Piše: Denis Kuljiš
Skupinu čudaka koji su pokrenuli referendom o prijedlogu da se manjinama uskrati pravo glasa u Hrvatskom saboru prilikom glasanja za povjerenje Vladi, ne možeš okarakterizatri kao filofašiste – nisu oni ideološki dovoljno konzistentni da usvoje bilo kakvu totalitarnu doktrinu.
To su, naprosto, rasisti koji žele uvesti aparthajd u hrvatsku politiku. Nekim ljudima žele oduzeti neka prava na temelju etničkog porijekla. No, ako im to kažeš, odgovorit će da samo žele oduzeti prava neopravdano STEČENA na temelju etničke pripadnosti, koje pruža hrvatski izborni sustav. Time uvode u raspravu pitanje ”izborne legitimnosti” zastupnika u Saboru, s tim što se ta njihova politička inicijativa samo prividno bavi Srbima (ne, dakle, manjinama općenito), a zapravo je kritika hadezeovskog stranačkog rukovodstva – napad na nj i pokušaj njegove destabilizacije – koje prividno autonomna desnica (populacijski i referendumski pokret Željke Markić i razni paraklerici iz paraeklezijastičke organizacije Opus Dei) upravljana s Pantovčaka, u ime unutarhadezeovske desnice, vode protiv Andreja Plenkovića i njegovih najbližih suradnika. To je postalo jasno kad su u javnim raspravama u središte stavili pitanje legitimnosti Gorana Jandrokovića koji predsjedava Hrvatskim saborom, iako je osvojio jako mali broj preferencijalnih glasova.
Hadezeovci s većim brojem preferencijalnih glasova – kao i oni koji su ih dobili još više, ali su otpali iz HDZ-a, jer su, zapravo, prikriveni pravši – htjeli bi pojačati preferencijsku kvotu u izbornom sustavu, jer bi tako, drže, osvojili prevlast u stranci. Vjerojatno i bi, ali po cijenu gubitka vlasti, što je za njih manje važno. Njihovi globalni interesi ionako su vezani za inozemstvo, odakle dobivaju financijsku potporu, i to ne samo od dijaspore.
Opus Diaboli
Kako su se Željka Markić i valjani opusovci pojavili u hrvatskoj politici? Regrutirao ih je Ivo Josipović. Dva pripadnika Opusa, koji su govorili hrvatski pidgin, doveo je na Pantovčak i ondje im dao kancelariju. Njegova je ideja bila da klerikalce povezane s crkvom izmanevrira tako što će se vezati s još opasnijom ekipom – ako to prevedemo na riječnik popularne kulture, možemo reći da je odlučio istrijebiti vampire uz pomoć daywalkera (Wesley Snipes u filmu Blade) kojima ne smeta sunčevo svjetlo…
Željku Markić mobilizirao je za izvođenje svog referendumskog udara na parlamentarno uređenje. Htio je bezgranično povećati svoje ovlasti (tu mu je kao ustavni stručnjak pomagao profesor Podolnjak), a to bi postigao induciranim kaosom, koji bi nastao apsurdnim snižavanjem referendumskog kvoruma. To bi dovelo do bezvlašća, državu učinilo inkontrolabilnom, pa bi bila nužna predsjednička ”čvrsta ruka”, što bi se uvelo uz odobrenje i pomoć Europske Unije i Bruxellesa. Nešto slično uspjelo je Vučiću, ali u Hrvatskoj to ipak ne ide, jer je demokratska procedura čvršće užlijebljena. Josipoviću, uostalom, nisu to dopustili Milanović i Karamarko, koji su kontrolirali stranačku operativu.
Ako je otpao cilj, nije ponestalo ambicija na Pantovčaku – ondje uvijek smišljaju neki udar protiv SVOJE političke opcije, radi povećanja arbitrarne moći koju predsjednik/predsjednica već ima daleko iznad svake mjere primjerene demokratskom društvu. ”Sukreiranje” vanjske politike, zapravo vođenje vlastite vanjske politike, uz promoviranje vlastitih kadrova u diplomaciju, te utjecaj na tajne službe i (posredno) na ekonomski život podrškom stranim interesima, u Hrvatskoj je poprimila skandalozne razmjere. To se najbolje vidi na primjeru INA-e. Prvi put kad je s Pantovčaka prvotno izveden udar na mađarskog suvlasnika, s očitim ciljem da se nacionalna kompanija proda Rusima, i drugi put, sada, dok se pred našim očima favorizira ruski interes u hrvatskoj energetici, a izravno onemogućuje kompanija barem polovično u državnom vlasništvu.
Pred našim očima favorizira se ruski interes u hrvatskoj energetici, a izravno onemogućuje kompanija barem polovično u državnom vlasništvu.
Protutežu arbitrarnom vladanju Vlade barem nominalno pruža parlamentarna opozicija, ali tko kontrolira djelovanje predsjedništva? Krhka demokracija poput hrvatske, ne može podnijeti taj imperijalni mandat. Tuđman je vlast barem osvojio sam, i skrojio je po svojoj mjeri, a sadašnja gospodarica Pantovčaka i Brijuna, našla se okružena parafernalijama i instrumentima velevlasti, koje nisu bile mišljene za profesoricu engleskog i španjolskog iz sela Lopače blizu Grobnika. Fizikalni je zakon da se svaki vakuum brzo ispuni nekim sadržajem, ali ovo što se tu događa pred našim očima, više nalikuje na posljedice hibridnog rata, nego političkog procesa. Isto važi i za sadašnji pokušaj referendumske destabilizacije vlade Andreja Plenkovića.
”Politički legitimitet”
Markićevci su u svojim javnim istupima otvoreno ciljali na Jandrokovića, kojega u tabloidu 7DNEVNO na naslovnoj stranici nazivaju ”Njonjo”, pa vidiš da se sve te priče iz podzemlja, prizemlja i nadzemlja lansiraju iz istog izvora. No, time su otvorili jedno zanimljivo politološko pitanje – pitanje ”izborne legitimnosti”, ”specifične težine” saborskih zastupnika i političkih lidera. Tu specifičnu težinu sudionici politike jasno osjećaju, na ganglije, ali nema razloga da se ona ne pokuša definirati analitičkim sredstvima.
Kako je možemo izračunati?
Prvo, odbit ćemo preferencijalne glasove od ukupne količine glasova koje su osvojile stranačke liste u pojedinim izbornim jedinicama. Tako razdvajamo glasove koji su išli ”na brk”, od onih koji su išli ”na brend”. Preferencijalni glasovi onih koji su ostali ispod praga, zanemarujemo – nisu važni, završili su u smeću, što je rizik glasača koji glasaju ne vodeći se racionalnim predodžbama.
Dobili smo, dakle, broj glasova koje su stranke ”konzumirale” u svojim izbornim jedinicama. Kad se on podijeli s brojem zastupnika na stranačkoj listi (u prvih deset jedinica po 14), dobivamo njihovu stranačku ”popudbinu”. Pribrojimo li svakome njegove vlastite preferencijalne glasove, dobivamo ”izborni legitimitet” i “specifičnu težinu”. Kod manjinaca bilo je lako, svatko nosi svoje glasove. Pritom ih Srbin s najmanje glasova ima više od bilo kojeg zastupnika drugih manjina (što je i logično, jer su Srbi 2/3 manjinskog korpusa).
Tablica 1.: Rang lista zastupnika po simuliranim ukupnim glasovima na izborima za Sabor održanim 11. rujna 2016. (klikni link)
U vezi sa specifičnim pitanjem koje su pokrenuli markićevci, vidimo da izabrani Srbi u XII. izbornoj jedinici uživaju popriličnu popularnost među glasačima, neusporedivo veću od hercegovačkih ”dijasporaša”. Milorad Pupovac je na 60. mjestu među svim zastupnicima, zapravo jako popularan (76 posto prosjeka glasova saborskih zastupnika). Puno popularniji od Željka Glasnovića (61 posto od prosjeka). Pupi je popularniji i od Bernardića, Bauka, Prgometa, Grmoje i Vesne Pusić, Franka Vidovića i Lovre Kuščevića. Ostali Srbi u Saboru popularniji su od Branimira Glavaša, Josipa Đakića ili Orsata Miljenića, kreatora Ovršnog zakona. Hadezeovski dijasporaši su, pak, na indeksu 48 i 28, pa se po nepopularnosti mogu usporediti jedino s Jasenom Mesićem, Joškom Klisovićem, Goranom Jandrokovićem i Igorom Dragovanom te s apsolutno najnepopularnijim Darinkom Kosorom (17 posto od prosječnog broja glasova ”medijanskog” narodnog zastupnika).
Milorad Pupovac je popularniji je i od Davora Bernardića, Arsena Bauka, Drage Prgometa, Nikole Grmoje, Vesne Pusić, Franka Vidovića i Lovre Kuščevića.
Što, zapravo, pokazuje ta rang lista zastupnika?
Najzanimljivije je na njoj to kako su kompaktno u vrhu raspoređeni Zokijevci, koji su svi dobro prošli, a on sam daleko najbolje, s indeksom od 618 posto. No, da se objasni razlika između njega i drugoplasiranog Plenkovića, treba malo više analitičke pameti… Kad se kandidirao u I. izbornoj (zagrebačkoj) jedinici, koja oduvijek naginje ulijevo i u kojoj je HDZ dosad slabo prolazio, Plenković je napravio strateški potez za cijelu svoju listu i stranku, jer se ponudio kao jamac njene političke reprofilacije, a nije samo težio da maksimira osobni rezultat. To je imalo ove posljedice:
- Plenković je uspio smanjiti razliku SDP vs. HDZ u I. izbornoj jedinici na najmanju od 2000., otkako se izbori provode po ovom modelu (77.541 vs. 62.310).
- Obojica su u toj izbornoj jedinici osvojili otprilike isti udjel glasova svoje liste (Milanović 54,5%, a Plenković 53,4%).
- Da se je Planković, primjerice, kandidirao u IX. izbornoj jedinici (kao Karamarko godinu dana prije), uz isti udjel osvojio bi 54.864 preferencijalna glasa, dakle, ukupno 11 tisuća više od Milanovića.
Tablica 2.: Usporedba preferencijalnih glasova Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića (klikni link)
Cilj mu je bio da dobije izbore, što je i uspio, da stekne vlast, a ne osobnu popularnost, koja mu u stranci ne bi ništa značila da je pretrpio poraz. Pametno je iskoristio resurs – sebe sama – a njegova najveća politička slabost lijepo se vidi u tablici 1. Njegovi najbliži suradnici, ništa mu ne donose. Jandroković je sasvim pri dnu, Božinović nije ni ušao u Sabor, jer nije bio ni poziocioniran na listu tako da privuče presudne glasove, budući da se zna kako ih i ne može dobiti od hadezeovaca ”s dna kace”. Odigrali su Tolušić (indeks 175), Hasanbegović (186), Medved (183), Stier (207), Kujundžić (217), Miro Kovač (215), Goran Marić (240), Zdravko Marić (281) i nadasve Davor Krstičević (481). Po tome je onda sastavljana vlada – svi su postali ministri, a Krstičević i potpredsjednik vlade. Svi osim Kovača, koji je previše snažno svjedočio Karamarka, te Hase, ali kojega se nije dalo progutati, pa se, pošto je previše ponosan, sam iskvitao. Neželjeni Kovač, Haso, Esihica i Culej su ionako ušli u Sabor zahvaljujući posebnoj, vanstranačkoj kampanji i neodoljivoj Bujici. Osrednji Oleg Butković (126) upao je najviše na zagovor Pantovčaka.
Hadezeovci i esdepeovci
U svemu, Plenkovićeva vlada, vlada je hadezeovskog jedinstva i ravnopravne podjele političkog plijena. Rastrzana jedino dubokim idejnim podjelama, fantazijama ljudi koji se ne mogu saživjeti s hrvatskim mejnstrimom – Argentinac Stier i revni musliman Hasanbegović naprosto se ne uklapaju u domaći malograđanski politički milje. Nisu oni U2, zapravo su bezazleni, ali okrenuti svojoj prošlosti i neostvarivoj budućnosti. No to sve ne bi bilo jako važno, da šizmu u stranci koja se uvijek bavila svojim poslom (”Sonna cosa nostra”, što bi rekli Talijani) nije potakao intruzivni vanjski faktor koji penetrira i Ameriku, a nekmoli slaba društva Balkana. HDZ pere ”ruska groznica”. Tko preživi, pričat će…
Milanović i milanovićevci prošli su sjajno, jedino što im je stranka propala na izborima….
Što nam statistika pak kazuje o drugom čoporu, onom sa staništem na zagrebačkom Iblerovom trgu?
Milanović i milanovićevci prošli su sjajno, jedino što im je stranka propala na izborima. To je i logično – partitokrati su uvijek zainteresirani primarno za prevlast u stranci. Kompaktno su se rasporedili u vrhu liste, uz svog povijesnog lidera. Birači su pokazali veliku disciplinu – ako je drugarica Opačić drugarica br. 2, ona dobija drugi najveći broj preferencijskih glasova i ostvaruje indeks od čak 323 posto, bez obzira na to što je blijed politički kadar, što su joj kao ministrici propale sve inicijative, a predstavila se javnosti kao bezumna pomodarka i razmažena biorkratkinja koju na kavu voze dva bijesna ”audija” s teško naoružanom pratnjom. Tu su zatim Hajdaš (indeks 322), Lalovac (315), Ranko Ostojić (292), Željko Jovanović (207) i Peđa Grbin (201).
Kad bih pravio idealnotipskog esdepeovca za neku dramsku rolu, recimo u ”Kerempuhu”, bivšem SKJ (satirično kazalište Jazavac), komponirao bi to frankeštajnovsko čudovište u tijelu Peđe Grbina, ali sasvim bez mozga, kao pijanca koji šmrče kokain, tuče ženu i ima ljubavnicu, a oblači se u fina odijela… Kakav bi, pak, bio sličan idealnotipski hadezeovac, prema kolektivnom profilu koji nude vlastodršci na vrhu liste? Branitelj, teški konzervativac, desničar iz Slavonije, ali, začudo, čini mi se da bi bio manje reprezentativan, ili barem manje intrigantan u toje verziji, jer su ondje u većini bizarni individualci, a ne birokrati, i puno je zanimljiviji Milijan Brkić (indeks 153) nego ovaj izmišljeni ”medijanski” lik. Uvijek sam to objašnjavao ovako: hadezeovci su divlje, a esdepeovci pitome životinje, domaća stoka.
Što se tiče ostalih stranaka – pondera raznih likova iz GLAS-a, koji su ostali bez stranačke mašine koja pumpa lovu, i haenesovaca koji su ostali bez baze, ali participiraju u vlasti i sukreiraju energetsku politiku, njih se ne isplati razmatrati u sklopu ovakve analize. Tu je ”svaka vaška obaška”, što bi rekli braća Srbi, sve su to efemeride i suputnici u stranačkom i političkom životu, osim pokreta koji se pomalja i koji će nesumnjivo izazvati tektonske promjene na političkoj sceni. Također, marginalno su prisutne ukorijenjene lobističke grupe, koje egzistiraju na lokalu, kao paragoni hrvatske korupcije, najtrajnijeg oblika društvenog života na našem prostoru. Usporedba tih heterogenih pojava nema nikakva smisla, niti jednih s drugima, a ni po ljudima, pojedinačno.
Oko referenduma naslućujemo naručitelja koji bi mogao ugroziti državni poredak, što otvara pitanje nije li riječ o hipotetičkoj veleizdajničkoj djelatnosti…
Jedini logični zaključak u odnosu na povod – referendum o promjeni izbornog sustava, jest da je prijedlog promašen koliko i glup, te da su u pozadini te inicijative nazire bezumna zloća, rasistički sentiment. Osim toga izgleda to kao napad na vladu naručen s visokoga mjesta, ili iz inozemstva. Već se postavljalo pitanje – tko te aktivnosti financira? Crkva ne baca pare na fanatike, jer ih teže odbija nego privlači, a ni emigracija neće ulagati u takve mutne likove, s kojima ne možeš ljudski prodivaniti u gastarbajterskoj birtiji, jer su prezauzeti molitvom i samobičevanjem. Što ukazuje da – kao i kod slično mentalno profiliranog Pernara! – naslućujemo naručitelja koji bi mogao ugroziti sam državni poredak što otvara pitanje nije li riječ o hipotetečkoj veleizdajničkoj djelatnosti. Tim pitanjem trebao bi se baviti USKOK, ali kako se on nalazi pod ingerencijom faktora koje upravo treba istražiti, najbolje bi bilo formirati saborsko istražno povjerenstvo, a SOA bi mu morala podnijeti izvješće jednog posebnog istražitelja imenovanog u antiterorističkom odsjeku, koji bi izravno komunicirao s europskim i američkim savezničkim agencijama, razmjenjujući podatke o planovima i aktivnostima koji neodoljivo podsjećaju na događaje iz posljednje, sedme sezone ludo popularne američke tv-serije Homeland.