Piše: Denis Kuljiš
Održani su slovenski izbori. U političkom smislu, rezultati su toliko idiotski, da čovjeka obuzme mala snaga – kako se tek osjećaju slovenski birači, kad shvate da je njihov izborni sustav konstruiran na takav način da onemogući političku diferencijaciju oko osnovnih pitanja. Da se osjećaju nemoćnima pokazuje izlaznost, jedva nešto veća od 50 posto, ista kao i na prethodnim izborima. A iza priča o tome da treba poštovati svaki glas i sve prilagoditi tome da se ponudi neograničena lepeza opcija, iza toga zapravo je uvijek nakana da se onemogući svaka promjena i smanji ugroza ”investiranih interesa” establišmenta. Izbori se pretvore u vašar besmislenog natezanja oko sporednih i beznačajnih pitanja. No, kako se stvarno raspoloženje ljudi oko onoga što smatraju ključnim na svakim izborima ipak manifestira, valja izbornim pravilima osigurati da izabrana većina nikako ne može preuzeti upravljanje politikom i društvom. Po zadanim izbornim pravilima vladu možeš sastaviti tek kompromisom s prevelikim brojem često nejasno profiliranih stranaka i organizacija.
Slovenski izborni sustav na dlaku je jednak onome što ga predlažu hrvatski referendumovci. Pokušavaju nametnuti ustrojstvo parlamentarnog sustava koji će ga učiniti frapantno nalik slovenskom, a mobilizaciju postižuji inicijativom za političku diskriminaciju Srba.
Predlažu da se broj zastupnika smanji na oko 100. Slovenija ih ima 90, od kojih su samo 2 manjinska mandata (Talijani. Mađari). Predlažu izborni prag od 4 posto, kao što je slovenski. S osam izbornih jedinica u kojima se bira po 11 zastupnika, s tim što se glasovi koji preostaju od onih koji nisu prešli izborni prag, ”ne bacaju” odnosno ne pribrajaju drugima, nego prenose na nacionalnu razinu, pa tu obračunom po d’Hontu, svi još imaju šanse dobiti ono što su izgubili lokalno – učinak je upravo onakav kakav priželjkuju Markićevci-referendumovci. Hrvatski desničarski egzoti, pravaši, razni besposličari i lunatici najčešće ostanu na jedan do tri posto po svim izbornim jedinicama, ali ako se ukine sadašnji darvinovski princip opstanka najpribranijih, mogli bi na nacionalnoj razini fasovati dovoljno glasova za 3-4 svoja naluđa predstavnika u Saboru, pa se Glasnović više ne bi osjećao tako osamljen u saborskoj birtiji.
Referendumski pokret je pokrenuo Ivo Josipović kako bi oslabio parlamentarnu vlast. On je snovao institucionalni državni udar (ekstremno povećanje predsjedničkih ovlasti) a sad su tu inicijativu preuzeli oni kojima se tek bio spreman poslužiti, a provodi se u prilog gospođe koja sad sjedi na Pantovčaku odjevena tako da je teško razlikuješ od raskošnih sofa u koje se zavalila. Naša kič-prezidentica započela je referendumski džihad kao napad na vlast jer joj se žuri – htjela bi srušiti premijera prije predsjedničkih izbora, tako da se sama kandidira na čelu HDZ-a. Parafrazirajući sentenciju neumrlog Zorana Milanovića koja se odnosila na neopravdanost nastojanja da se zaustavi Pašalić pomaganjem Sanaderu radi manjega zla, možda bi sad doista trebalo izbaciti parolu – što gore, to bolje, pa mirno promatrati događaje. Jedino što u HDZ-u vrijedi je Plenković i još nekolicina ljudi koji su zaostali iz drugih garnitura. Ako stranka želi Kolindu, aferim, nema sigurnijeg načina da cijela stvar skrahira, nego da se na čelu svih koruptokratskih prikaza dovede upravo dama koja ima sva ta svojstva koja ima, a nedostaju joj upravo ona koje nesumnjivo nema.
HDZ s Kolindom na čelu – od toga se ni HDZ ne bi oporavio. Možda bi najbolje stoga bilo da se to i dogodi, pa se napokon zatvori ta stranica i zauvijek dokine dominacija heterogenog Tuđmanova pokreta, koji je uvijek balansirao između teškog, jedva potisnutog nacionalizma i neiskorijenjivih kleptokratskih navada. Naravno, ne vidi se još neka pozitivna alternativa na nacionalnoj političkoj sceni, ali činjenica je da prilika stvara čovjeka i možda bi prilici trebalo pružiti upravo takvu priliku.
Što se, zapravo, dogodilo na slovenskim izborima?
Pobijedio je SDS, stranka Janeza Janše, desno-liberalna, koju bismo u našim prilikama mogli najbolje komparirati s Karamarkovim HDZ-om. Janša je, doduše, sasvim drukčijeg kova, on je partitokrat koji se uvježbao još u slovenskom polutolerantnom kvazipluralizmu u razdoblju komunizma, kad je odležao u zatvoru jer ga je ukebala JNA. To je bilo zadnje što je JNA u Sloveniji postigla – kad su uhitili četvorku JBTZ iz časopisa ”Mladina” (Janša – Borštner – Zabrl – Tasić), doživjela je politički debakl i samo je nedostajala politička glupost Ante Markovića te sirova brutalnost njegova ministra obrane generala Ilije Gračanina (predratnog kasapina) da povedu i za deset dana izgube ”savezni rat” s nenaoružanim slovenskim teritorijalcima u kratkim hlačama (koji bi im ipak tu i tamo ”Strelom” roknuli koji helikopter). Janša je tu odigrao briljantnu rolu ministra obrane, koja se svodila na televizijske nastupe i organizaciju ionako sjajno organizirane slovenske Teritorijalne obrambe. Nikad ne napadaj planinare u njihovu gorju teškim oklopom – tu su lekciju prvi naučili Habsburzi kad su 1499. teško popušili protiv švicarskih gorštaka. Odnosno, kako mi je svojedobno rekao, ne bez ponosa, šef slovenske Udbe i najbliži Dolančev suradnik, ”noga oficira JNA nikad nije kročila nogom u našu Bazu 20 u Kočevskom rogu”. U toj bazi skuhana je Osvobodilna fronta i posebna slovenska država, koju je drug Tito samo djelomice razmontirao, a Ante Marković nije uspio osvojiti…
Tko misli da je Janša naivan, sam je budala. U prvoj vladi (de facto Vladi narodnog spasa, kojom je upravljao predsjednik države, Milan Kučan) Janez je bio involviran u specijalne operacije dotura oružja Hrvatima i Bošnjacima preko mariborskog aerodroma. Tu su akumulirane nepregledne količine para, koje, po pozitivnoj evidenciji, uglavnom nisu uplaćene u državni proračun.
Država – kojom je u Sloveniji uvijek upravljala ljevica – brzo se resetirala poslije rata, a glavna poduzeća ostala su u rukama direktora kroz osebujni sustav privatizacije, u kojem su direktori dijelili (uvjetovano) vlasništvo s državom preko privatizacijskih fondova. Dakle, nije bilo neograničene marćapije, nego postupno prepuštanje kapitala sposobnim upravljačima, pod uvjetom da čuvaju socijalni mir i plaćaju visoke poreze, a u javnosti se ne pokazuju i ne uznemiravaju mirne malograđane nekim tajkunskim paradama. Tako ni danas u Sloveniji ne znaš tko je tko i lika koji ima milijardu eura, skromnu kuću ”na vasi” i trideset-četrdeset tvornica po Sloveniji i po svijetu, ne možeš na ulici razlikovati od nekog inženjera ili liječnika. Ta elita ne pojavljuje se na elitnim odredištima – vikendom se penju na Triglav, a ljetuju u Istri u kamp-kućici. Jedini ljudi koji se voze u Porscheima sa zlatnim naplatcima na kotačima su dvadesetogodišnji multimilijuneri u kripto-valutama (Slovenija je treća na svijetu metropola kriptovalutne špekulacije).
U ”novom etatizmu” koji je obilježila umjerna vlada liberalnog LDP-a Janeza Drnovšeka, Janša nije dobro prolazio, iako je uza nj stajala ”tiha većina”, koja je bučna jedino po provincijskim birtijama, kad se povede diskusija o tome da u zemlji i dalje drmaju bivši udbaši, da je gradonačelnik glavnog grada kriptosrbin i da za njega glasuje glasači koji odnekle doputuju odjeveni u Adidas-trenirke, te sa zlatnom kajlom oko vrata.
Janša je kao Janus, pa s jedne strane imponira takvim likovima, a onaj drugi progfil mu je za ljevičare još gori – on je proamerički liberal, koji zastupa ideje slobodnog tržišta, a to ispunjava grozom slovenske socijaliste. Pritom, svi su Slovenci socijalisti, čak i kad su fašisti. U privatnom vlasništvu uvijek su vidjeli neprijatelja jer su kao mali, još jedan sjeban slavenski narod, uvijek imali feudalne i kapitalističke gospodare strance, Nijemce, Austrijance, srpskog kralja, a na koncu su još morali otrpjeti i Todorića, što im sasvim sigurno nije bilo lako… Slovenija je kao država nastala pod grofovima Celjskima, njemačkim izbornim kneževima (tih je bilo ukupno sedam). Kao što mi je govorila Nada Klaić – ”ali oni, naravno, nikad nisu napisali povijest te svoje najsjajnije feudalne obitelji, zato je njihova povijest samo seljačka povijest”. Kao i književnost – Cankar, Prežihov Voranc, sluga Jernej, bijednici-samorastniki depresivniji od junaka Maksima Gorkoga (vikipedijski tagovi: kmečka povest-bogata družina-revno dekle-otroci-prepovedana ljubezen). Ukratko, u Sloveniji mrze privatno vlasništvo, ali s druge strane, nikad nisu miješali ideologiju komunizma s upravljanjem privredom. Direktore su uvijek poštovali kao polubogove.
Janša je dvaput formirao vladu (6. i 8. slovensku administraciju), i bio je dvaput u zatvoru, jednom pod komunistima, drugi put pod postkomunistima jer su ga osudili za primanje provizija za finske oklopnjake ”Patria”. U istoj rundi, ”Patrije” su u fantastičnim količnama, nepozvezanim sa zdravom pameću, kupovali i Hrvati, ali tu se nisu pojavile indicije da su oni isti koji su potplatili Slovence, možda potplatili i neke Hrvate – po tome bi, dakle, ispalo da nisu, u što imamo pravo dvojiti.
Janša je uredno odrobijao, a onda, kao i uvijek, dobio satisfakciju. U prvoj epizodi propala je JNA koja ga je uhitila, u drugoj, oslobodio Ustavni sud. I ženio su, uostalom, dvaput, iz oba braka ima po dvoje djece, a njegova druga žena je fotomodelska liječnica koja se rekreativno penje po zaleđenim slapovima. Obnovio je stranku i čisto pobijedio na izborima tako što je dobio dvaput više glasova od drugoplasirane konkurencije. No, pritom je proradila planska fragmentacija predstavničkog tijela, kakvu bi u Hrvatskoj željela uvesti Željka Markić, ujedinjena s desničarima i klerikalnim chrétiennes koji joj šire političku frontu.
Janša je dobio 24,4 posto (oko 220.000 glasova), dok je druga, sa 12,6 posto, Lista Marjana Šareca, gradonačelnika Kamnika, gradića od 14.000 stanovnika, inače po zanimanju glumac, komičar i satiričar, imitator, poznat po imitacijama Osame bin Ladena, Fidela Castra, Janeza Janše i ostalih komičnih likova. Bio je član stranke ljubljanskog gradonačlenika (stožerna ljevica), postao gradonačelnik beznačajnog Kamnika, a zatim, imitirajući sam sebe, izašao na predsjedničke izbore i tijesno izgubio u drugom krugu od bivšeg i sadašnjeg (lijevog) predsjednika Boruta Pahora. Kako je do toga došlo? U nekom intervjuu, Milan Kučan je rekao da je sit Pahora, a da mu se Šarac čini kao momak na svom mjestu. Vroom! Čim se pročulo što je oyabun izjavio, disciplinirane slovenske mase deponirale su kamniškom komedijantu 332.000 glasova.
Predsjednik je još beznačajniji u Sloveniji nego u Hrvatskoj, ali ista preporuka vrijedila je i za parlamentarne izbore, pa su Šarec, prethodni instant-kandidat iz Kučanova laboratorija, naime bivši premijer Miro Cerar i Alenka Bratušek (koju je ranije izmislio gradonačelnik Ljubljane, bivši lijevi premijer Jankovič) te Socijaldemokrati (komunjare, slovenski SDP) podijelili tih raspoloživih 320.000 glasova, dok je još oko 80.000 otišlo čistoj ljevici (”Levica”) koja se zalaže za direktnu demokraciju i radničko samoupraljanje, uz ukidanje konkurencije među poduzećima. No, izborni problem ljevice nisu bili ti fantasti, nego činjenica da se Kučan ne može dogovoriti sam sa sobom tko mu je všeč, tko mu se najviše sviđa, pa je sve spalo na karizmatsko vodstvo slovenskog provincijskog komičara koji bi mogao pregovarati s talijanskim kolegom Bepom Grillom, ali se inače čini neupotrebljivim za svakidašnju političku aktivnost. Ako se nešto fundamentalno nije promijenilo u slovenskom nacionalnom biću, ja bih se klonio predstavnika slovenskog humorizma. Ako su htjeli nekog zbilja smiješnog, trebali su uzeti Branka ”Đuru” Đurića koji, doduše, dugo živi među njima, pa je izgubio oko 80 posto svoje smiješnosti, ali je još uvijek najduhovitiji čovjek u Sloveniji.
Na sceni su također ostali razni beznačajni pokreti s malim ili zanemarivim brojem glasova – klerikalci Nove Slovenije, Domokratična stranka upokojencev (to nisu mrtvaci nego penzioneri koji vodi velikousti Karl Erjavec) i pokret nešto zabavnijeg Zmage Jelinčića Plemenitog (koji je navodno radio za Udbu pod pseudonimom ”Padalec”). Zmago je osvojio jedva dvaput više glasova od ukupnog broja hrvatski glasova iz dijaspore – što pokazuje da se i s beznačajnom podrškom u Sloveniji moglo ući u konkurencija na toj ludikrozno-komičarskoj margini…
Slovenski mediji donose alarmantne naslove: JANŠA MOČNO ZMAGAL, ŠAREC DRUGI, V PARLAMENTU TUDI JELINČIĆ! Drugim riječima, desničarska hidra diže glavu, ljevica se mora uozbiljiti i naći platformu za suradnju… Jer, Janša bi, da svoju pobjedu pretvori u vladajuću većinu morao uz svojih 25 zastupnika skupiti još 20, a samo 5 našao bi kod idejno bliske Nove Slovenije, dok bi ga 4 Zmagina zastupnika uništila, a ni s njima još nigdje ne bi stigao… Ima kod penzionera 5 zastupnika, i to bi mogao biti početak neke matematike ako bi uspio oteti zastupnike Šarcu, koji je svoje epigone skupio s koca i konopca praktički jučer (lista je nastala prije nekoliko mjeseci). Ali i to je traljavo, 10 bi se još moglo nekako sastaviti – ali minimalno potrebnih 20, teško.
Druga varijantra je lijeva kompozicija Šarec – SD – Cerar – Bratušek – Erjavec (penzići) ukupno 43, plus 2 manjinca, i opet nije dosta, što znači da bi nekako morali privoljeti i ”mjesečare” iz ”Levice” (predvodi ih Luka Mesec) ako se malo uozbilje i daju svojih 9 ruku, da se zaustavi Janša. Tako bi se eventualno mogli riješiti i napornog šefa penzionera koji koristi ”gray power” da sebi uvijek priskrbi poziciju ministra vanjskih poslova pa se dodovorava Rusima i napada Hrvate. Eto, tako se ipak može izigrati jasno iskazana volja birača koji su, davši podršku Janši, zapravo glasali za ono što im je ponudio, očito u dosluhu sa svojim bliskim drugom, mađarskim premijerom Orbanom: hermetizaciju granice. Žilet-žicu prema Hrvatskoj, pristrojavanje Europi i Zapadu, šengenska Festung-Europa. Slovenija prima oko 200 imigranat godišnje a oko 20 ih svake godine dobije papire za ostanak. Konsenzus je većine da ne žele imigrante, srednjoistoične ni balkanske – koliko trebaju povremenih i privremenih radnika, lako povuku iz Sjeverozapadne Hrvatske i Bosne, može i nešto Srba, ali svi ostali – aus. Ako se stvori lijeva vlada i ona će provoditi tu politiku, ali ne toliko manifestativno.
Luka Mesec – vođa slovenske stranke samoupravljača sa 9 zastupnika u Parlamentu (svaki deseti!)
Slovenija će se zatvoriti, kao i Mađarskma i Austrija. To je gotova stvar. Za Hrvatsku i ostale vanšengenske zemlje EU (Rumunjska, Bugarska) jedino je rješenje da što prije usvoje i provedu šengenske mjere pretvarajući to u nacionalni prioritet, ali pritom ne bi smjeli odabrati pristup i ideologiju ”nacionalnog zatvaranja”, nego ”europske koopertacije”, s idejom da se teret kontrole europskog pograničja shvati kao kontinentalni pothvat, sa svim pozitivnim sigurnosnim, humanitarnim ali i imigracijskim politikama, koji će se financirati zajedničkim budžetom… Kakvog smisla ima da Hrvatska zatvara put imigrantima u Sloveniju, Slovenija u Austriju, a Austrija u Njemačku, gdje, uostalom, trebaju oko milijun radnika, ali ne žele da im nagrnu, nego da dođu polako, kroz proces selekcije, s urednim vizama?
Tko će dojaviti Zoranu Predinu da sjedne i brzo napiše hit ”Žilet žica – slovenska granica”?
Slovenski izbori velika su pouka za Hrvate u pogledu referendumsko-markićevske inicijative koja nema veze sa zdravom pameću.
Primijeni li se doista ono za što se referendumovci zalažu i imat ćeš neupotrebljiv parlament u kojem se ne može formirati neka suvisla vlada, bez kompromisa koji su čak i za naše prilike nečuveni… Između manje ili više prosvjećene diktature na istočnim i korporativizma na zapadnim granicima, Hrvatska bi trebala čuvati tekovine svog demokratskog izbornog sistema koji, kad je riječ o izboru zastupnika u Parlament, uopće nije loš, ako i ima dva-tri suvišna zastupnika manjina i tri posve nepotrebna vanzemaljca. Da se uskladi postojeći sistem s realnim brojem birača, dovoljno je propisati razmjerni broj zastupnika u postojećim izbornim jedinicama, pa bi ponegdje bio jedan ili najviše dva više nego sadašnjih 14, odnosno jedan i najviše dva manje, dakle s rasponom od 12 do 16 zastupnika u postojećih 10 izbornih jedinica. To je lagana, racionalna mjera, koju bi se inspiratoricama ovih revolucionarnih referendumskih mjera moglo objasniti njima bliskom prispodobom – dovoljna je liposukcija, nije nužno odsijecanje ekstremiteta.