Piše: Denis Kuljiš
Poslije izbora za Europski parlament bojno polje je prekriveno mrtvim i ranjenima… Trebalo je preživjeti ogorčenje, strah i nade hrvatskih birača, a to je strašni sud za svaku političku organizaciju.
HDZ je jedva ostao na nogama – pokazao je svu slabost stranke, bez obzira na svu snagu svemoćne vlade Andreja Plenkovića. On je pritom napravio samo jednu krupnu pogrešku i od milijun i 74 tisuće onih koji su uspjeli nešto zaokružiti (za razliku od trideset tisuća idiota koji nisu položili ispit inteligencije pa su im glasovi propali na nevažećim listićima) dobio je podršku manje od 245.000 ljudi.
Pogreška je napravio jer je pao u zamku vblastite sujete. Mislio je da će izbore opet dobiti na svoju karizmu, bez obzira na to koga stavlja na listu. A europarlamentarni izbori su personalni, biraš ženu ili čovjeka, po imenu i prezimenu, i to u cijeloj Hrvatskoj i dijaspori kao u jednoj izbornoj jedinici. Jako je važna osobna reputacija. Može velika stranka provući jednog ili dvoje po logici pozicije na listi, s tim da onda oni nižeplasirani odrađuju svojim prefrerencijalnim glasovima, no HDZ je pokušao prošvercati cijelu listu. Osim Karla Resslera, koji dobiva jer mnogi birači zaokružuju tri slova i za drugo ne haju, odradila je jedino Dubravka Šuica, stara političarka s kilometrima u nogama, poznata u Dubrovniku, nacionalnim medijima i u Bruxellesu. Dobila je oko 32.000 glasova. Svi ispod nje nisu potegli ni po 10 tisuća, a trebalo bi im po 25.000 preferencijskih da se pomaknu na listi isored onih koje je vodstvo posložilo u skladu sa svojim prioritetima. Ukratko, da je HDZ imao još tri-četiri jaka kandidata, a ne same anonimuse za koje nisu čuli ni politički profesionalci, prošao bi bitno bolje, što pokazuje relativni uspjeh koji je postigao SDP.
Mladi Ressler trebao je biti na petom mjestu (i vjerojatno bi ušao), a na listi su morali biti ”tihi disidenti” Davor Stier, Domagoj Milošević, te apartčiki i ministri Branko Bačić, Damir Krstičević, Goran Marić i slični, članovi Predsjedništva, možda i oni na funkciji u vladi, kojima Plenković doduše ne može vjerovati (budući da iz svog iskustva zna kako se briselska pozicija koristi za frakcijsko lobiranje), ali i ne treba, jer je dovoljno da odrade za stranku, a poslije odu u Bruxelles ili ostanu na položajima na kojima već jesu. Što je stranka uspješnija, takvi disidenti, neposlušni i preambiciozni, imaju manje utjecaja. Discipliniranje tu puno ne pomaže, pa činjenica što HDZ provodi novo popisivanje članstva, da se jasno vidi ”tko je tu, a tko tamo”, neće puno donijeti, a stvarne ”unutrašnje neprijatelje” poput ”Vase” Brkića sad će, s obzirom na mršave rezultate, biti još teže ukloniti.
U svemu, Plenković je pogriješio misleći da je toliko dobar da može što hoće – a dobar je, što je opet demonstrirao, pribran, hladan kao špricer, te vrlo racionalan, ali ovdje se tražio – predumšljaj. Neki lukavi plan, a ne poza neupitne moći. Nije da je predumišljaj posve izostao – krasan primjer političke ujudurme na razini beogradske škole bio je transfer srpskih glasova ostvaren zahvaljujući sjajnoj kampanji SDSS-a. Sigurno se Pupovac nije o tome dogovarao s Plenkovićem, ali na visokim, strateškim razinama igre nije potrebno davati znakove obrvama – igrači znaju kakve tko ima karte u rukama, pa se izbacuju tako da prema potrebi namještaju boju…
Jedini način da se SDP-u uskrati oko trideset tisuća glasova koji ni u snu ne bi došlo k HDZ-u, ostvaren je preko dobrog deda-d’Hondta, jer se SDSS nije plasirao, pa je većina tih glasova preraspodjeljena vodećem na listi. Što je imao dramatičan učinak – bez toga bi se vodeće stranke zamalo izjednačile!
Objektivno, Pupi je Plenkoviću napravio golemu uslugu, i to neće proći nezapaženo. Suradnja se učvršćuje. Istodobno, Milorad je potvrdio vodstvo među svojima skupivši 12 tisuća preferencijalnih glasova, a uspio je nametnuti i nasljednika po svom ukusu. Dejan Jović (4.200 glasova) je profesor s ozbiljnom školom, metropolski kadar, posve različit od endemskih srpskih političkih lidera po hrvatskoj provinciji. Jović doduše nije Pupovac, takvog se novog neće brzo naći – Pupi je Srbin Hrvat (i jugonostalgičar koji vjeruje u socijalizam), a Jović više Srbin Jugoslaven koji nije dovoljno lud da zaista vjeruje u socijalizam, ali za njim osjeća nostalgiju – ukratko, tipični dašanji europski politički profil, šteta što nije otišao u Bruxelles, gdje bi se umiješao među puno sličnih… Ali, nije bitno, sutra može dobiti veleposlanstvo, a za godinu dana i ministarstvo, pođe li sve po planu.
SDP je ovom prilikom začudo odradio sve kako treba – Bernardić je perfektno odigrao, iako su ga cijelo vrijeme vrijeđali po novinama kao ograničenog, nesposobnog i lišenog svake inicijative. Kao prvo, Berni je likvidirao svu unutrašnju opoziciju, puno uspješnije od Plenkovića. Pustio ih je da se sami unište. Plenki je taktizirao, a Berni samo srubljivao glave, iako su mu na stranačkim skupšovima i po medijima, isti ti zokijevci koje je čistio, spočitavali da je neodlučan bezveznjak. Raščistio je sve Milanovićeve ministre, koji se sad mogu zaputiti prema izlazu iz Sabora, a samoga Zokija učinio je istodobno nepotrebnim i neupotrebljivim za predsjedničke izbore. Ranko Ostojić vratio mu se pognute glave, ali mu to nije pomoglo, s preferencijalnim koje je dobio, ostao je ispod crte. Dva jaka europarlamentarca (Picula i Borzan) dobili su više od polovice ukupnih glasova SDP-a. Birači naprosto cijene iskusne i dokazane, one za koje misle da su se pokazali na poslu koji obavljaju. Je li to tako komplicirano? Stranački status slabo igra na ovim izborima i SDP je uspio prošvercati dva lojalna partijaša, a Mirela Holy im je nešto donijela, ali ne dovoljno da sebe samostalno pozicionira. Ako i dalje misli živjeti od politike, morat će se opet upisati u SDP.
Što je tu pouka? Berni je sve napravio ”by the book”, odnosno po PS-u, satro je unutrašnjeg neprijatelja, istaknuo popularne, progurao vjerne, a cijelo vrijeme umjesto da se upušta u dubokoumne rasprave i riskira zoranizme, samo je mantrao, ponavljajući slogane za svoje biračko tijelo. Nije se upuštao u to da formulira nekakav program, ili odabire nekakvu inicijative, ono što ti savjetuju ”struičnjaci” koji, za razliku od njega, ne razumiju domaću politiku. Mantre su dovoljne – naši radnici, naši penzioneri, njihove nepravde, njihova korupcija. Naši građani zaslužuju da pristojno žive… Čime? Nisu kadri ispuniti biračke listiće, a ne razumiju da svi ovi koji ih vabe pričama o tome da će država ovo i ono zapravo smišljaju kako će trošiti porez, koji uništava domaće gospodarstvo. Nikome još nije palo na um da osnuje ”Irsku stranku”, koja bi u program stavila da će u svim detaljima prekopirati ustrojstvo irske neoliberalne države, kako ljudi ne bi morali onamo bježati, jer bi isto dobivali kod kuće… Ne shvaćaju stvar poput žene koja primjećuje da muž šara i odlazi u kuće sumnjiva morala, pa pojača odlaske u crkvu, imjesto da investira u erotsko donje rublje.
Kako god bilo, dvije vodeće stranke opstale su i potvrdile se kao ključni politički pogon – bez njih se neće moći formirati ni iduća vlada poslije parlamentarnih izbora koncem 2020. godine. Sve ideje o nekakvom Trećem putu opet padaju u vodu. Nitko tu nije dovoljno jak da osigura novo okupljanje. Ili ipak jest? Pojavile su se naime dvije snage, koje pretendiraju da preformatiraju hrvatsku politiku.
Jedno je grupacija Hrast, miješani desničari koji su se skupili oko Ruže Tomašić. Ruža je istaknuta hrvatska europarlamentarka, sa zaslugama za očuvanje fonda male plave ribe na Jadranu. K tome je desničarka koja ne mulja, nego jasno kaže što misli – ali to je zato što je žena, u stvari, Kanađanka, bivša motoristička policajka koja je naokolo krstarila na ”Harleyu” s nisko pripasanim Magnumom. Od 91.000 glasova, ona je dobila 70.000, a svi ostali zabilježili su zanemarivu podršku.
Uspjeh Ruže Tomašić ima nekoliko ključnih sastavnica. Prvo, žena je odličan kandidat za svoje izborno tijelo – ali vrlo specifično samo za Europski parlament, a ne za neko stranačko okupljanje na desnici, jer su njeni suputnici zapravo skupljeni, što bi se reklo, s koca i konopca. Drugo, podrška koju je dobila, zasniva se na nezadovoljstvu desnih birača ”liberalnim” HDZ-om (to je onaj veći dio stranke koji misli samo na lovu, a zanemaruje bogobojazni rasizam). Treće, ključno, njenu su kampanju vodili neodoljivo Mate&Bujo. I ponovo se dokazali kao kuhari bez kojih ne možeš ni pomišljati na organizaciju neke desničarske masovke gdje se vari izborni gulaš.
Mate je – Mate Radeljić. Jedan od najiskusnijih hrvatskih političkih operativaca, koji je pridonio prijelomnim izbornim pobjedama svojih klijenata.
Toliko je opasan da ga uvijek moraš imati uza se, već i zato da ne bude protiv tebe.
Počeo je karijeru kao šef kabineta Branimira Glavaša, i već se kao mlad čovjek inicirao u osječko-slavonskoj politici koji više nalikuju praksi u Srbiji, nego u ostatku Hrvatske. U tom oceanu smeđe boje Mate je plivao kao som. Kad je došao u sukob s Glavašem – moćni ljudi uvijek griješe kad mu se zamjere – prešao je k Ivici Vrkiću i složio priču sa svim antiglavaševskim snagama u Osijeku i Zagrebu, gdje je Branimir također dozlogrdio, pa su ga satrli, a zatim je vodio druge izbore kad je trebalo iskorijeniti preostale glavaševce i sve druge lokalne likove. Uz ostale, onemogućio je Miroslava Škoru kad se natjecao za gradonačeelnika. Poslije toga, lokalni hadezeovski rasovi šalju ga u Zagreb da pomogne Karamarku u izboru Kolinde. Uspio je iznad očekivanja, u velikoj mjeri uz pomoć Velimira Bujanca koji je na lokalnim televizijama i preko interneta izgradio svoju medijsku mašinu, koja diže desne vedete i prijatelje, a razbija neprijatelje. Bez Buje, ništa se ozbiljno ne može postići na desnici.
Pobjeda Kolinde dovela je Matu za šefa njena kabineta na Pantovčaku, a Buju na jaku poziciju na bandićevskoj tv-postaji Z1. Ali, kad je došao Plenković, a otišao Karamarko, dospjeli su pod udar novog vodstva. Kolinda je brzo odustala od samostalne politike i svake ideje da od Plenkovića, uz pomoć nezadovoljnika i desnice preuzme stranku, a pritom je žrtvovala Matu. Kad je smijenjen k njemu je došao lik iz SOA-e i počeo mu pričati neke priče koje su nalikovale na uvijenu prijatenju. Time su mu pokazali da ga vide kao beznačajnog kokošara, što je svojstveno ljudima formiranim u institucijama vlasti, koji ne poznaju fajt na cesti, u stvarnom političkom miljeu. Mate i Bujo počeli su okupljati desnicu za europarlamentarne izbore i već bi u prvom krugu napravili težak lom da su sve one koji se protive Plenkovićevu liberalnom smjeru mogli okupiti na hrpu. Ali to je, naravno, nemoguće. Hasanbegović i s njim Esih odbili su ući u kolo s desnom bulumentom pod skutom Ruže Tomašić i tako je desnica izašla podijeljena – hrastovci su dobili 90.000, Haso 47.000, a zatim i Marijana Petir, samostalna klerikalka, otpadnica od HSS-a koji je pocrvenio, još 47.000. Teoretski, mogli su oni skupa, ali, zapravo, ne mogu, previše su različiti. Ruža je Ruža i ona ide u EP, Haso je Haso i njega ne možeš maknuti s njegove linije, pa su ga kod Buje počeli najstrašnije napadati i razvaljivati, a možda će ga zaista i likvidirati iz politike, jer on naprosto ne spada među svih njih, ne po uvjerenjima, nego po stilu i po tome što ima integritet. Milijun malih glodavaca, desničara po terenu, spremni su ući u svaku kombinaciju, a Haso nije spreman ni u jednu, jer ima o sebi visoko mišljenje. Osim toga, uza nj se drži i Željka Markić, koja je nešto poput hrvatske Katoličke akcije. Plenković se zamjerio Crkvi oko Istanbulske konvencije, ali to ne znači da će kler glasače gurati u svaku neozbiljnu akciju protiv vlade. Petirka je dobila podršku, ali što će s tim? Ako taj paket glasova ne može preprodati HDZ-u, ništa joj ne vrijedi. Možda ode k Bandiću, ali to je privremena solucija.
Uspjeh Mate&Bulje je, usprkos svemu, zaista impresivan. Nema nikakva razloga da sad to isto ne ponove na predsjedničkim izborima, sa Škorom. Mate se namjerava vratiti na Pantovčak. Ako uspije, Plenković, Božinović i šef SOA dobit će krajnje neugodnog protivnika. A Škoro ima dobre izglede – borit će se protiv Kolinde i Kolakušića, dok Milanović tu više nema što tražiti jer ga je, skupa s njegovim ministrima, odnijelo kad je Berni, poslije svih njihovih istovarivanja, povukao vodu.
Uz jednokratnu Ružinu pobjedu koja je na sceni ostavila dva iskusna operativca, novu snagu na nacionalnoj političkoj sceni demonstrirao je jedino sudac Mislav Kolakušić. Dobio je 67.000 glasova na svoj brk, ukupno 85.000, što mu omogućuje da se mirno kandidira na predsjedničkim izborima te nastavi graditi listu za parlamentarne izbore, a to mu je primarni cilj. Opći raspored na političkom planu je, dakle – HDZ, SDP, Ruža s kojom ne treba računati u sljedećim ciklusima, Kolakušić i tek zatim razne stranke i strančice te njihove kombinacije u zalazu i raspadu.
Grupa ”Amstrdam” je tu u drugoj ligi sa svojih 55.000 glasova, što znači da integracijom s ostacima ostataka u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj (Varaždin, Čakovec) mogu nabrati do maksimalno 7-8 posto biračkog tijela, što bi s manjinama donijelo u miraz za iduću vladinu koaliciju oko 15 mandata. Hoće li to biti dovoljno?
Most (60.000) i Živi zid (50.000) su na putu na marginu i u vječni zaborav – još jednom se potvrđuje konvencionalna mudrost da politički pothvati koji započnu u gluhoj provinciji i u Vrapču nemaju veliku budućnost, usprkos fascinaciji koju tabloidni mediji razvijaju za takve opasne ugroze.
HNS je ostao bez naroda, Startu nije upalio motor, ”Možemo!” je pokazalo da ne može, a ”Pametno” da je glupo nešto pokušavati s obiteljskom strankom iz Žnjana na nacionalnoj sceni, bez obzira na liberalni ili bilo kakav program. Milan Bandić u ništa (20.000), a svi ostali besposličari s manje od 10.000 glasova trebali bi se posve kaniti politike…
Tko je pobjednik ovih izbora? Mislav Kolakušić. Tko je konsolidirao stranku? Bernardić, jer je uspješno proveo čistku, dok Plenković nije. Sad ide nova etapa bitke u kojoj će važne konce vući Mate&Bujo. Bit će jako zanimljivo.