Piše: Denis Kuljiš
Hrvatska Agencija za zaštitu tržnog natjecanja objavila je rezultate poslovanja novinskih nakladničkih kuća – ”sinoptičku kartu” stanja na novinskom tržištu. Približava se hladna fronta, to je sigurno. Područje niskog pristiska raširilo se i anticiklonalna depresija prijeti trajnom klimatskom kataklizmom. Ali, to su trendovi – ne možeš još reći da je kiša koja pada postala pravi tropski monsun koji će potopiti sve novine. Doduše, 2013. prodali su svi nakladnici zajedno oko 100 milijuna primjeraka dnevnih novina, a 2016. samo 73,7 milijuna. To je po stanovniku 15 ili 20 primjeraka ”općeinformativnih dnevnika” godišnje. Ili, ono što vidiš golim okom, bez pomoći agencijskih analitičara – dnevnih se novina dnevno frkne koliko ima kafića u kojima ih prelistaš.
Jedan slovenski poslovnjak ovako je opisao svoj dojam o prosječnom Hrvatu – bilo je to još prije piranskog slučaja, pa nije obojeno nekom induciranom antipatijom… Hrvat, kaže on, ima loš ten, tzv. suho hrvatsko lice, jer kožu ne njeguje hidratantnim kremama, što vidiš čim ti carinik u vlaku proturi njušku u kupe… Prosječni Hrvat ustaje kasno ujutro, odijeva Adidas trenirku i odlazi na kiosk da kupi cigarete i u pekarnicu po neko zamašćeno lisnato tijesto koje doručkuje… Zatim u kafiću naručuje kavu i traži primjerak novina da pregleda sportske stranice, kako bi vidio što mu je činiti kad ode do sportske kladionice, ako mu je stigla braniteljska penzija pa je likvidan za investiciju u tiket. Prouči i naslove na početnim stranicama da se ponovo uvjeri kako su političari korumpirani šupci, tako da ima štofa za ogorčenu polemiku za stolom kad se vrati iz nemoguće misije u kladionici.
Osim prosječnih Hrvata, novine – puno pažljivije – čitaju i proučavaju svi pripadnici vlasti i oporbe te poslenici državne tehnostrukture. Oni su jedini zaista kvalificirani čitatelji i za njih se novine i izdaju. Zato su i strukturirane tako kako jesu – naprijed politika i društvo (društvo, to je kriminal iz ”crne kronike”), zatim izvješća s kriznih točaka državne uprave i javnog sektora, gdje se odmjeravaju snage raznih političkih frakcija iz sfere vlasti ili onih koje su pod njenim kišobranom. Tu je zatim neka banalnost iz vanjske politike, kakav ispad Putina, Kim Jong Una ili bliskoistočnih džihadista da se podgrije kolektivni sentiment pripadnosti ili straha od globalnih političkih pojava.
Osim što informiraju pripadnike državne tehnostrukture o tome tko što muva i kako stoje pojedini subalterni lideri na burzi političkih kotacija, novine perpetuiraju ideju o uzrokovanosti narodne nesreće endogenim faktorima i globalnim kretanjima kojima se mi s našim malenim snagama, usprkos dubokoj mudrosti akumuliranih naraštajima, nemamo šanse oduprijeti.
Da ipak ne bi sve završilo u tako crnom tonu, slijede stranice s gospodičnama koje su se prerušile u kurve pa hopsaju po nespostojećim estradnim pozornicama u virtualnom svijetu grozomornih raspjevanih televizija. Zatim, naravno, sport, koji jasno pokazuje da je Balkanac rasno superioran i sposoban za svjetski uspjeh udruži li svoj rad s klubovima koji funkcioniraju kao multinacionalne sportske korporacije.
S tako strukturiranim ”općeinformativnim dnevnicima”, pravo je čudo što ih se u Hrvatskoj proda i toliko koliko se proda, ali, što je najzanimljivije, najviše kupaca ima jedini hrvatski tabloid, ”24sata”, koji sam zahvaća skoro 40 posto tržišta!
Zašto je taj mali listić tiskan u poluberliner-formatu koji su izmislili šparni Austrijanci, pa je jedva nešto veći od ekrana iPada, toliko uspješan? Ne zato što bi se spuštao niže od ostalih ciničnih novina koje publiku targetiraju po logici ”najnižeg zajedničkog nazivnika”. Naprotiv, ”24sata” jedini nije obilježen posvemašnim cinizmom i licemjerstvom. Urednici su jasno angažirani – antiestablišmentski, uvijek protiv vlasti i napuhanih veličina, ironični ili kaustični, ali sentimentalni prema nesreći maloga čovjeka. Uređivačka politika potpuno je suprotna načelu koji je bio formulirao jedan naš kolega postavši glavni urednik splitskog mejnstrimskog dnevnika, pa su ga ondje dočekali novinari masovno iskazujući želju da se bave ”malim čovjekom”, a ne politikom. Ne, rekao im je, malim čovjekom bavit ćemo se jedino ako ga pojede morski pas! List je tada – na vrhuncu Sanaderove vladavine i europske kreditne konjunkture, kad je novac tekao ulicama – imao preči zadatak da servisira vladu visokog Splićanina u dalmatinskim političkim i nekretninskim operacijama, kad je kreirana amblematska i neprolaznu pojava graonačelnika Željka Keruma, čovjeka koji je navijestio epohu kerumizacije hrvatske lokalne politike (ali to je stvar koja se odavna bila dogodila i u Srbiji, gdje je lokalna politika puno ranije – palmizirana).
Kerum je dakle opstao, ali novinama se više dobro ne piše – da se tada udarilo u diple i bugarilo o malom čovjeku, on bi im i sad ostao kad su otišli svi oni lijepi oglasi koje su davale banke, prevarantske lizing-kompanije i telekom-operateri. Za prostituciju je potrebna potražnja, tržište. Umjesto tyoga imaš oko milijun hrvatskih građana u blokadi, kao nepodnošljiv socijalni teret i moćna glasačka mašina protestne stranke ”Živi zid” koja je po popularnosti upravo pretekla SDP u njegovu glavnom uporištu u Rijeci.
Naravno, ”24sata” ima i druge prednosti pred konkurencijom ”normalnih” jutarnjih večernjaka koji se prodaju po 8 i 9 kuna – cijena mu je 5 kuna, prilagođena populaciji koja će na benzinskoj pumpi za novine još izvaditi iz džepa ”medu”, ali već neće posegnuti u lisnicu da uzme asignat s portretom biskupa Juraja Dobrile, čestitog istarskog popa koji je vodio dvojne knjigovodstvo matičnih knjiga da bi se za potonje potrebe mogla prikazati relativna većina Hrvata u pokrajini iz koje je poslije Drugog svjetskog rata izgnano nekoliko stotina tisuća Talijana pa je pripojena ”matici zemlji”.
”24sata” je moderno prelomljen, prema ”špranci” austrijskih klajne cajtunga, ”malih novina”, kojima je nedostižan uzor, europski i svjetski fenomen, bečki ”Kronen Zeitung”.”Krunski vjesnik” je nevjerojatan tabloidić koji se u zemlji od 8 milijuna stanovnika prodaje u 800.000 primjeraka te zahvaća – također 40 posto ukupnih naklada dnevnika!
”Styria” iz Graza, vlasnica zagrebačkog ”Večernjeg lista” i tabloida ”24 sata”, u Austriji je najveći konkurent izdavaču ”Kronen Zeitunga”. I sama tiska jedne ”male novine”, naime gracerski ”Kleine Zeitung”, s impozantnom nakladom od – 240.000 primjeraka, što je otprilike podudarno s brojem stanovnika štajerskog glavnog grada u kojem izlazi. Znači, to je ono na što se misli kad se kaže – populizam. Austrijske novine su populističke, kao i austrijska politika, a takav je i ”Styrijin” mali dnevnik u Zagrebu, s tim što su one novine u Grazu desnopopulističke, a ove u Hrvatskoj – lijevopopulističke.
Obraćaju se narodu, upravo onakvom, očajnom i papuperiziranom, koji se vrzma oko hrvatskih kioska. Vlasnik je ”Styrije” jedna klerikalna zaklada Katoličke crkve, besprofitno poduzeće, pa su u nadzornom odboru kompanije sjedila i razna ”sveštena lica” te katolički biznismeni (sjede i danas) https://kontrast.at/die-oesterreichischen-medien-und-ihre-eigentuemer/. No, budući da je ”Styrija” sa svojim razgranatim austrijskim i njemačkim izdavačkim pothvatima (ovo po Hrvatskoj i nešto po Sloveniji i Srbiji pritom nije bilo naročito važno) pretrpjele velike gubitke, morala je prodati polovicu portfelja. Kupac je tirolska medijska kompanija JS Moser Holding iz Innsbrucka. Gospodin Joseph Stephan Moser, osnivač respektabilnog tirolskog dnevnika davno je umro, a prošle godine umro je i njegov sin, koji ga je naslijedio kao direktor. Imovinu su naslijedili članovi obitelji, ali sva njihova upravljačka prava ”parkirana” su u jednom advokatskom uredu, odakle se, zapravo, kontrolirao sav posao. Možda je to prikrivena operacija njemačkog superizdavača Axela Springera, koji je svojedobno pomogao pokojnom Josephu Stephanu da firmu koja je još početkom devedestih bila upala u krizu, izvuče, pa se poslije lijepo razvila. S druge strane, moguće je da su u posao ušli i ljudi koji vode njemačku kompaniju ”Funke”, bivši WAZ koji je i u Zagrebu neko vrijeme radio u partnerstvu s nekoć najvećom hrvatskom novinsko-izdavačkom kompanijom EPH (Pavić&Kutle). U svakom slučaju, izdavački subjektivitet lokalnog austrijskog gazde koji je posao započeo u Innsbrucku i desetljećima ga uspješno vodio, preuzeo je sad europski korporativizam, kombinacija banaka i multinacionalki – isti gremij koji, zapravo, upravlja cijelom Europom. Identično je bilo s ”Kroneom”, gdje je pedesetpostotni udjel preuzeo još koncem devedestih preuzeo isti njemački behemot, ”Funke”, specijalizar za izdanja velikih naklada u malim, razvijenim gradovima i lokalnim sredinama. U tom procesu stvara se agregat, puno zdravija vlasnička struktura od one koja se tranije postojala. To se dobro vidi i iz hrvatskog i iz austrijskog primjera. Jer, daj ti Hrvatima, Tirolcima i Štajercima da sami izdaju novine pa će se odmah insinuirati zavičajna mafija, kriptofašisti i metroseksualci u kratkim kožnim hlačama poput Joerga Haidera (njega je lansirao ”Kronen Zeitung”) ili visokog, šarmantnog Splićanina, kojemu nije odoljela ni jedna državna blagajna, a servisirala su ga zagrebačke i splitske novine u vlasništvu najvećeg domaćeg medijskog tajkuna. Možda su ti špringerovci i funkeovci konzervativci, desničari, ali barem su kapitalisti, pa se s njima i pod njima lakše živi nego pod istočnoeuropskim populistima i balkanskim oligarsima te pidruženim zaguljenim likovima ”sa sunčane strane Alpa”, gdje jodleri u svakoj generaciji kreiraju jednog rasista poput Haidera.