Piše: Denis Kuljiš
”Sve je opet kao devedesetih”, kaže mi čovjek koji dobro poznaje unutarhadezeovsku dinamiku, pozicioni i frakcijski rat stranačkih koterija na Pantovčaku, Gornjem gradu i u Dubravi. ”Hercegovci su opet okružili predsjedništvo i sad se bave pitanjima povezanim s dobavom oružja i ustrojstvom Bosne.” Šverc i kriminal umjesto normalne korupcije koja ide uredovnim kanalima – to je bila podloga istovrsnog sukoba koji su se onda vodio između ”desne”, hercegovačke i ”lijeve”, birokratske struje, prozvanom ”tehnokratskom”, iako su se prvi razlikovali od drugih samo po porijeklu i po tome što su radije nosili dvoredna odijela. ”Mafija u dvorednim odijelima” (ponekad s metalnim pucetima) okupljala se u vinskim kletima, dok su se protivnički zavičajci nalazili u restoranima u kojima se na velikim metalnim ovalima iznosi pečenje.
Onda se borba vodila oko vlasti, jer je suveren kopnio, ali ovaj sadašnji izgleda mlad i zdrav kao ruža. Što je onda uzrok sukobu? Istanbulska konvencija? Neka rečenica koja se u njoj nalazi, a možda je i nema, a mogla bi, navodno, nepovoljno utjecati na domaće pučanstvo više nego činjenica da će se ono ionako ubrzo iseliti, jer ne želi takvu vlast, ni takvu državu. Naravno da je to samo lažni povod za mobilizaciju, a ratuje se oko zaista bitnih pitanja.
Najbitnije pitanje danas je u Hrvatskoj – hoće li distributeri ruskog plina monopolski ovladati cijelim tržištem, a političare i medije postupno učiniti ovisnima o moskovskoj kabali, i zemlju naposlijetku efektivno istrgnuti od europskih i zapadnih utjecaja, te odvojiti od Bruxellesa i NATO-a? Kakav je plan na situacijskoj karti u Kremlju?
Energetski rat vodi se zamalo otvoreno – američki ambasador bio je u srijedu u Rijeci i rešetao lokalne komunjare pitanjima zašto se protive izgradnji LNG-terminala koji će omogućiti da se u srednjoj Europi napokon uspostavi konkurencija na plinskom tržištu. Poljska je izgradila LNG-terminal na Baltiku, potpisala ugovor s Norveškom i Katarom te otkazala ruske isporuke zaključno s 2020. godinom. Balkanski priključak tako je postao još važniji. U Aleksandoupoliju u Trakiji gradi se jedan LNG-terminal, a drugi, jadranski, treba se početi graditi u svibnju ove godine. To je vlada čvrsto obećala, a već je od Europe dobila više od 100 milijuna eura bespovratnog novca za investiciju u tu (zapravu minimalnu) infrastrukturu. Stigne li katarski ili američki plin na ovu točku, gradit će se dalje plinovod poput JANAF-a (i uz njegovu trasu), pa će se uvezati Mađarska, Slovačka, Ukrajina… Srednjoeuropska ovisnost o ruskoj tvrtki Aleksandra Millera, trećeg čovjeka kremaljskog trijumvirata, time će biti osujećena.
Najdublji prodor na Balkan ostvaren je preko Hrvatske. Pokušaj s Republikom Srpskom nije dao rezultate. Rafinerija-zagađivač u (bivšem Bosanskom) Brodu, trebala je pokrenuti distribuciju opskrbljujući uz bosanske i hrvatske crpke (one u vlasništvu Luk-Oila) ali od toga nije bilo ništa, jer nisu uspjela zaokužiti prodajnu mrežu. Zato rafinerija nije modernizirana pa zagađuje i Slavonski Brod. Prethodno se pokušalo preuzeti JANAF (kroz Družbu Adria), a zatim kupiti slovenski Petrol i hrvatskeu INA-u. To je propalo kad je počeo ukrajinski rat. Rosnjeft više nije mogao povući kredite s njujorške burze, a vlastitih novaca za investicije u Rusiji Rusi nemaju – takva je to zemlja. Kao posljednja, no vrlo uspješna varijanta pokazao se PPD, beznačajna firmica iz Vukovara u njemačkom vlasništvu, koja se bavila prodajom zemnog plina (i akumulirala milijune eura gubitka). Prodana je domaćem čovjeku, nekom lokalnom momku koji je neko vrijeme u Osijeku držao piceriju, pa je preuzela distribuciju plina ruske nacionalne kompanije ”Gazprom” i za nekoliko godina se ustostručila – dosegla je promet od pola milijarde eura i izjednačila se u trgovini plinom s hrvatsko-mađarskom korporacijom INA. Uspon PPD-a koincidirao je s mandatom Ivana Vrdoljaka, ministra energetike u kabinetu Zorana Milanovića. PPD je brzo širio portfelj – kupio je i željezničko poduzeće koje konkurira ”Hrvatskim željeznicama” za prijevoz energenta, a u luci Ploče stekao udio i izgradio terminal za ukapljeni plin. Najvažnije im je bilo da dugoročnim ugovorima vežu najveće potrošače. To su HEP, Petrokemija Kutina i Zagrebačka termocentrala TE-TO (kojom također upravlja HEP). Računi za struju silno su porasli prošle godine, a Petrokemija bilježi enormne gubitke koje pokriva država. Ukratko, PPD posluje s državom i naplata mu je sigurna, ako potpiše višegodišnji ugovor. Čak se otvorila nova mogućnost. To je kao da je novac odmah na računu…
Najgore bi bilo da see ugovara kratkoročno, na tenderima, bez miješanja Ministarstva energetike. Tada se izlažeš riziku konkurencije. Najveći konkurent, INA, osujećen je političkim skandalima. Mađarska partnerska kompanija obaviještena je da se s njm više ne računa… No, što ako se pojavi konkurencija na jadranskom LNG-čvorištu, konkurencija koja se ne može suzbiti nekim političkim ili poslovnim manevrima? Cijela ”balkanska ruta” energenta mogla bi doći u pitanje. Sasvim je jasno da američka diplomacija i američke kompanije sijeku pipke ruskoj hobotnici, jer smatraju da je Jugoistočna Europa ionako dovoljno nestabilna i bez tih intruzija.
Ključna je točka, naravno, ploveći LNG u Omišlju. Vlada ondje mora dekretom izuzeti priobalno zemljište da se LNG-tanker može prikopčati uz kopnene instalacije, ali to zemljište pripada Robertu Ježići i njegovoj propaloj firmi DIOKI. Naizgled, ne bi to trebao biti problem… Pa ipak, jest. Na temelju potraživanja i dugova o čijem se nastanku u javnosti ništa ne zna (barem meni nisu poznata) u vlasništvo se upisala jedna austrijska firma koja je, zapravo, pokazalo se, registrirana u Luksemburgu. Ona je odmah izašla u javnost s nebuloznim planom da će u Omišlju, u samom Diokiju, graditi neko postrojenje za proizvodnju plastičnih masa, što je smiješno, jer je za studiju utjecaja na okoliš kod prijevoza tisuća tona visokotoksične sirovine potrebno nekoliko godina… Pokušalo se, dakle, zaustaviti proces pribavljanja građevinske dozvole, ali kako se to pokazalo bezizglednim, ekplodirala je kriza s Istanbulskom konvencijom. Slučajno?
U HDZ-u su (kao i uvijek) suprotstavljene dvije glavne frakcije: građansko-centristička i desničarsko-hercegovačka, ova druga sad podijeljena na dalmatinsko i slavonsko krilo (kolokvijalno i veoma zločesto, nazivaju ih ”udboustašama” i ”slavonskim gangsterima” respective). To ima neke veze s poviješću tih frakcija. Jednu su nekoć sačinjavali pripadnici raznih kažnjeničkih bojni i sličnih ratnozločinačkih bratija koje su se obogatile na ratnom švercu, a drugu, krijumčari narkotika, reketaši i trgovci bijelim robljem koji su po Slavoniji otvarali disco-klubove. Sad su se svi đentrificirali, bave se trgovinom, nekretninama, javnom nabavom i političkim radom. Ugledna ekipa iz provincije. Više ne voze BMW, nego Audije. Zahvatio ih je hrvatski preporod, ali to je trajalo samo dok se nije pojavila ugroza za unosni biznis u energetskom sektoru. U tom času došlo je do preobrazbe, kao da je mjesečina obasjala čopor likantropa.
Premijer Plenković pokušao je u stranačkim tijelima isforsirati prihvaćanje Istanbulske konvencije – ne zato što bi to bilo od presudne važnosti, nego da demonstrira svoj autoritet – a tada mu se otvoreno suprotstavio njegov zamjenik i tajnik stranke Milijan ”Vaso” Brkić. Brkić je u najtješnjoj političkoj vezi s predsjednicom i njenim timom, koji je orkestrirao razna dešavanja na stranačkoj margini. Plenković ih je osujetio kad je Zlatka ”Hasu” Hasanbegovića naveo da napusti stranku, skupa s Brunom Esih nee Brstilo i janjevačko-kanadskim esktremnim Hrvatom Željkom Glasnovićem. Ostala je samo veza s Davorom Stierom, iseljenim argentinskim konzervativcem, bivšim hrvatskim ministrom vanjskih poslova, koji je u stranku pokušao uvesti neki svoj model demokršćanstva pa ga je Plenković brzo otkačio. Tu je i eurozastupnica Ivana Maletić, ekonomska liberalka konzervativnih nazora, koja je trebala postati ministrica u Plenkovićevoj vladi, ali je odobrana Martina Dalić, pa je ostala gorčina. To troje posve različitih likova ne ujedinjuje uzajamna simpatija, nego zajednička antipatija. Oko Istanbulske konvencije mogu se oni mirno svrstati protiv šefa i praviti se da to nema veze s politikom, iako je Stier zbog tog presudnog pitanja doletio iz Buones Airesa, gdje je pratio predsjednicu na važnim pregovorima o unapređenju bilateralnih ekonomskih odnosa. Hrvatska u Argentinu, naime, izveze godišnje robe za milijun i pol dolara, što je sedam puta manje od proračuna predsjedničina ureda, ne računajući indirektne troškove.
Plenković je prije nekoliko dana rekao da nije sasvim siguran hoće li Kolindu Grabar Kitarović podržati na idućim izborima – iznervirale su ga njene permanentne kritike koje, zna i on, nisu uslijedile bez nekog neposrednog razloga, jer su izbori još daleko, a zna se da prerano pozicioniranje nema smisla… Predsjednica želi arbitrirati u važnim pitanjima. Bila je kod Trumpa, s njim se fotografirala i pritom svrstala uza nj i uz poljske reakcionare, protiv Berlina i Angele Merkel, koja će opet biti kancelarka. Išla je u Budimpeštu, gdje su je otpravili s prezirom, putovala je u Moskvu, gdje su joj pokazali da ne vjeruje kako ima utjecaja, ako ga ne može demonstrirati. Ta je turneja bila diplomatski ekvivalent golootočkog ”toplog zeca”. Pošto su je vanjskopolitički savjetnici nasanjkali, unutrašnjopolitički su je gurnuli u sukob sa šefom stranke. Oko nje stali su se mobilizirati nezadovoljnici…
Vaso i njegov istanbulski orkestar pokušavaju izazvati krizu, jer je to prilika da svi iznova pokušaju dokapitalizirati podršku koju pružaju rukovodstvu. Vaso kontrolira i zagrebačku organizaciju – kao i većinu terenskih organizacija HDZ-a, što znači da je i Andrija Mikulić njegov, a i mnogi drugi… No, ako Plenković odluči da ide na sve ili ništa, svi će se oni razbježati, a Vaso Brkić ne može izdržati ni pet minuta otvorenog rata na javnoj sceni. On je magistar policijskih znanosti sa zagrebačke policijske škole, koja nema akademski status. Bivši specijalac, upicanjeni lik iz Ljubuškog – neki ga se boje, a većina preziru, čak i u vlastitoj stranci. Dok se skriva iza predsjednice, kao što je nekada stajao iza Karamarka, a zatim iza Plenkovića, tolerirali su ga objašnjavajući kako je nevjerojatno agilan, poduzetan, kako dan i noć brije po terenu i pozna svaku stranačku čeku i javku. To je sve jako lijepo dok ti u glavu ne udari ideja da bi mogao izaći u prvi plan, pa zaboraviš da su Hercegovci s naglašenim zavičajnim profilom velika manjina u malom hrvatskom korpusu – tek ih je nešto više od Istrana – a Hrvati su poslovično zaguljeni i neprijemčivi prema svakome koga percipiraju kao ”drugo”, intruzivni ement, stranca, i još provincijalca… Ne bih u tom času volio biti u Milijanovim lakiranim dugonosim papcima, zvanim ”dugi brodovi”. Američka ”crna lista” nije ništa prema crnoj listi koja se, nevidljiva, izvjesi ispred ”Bulldoga” ili ”Čarlija” u zagrebačkoj Bogovićevoj ulici. Zaista, više od policijskog magisterija koristilo bi mu da je prošao Bandićevu ”večernju školu” i stekao elementarnu vještinu za manevriranje po agramerskim krugovima.