Piše: Denis Kuljiš
Rast od 2 posto BDP-a u zadnjem kvartalu 2017. smrtna je presuda za Plenkovićevu vladu. Izvršenje se odgađa, jer ne predstoje izbori koji bi vlast mogli terminalno destabilizirati, niti postoji opozicija koja bi bila dovoljno uvjerljiva u pokušaju stvaranja nove vlade. Nitko nije spreman rušiti staru, bez kombinacija za novu – tu se i SDP samo pretvara, a njihov ekonomski strateg, velikogorički velepekar Ivo Jelušić, izgovara u javnosti takve gluposti da bi ga mirno mogli primiti u ”Most”, među ostale nedoučene demagoge. Njegova teza da ”Vlada mora čvršće upravljati procesima u Agrokoru”, smiješna je i katastrofalna ideja, koja bi državni budžet smjesta izložili izglednom gubitku od tri do četiri milijarde eura. Jelušić je u pravu samo oko onoga što svatko vidi – Ramljakovi honorari nalikuju na provizije, a činjenica da je Konzum nazadovao u doba prinudne uprave, otkriva da je posao vođen na krivi način. Naravno da je Lex Agrokor bio nužan, jer bi se u suprotnom sve raspalo, stečajnom kataklizmom u kojoj se nitko ne bi naplatio, niti bi išta ostalo od cijelog sustava kojega se ne bi mogli razložiti i prodati po dijelovima, jer bi sve bilo osporeno multiplikacijom bezbrojnih tužbi.
Ulazak američkog fonda koji investira anonimni kapital, također je bilo neizbježan, bez obzira na to je li se nekome pogodovalo, jer je u času kad firma ništa ne vrijedi, budući da su dugovi višestruko veći od aktive, jedina mogućnost za nastavak poslovanja je da se nekome omogući da zaradi na posudbi i zatim se prvi naplati. Pritom, nitko ne bi bio spreman ući u tako rizičnu operaciju, ako nema pouzdanu informaciju što će i kako Vlada poduzimati – bili bi ludi da novac bace u crnu rupu i nadaju se uspjehu u toj špekulaciji. To je surova realnost.
Od časa kad je američki fond ušao u Agrokor i odobrio golemi kredit od pola milijarde eura, koliko neće biti ni potrebno, znalo se da stečajna uprava ima moć i inicijativu, te da ih nitko ne može zatezati s nekoliko desetaka milijuna koji bi im bili odobreni, pa uvjetovani i korišteni za ucjenjivanje, što bi se neizbježno dogodilo da su premoštenje osigurali investitori koji su već posudili novac. Nitko nije naivan – ovakve partije igraju se otvorenim kartama među financijskim subjektima, a jedini koji ništa ne razumiju su narod i političari koji lože tabloide svojim sumanutim teorijama zavjere.
Oko Agrokora nije se učinilo ništa fundamentalno pogrešno, ali je proces neumjereno razdužen, jer se stvar mogla brzo zaključiti: od subjekata ostaju vlasnici svježeg špekulantskog kapitala, stari kreditori kojima nitko ne može osporiti tražbinu, te veći i manji Todorićevim dobavljači koji su mu pomagali da izgradi piramidalno carstvo postjugoslavenskog špeceraja, ”zajedničko tržište” na kojemu možeš uvaljivati stare brendove, jer s njima ne možeš u izvoz, barem ne po tim cijenama. Prehrambena i prerađivačka industrija ovdje je toliko zaostala, da su Slovenci od nje prvi digli ruke i sve svoje trgovačke lance i brendove uvalili Hrvatima, koji su se zadužili u bankama da se domognu toga blaga, kako bi proizvode poslije mogli dilati po Bosni i Srbiji i na drugim stagnantnim tržištima Balkana, gdje kupci nemaju para, budući da na tom prostoru tranzicija nije profunkcionirala i svi zaostaju u razvojnom tempu i za posljednjom Bugarskom.
Najzainteresiraniji za nagodbu bit će vlasnici silnog novca koji je u Agrokor investiran kao kredit, i nema načina da ih se zaobiđe. Osim toga, za nastavak posla, iz čega se svi mogu donekle naplatiti ako se otplata razvuče na sedam-osam godina, bit će opet potreban novac, krediti, a roba dobavljača nije tako bitna – robe ima i iz uvoza, što znači da će najveću štetu pretrpjeti proizvođači, koji su se, uostalom, sami doveli u nezavidnu situaciju, jer su prihvaćali svaku odgodu naplate, svjesni da nigdje drugdje ne mogu utovariti svoje proizvode. Što je Kraš bez Konzuma? Kraš godinama nije izbacio ni jedan novi brend, a one stare koje je imao, razvodnio je i pokvario – primjerice, već tri desetljeća ulažu u rebrendiranje ”Kraš” čokolade u čokladu ”Dorina”, koju nitko ne bi ni u ludilu kupio da se ne zna da je to ONA Kraš-čokolada. Da se i ne spominje njihov famozni projekt Krašograd, koji je umjesto domaćeg Gardalanda s kućicom od kolača u koju bi prokuristica mamila djecu, izgrađen kao Malo blatno jezero okruženo nekakvim brvnarama, što sad svi nastoje zaboraviti.
Drugi domaći dobavljači nisu ništa bolji, čak su i gori – oni nemaju robu za police modernih hipermarketa. Nebrendirana je preskupa, a brendirana neatraktivna. Tako da nema načina da se otkloni propast najslabijiih, te veliku redukciju njihova poslovanja i broja zaposlenih radnika.
Postoje još dva krupna partnera Agrokora, koji ne mogu postradati jer su preveliki i osigurani su na razne načine, ali će pretrpjeti štetu – Adris i Atlantic. Oni bi bili najsretniji da nagodba propadne, pa da nekako preuzmu zdrave proizvodne tvrtke u sastavu bivše Todorićeve kompanije, ali nema scenarija koji bi omogućio takvo preuzimanje uz poništenje hipoteke.
Mali dobavljači, OPG-ovi, od kojih je usprkos svim državnim poticajima 60.000 od otprilike 160.000 insolventno, ili će naći drugi kanal prodaje ili neće, ali više nitko neće imati hrabrosti da diže paradržavnu firmu koja će distribuirati njihovu robu radi političke podrške birača u poljoprivrednim krajevima, nadasve u Slavoniji.
Svi ti fakti bili su poznati i prije šest mjeseci, i zaista nije jasno zašto je šibenski šarmer koji je bio na čelu vojske savjetnika, od kojih je mnoge našao u svojoj bivšoj firmi, toliko oklijevao da sve stavi na stol – on je sad otišao i nitko ga više ne može kriviti, ali sva omraza ide na račun Plenkovića i ministrice Dalić, koji su uspjeli mobilizirati i objediniti oporbu (što nije osobito važno), ali su pritom teško narušili svoj kredibilitet kod birača, najviše kod svojih, jer sklonost protivničkih ionako nisu nikad uživali.
S takvim teretom, Vlada će se teško moći osmijeliti na idući korak koji je namjerila poduzeti – preuzimanje i renacionalizaciju INA-e (koju bi, poslije toga, navodno opet nekome prodala, ali kako to ide i koliko se vrijednosti gubi u takvoj operaciji najbolje ilustrira upravo slučaj Agrokora). Ali, ne treba podcijeniti tvrdoglavost političara koji ima osjećaj da drži volan, a motor radi – uletjet će i u sljedeću krivinu…
I doista, kad je Vlada intervenirala u Agrokoru – što je, vjerujem, bilo neužno i neizbježno – nije pokazala ni najmanje oklijevanje u svojoj objavljenoj nakani da zatim uđe u INA-u. Znači, osim krize najvećeg privatnog poduzeća u zemlji, sprema se otvoriti krizu u najvećem javnom (poludržavnom) poduzeću u zemlji, a istodobno, Ministarstvo državnog portfelja Gorana Marića čvrsto sjedi na cjelokupnom državnom vlasništvu, ne pomišlja na privatizaciju, a kao cilj politički kadroviranim upravama zadaje održivo poslovanje na pozitivnoj nuli, što znači da od te goleme nakupine poduzeća i nekretnina, nitko nema koristi osim partitokratskih elita koje se ugnijezde po upravama. Nekretnine se prodaju drugim državnim tijelima (gradovima) ili poklanja Katoličkoj crkvi na ime nekih namira bez čistih računa koje bi napokon trebalo svesti.
Da, usput će se kupiti nekoliko prastarih aviona u Izraelu. Cijena, što bi rekao Sir Oliver iz Alana Forda koji je posao sigurno i ugovarao – prava sitnica: milijardu dolara!
Stopa od 2,2 posto rasta u posljednjem kvartalu, odnosno 2,8 posto na godišnjoj razini, umjesto 6 posto kvartalno kao u Sloveniji ili 8 posto na godišnjoj razini kao Rumunjskoj, nije pokazatelj da je Vlada nešto krivo učinila, nego da nije učinila ništa da promijeni osnovne parametre koji uzrokuju tako slab rast ekonomije. Okolnosti su, inače, povoljne, jer inače ne bi sva gospodarstva u susjednim tranzicijskim zemljama Istočne Europe tako brzo napredovala, ali ono što je problem, ovdje ostaje problem.
Cijeli gospodarski tim Vlade sastoji se od jedne osobe, potpredsjednice Dalić, koja je nominalno liberalka, ali to se ne vidi iz mjera koje vlada poduzima. Ekonomisti kažu da nije fer uspoređivati Oreškovićevih 3,2 posto s Plenkovićevih 2,8 posto (zbog statističke greške). Osim toga, zadnja brojka za zadnji kvartal nije presudna i, zapravo, precizno, može se reći da se ništa nije pogoršalo ni poboljšalo u zadnjih tri, šest ili osam mjeseci. Ali, pošto se brojke objavljuju, neizbježno je da se kompariraju. Vlada je ranije zadobivala podršku dok su bile veće, a sad će primati udarce, jer su manje, iako se ništa stubokom nije promijenilo, ali ljudi traže ”objective correlative”, neku sliku, podatak, koji će sažeti njihovo iskustvo teškog i nemogućeg života u Hrvatskoj iz koje bježe glavom bez obzira.
No, pitanje koje bi svatko postavio jest – ako ste imali Oreškovića, zašto ga niste zadržali na mjestu potpredsjednika vlade za ekonomiju, a Dalićka je mogla dobiti neki drugi privredni resor, jer biste imali troje ljudi u timu (uključujući Zdravka Marića) koji razumiju financije pa bi možda uspješnije vodili tu omanju korporaciju po imenu Hrvatska d.o.o.?
No, ovo što se zbiva na ”ekonomskom frontu” i bilježi na naslovnim stranicama i u udarnim apelima elektronskih medija, samo je posljedica ključnih procesa u društvenoj pozadini. A što se ondje događa? Državni aparat davi privredu. U realnom vremenu traje kolaps katastarskih postupaka. Vlada nema nikakav odgovor za problem stotina tisuća ovršenika, zdravstvo je u teškom dugu i guši se od neracionalnosti, a kako pokazuje Amira Ahec Šonje u skrupuloznoj analizi na portalu Arhivanalitika – Ekonomski lab, hrvatsko je školstvo jedno od najlošijih i najskupljih u Europi. Što će tu pomoći Vladina oprezna ”kurikularna reforma”? Sustav bi trebalo resetirati, restrukturirati, kao Agrokor i to onako kako je započeo Antonio Alvarez III pa su ga odmah otjerali. Čim je došao, rekao je – nisu loši dućani Konzuma, ali ih ima previše, te daleko previše zaposlenih. Nije znao da se ovdje reformama prilazi tako da se obećaju, onda se dugo laže o mjerama koje treba poduzeti, pa kad se u laži zapleteš, odustaneš od svega i baviš se plasiranjem novinskih spinova, loženjem tabloida, kupovanjem ”opinion makera” i političkim diverzijama u parlamentu.
Dokle se može tako? Pa do prvih i drugih izbora. Na europarlamentarnim pokazat će se koliko je HDZ slab, a na predsjedničkim Kolinda Grabar Kitarović krenut će na Plenkovića svom snagom mobilizirajući cijelu unutrašnju oporbu, nacionaliste, desničare, domoljube, babe koje gledaju sapunice, Boga i vraga i pokušati ga pregaziti prije parlamentarnih izbora. Bude li rast na 2 posto, ja se neću kladiti na njega.