Piše: Denis Kuljiš
(Objavljeno 2008.) Nema tu velike psihologije ni sociologije, nije to društvena tragedija koja zahtjeva Trumana Capotea, studiju poput njegove knjige “In Cold Blood”. Nema tu ništa suptilno – imaš debelog nasilnika koji se opija do izbezumljenosti i, poživinčen, prepušta animalnim instiktima rođenog agresivca. Zlostavlja i terorizira najbližu okolinu – obitelj, namještenike, suradnike, sve koji mu se nađu u dosegu… Kad ne pije, Korade je mek, uviđavan, drži dijetu i po godinu dana apstinira, a ženi kupuje cvijeće, što je stvar neviđena u cijelom tom zagorskom kraju. Suborci kažu da se, trijezan, ponaša kao velika kukavica. Onda opet uroni u alkohol, loče vino, rakiju, brandy, votku, sve što teče, žari i žesti, nalije se s pet, šest, sedam litara što ne bi stalo u čovjeka rasta manjeg od nerasta, a kod ovoga visokog, krupnog momka koji izgleda kao bačva, samo izazove maligansko trovanje, zasićenost od jedva 1,41 promila alkohola u krvi, koliko je izmjereno prilikom jednog manjeg izgreda u kojemu je nedavno sudjelovao…
Nema tu ničega kompliciranog ni u društvenom kontekstu. Sve stane u tri slova: H – D – Z. Ivan Korade produkt je zagorske kontrarevolucije. Velike seljačke bune što je dovela do uspostave poretka koji suspendira osnovni društveni red, autoritet države i javne vlasti, dok moć prelazi raznim parapolitičkim kriminogenim lobijima, od kojih strahuje i policija. Cijeli Varaždin znao je što se događa čim je započela Koradeova vendeta, njegov krvavi osvetnički pohod protiv ljudi s kojima se sukobio još krajem kolovoza 2007. ali policija je danima izbjegavala da intervenira, sve dok nisu pronađena prva mrtva tijela. Zaplet je banalan koliko i cijeli taj slučaj, bez patosa tragične epopeje koja bi zahtjevala antijunaka s kojima se barem donekle možeš identificirati. Ovako, to je priča iz taloga Crne kronike, o divljoj erupciji nasilja: odurni pijanci, smrdljivi alkoholičari, u amoku uništavaju sve pred sobom…
Prije malo više od godinu dana, umirovljeni general Ivan Korade otvorio je kavanu na gradskom baroknom trgu u Varaždinu. Uređena u palači obnovljenoj uz uredno dopuštenje restauratora, ne glasi, naravno, na njega, nego na njegova sina Marija, budući da general prima penziju, što kao aktivni kafedžija ne bi mogao, ali taj njihov lokal, “Majestic”, trebao je biti osnova za njegovu buduću ako ne veličanstvenu, a ono mirnu, sigurnu egzistenciju. Znalo se da već neko vrijeme ne pije, a zadnja velika afera u kojoj je sudjelovao razriješena je uvjetnom osudom na osam mjeseci zatvora koja je postala pravomoćnom 2001. godine. Još je 2002. pozivan u Haag, ali samo kao svjedok pa je povratak HDZ-a na vlast dočekao kao narodni heroj, lojalan kadar blizak Ivanu Jarnjaku, glavnom tajniku HDZ-a koji drži stranačku operativu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, te Štefu Adaniću, nećaku Ankice Tuđman, koji i dalje ima važnu pozadinsku ulogu u krugovima lokalne vlasti. Korade je svoju ratničku karizmu vojskovođe – on je u “Oluji” digao veliku hrvatsku zastavu na kninsku tvrđavu – stavio u službu stranke. Lobirao je kod općinskih načelnika i lokalne ekipe, a kako je on “njihov”, “zagorski general” koji je do 1997. bio zapovjednik garnizona, bjelovarskog, odnosno varaždinskog zbornog područja, to je vjerojatno bilo od značaja za HDZ koji je tu, u Trećoj izbornoj jedinici, inače, prilično popušio – plasirao se treći osvojivši manje od četvrtine glasova.
Koradu ovdje svi uvažavaju. Čehok s njim nije u sukobu, Čačić ga pozdravlja, budući da mu, valjda, ne smeta Koradeov nedostatak takta, s kojim i sam nije opterećen. “Zagorski patriotizam” učinio je jednorukog generala mjesnim junakom pa su ga političari uvijek nastojali iskoristiti – sjećam se kako mi je dr. Franjo Gregurić rekao da Koradu kao jedinog visokog časnika među samim Herecegovcima treba štititi bez obzira na njegove mane, kao da je udio Zagoraca u Tuđmanovoj lopovskoj vlasti neko osobito civilizacijsko dostignuće nad kojim valja strijepiti. Loborska posla!
Prije rata Korade je bio normalni zagorski bauštelac – rođen 17. decembra 1964. rat je dočekao kao mlad monter centralnog grijanja. Neko je vrijeme preko poduzeća TPK radio u Rusiji. Rodom iz Lobora, živio je preko brda, u selu Velike Veternička, gdje se dođe ako s auto-ceste prema Mariboru skreneš na Bedekovčinu pa prije Zlatara, u Poznanovcu, okreneš u gorice, putem prema bližim Sutinskim toplicama i nešto udaljenijoj Lepoglavi, što je uobičajena transverzala svih zagorskih izgrednika: u klet na cugu, kolcem po glavi, pa lijepo u zatvor… U Poznanovcu je drug Marko Belinić 1941. digao ustanak u Zagorju, što je obilježavao mali stup sa crvenom zvijezdom, ako ga lokalni domoljubni pijanci nisu u međuvremenu srušili.
Korade 1991. nije oklijevao – kao jedan od osnivača HDZ-a u općini, prijavio se u policijsku rezervu, Zenge, prošao obuku u Rakitju i već kao zapovjednik satnije sudjelovao u čuvenom pohodu na Plitvice, autobusom koji je vozio Ljubo Česić Rojs. Kako tromblon koji su Srbi ondje ispalili na bus nije eksplodrao, jer nisu skinuli osigurač – rat je tek počinjao, ljudi se još nisu snalazili, a u akciju se išlo tek pošto bi se čovjek ogrijao rakijicom – Korade i Česić preživjeli su i mogli su sudjelovati i u potonjim pustolovinama.
Vraćen u Zagorje, Korade se neko vrijeme naokolo motao u policijskoj uniformi, ali nije bile nikakve akcije, jer je stanovništvo homogeno – tko se htio domoći kakva plijena, odlazio je u Zagreb, na Velesajam, gdje je Merčep novačio sitne zagorske kriminalce pa ih odvodio u Vukovar da ondje pljačkaju Srbe. Korade se pak javio u vojsku. Unovačen u “Tigrove”, u prvim ratnim operacijama kod Kostajnice i na novljanskom području odmah je napredovao – unapređen je u zapovjednika 5. bojne, sastavljene većinom od Zagoraca. Kad su “Tigrovi” poslani u dubrovačko zaleđe, stradao je u oktobru 1992. naišavši automobilom na minu – četvorica suputnika poginula su, a on je ostao bez lijeve ruke. Žena Ljiljana zatekla ga je na Rebru, kamo je pošla kad su dva vojnika iz brigade došli i rekli joj da muž ondje leži teško ranjen – nije, naime, u kući imala uveden telefonski priključak. Bila je zaposlena kao radnica u “Elconu”, tvornici električnih komponenti u Zlatar Bistrici. Isto godište kao i muž, udala se za Koradu malo prije rata. Sin im se rodio 1989. godine. Ljiljana i Ivan poznavali su se oduvijek, iz sela, išli su skupa u osnovnu školu. Živjeli su u kući njenih roditelja. Posve banalna priča: “on je volio pojesti”, bio je “zaljubljen u zagorske brege”, dakle, znaš koliko je sati – klet, cuga, popevke… Svirao je bas-gitaru, ali ne baš jako dobro, ne toliko da ga uključe u zabočki superband “Zadruga”, nego onako, za neformalnu kafansku deračinu…
U bolničkom krevetu, Korade nije zapao u samosažaljenje, dešperaciju – nije takav tip, malodušan, autorfeleksivan, nego usredotočen, pravocrtan, ide od točke A do točke B, ne gleda ni lijevo, ni desno i “prilikom nastupanja nikad nije osiguravao bokove”, kako kaže jedan oficir koji je sudjelovao u istim operacijama, nego bi “upao u svaku zasjedu koju bi mu postavili”. Ukratko, hoće se, čovjek je bio krajnje ograničen, odnosno glup kao noć, koje god bilo manje uvredljivo. Ali, ne zaustavlja se kad krene, nego ide naprijed kao zagorski RoboCop. Digao se tako i iz bolničkog kreveta pa već nakon dva mjeseca počeo voziti auto jednom rukom i, pošto je vidio da to može, vratio se u vojsku, na teren…
U decembru 1992. od 5. bojne “Tigrova” ustrojava se varaždinska 7. gardijska brigada “Pume”, a Korade je imenovan zapovjednikom. Formacijski tisuću i sedamsto pripadnika, u stvarnosti tu nije nikad bilo više od njih nekoliko stotina, bez obzira na visoke plaće profesionalnih vojnika. Ratovali su od Lipika, Pakraca i Novske, do Karlovca, Gospića, Šibenika, Zadra i Knina… On je zapovjednik koji ne vodi napad s prve crte – drži disciplinu, a sam ostaje u stožeru. Sa zapadnoslavonske bojišnice Sedma je prebačena na južnu, a zatim, u pripremi završnih operacija, u Hercegovinu, gdje su napredovali po obroncima Dinare, prema Grahovu i Glamoču, u zalazu na Knin, radi presijecanja komunikacija koji grad vezuju sa strategijskom pozadinom u Bosni. I tu je slijepo išao naprijed te umalo pao u zasjedu koju su srećom, termovizijskom kamerom s izviđačkog poljoprivrednog dvokrilca An-2 otkrili hrvatski izviđači pa je neprijateljski obrambeni položaj od tri linije po dubini razvaljen moćnom artiljerijskom pripremom što je potrajala 24 sata. Korade je u svojoj jedinici održavao sve veze na istom kanalu što znači da je neprijatelj čuo zapovjedi preko “Motorola”, ali, na njegovu sreću, premoć hrvatskih snaga bila je prevelika da to nešto promijeni…
Kad su se s Dinare stuštili na Knin, s jedne strane napredovao je na čelu 4. brigade, uredno i oprezno, general Krstičević, koji je ipak završio vojnu akademiju, a Korade – on je svojima iz 7. otvoreno rekao: “Izađe li tko ispred mene na tvrđavu, ja ću ga sam ubiti!”
Nakon bombardiranja, grad je bio prazan, nebranjen, on se prvi ispentrao na for iznad grada pa podigao dvadeset metara dug pobjednički barjak, ispod kojega će se uskoro okupiti lijepo društvance – Tuđman i gospođa, zatim Šušak, pa zapovjednici Gotovinine operativne grupe – Krstičević, Kotromanović, Rojs i sam Korade koji je tada, u tridesetoj, dosegao svoj vrhunac. Nešto ranije, vođe nerealizirane hrvatske Monarhističke stranke koju je vodio neki Mrakovčić, bratić Ljerke Mintas Hodak i moj šul-kolega iz gimnazije, bio je u predizbornoj kampanji predložio da prvi hrvatski vojnik koji uđe u Knin postane hrvatski kralj. Tako smo zamalo fulali Ivana Koradea I Mrtvopijanog, ili kako bi ga već povijest zabilježila da mu Hercegovci nisu odmah skrojili mrku kapu…
Jest Korade dobivao podršku zagorskih političara, odnosno “lijeve”, “tehnomenađerske struje” koja je također favorizirala Bagarića i knežijsku mafiju protiv Mladena Naletilića Tute i hercegovačkog podzemlja, a imao je i uvjetni oslonac kod Bobetka, budući da je stari spletkaroš malo gurao Basarca, jednog nesposobnog bivšeg oficira JNA, koji je pustio morževski brk i naprasno se pohadezejčio, a malo samoga Koradu te Albanca Ademija, ne bi li se postigao kakav-takav balans s Gojkovom ekipom koja se sastojala dijelom od hercegovačkih Bijelih čarapa, a dijelom od Vlaja iz dinarskih Crnih planina, predvođenih bivšim legionarskim narednikom i sitnim marsejskim silovikom Antom Gotovinom. No, kad je “Oluja” počela, Bobetko je bio u autu, u bolnici, a mijenjao ga je Červenko i, osim toga, rat se bližio kraju. Ostala je još samo jedna velika operacija: “Južni potez”, napad na Banja Luku, radi likvidacije srpske državine u Bosni.
U oktobru 1995. Krstičević i Korade, 4. i 7. brigada, napadaju Mrkonjić Grad, odakle se može izaći na Manjaču, pa bombardirati glavni grad Republike Srpske, pun izbjeglica, što znači da bi se stanovništvo dalje moglo jedino povući preko Doboja u Srbiju i tako bi svi teritoriji zapadno od Sarajeva bili etnički očišćeni. U Mrkonjiću povela se stoga prava bitka, u kojoj je poginuo Krstičevićev zamjenik, Andrija Matijaš Pauk, jedan iskusni zastavnik iz JNA – on je i držao tu jedinicu, koju je također formirao pravi profesionalac, general Ivo Jelić, također džej-en-ej kšatrija.
Hrvatske vojnike sumnjičili su da su zbog pogibje svog zapovjednika izvršili osvetnički pokolj u Mrkonjiću i 1996. stručnjaci Vojnomedicinske akademije iz Beograda, ekshumirali su iz masovne grobnice na pravoslavnom groblju leševe ljudi “ubijenih vatrenim oružjem, tupim predmetima i rezanjem vratnih žila”. No, u Mrkonjiću nije bilo civila, a kako je tko od vojnika točno stradao u borbi prsa o prsa, nemoguće je naknadno ustanoviti na temelju ostataka ljudi propisno sahranjenih u obilježenu grobnicu. Ipak, haški su isljednici tu stvar istraživali još 2000. godine pa intervjuirali očevice po Mrkonjiću, ispitivali hrvatske zapovjednike te pripadnike njihovih jedinica. Nisu uspjeli skupiti dovoljno dokaznog materijala za optužbu, ali je isplivala na površinu jedna stvar, koja je, čini se, hrvatskim vlastima dostavljena “u rinfuzi”, kao i dokazi protiv Merčepa, kojega ona nikako ne procesuira. Korade je, po tom podacima, osobno naredio strijeljanje zarobljenog srpskog pukovnika Lakića, iako su ga od toga odgovarali drugi vojnici. No, bio je indisponiran na sebi svojstven način, a tom zločinu svjedočio je Koradeov ađutant, satnik Damir Petriš, što je vrlo bitan podatak za potonji slijed događaja i sadašnji krvavi rasplet u Zagorju.
Napad na Mrkonjić počeo je 8. oktobra 1995., a već 27. oktobra Korade će se istaknuti u drugom okršaju na domaćem terenu – u varaždinskom kafiću “Bijeli konj”, gdje je pijan kao životinja, nasrnuo na bivšeg šefa lokalnog SIS-a, vojne sigurnosti, Josipa Marčelana.
Marčelan je prije rata bio zastavnik u JNA, umirovio se 1983. pa zaposlio u muriji, te završio kriminalistiku. Prevrat je dočekao na vezi s varaždinskim hadezeovcima. Prebačen je u SIS, koji je osnovao predratni šef Udbe, Josip Perković, ali su ga ipak umirovili u četrdeset i trećoj, krajem 1994. A kako se zamjerio Koradeu?
Prema Marčelanovoj verziji događaja, probudio ga je telefonskim pozivom usred noći, oko jedan i deset, prijatelj Josip Hudoletnjak, vlasnik birtije “Bijeli konj”, te pozvao u pomoć. Kad je stigao u lokal, zatekao je Koradu, pijanog kao majka, okruženog skupinom najbližih pomoćnika i jednom djevojkom u maskirnoj uniformi – nadimak Boba. “Generalovi ljudi”, piše u Koradeovom dossieru SIS-a, “slijepo su mu poslušni, pošto ih je zadužio brzim promicanjem u činu ili nekim drugim povlasticama”. Oni su sad zgrabili Marčelana, posjeli ga na stolac, a Korade mu je rekao: “Znamo da je Hudoletnjak kosovac i izdajnik domovine, a ti ćeš sad meni odgovarati zbog toga što se pisalo u vašim izvješćima i bilješkama o meni! Reci tko je to pisao, po čijem nalogu, jer ja ovaj trenutak čekam dvije godine!”
Sad, što se pisalo, Bože moj, što se i moglo napisati osim da je general Korade uvijek pijan, da je agresivni manijak koji zlostavlja koga stigne? Ako je Korade mislio da mu Marčelan pakira po nalogu nekog drugog ogranka zagorskog lobija, bio je u krivu, jer je iz samog SIS-ova dossiera vidljivo kako se o prethodnim izgredima koje je napravio na drugim mjestima, dojavljivalo uglavnom po civilnim linijama – u Varaždinu, u vojnoj sigurnosti, protiv njega se nitko nije ufao pisnuti.
U dossieru se, dakle, spominje da je 21. oktobra 1994. zatvarao i maltretirao neke vojne policajce u Tribunju gdje se, pred restoranom “Tople”, prvo sukobio s civilom Tihomirom Cvitanom, koji sigurno nije dobro prošao. Kad je pak došla civilna policija, potegao je na njih “samokres”, kojim je prijetio i ophodnji Vojne policije. Valjda je bila duža pijanka jer je već sutradan, 22. oktobra, zapao u sokob s vlasnikom restorana “Ban” u Sračincu. Dva dana kasnije, 24. listopada, uzrokovao je prometnu nesreću u Ivancu sudarivši se s nekim tipom, poslije čega je započeo verbalni sukob s pripadnicima MUP-a koji su došli na uviđaj…
No, Koradu je mučilo nešto drugo. Izvadio je neizbježni samokres, prislonio ga Marčelanu na sljepoočnicu, zatim mu ga gurnuo u usta, stavio metak u cijev i zapeo obarač… Potom su vjerni, “slijepo poslušni” suradnici stali udarati Marčelana šakama po glavi, prebijati ga, cipelariti, lomiti mu rebra, naređivati mu da ljubi čizme i – puši. Po jednoj verziji, o kojoj Marčelan nije mogao govoriti jer je, kaže, izgubio svijest a zatim i pamćenje, jer je tortura trajala sve do šest izjutra, Korade ga je natjerao na felacio. To se provlači po svim izvješćima i kasnijim novinskim napisima. No, nije provedena prava policijska istraga, a Marčelan se isprva nigdje nije oglašavao. Tek kad se 4. aprila u Saboru javio dr. Marko Veselica pa postavio zastupničko pitanje o tom slučaju o kojemu su onda izvijestile “žute”, tj. nezavisne novine, vojni tužitelj u Bjelovaru podigao je protiv Koradea i ekipe tužbu zbog nasilja, uključujući “bludne radnje na štetu Josipa Marčelana” po 85. članku stavak 3. KZ-a.
Kako je tasj sudski proces tekao? Na pravi hrvatski način. Završio je već 18. jula 2001. trijumfom pravde, osudom Korade na osam mjeseci uvjetno, na rok od dvije godine. Proces protiv “slijepih poslušnika” vođen je odvojeno, a njihovu zapovjedniku je uzeto u obzir kao olakotna okolnost to što ranije nije osuđivan, te zasluge u Domovinskom ratu i brojna odličja kao i činjenica da je djelo počinio u alkoholiziranom stanju smanjene uračunljivosti. Pa naravno, ako je bio pijan, to je sasvim druga stvar, ne treba mu uzeti za zlo… Odvjetnik branjenika, Željko Olujić, veličanstveni Oluja, mogao se zaista ponositi epilogom – dok je njega, nema razloga da pati ijedan patriot povezan s HDZ-om…
U čemu je, zapravo, bio problem, kakvih se nepovoljnih sisovskih izvješća bojao Korade, budući da ga sigurno nije bilo briga za tričarije koje je zaista sadržavao njegov sisovski dossier prije događaja kod “Bijelog konja”?
Još u martu 1993. Koradeov vjerni pobočnik Damir Petriš optužen je za dvostruko ubojstvo. U motelu “Tonimir” u Varaždinskim Toplicama, radio je bordel s ruskim kurvama u koji su te večeri – bit će na odsustvu – došli Korade i Petriš. Naravno, uslijedila je pijanka, pa svađa, pa incident – naguravanje s dva civila i nekom ženskom koja je bila izvrijeđana. Dečki u njenom društvu tražili su od Petriša da se ispriča. Objašnjavnje se nastavilo na WC-u. Dva mladića – Goran Vidović i Momčilo Tulum – pokušali su Petrišu oduzeti pištolj marke “Makarov”, koji je, navodno, “slučajno opalio”, pa je jedan pao mrtav, a zatim je na drugoga ispaljeno pet metaka, od kojih su pogodila tri… Gdje je dotle bio Korade? U novinskim izvješćima sa suđenja nije se spominjao. Da je nazočio izašlo je na vidjelo tek 2004., jer je to pisalo u presudi kad je napokon donsena – poslije jedanaest godina, sasvim primjereno hrvatskom pravosuđu. Cio slučaj ležao je, naime, osam godina u ladici, sve do smjene vlasti, pa je, poslije pobjede koalicije Račan-Budiša, napokon procesuiran, ali je trajao četiri godine. Petriš je napokon osuđen na sedam godina zatvora, od čega je izdržao četiri, u obližnjoj Lepoglavi. Odatle je, kao uzoran zatvorenik, pušten na slobodu 2008. godine – baš u zao čas…
Dakle, gdje je bio Korade kad je počela pucnjava u “Tonimiru” koja nalikuje na sve njegove slične ispade? Ne zna se točno. Možda zna Antonija Požgaj, djevojka koju su te večeri vrijeđali, ali je ona radije šutjela, a možda je nešto znao i Marčelan, ubrzo smijenjeni lokalni šef SIS-a, ali ništa nije ušlo u dossier pa su oboje, za razliku od Petriša, još živi… Možda se Korade dvije godine žderao razmišljajući što u njegovom dossieru piše upravo o slučaju “Tonimir”, pa je to odlučio otkriti u operaciji “Bijeli konj” na njemu svojstven, tankoćutan način.
Afera iz “Bijeloga konja” izbila je u javnost sredinom 1996. No to nije omelo Koradeovo napredovanje – u martu 1997. imenovan je zapovjednikom 6. varaždinskog zbornog područja, postigavši najviši položaj koji se u kopnenoj vojsci može postići izvan Glavnog stožera. A samo dva mjeseca prije toga dogodila se u Varaždinu svinjarija golemih razmjera. Koradeov brigadni nogometni klub “Bojovnik 7” poražen je u finalu turniru u malom nogometu u varaždinskoj dvorani “Graberje”, pa su gardisti uletjeli na teren, napali suca i demolirali dvoranu. Upali su zatim u lokal obitelji Mikac pa namlatili gazdu, a gazdarici slomili nos. O incidentu na dvije stranice o tome senzacionalno izvješćuje zagrebački tabloid “Nacional”. Dva reportera – Mladen Pleše i Denis Kuljiš – izvješćuju kako je u gradu gdje zapovijeda Korade rasprostranjen reket, naplaćivanje zaštite vlasnicima ugostiteljskih lokala, te da je general odbio prijedlog dr. Gregurića da ide na studij, na usavršavanje, pa je tako pala u vodu namisao da ga proguraju za načelnika Glavnog stožera, gdje Šušak namjerava instalirati Antu Gotovinu.
Čim je preuzeo funkciju zapovjednika zbornog područja, Korade se bacio na realizaciju velikih gradbenih pothvata: svoju inženjeriju zaposlio je da mu blizu Sutinskih toplica iskopa ribnjak dug 300 metara, a širok pedeset, pa ga poribio klenom i somićima. Usred jezerca ostavio je malen otočić s drvetom, odakle može pecati, pa nabavio plastični čamac na vesla – nije baš Vanga, ali nije loše… Generalski stan u Zagrebu prodao je i sagradio kućerinu na ženinu imanju. Formacijski je “dužio” džip Grand Cherokee i Mercedes S-klase. Žena je pak napustila radničku klasu i otvorila birtiju u selu Mače kod Poznanovca. Život se nastavio mirno, predvidivim “tijekovima”. Odmah u ožujku skrivio je prometnu nesreću na Jadranskom mostu u Zagrebu, a u svibnju razbio lokal “Bedekovačka jezera”. Sve je to završavalo u novinama, a pumpalo se i Tuđmanu, kojemu je trebalo izbiti iz glave alternativu za Gotovinu, koji se tako lijepo slaže sa Šuškovom tijesnom suradnicom, pukovnicom Zloić: kad zaplešu na oficirskom balu, onako mišićavi i nabrijani, sudaraju se uzdignutim pištoljima…
Desna struja toliko je ložila oko Koradea, da je bezmalo ispalo kako je njegov neposluh i divljanje po Varaždinu zapravo priprema za nekakav državni udar koji je, otkrivši da je Tuđman bolestan, tobož pripremila desničina ljevica, odnosno “tehnomenadžeri” oko Gregurića do Šarinića, kako bi vrijedne Hercegovce i samoga dr Pašalića spriječili da preuzmu vlast. Donesena je stoga odluka da se bezodvlačno djeluje prevalentnom silom – gdje i kako je pala odluka, to sam vrag zna, ali spuštena je vojsci iz predsjednikova ureda, i to preko povjerljivog admirala Domazeta, impozantnog obavještajca s tankim brkom nalik zavodniku iz Fellinijevih filmova. Ništa ne sluteći, Korade se baš bio zaputio svojim “Mercedesom 500S” na utakmicu “Bojovnika 7” u Čakovec, kad je iz Zagreba helikopterima doletjela Antiteroristička jedinica 73. bojne Vojne policije, uhitila ga kod Ivanca, te prebacila u splitsku bazu Lora. Istodobno, dvjesta specijalaca pohapsilo je cijelo zapovjedništvo 7. gardijske te blokiralo njihovu kasarnu. Za novog zapovjednika postavljen je brigadir Renato Romić, slavonski Hercegovac, ratni zapovjednik virovitičke samostalne bojne. Kad opisuju razliku izmedju dva ratnička PTSP profila, oni koji su ih vidjeli u akciji kažu da Korade pripada tipu koji, ako se napije, upadne u birtiju, skrši je, svima zaprijeti pištoljem i siluje konobaricu. Drugom tipu bojovnika svojstveno je da svih istjera van, zatvori lokal, pa na miru do mile volje siluje konobaricu. Romić je, dakle, iz iste škola, ali puno pametniji, pa se poslije vojne karijere, bacio u biznis, u čemu je silno uspješan.
Uhićen, smijenjen i umirovljen u trideset i trećoj godini života, Korade je bio privremeno osujećen u svom alkoholičarsko-kriminalnom pohodu petog (zagorskog) jahača Apokalipse. Malo će se skulirati na selu, a poslije promijene vlasti, obilaziti sudove gdje će se suditi njemu i njegovim suradnicima za razne izgrede i zločine. Obilazili su ga i haški istražitelji. Na jedno pet godina, sasvim je ispao iz igre. Držao je dijetu, klonio se pića. Od tog strašnog režima potpuno je posijedio i počeo nalikovati na Rutgera Hauera u filmu “Blade Runner”. No, oživljavanjem hadezeovske direktne akcije u zagorskom ambijentu, vraća se na političku scenu, kao pričuvni lokalni heroj, simbolični lik pod zastavom na kninskoj tvrđavi. A tko je tom Baš-Čeliku pružio čašu, ima na duši nekoliko ljudi…
Korade se povezao u sindikat s ostalim nezadovoljnim generalima. Tražili su “očuvanje digniteta domovinskog rata”, te dobili razne koncesije. Omogućili su mu da na sina od osamnaest godina otvori noćni lokal u centru Varaždina koji radi do pet izjutra, donoseći pristojne prihode. Isprva je išlo bez greške, ali nije dugo potrajalo – opet je stao lokati, svađati se, prijetiti osoblju, ponižavati konobare. Konobari mu bježe, birc lagano propada pa se počinje puštati turbo-folk, iako u gradu postoji nepisano komunalno pravilo da onima koji prže narodnjake, ograniče radno vrijeme do dva, što za noćni lokal znači brzu propast. Još gore od oca postupa sin Mario. Kad mu konobar pobjegne, traži ga po susjednim birtijama, da ga izvrijeđa. Tako je nedužno počela i posljednja grozna afera – Mario je priprijetio nekim svojim bivšim zaposlenicima koji su se prebacili u susjedni kafić “Mabis”, pa su ga zaštitari izbacili na cestu. On im je zagrozio, te pošao potražiti oca. Uskoro se vratio praćen seniorom koji je, očekivano, u ruci imao neprijavljen pištolj, metak u cijevi i 1,42 promila alkohola u krvi. U birtiji je nastala panika. Zaštitari – navodno dobri dečki, “ne drogiraju se, cijeli dan u teretani” – skočili su na starog Koradea, izbili mu pištolj, dobro ga natamburali i slomili mu čeljust. Olujić-Oluja je nadigao strašnu dževu: “Moj je klijent napadnut i zbog teških ozljeda smješten u bolnicu. Što radi Državno odvjetništvo?” Je li tada uslijedila Koradeova osveta? I što se to zapravo dogodilo i dovelo do zločinačkog raspleta?
Odgovor je jasan – na slobodu je iz lepoglavskog zatvora pušten Damir Petriš. Je li on imao kakve nerazriješene račune s Koradeom, je li potraživao novac jer je prešutio Bosnu i sam ležao zbog ubojstva u “Tonimiru” koji možda i nije počinio? Ili ga je Korade, kako spekulira štampa, samo angažirao da mu, poslije pola godine, pomogne da izvrši vendetu protiv “mabisovaca”? U svakom slučaju, poslije nekoliko dana, na ulicu u Zagrebu izbačena je iz automobila gola vezana djevojka jednog od onih zaštitara. Majka drugoga od njih oteta je i pretučena. Tri dana poslije toga, policija je otišla potražiti Petriša – valjda je jedna od žrtava posvjedočila tko ju je oteo. Kad su murjaci došli u Petriševu kuću u Ivancu, našli su njegov leš. Ustrijeljen je pištoljem od 9 milimetara. Sad su se policajci malo uspaničili i stali pitati – a gdje je neuračunljivi general? Gdje je Johnny Rambo? Uto im je žena iz njegova neposrednog susjedstva u selu Velikoj Veterničkoj javila da je prijateljicu, kod koje je otišla na kavu, pronašla mrtvu. Pored ustrijeljene Cilike Hudić (62), ležao je, ubijen istim vatrenim oružjem, njen petnaesnaestogodišnji unuk Goran. Žrtve su dalji rod jednog onih zaštitara, što možda ništa ne znači, jer su na bregima svi u nekakvom srodstvu, ali čak su i policajci morali uočiti kako taj bezumni nasilnički čin korespondira s Koradeovim modusom operandi. Kad poloče šest do osam litara vina, on se dovede u stanje totalne sluđenosti pa više ne prepoznaje sugovornika. U drugoj kući u istom susjedstvu, policija odmah pronalazi još jedan leš: s nožem u grlu, ustrijeljen iz pištolja mecima od 9 milimetara, ležao je Franjo Kos (64). Navodno se bio potukao s Koradeom prije dvadeset i jedne godine – što opet ništa ne znači, jer ako su susjedi, normalno je da su se svađali i tukli čim bi se napili. No, tu se zatekao i svjedok – beskućnik Stjepan Knok, koji je valjda slučajno dospio ubojici na put. Pritom je samo lakše ozlijeđen, ali njegov iskaz, saznaje se, umjesto da sve objasni, “kontradiktoran je”, bit će – nesuvisao.
Sve se to događalo u četvrtak, 27. ožujka. Zagorski policajci dumali su dan-dva, utvrdili da “Korade još nema status osumnjičenika”, a onda, u subotu otišli pogledati Koradevu vikendicu kod Sutinskih toplica – nije to blizu, ima tri-četiri kilometra krivudave džade – pa se još malo promuvali, i u podnožju gore Ivančice (kilometar i pol od njegove kuće u Velikoj Veterničkoj) pronašli njegov napušten džip Mitsubishi Pajero (onaj Grand Cherokee vratio je MORH-u kad su ga utužili za 75.000 kuna). Možda će policija uskoro poduzeti i neka forenzička ispitivanja – znajući potencijalnog počinica, ne bi čudilo da je u kabini džipa ostavio krvavu cipelu, Petriševu zdravstvenu iskaznicu, tri-četiri čahure i popis imena prekriženih crvenom olovkom i označenih mrtvačkim glavama – no pitanje je hoće li krapinsko-zagorski CSI uspjeti u razbijanju misterija uz pomoć takvih zakučastih indicija?
Budući da znaju kako im dedukcija nije jača strana, bacili su se na ono što im ide – organizirali su veliku keystonsku potjeru, svima podijelili Kalašnjikove, te iz Zagreba doveli tri helikoptera i pet bojnih kola. Ukupno osamsto do devetsto ljudi interventne policije, snage ne puno manje od onih upotrebljenih za zauzimanje Knina. Da bjegunac ima obje ruke, sigurno bi dotjerali i tenkove. Televizijski izvjestitelji javljaju u Dnevnik: “Zagorje drhti! Pred policajcima je duga noć…” Specijalci u pancirkama i sa čarapom na glavi pročešljavaju teren “u krugu od 1500 metara od generalove kuće, jer se procjenjuje da se on tu skriva”, kako je priopćeno iz kriznog stožera. Čovjek prijeđe pješke pet kilometara na sat, a Korade nema već danima, ali, k vragu, najbolje je te procjene prepustiti stručnjacima. Kao da se vraćaju najsvjetliji dani legendarnog Vinka Pintarića, maloumnog kriminalca kojega nije mogao mjesecima uloviti cjelokupni hrvatski MUP, jer se skrivao na štaglju kod ljubavnice Bare.
Srpski tabloidi sad trijumfiraju – beogradski “Kurir” nadugo izvješćuje o podvizima kninskog osvajača, čitatelji na blogu pozivaju ga da se skloni u Srbiju, odakle ga nikad neće izručiti, a u subotu, kao headline, Korade je izašao na naslovnoj stranici elektronskog izdanja londonskog “Timesa”.
Jesu li organi reda propustili nešto učiniti za posljednjih petnaest godina? U staro vrijeme, murija bi na prvi znak nasilja, zatvorila sve potencijalne počinitelje, njihove bliže i dalje rođake, rogato blago i oštre pse, a onda polako istraživala što se zbilo, umjesto da iz daleka promatraju obračune u kojima se osjećaju nenadležnima. Ma nema u ovoj priči suptilnih detalja, alkohol plus HDZ, to je mješavina opasnija od ekrazita.