koja se uvijek drži vlasti. Nije nepromirljivo ”nacionalna”, niti regionalno ili ruralno teritorijalizirana. Ne tvore je isključivo Hercegovci i ostali zastupnici zaostale Ultramontanje, iako su ljudi iz tih krajeva među njima statistički nadzastupljeni, kao što su prilično brojni u redovima HDZ-a općenito. HDZ je matično vezan za Istočnu Hrvatsku, područja istočno od demarkacione linije Virovitica-Karlobag, ali to je generičko podrijetlo pokreta koji se profilirao u stranku, a ne istinska politička demografija današnjeg stanja. Troje ključnih ljudi najužeg vodstva HDZ-a – Andrej Plenković, Martina Dalić i Davor Božinović rođeni su u Zagrebu, Velikoj Gorici i Puli. Tko su pak oni koji pripadaju opoziciji vidjelo se lijepo prilikom ratifikacije Istanbulske konvencije.
Trojica lidera unutrašnje oporbe koji su glasali ”protiv” i pokazali da ne haju za ideje predsjednika svoje stranke, vlade i ono što on zastupa u Europskoj uniji – svi su rođeni u inozemstvu. Milijan Brkić u hercegovačkom Ljubuškom, Davor Stier u Buenes Airesu, a Miroslav Tuđman u Beogradu. Brkić je policijski specijalac koji se formirao u ratu, a druga dvojica, jedan u istaknutoj ustaškoj, drugi u istaknutoj komesarskoj partijskoj obitelji.
Još dvojica rođenjem su ”stranci” – Ante Babić rodio se u Trieru u Njemačkoj u gastarbajterskoj obitelji, a Petar Škorić u Tomislavgradu, dakle ne u herceg-bosanskom, nego u bosanskom hercegovačkom dijelu BiH. Od ostalo devetoro – tu je osam muškaraca i jedna žena – NITKO NIJE IZ ZAGREBA! A šire zagrebačko područje obuhvaća oko 20% hrvatskog stanovništva. Dvoje ih je iz Ogulina, a dvoje iz Slavonije – jedan iz sela Zagrađa, jedan iz Vinkovaca. Troje su iz dalmatinsko/istarskih središta – Split, Zadar, Pula – po jedan iz Sinja i Metkovića. Nitko nije iz sjevorozapadne urbane Hrvatske na osovini Rijeka – Zagreb – Varaždin…
Znači li to da se reakcionarno biračko tijelo HDZ-a doista teritorijalizirano u Slavoniji i Dalmaciji? To iz ovoga ne slijedi, naprotiv. Da, pretežu mjesta Istočna Hrvatska, ali po srijedi je puno složenija matrica. Nema tu osnove da se uspostavi stereotipna dihotomija malograđansko/ruralno, zapadno/istočno, emancipirano/primitivno, nego je riječ o nečemu posve drugome. HDZ se raslojio na dvije grupacije prilikom same uspostave Plenkovićeve vlasti, koja je imala obilježje unutarstranačkog partijskog udara, a zatim nije provedeno uobičajeno pokoravanje izbornih jedinica i županija, što je standardna procedura kod uspostave vlasti u HDZ-u i svakoj drugoj velikoj hrvatskoj stranci.
Nenapisana historija HDZ-a
HDZ nikad nije imao vodstvo koje je reflektiralo njegov sastav. Tuđman nije sam stvarao HDZ, nego je na teren slao Josipa Manolića da stvara stranačku infrastrukturu, terenske organizacije, koje je poslije lako prekovao jer je ustavom koji je sam napisao i u ratu stekao diktatorske ovlasti. Uza nj su bili kao najuži suradnici Manolić i Stipe Mesić, koji su reprezentirali politički profil stranke – jedan ražalovani udbaš koji je skrenuo u nacionalizam i jedan beznačajni pripadnik nomenklature koji je 1971. zglajzao zbog prevelike revnosti. Dodaj tome hrpu direktora-partijaša koji su se pretvorili u tajkune i gomilu Hercegovaca koji su se pretvorili u režimske ”silovike” i dobio si stari HDZ.
Onaj novi, moderni, formirao je kao koruptokratsku asocijaciju dr. Ivo Sanader. On sam bio je vrijednosno liberal, inače provincijalac i blefer, rasni političar, koji je za sobom ostavio proračunsku pustoš, te nesaglediv financijski i moralni minus. On je sve svoje protivnike kupovao, umjesto da ih zgazi. Mrzili su ga i slušali kad je preuzeo vlast, jednu za drugom lokalnu organizaciju pokorio je i sve lokalne vođe prekupio. Njegovi najbliži suradnici nisu imali veze s HDZ-om. Kao glavni instrument vladanja služili su mu mediji i austrijski hipotekarni krediti – moglo bi se stoga reći da su mu najvažniji suradnici bili Nino Pavić i Wolfgang Kulterer, CEO Hypo Banke iz Klagenfurta, osuđen na šest i pol godina robije. Sve su se političke operacije, dakle, vodile u outsorceu, a najbliže straanačke suradnike tretirao je kao stoku sitnog zuba.
Tomislav Karamarka bio je prvi stranački vođa koji je nomenklaturu zbilja uključio u vladu, i stoga je odmah propao, jer je vlast – ne računajući premijersku – dospjela u ruke posve nepodobnih likova, prikladnih samo za korteširanje po provinciji i selima, uz kazan izbornog gulaša. Srećom, Plenković nije ponovio tu grešku. Ali, on još u stranci nije uspostavio svoju hijerarhijsku vertikalu, jer je preuzimanje stranke izveo ”u hodu”, nije pošao od nule, nije formirao izborne liste na izborima za parlament, stvarajući vlastitu organizaciju unutar postojeće franšize. Taj mu korak još predstoji. A bit će neizbježan, jer se opozicija, iako heterogena, na pogodnom povodu beznačajne Istanbulske konvencije počela okupljati i organizirati.
Tko sačinjava opoziciju u HDZ-u?
Više je frakcija u stranačkoj opoziciji, ali ono što je najvažnije uočiti kako bi se razumjela dinamika tog dijela političke scene, jest da po srijedi nije spontana manifestacija nezadovoljstva, nego grupiranje koje vodi najjači stranački konkurent Plenkovićev, a to je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.
Nju i ljude koji je okružuju, doveo je na vlast Tomislav Karamarko. To je ekipa iz prethodnog vica. Predsjednica je povezana s glavnim disidentskim i opozicionim skupinama u HDZ-u, a u permanentnom je sukobu s Plenkovićem, kojega ignorira, zaobilazi ili pokušava diskreditirati svojim vanjskopolitičkim aktivnostima.
Plenković je eurocentrist, vezan prvenstveno na Bruxelles, zapadno orijentiran, te načelno spreman na primjenu vašingtonskih i berlinskih politika, osim što mu tu zaista smeta etatističko usmjerenje. Nije dovoljno liberalan, ne razumije ekonomiju. Usto ne surađuje u ”berlinskom procesu”, koji treba dati dogledne rezultate na Balkanu, prije svega u odnosu na Kosovo i Bosnu i Hercegovinu. Ono što hrvatska vlada pokušava postići u BiH, osuđeno je na neuspjeh, jer je praktično neizvedivo u sadašnjem trenutku, a sve solističke akcije, samo će sniziti status Hrvatske kod vodećih zemalja EU.
No, Kosovo i Bosna, kao i Srbija, kojoj se pruža prilika da ispregovara kompenzaciju za deblokadu Prištine u pristupu UN (što ne uključuje uzajamno priznanje) samo su elementi Velike igre (The Great Game), koja započinje na Balkanu. Osnovna je težnja da se onemogući penetracija Rusije, te ograniči širenje utjecaja Kine i Turske. Kineski i turski prodor zasad je još na razini ”meke” projekcije snage i snažnije ekonomske prisutnost.
Ruska kabala
Tko je najveći politički zagovornik Rusije u Hrvatskoj? Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.
Ona je prva čestitala Putinu na pobjedi na namještenim izborima provedenim uz suspenziju elementarnih demokratskih standarda (šef opozicije nije se smio natjecati). Usprkos embragu EU i cijelog Zapada, predsjednica je zatim pozvala Putina da posjeti Hrvatsku. Otputovala je u Sofiju da s bugarskim predsjednikom napravi malu prorusku Antantu, koja će lobirati za ”appeasement”, popustljiv odnos prema Kremlju, mirenje s intervencijom u Ukrajini, podršku sirijskoj genocidnoj diktaturi i zatvaranje očiju za suspektne terorističke akcije u zapadnim metropolama.
Najvažniji je front u balkanskoj kampanji protiv ruske penetracije – energetski, Hrvatsku presijeca po sredini. Distribucija plina ruske državne megakorporacije ”Gazprom” ide preko privatnog poduzeća koje je također osvojilo goleme dijelove hrvatske premetne infrastrukture – luke, željeznice… Glavni potrošači, državne tvrtke za proizvodnju električne enregije i metropolska toplana, kao i industrija umjetnog gnojiva, u poslovnoj su zavisnosti od te dobave. Osim toga, ruski investitori, ili domaći ljudi koji rade s ruskim novcem i partnerima preko moskovskih banaka, stekli su dominantni položaj u hrvatskoj brodogradnji i hrvatskom elitnom turizmu. To znači da će pod političku kontrolu u svakom trenutku moći staviti lokalnu vlast i medije.
Narastajući ruski utjecaj vezivat će se uz jednog ključnog protagonista – hrvatsku predsjednicu. Ona okuplja heterogenu grupu ljudi, koji ne dijele iste poglede, ali možda imaju iste interese, od kojih je najvažniji onaj da svrgnu sadašnje stranačko vodstvo HDZ-a.
Frakcije i disidenti u HDZ-u
Najvažniji čovjek u stranci iza Plenkovića je glavni tajnik Milijan ”Vaso” Brkić, koji se glasanjem u Saboru deklarirao kao njegov otvoreni protivnik. Upravo on dogovarao je koaliciju na kojoj sadašnja vlada počiva – kooperaciju s HNS-om, s onim zastupnicima koji su preostali kad se stranka rascijepila kako bi mogla ući u vlast. U doba dok su ti ljudi u prethodnoj esdepeovskoj, Milanovićevoj vladi upravljali sektorom energije, došlo je do eksplozivnog rasta distributera ”Gazpromova” plina, koji je postao premoćna kompanija na domaćem energetskom tržištu. Brkić usto kao tajnik kontrolira teren, drži zagrebačku organizaciju i sjajno surađuje s gradonačelnikom Bandićem.
Drugi ”disident” u HDZ-u je Ivo Stier. On je politički beznačajan, kao konzervativac koji se našao na idejnoj razdjelnici i kao čovjek koji bi htio od zavičajno-klerikalnog pokreta napraviti europsku demokršćansku stranku. Čovjek je neprilagođen, ”Stranger in the Strange Land”. Ovaj Argentinac ne snalazi se među Hrvatima s kojima je posljednji imao posla njegov djed, također neshvaćen ustaški pukovnik.
Jedan od boljih Plenkovićevih taktičkih poteza je što Stiera neće udostojiti izbacivanja iz stranke – neće ga pretvoriti u mučenika i disidenta, nego ostaviti da misli i govori što god hoće. Njegovo je opiranje, naime, posve bezopasno.
Treći ugledni disident je Miroslav Tuđman. On je blijeda kopija svog oca na kojega napadno nalikuje, ali nije naslijedio ni jednu vrlinu ili manu. Nema te alternativne historije u kojoj bi se Miro mogao iskazati kao povijesni vođa. Njegov se otac kalio na visokoj temeraturi, u beogradskoj političkoj retorti u titovsko doba, dok je Miro gluvario na zagrebačkoj špici, družio se sa drugim sličnim likom, očevim sinom Milovanom Šiblom i sličnim agramerskim flanerima kojima je pokojni Ivo Škrabalo povjerljivo dojavljivao što piše u ”Politici”.
Bivši unutarstranački disident Zlatko ”Haso” Hasanbegović pretvorio se u vanstranačkog disidenta, jer ga je Plenković uhvatio u zamku njegove vlastite sujete i naveo da ode, pa je formirao dreamteam s Brunom Esih, ali, kako se čini na temelju medijskih uvida, nešto se u tom odnosu u međuvremnu pokvarilo. Kao i svaka pravaška ekipa i oni su politički neuvjerljivi – jasno je da na hrvatskim izborima ne možeš ništa postići ako okupiš samo desno biračko tijelo, umjesto da pod egidom građanskog centra, samo koketiraš s desnicom…
No, i Hasanbegović je ”na liniji” s Pantovčakom. Za račun Plenkovića, Bandić ga je pacificirao tako što mu je omogućio da uđe u zagrebačke institucije, iako to Milanu teško pada, jer on drži formu urbanog Hercegovca sa širokim, socijalističkim narodnim uvjerenjima. Da se opet rodi, Bandić bi opet bio član SDP-a i nikad neće prežaliti što su ga natjerali da ode. Ali, to je bila cijena njegova individualizma – u SDP-u se zahtjeva frontalni pristup, a ako nešto treba gepiti, to se smije jedino kolektivno, na temelju komitetske odluke.
Haso je Kolindin, a Bandić Plenkovićev, što je ujedno test njihove političke inteligencije.
Crkva, gdje je tu Crkva? Crkva je s Plenkovićem, a masovni vjerski pokreti, Opus Dei, različiti božji i vražji poslenici, povezani su s Kolindom, kao što su ranije bili s Josipovićem (kod njega su također sjedili Bartulica&Batarelo, a surađivala je i Markićka u referendumskoj kampanji). Hijerarhija mrzi te pokrete koji je delegitimiziraju, dok im je papa barem skinuo s vrata Međugorje, zone u kojoj su suspendirani fizikalni zakoni, kao u ”Stalkeru”, gdje su se omasovljavale organizacije vjerskih fanatika i prikupljao novac za fundamentalističke političke operacije.
Rade li franjevci i Hercegovci za Ruse? Ne rade, naravno, ali svi su dio iste kabale, koja povezuje njihove interese, ako ne i uvjerenja…
The Great Game
To je opći raspored snaga. Ono oko čega se bitka vodi, nevidljivo je na površini, ali je pokrenulo hadezeovsku intifadu.
Riječ je o gradnji krčkog LNG-a. Vlada ga forsira donošenjem Zakona o LNG-u koji mora ući u proceduru u svibnju, uz podršku Europske unije koja je dala novac i Amerike, koja stoji iza globalnog plana emancipacije Balkana od ruskih plinskih opskrbnih linija. Investiranim interesima koji iz pozadine upravljaju desničarima bit će se teško tome suprotstaviti, jer je riječ o državnoj investiciji, pa je teško mobolizirati populiste da budu protiv – oni su ZA svaki državni intervencionizam i gradenju infrastrukture na državni račun. Ekološke prosvjede organizira lokalna lijeva opozicije, SDP, a taj narativ ne mogu preuzeti desničari, alergični na sve zeleno i crveno. Nema, dakle, uporišta za otpor LNG-u, pa je, čini se, na Istanbulskoj konvenciji trebalo srušiti ili onemogućiti vladu, onseposobiti je za pothvat koje treba promijeniti energetsku shemu Hrvatske. Neće se to još manifestirati u poslovanju, u tekućem realitetu, ali će definirati budućnost. Zaustavit će energetsku penetraciju Rusije na Zapadni Balkan. U tom času predsjednica i svi njeni lojalisti neće više biti zanimljivi dečkima u Kremlju.
Strategija Pantovčaka
Što je opći plan alternativnog centra moći na Pantovčaku? Nakana im je da iskoriste eventualni neuspjeh HDZ-a na europarlamentarnim izborima, te da poslije osvajanja drugog mandata, predsjednica započne obnovu stranke. Prije ili poslije parlamentarnih izbora 2020. morala bi ona po tom scenariju preuzeti efektivnu kontrolu i poslije pobjede postaviti marionetsku vladu i nekog tehnokratskog poremijera (kao u Srbiji). Taj plan nalikuje na onaj saveznički o kojem je snimljen film ”A Bridge Too Far”. Ima li KGK takve sposobnosti? Ljudi koji je okružuju vješti su, na raspolaganju su im golemi novčani iznosi, ali svaki leadership zahtjeva čvrstinu i inteligenciju vođe. Ima li to Kolinda u sebi? Skriva li njena ugodna poojava nasljednice Gordane Bonetti, podjednako fluentne u jezicima, političku energiju hrvatskog Viktora Orbana?
Uostalom, nema nikakva razloga da HDZ pretrpi neuspjeh na europarlamentarnim izborima, jer se SDP neće dotle dovoljno dići, a alternativni pokreti, Živi zid i eventualno Pametno, a možda i Most ne mogu ostrvariti dramatičan rezultat jer su za njih europske teme i europski izbori kontraindicirani – nitko ne može ni u fantaziji projecirati Bulja u briselski parlament! Makar i sa četiri zastupnika, Plenković će to preživjeti. Ponovni izbor predsjednice – to je već sasvim druga stvar. Bude li vodio reaktivnu, pasivnu politiku – a vidi se da je, naprotiv, prilično raširio krila – Plenković će morati podržati KGK za novi mandat, iako to, zaprvo, nipošto ne mora.
Pobjednička strategija za nj bi bila da usporedno priredi europarlamentarne i parlamentarne izbore, a prethodno pročisti liste od svih disidenata i nepouzdanih kadrova i kad pobijedi – a sad se ne vidi da bi ga netko mogao ugroziti – nominira SVOGA kandidata za predsjednika, možda sa smanjenim ovlastima. Protiv HDZ-a, ova sadašnja siromašna predsjednica, s golemom popudbinom neizbježnog nedjelovanja (zadanog Ustavom) i neumornog, čini se posve besmislenog grozničavog obilaženja globusa, ona tada ne bi imala šanse. Ned može bez potpore stranačke operative. Ako je stanu olajavati, neće joj pomoći ni Istanbulska konvencija.
Tko zna što će zapravo poduzeti Plenković? Ali da će Pantovčak ostati vječno sjedište stranačke oporbe i Putinova fan-kluba, teško je zamisliti.
(U idućem nastavku – Šematizam opozicije)