Piše: Denis Kuljiš
Kad skupe baš sve što postoji na ljevici, u slovenskom parlamentu ne mogu doseći većinu, potrebnih 45 glasova, nego samo 43, pa su zaključili kako nema druge nego da formiraju manjinsku vladu, a s ekstremnom ljevicom, koja raspolaže sa 9 mandata, sklope svojevrsni ”financijski sporazum”. Te ”eko-socijaliste” predvodi mladi Luka Mesec (30) koji predaje na Radničko-pankerskom univerzitetu u Ljubljani, gdje se izučavaju radovi osnivača ”Crvenih brigada”, profesora Tonija Negrija, ali u skvot-komuni u Metelkovoj ulici, gdje u hiperurednoj gradskoj sredini postoji geto, ”slobodna zonu” za alternatice, te radikalne filozofske poruke shvaćaju u jednom pacifističko-moralističko-ekološkom i pomodno-žižekovskom smislu. U Sloveniji je radikalizam uvijek bilo teško razdvojiti od pomodnosti, a akcije koje bi uslijedile uvijek su bile jako blage, pa se čak i rat za samostalnost vodio samo deset dana do potpune pobjede, uz cijenu 19 mrtvih, od kojih su šestorica bili nedužni turski kamiondžije na proputovanju preko uvijek nemirnog Balkana. Mesecova ”Levica” neće ući u vladu nego će je odgovorno poduprijeti, da se na vlast ne vrati Janez Janša koji nikako ne može skupiti više od trideset mandata, čak i kad uključi totalnog ekscentrika Zmagu Plemenitog Jelinčića, kojega je Udba nekoć vodila pod kriptonimom ”Padobranac”.
Izgledni slovenski premijer Marijan Šarec u svečanoj uniformi vatrogasca Dobrovoljnog vatrogasnog društva Kamnik
Kakva će, dakle biti nova slovenska vlada? Predsjedat će Marijan Šarec (41), radijski komičar i satiričar, koji je četiri godine gradonačelnikovao Kamnikom, gradićem od 14 tisuća duša. Njegova stranka zove se, bez puno kompliukacija, Lista Marijana Šareca, a izrasla je iz političke matice ljubljanskog gradonačelnika Zorana Jankoviča, koji je pak sam nastao pod okriljem bivšeg predsjednika Milana Kučana (77), vjerojatno i danas najutjecajnijeg čovjeka u slovenskoj politici. Kučan je u kampanji negdje u novinama izjavio da mu se Marijan čini kao sasvim dobar dečko, pa je Carar smjesta izgubio većinu glasova, koji su se preselili u Šarecov portfelj. Dobro, Cerar će biti ministar vanjskih poslova, a onaj raniji, navalentni vođa penzionera Karl Erjavec postat će ministar vojske. Sve skupa – jedva zamjetno preslagivanje unutar strukture koju Janša pogrdno naziva ”globoka država”.
Kako će se to sve skupa odraziti na slovensku svakidašnjicu, društvo i ekonomiju? Baš nikako, pozicije su tu zadane, a poduzetništvo se posve odvojilo od države – postoji, naravno, inertni javni sektor, ali i tu se sve vodi prilično racionalno ako ne i osobito uspješno, ali poduzetništvo, privatnici, postali su takva premoćna sila da Slovenija izvozi 85% proizvoda u Europu i ekonomija raste neviđenom, ”kineskom” stopom od 5 do 6 posto. Dostigla je BDP per capita od 25.000 dolara, znatno više ode Češke, kao neupitni lider u cijeloj novoj Istočnoj Europi. Tko i zašto onda mijenja konja koji dobiva trku?
Mijenjaju ga jer politika nije važna, a premijer i njegova koalicija imaju samo socijalnu funkciju, oni konsolidiraju društvo u jednom egalitarnom zajedništvu, dok je ekonomija – ekonomija, stvar za sebe, koju vode direktori, tehnokrati i poduzetnici, a to je stav koji je u Sloveniji bio duboko interioriziran još u socijalizmu. U Hrvatskoj ili u Srbiji, svi očekuju da država riješi ekonomske i egzistencijalne probleme nacije i svakog pojedinca. U Sloveniji pak očekuju da ekonomiju razvija tehnostruktura, u kojoj dominiraju profesionalci.
Luka Mesec, vođa slovenske eko-socijalističke ”Levice” bez koje se ne može formirati vladina parlamentarna većina
Tome će se pragmatično prikloniti čak i Luka Mesec, koji neće dići ljevičarsku revoluciju, nego će izboriti financijski paket mjera za očuvanje socijalnih pozicija onih koje je pogazio zloslutni neoliberalizam. No, kako Slovenija donedavna nije prodavala svoje banke i ključne kompanije strancima, pa je izbjegla vulgarne oblike globalizacije, a davno je izašla iz siromaštva i praktično nema nezaposlenosti nego se očituje manjak radne snage, s tim da nitko ne pokušava razvijati djelatnosti u kojima je njena masovnost nužna – kao kod nas primjerice turizam – bit će teško pronaći socijalno ugrožene pankere i radnike kojima će država moći pomagati… Osim toga, u Sloveniji kod svih postoji dubinski uvriježena odvratnost prema ljudima koji ne rade, pa u malim mjestima uopće ne postoje birtije, kao i u Danskoj, a neka klijentelistička socijala poput hrvatske braniteljske ondje nikad ne bi mogla zaživjeti.
Dok se Slovenija infinitezimalno ”preslaguje”, što se događa u Hrvatskoj?
Na površini – ništa. Programirana medijska okluzija sprječava prodor ključnih tema u javnost. Tek što je završila nogometna euforija i nacionalna žalost za popularnim croonerom dalmatinskih novokomponioranih pjesama, krenula je parada na kninskoj tvrđavi u povodu godišnjice ”Oluje”, što se nastavilo slavodobitnički na sinjskoj alci i na metkovićkom maratonu lađa-veslarica… U Kninu od industrije postoji jedino tvornica šarafa, vlasnički povezana sa splitskim brodogradilištem upitne budućnosti, u Sinju više nema ni tvornice konca, ni bilo kakve industrije, nego su ostale samo Alka i Gospa Sinjska, te granizon s konjima koje jašu pripadnici Hrvatske vojske, policajci i ostali državni službenici. U Metkoviću je propao divovski kombinat ”Neretva”, koji je objedinjavao proizvodnju u cijeloj neretvanskoj delti. Sezona hrvatskih festivala radosti i tuge, završava velikim hodočašćem Gospi sinjskoj, koja je otvorila svoju Facebook-stranicu.
Sve te medijske specijalne operacije – parade, Vukovar, Knin, Sinj, Metković, okrenute su pasivnom, primitivnijem hrvatskom zaleđu iz kojega se ljudi masovno iseljavaju jer ne mogu podnijeti tu zaostalost i primitivnost, koju im mediji i vladin PR pokušava servirati kao bit hrvatskog narodnog bića. Hrvatsko narodno biće nisu branitelji i hodočasnici, nego mladi Zapadnjaci koji se zapošljavaju u neoliberalnoj Irskoj, na svim globalnim destinacijama, te iseljavaju u virtualni svijet modernosti, gdje nema raspjevanih ustaša i natražnjačkog folklorizma prikladnog za zaglupljivanje naglupljih i najsiromašnijih stanovnika, ovisnika o proračunu, koje vlast potkupljuje uzajmljujući od banaka štednju ove druge, emancipirane polovice stanovništva.
Čemu služe sva ta paradna događanja koja pune informativni program televizija, uz obavezne duge priloge o prometnim gužvama i nepodnošljivoj vrućini? Čak se ni te atmosferilije i crna kronika ne prorađuje ”dubinski”, pa jedino preko alternativnih portala možeš saznati za smrt mladića po kojega nije došla hitne pomoć, jer je zdravstveni sustav u raspadu, dok ova vlada, kao ni ona prošla, ne može na auto-ceste uvesti vinjete, jer je pod ucjenom lobija koji objedinjuje sindikate i strane koncesionare, kojima odgovara sadašnje stanje – kaos u sezoni, puste ceste izvan sezone… Njima, naime, plaće i pristojbe (takvi su ugovori sklopljeni) idu bez obzira na promet.
Što se, zapravo, događa u neproničnoj dubini hrvatske ”duboke države”?
Frontalni napadi na premijera i Vladu iz same stranke i s desnice koja s njom kooperira, zaustavljeni su i osujećeni. Neki su dobili ustupke, drugi su uklonjeni iz medija i zagušeni tim ”festivalskim” praćenjem politike. Pregovori i dilovi prave se u diskreciji, a nitko ne može iskoristiti medije za javni pritisak, jer su mediji uspješno pacificirani. Zapravo, sami su se uništili, i svi skupa mogli bi preuzeti slogan RTL-kanala: Samo zabavaaaa!
Novinski izdavači najradije bi svoje dnevne listove pretvorili u enigmatsko-sportske biltene, a televizije njeguju površni idiotizam kao temeljni oblik komunikacije. To se pripisuje prevlasti interaktivnih mobilnih platformi i društvenih mreža na kojima se izmjenjuju kratke poruke, pošto ”nitko nema vremana za neke ozbiljnije teme”. Pa i nema, osim ozbiljnih ljudi, koji onda više i ne prate hrvatske medije, optimizirane na ”najniži zajednički nazivnik”.
Čak se ni u Saboru više ne vodi politika – jer ako to što ondje kažeš nema odjeka, pa ne zadobije težinu, nevažno je i zanemarivo, što svih upućuje da, ako imaju neku političku bazu, trguju direktno s vladom, u tajnosti. S vrlo malim političkim kapitalom tako možeš jako mnogo dobiti.
Danko Končar i Ivan Jakovčić – rukovodioci finskog brodogradilišta u kojemu je Wikileaks otkrio stvarnog vlasnika – Kremlj
Najveća kriza trenutno je u Istri i Rijeci. Ondje je propalo brodogradilište ”Uljanik”, koje duguje 500 milijuna eura. U međuvremenu, bilo je preuzelo u vlasništvo riječki ”Treći maj” pa je to konsolidirani dug. Riječki škver imao je udio u trećem brodogradilištu, također riječkom, ”Viktoru Lencu” (a četvrto, susjedno, susjedno, kraljevičko, pustili su da propadne). ”Lenac” se jedini spasio jer ga je preuzela napuljska obiteljska tvrtka, dok uprava ”Uljanika”, povezana s lokalnom vlašću, pokušava iskemijati jednu spasonosnu varijantu s rusko-hrvatskim tajkunom, koji drži i trogirsko brodogradilište.
Šema je jednostavna – država treba pokriti tih pola milijarde minusa, uložiti još 150 milijuna eura u brodogradilište, a njegovo zemljište prenamijeniti u građevinsko-turističko pa ga dati tom liku, novom vlasniku, uz još 200 milijuna za razvoj nekretninskog kompleksa. Što će on pridonijeti? Dat će 25 milijuna i staviti na raspolaganje svoju reputaciju poslovnog čovjeka s vezama. Svojedobno je ležao na robiji osuđen na 12 godina zbog pronevjere u Karlovcu, dok su nedavno protiv njega pokrenute istrage u Finskoj, oko prikrivenog vlasništva u tamošnjem brodogradilištu, koje je zapravo rusko, državno. Kakve veze taj lik ima, dakle, s Pulom? Vrlo jake – predsjednik Nadzornog odbora spornog finskog brodogradilišta koje je američka vlada pčodvrgla embargu, a EU kaznila (još nepravomoćno) visokim globama, hrvatski je zastupnik u Europarlamentu, čovjek koji je osnovao istarski IDS i ima u njemu otprilike istu ulogu kao Kučan u Sloveniji.
O tome se nisu vodile javne rasprave i polemika, parlamentarni zastupnici Istarskog demokratskog sabora (IDS) došli su diskretno k premijeru u vladu i s njim o tome vijećali. Zna se tek da je upravo takav plan sanacije poslan u Bruxelles na odobrenje, no nitko ne očekuje da će ondje biti prihvaćen. Odmjeravanje snaga koje ne isključuje potonje dogovore, vode se ispod površine i jedini način da se cijela kvagmira počne razrješavati bio bi da Amerika i ovog hrvatskog tajkuna, kao i pet drugih ruskih oligarha (od kojih barem jedan živi u Hrvatskoj) stavi na crnu listu…
Čuveni generali HV, koje predvodi prdsjednik Generalskog zbora, slavno general Miljavac koji je organizirao povlačenje iz Duge Rese i iz Posavine
Slične ratove za ustupke vode s vladom svi vladini koalicijski i parlamentarni partneri kao i desničarske grupacije i pokreti bliski HDZ-u. Njihov je strateški cilj da svoj utjecaj učvrste u klijentelističkim sferama hrvatske države. Kao što su bivši predsjednik i njegova muzička kabala (takozvana ”dodekafonska mafija”) osigurali sebi monopol u parafiskalnoj sferi naplate autorskih prava, te konsolidirali utjecaj u svim administrativnim sferama koje tu djelatnost reguliraju, tako i pokret poput onog populacijskog Željke Markić ili mnogobrojne političko-ekonomske i kriminalne grupacije povezane s interesima ruskog državnog uvoza plina, nastoje stvoriti trajnu osnovu za svoje političko djelovanje – kreirati vlastitu društvenu bazu. Stoga sad oživljavaju likovi i frakcije koje su se bile umrtvoile i svakog dana ukažu se Pašalić, ili Kalmeta, ili generali Generalskog zbora, koje su bojovni generali, generali ”prve linije”, uvijek proglašavli asocijacijom pozadinskih grebatora i činonosaca. Isto proces događa se s klerikalnim institucijama i klerikalističkim klubovima.
Stvara se, dakle, široka matica revolucionarnog pokreta desnice, s nakanom da se, poslije pada sadašnje HDZ-ove vlade koja im ne odgovara, jer ih kroti i skreće na Zapad, prema Americi i Bruxellesu, pokrene autentični populistički pokret koji će voditi ”nesvrstanu” politiku između Istoka i Zapada, te vratiti Hrvatsku ondje gdje po njihovu osjećaju i pripada – u Istočnu Europu, na ”uspravnicu”, među nacije koje se guše u nazadnom populizmu. To će ujedno omogućiti ekonomsku dominaciju Kremlja i koruptivni dosluh s njihovim interesima na Balkanu. Takvu operaciju lakše je obaviti u Hrvatskoj nego u Poljskoj, koja je primarno vezana uz NATO, budući da osjeća prijetnju na istočnoj granici, usto povezana s Ukrajincima iz zapadnog dijela ugrožene države, kao Hrvatska s Hercegovcima.
S obzirom na dubinsku rascijepljenost u samom biću hadezeovskog pokreta, nije nezamisliva politička podjela, ali ne prerastanjem frakcija u stranke, nego, kako je to uobičajeno u ovoj političkoj instituciji krivo sraslog hrvatskog društva – onako kako to ondje uvijek i ide… Jedna se frakcija privremeno umrtvi, a druga recidivira i zaživi energizirana u borbi za vlast. Do sad je bilo nemoguće stvoriti vladu čiste desnice, ali s obzirom na dubinsku transformaciju društva koja je započela, ne znači da će to zauvijek tako i ostati.
Nema nikakvih izgleda da se u okrilju SDP-a obnovi pobjednička organizacija ako ne vrate Milanovića, ali kako je Bernardić, uz pozadinsku podršku Bandića, pokazao izuzetnu otpornost, čini se da do toga ipak neće doći. Ne izađe li Milanović na predsjedničke izbore, mrtav je za vječna vremena. Bernardić može istaći kao kandidata europarlamentarca Tonina Piculu, koji će uvijek moći uzmaknuti u Bruxelles gdje mirno obitava već gotovo pet godina. Nitko ne računa da će Picula pobijediti, jer je to takav lik koji ne bi pobijedio ni na izborima za kućni savjet, ali nije bitno, naprotiv, bitno je da SDP istakne reprezentativnog kandidata te nastavi rutinski funkcionirati u opoziciji…
Kako politički vauum ipak uvijek omogući ekspanziju difuznog agensa manje ispraznosti, nije isključeno da će se, ako ne baš na ljevici, onda recimo na ”populističkoj lijevoj sredini”, pojaviti novi ”kvalitet”, odnosno nametnuti čovjek neograničenih ambicija, te za hrvatsku politiku prilično velikih sposobnosti. Riječ je, naravno, o neopisivom Milanu Bandiću. On već ima stranku koja se zove po njemu i može ga podržati na izborima osiguravajući mu političku logistiku na terenu – u svakoj od deset izbornih jedinica, ima skupinu koja je nastupila na parlamentarnim izborima pod njegovom egidom, te gotovo posvuda ostala ispod izbornog praga. Ali, nigdje, dakle, ne polazi od nule. Ima strahovito snažnu klijentelističku bazu u Zagrebu, ljude koji su povezani s gradskim biznisima ili s njim samim. Ima razvijene političke odnose s grupacijom koja iz HDZ-a ruši Plenkovića, te s njihovim plinskim interesnim lobijem, a istodobno, radi za Plenkovića na specifičnim zadaćama nužnim za održavanje njegove vlade i vlasti te, s druge strane, gotovo u potpunosti kontrolira stanje u SDP-u, gdje bi bez financijske pomoći njemu bliskih ljudi, sutra svi pomrli od gladi. Što znači da u drugom krugu dobiva njihovu podršku, a za prvi je najbolje da mu istaknu blijedog protukandidata poput Picule.
Za HDZ ići će (”ranati”, kako bi rekli naši američki emigranti) Kolinda Grabar Kitarović. Ona je najbezopasnija kao predsjednica. Ima dobre izglede za pobjedu, jer je otkrila snagu spontanosti u PR-u, a zasad je podržava ruski lobi, dok nemaju nikoga na koga bi se mogli osloniti u vladi. Kao ni u ljevičarskim enklavama, u Puli i Rijeci, gdje rasplet za te aktere neće dobro završiti, ali to je druga, veoma složena tema.
Trećeputaši će istaknuti barem tri kandidata na predsjedničkim izborima – Živi zid jednog svog prvaka, Most nekog bezveznjaka kakvi su i sami, a pojavit će se i treći, vainstitucionalni kandidat. Ali, to sve nije ništa. U drugom krugu ostaju Kolinda i Bandić jer neće biti Zokija.
Može li Bandić pobijediti? Može. U specijalnom ratu, Kolinda nema šanse, a Plenković neće maknuti prstom da joj pomogne. Već se okupljaju specijalisti za ocrnjivanje po društvenim mrežama. Malo novca i nešto obećanja tu može dati neslućen benefit. A Bandić, ne treba zaboraviti, implicite kontrolira sve lokalne trelevizije i ostale medije koje grad financira.
Tko bi kao predsjednik donio manju štetu Hrvatskoj – Kolinda u drugom mandatu ili Bandić u prvom? Ne govorimo sad o imidžu, nego o stvarnoj šteti. Teško je procijeniti, možda je Bandić opasniji, ali s druge strane maknuo bi se iz gradskog poglavarstva, što otvara novu političku rundu s nesagledivim posljedicama…