Piše: Denis Kuljiš
Sad kad je kvaziprojekt „kupnja borbenog lovca na hrvatski način“ doživio debakl, možemo mirne duše u nekoliko točaka sumirati cjelokupnu priču.
Namjeru da se kupi izraelski F-16 Barak zaustavio je službeni Washington i kako je nedavno na N1 televiziji uskliknuo naš proslavljeni borbeni pilot Ivan Selak: “Good bless America!“. I doista je tako, Amerikanci nas spašavaju od vlastite gluposti. Doslovno nam spašavaju borbenu avijaciju. Mahom neupućeni novinari (čast iznimkama) uporno mantraju kako oni u MORH-u „nisu mogli znati kako će Washington zaustaviti kupnju“. Oni to ozbiljno? Pa, evo, baš je prije neki dan američki veleposlanik Robert W. Kohorst doslovno izjavio, citiramo:“…objašnjavali smo im proces dvije godine. Izrael je bio svjestan toga, Hrvatska je bila svjesna toga“. I za one koji nemaju smisla za diplomatski rječnik, Kohorstova riječi su i više nego jasne. Netko je američku direktivu prešutio, dok je Kohorst odlučio progovoriti. Svi su sve znali što će se dogoditi, ali tome usprkos srljalo se prema Baraku.
Ministar obrane, predsjednik vlade i predsjednica dobili su službeni papir na kojemu je u prvoj točki pisalo: ”Izvoz se može odobriti, ako se sva izraelska oprema ukloni sa zrakoplova i nadomjesti američkom, kod američkog proizvođača”.
Koliko to košta, znamo po rekonstrukciji koja je obavljena na polovnim američkim F-16 što ih je Portugal prodao Rumunjskoj: 450 milijuna dolara za 12 aviona.
Drugo, ako smo već odlučili u postupak odabira uključiti i izraelski modificirani F-16, zašto nismo prije konačne odluke upitali što o tome misle oni u „Lockheed Martinu“? Ponudu su nam na stol stavili i Grci sa svojim F-16 Block 30. To su dobro očuvani avioni, mlađi od Baraka, s poprilično velikim brojem satnih resursa, uz to tehnički čisti za „upgrade“. Grci imaju „Lockheedovo“ dopuštenje za prodaju, za razliku od Izraela. Mogli smo otići do Atene i upitali ih kako su iskomunicirali prodaju s proizvođačem. Nitko od vojnih kvazistručnjaka koji se ovih dana naguravaju pred kamerama da uoči taj izuzetno bitan detalj. Sam od sebe nameće se zaključak da smo u širokom luku namjerno zaobišli naše drage američke saveznike. Zato je Kohorst posve neuvijeno, nediplomatski rekao da je Hrvatska na vrijeme (čitaj MORH) upozorena da nema prodaje Baraka s izraelskom opremom.
Ako je točna informacija kojom raspolažem iz uvjerljivog izvora, kad su Amerikanci ponudili svoj polovni avion, rečeno im je da se traži i kupuje novi. To bi značilo da su svjesno obmanuti. Oni misle da jesu. Drugo, nikome nije jasno zašto Hrvatska nije došla i zatražila – donaciju aviona, s tim da sama plati upgrade. To bi vrlo vjerojatno prošlo u odgovarajućoj klimi, u sazezničkom dogovoru na odgovarajućoj razini političke i stručne kompetentnosti. Isti izvor potvrđuje da je za slučaj kupovine polovne šesanestice ponuđeno da se SLEP (program rekonstrukcije trupa, manji trošak) izvede u velikogoričkom zavodu koji bi bio opremljen na odgovarajući način. Ako su te informacije točno – način na koji je natječaj proveden je nacionalna katastrofa. Ionako duboko poljuljani odnosi s Washingtonom, svest će se na puno nižu razinu. Diplomatska operativa za Balkan seli u Beograd. Ondje se može nešto dogovoriti – vladajuće elite u principu slušaju američku diplomaciju. Njih su bombardirali, a nama su pomagali. To je razlika.
Kad su rekonstruirali Barak Izraelci su na F-16 izveli više od tisuću (!) preinaka. Najveći problem za eventualni „downgrade“ je to što su se na zrakoplovu Barak provodili i konstrukcijski zahvati, mijenjana je njegova konfiguracija, poremećena mu je centraža u odnosu na originalni F-16 itd. Tako da baš i nije moguće samo sistemom „plug-and-play“ vratiti avion u prvobitnu konfiguiraciju.
Bilo je nelagodno gledati nedavno „Otvoreno“ u kojoj se razglabalo o ovom nerješivom rebusu. Ni slova kritičnog stava. Sve u revijalnom, agitpropovskom tonu, uz hrpu poluinformacija, dezinformacija i neupućenosti pri čemu je fetišiziranje Baraka od nekih aktera emisije prešlo s onu stranu normalnog. Bijaše to reinkarnacija onih smiješnih JNA-propagandnih emisija „Dozvolite da se obratimo“ koji su išli nedjeljom ujutro. Samo je falio Lazanski koji je za ove naše vojne „wikipedia“ komentatore ipak nedostižan brend. U televizijskom uratku briljirao je i jedan pilot izjavivši „mrtav hladan“ kako Izraelci rade SLEP na F-16?! Činjenica da nosi časnu uniformu HRZ-a morala bi ga sprječavati da svašta govori.
Na lovcima američke proizvodnje, a koji se nalaze u sastavu izraelskog ratnog zrakoplovstva, SLEP postupak (Service Life Extension Program) radi isključivo američki proizvođač, „Lockheed Martin“, koji to može dati u outsource pogon koji radi za njih u inozemstvu (primjerice, održavanje transportera C-130 obavlja se u Bukureštu, u zajedničkoj tvornici Romaero na aerodromu Otopeni). Takav je slučaj i kod svih drugih država koje koriste američke borbene avione. U emisiji netko je izjavio kako je na ponuđenim F-16 Barak, preostalo tri tisuće sati naleta i da je to, citiramo, “sasvim dovoljno za hrvatske potrebe i da je to oko 100 sati leta godišnje“. Kako ingeniozno! Valjda su računali da gledatelji ne znaju matematiku? Ali, matematika je i ovdje egzaktna. Ako 100 sati godišnje podijelimo na mjesece i tjedne, dolazimo do brojke od 2 sata leta tjedno po Baraku. Što će nam full opremljen avion za sve vrste borbenih zadaća koji će letjeti svega 2 sata tjedno!? Ova prosta matematička računica koju svatko može napraviti kazuje o kakvoj katastrofi od ponude radi. Ono ključno u ovom djelu priče je da SLEP za Barak uopće ne postoji. Izraelci su svoje šesnaestice novijeg datuma (Block 52) unaprijedili u konfiguraciju ”Soufa”. A SLEP za ”ogoljeni” Barak može dr razviti kod „Lockheed Martina“. Ali tko će to platiti? Za dvanaest aviopna od nekoliko tisuća koji lete?
I s ovog aspekta očito je da će status kupnje lovca na hrvatski biti stavljen ad acta. Na koncu, kako vjerovati onim karijernim kadrovima koji su nas uvjeravali i u to da je remont MiGova u Ukrajini bio „nikad bolji“? To bi bio idealni skeč za „Monty Pythona“.
Iluzija je da ćemo preko Baraka ostvariti „strateško savezništvo“ s Izraelom. Kakva su iskustva zemalja koje su borbene zrakoplova kupovale od Izraela? Ne baš sjajna… Hrvatski fijasko je time veći jer je jedna EU i NATO država odlučila ići korakom nesređenih država koje su svoje borbeno zrakoplovstvo povjerili izraelskim trgovcima, što je zapravo rupa bez dna i koje u pravilu nemilosrdno osiromašuje državu koje kupe „izraelske avione“, zapravo francuske, iz druge ruke. I po pitanju zrakoplovnog naoružanja MORH je planirao isključivo trgovati s Izraelom iako je, na primjer „izraelski“ JDAM (pametna bomba) dva do tri puta skuplja od izvorne američke. A nema države u koju je Izrael dolara uložio ili nešto razvio kako bi pojačao njihovu gospodarsku moć. Samo su Kolumbija, Ekvador i Šri Lanka korisnici „izraelskih“ zrakoplova. Različite zemlje dijele identično iskustvo koje kazuje da s ni jednom od njih Izrael nije ostvario nešto što bi se moglo nazvati „strateškim partnerstvom“, ni u političkom, a ni u vojno-tehnološkom smislu. Suradnja se ostvarivala samo na komercijalno-tržišnim osnovama pri čemu je dominirala iskusnija izraelska strana. Koliko platiš, toliko dobiješ. Sve ostalo je iluzija…
Na koncu, i dalje nikako da doznamo kako bi propala i osiromašena hrvatska privreda profitirala od projekta nabave borbenog aviona. Tu i tamo netko spomene famozni „offest“, ali to je čisto da se ukrasnim celofanom aranžira paket bez sadržaja. Pustiti prema Izraelcima (ili nekoj drugoj strani, svejedno) informaciju da mi očekujemo da oni sami ponude „offset“, koji u EU više nije ni obvezan, ne vodi nigdje. To je više formalna „kompenzacija“ da se lakše proguta žaba zvana Barak. Nije „offset“ ako zemlji od koje nabavljamo avione prodamo neki naš proizvod, takva praksa nikako ne bi smjela zamazati oči našoj javnosti. Vrijednost „offseta“ je u prijenosu tehnologija kojih Hrvatska nema i s kojima u kratkom vremenu može proizvesti konkurentan proizvod s kojima će se etablirati na međunarodnom tržištu. Prava vrijednost ovog projekta je u njegovom shvaćanju kao okidač za velike gospodarske uloge i pokretanje tehnoloških grana koje do sada nismo imali. Mogao je ovo biti mini „Marshallov plan“ za našu privredu. Ali ništa od toga, nismo tome dorasli, a čini se da nas nije nešto posebno ni briga.
U proteklih 25 godina u HRZ nisu izgradili sustav i propisane procedure. Osim jednog jedinog pravilnika vezanog za održavanje vojnih zrakoplova, u HRZ-u ne postroji drugi. Vojne zrakoplove nam održava osoblje upitne kompetentnosti, s vojnim dozvolama mehaničara za koje ne postoji pisani standard znanja, praktičnog rada i provjere. Ne postoje ni uvjeti za trening-centar, programe obučavanja, posebna ovlaštenja (instruktori teorije, prakse, ispitivači, nadzornici…).Unutar Ministarstva obrane RH formirano je prije nekoliko godina “neovisno tijelo“, pod nazivom Samostalni sektor za vojni zračni i pomorski promet (SSVZPP), u kojemu radi svega dvoje ljudi. MORH-u je u više navrata nuđena pomoć u formiranju potrebne vrste interne službe, koja bi bila pandan civilnoj Hrvatskoj agenciji za civilno zrakoplovstvo (HACZ). Opet bez odjeka. Prema svim parametrima struke, nužno je i hitno donijeti najmanje dvadesetak pravilnika za vojno zrakoplovstvo, a SSVZPP morao bi brojati barem 40 ljudi, stručnjaka raznih zrakoplovnih profila. Situacija u EU je, što se tiče regulative u vojnim zrakoplovstvima posve drugačija: 22 države usvojile su tzv. EMAR komplet propisa (European Military Airworthiness Requireements), koji nije ništa drugo nego vojni prijevod, uz manje preinake, civilnih propisa EASA-e. Ovo je bila preporuka EDA-e (European Defense Agency). SSVZPP sasvim sigurno nema kadrovskih kompetencija ni kapaciteta da se odradi usvajanje EMAR-a. Zašto je ova situacija opasna? Nepostojanjem odgovarajućih propisa, koji su svi vezani za sigurnost letenja, omogućeno je subjektivno, nestručno postupanje i primjena već ionako dovoljno lošeg propisa. Dobar ilustrativni primjer učinka oskudne i nepostojeće regulative vidio se na slučajevima nesreća pada vojnog helikoptera u Vukovaru, sudaru MiG-ova na Slunju, pada MiG-a kod Lomnice, sramotnom zapuštanju kompletne linije najboljih HRZ-ovih helikoptera Mi-171Sh da im isteknu resursi… Kad sve skupa zbrojimo i oduzmemo, proteklih 20 godina vojnog zrakoplovstva i njegove zakonske reguliranosti može se opisati u jednoj rečenici – spaljena zemlja.
Kako će u takav ambijent sletjeti tehnički složen i na improvizacije netolerantan zrakoplov kao što je F-16? Takav visokosofisticirani aeronautički proizvod i njegov proizvođač nikako neće progutati jedan stavak iz gore navedenog pravilnika o održavanju vojnih zrakoplova koji kaže da se resurs zrakoplovu može produžiti za 30 posto trivijalnim papirnatim naređenjem bez ikakvih provedenih inženjerskih analiza, provjera i dubinskih pregleda. U HRZ-u ne postoji svijest o nužnosti stručnih zrakoplovnih inženjera. Kako bi je i bilo, kada o svemu odlučuju – budimo do kraja otvoreni, ispodprosječni časnički kadar, koji njeguje poslušnički mentalitet pod geslom „nema toga posla koji se ne može naučiti“. To se najbolje vidi u ZTC-u gdje vojna lica glume tržišno poslovanje. Takav improvizaciji karakter u visokotehnološkoj grani zrakoplovstva odavno ne postoji ni u afričkim državama, a mi bi Baraka? HRZ treba resetirati. Nula kao početna pozicija kadrovskog restrukturiranja jedini je ispravan put. S obzirom na to kakvi smo, budući borbeni avion može još koju godinu pričekati jer, kako reče pilot Ivan Selak, „Hanibal zaista nije pred vratima“. A sleti li Barak kojim slučajem bit će to fasada poput onih koje je na Krimu gradio Grigorij Potemkin, knez Tauride, da carica vidi kako se nešto radi. Plenkovića tu sigurno nisu zavarali, ali neuku hrvatsku javnost jes, i još će…
Američki Kongres vjerojatno će odobriti izvoz, što će opet dići domaću propagandu mašineriju, ali osnovni uvjet neće se promijeniti – to je ona točka jedan. Oprema mora biti američka. Najgore će biti ako se napravi kompromis, pa Izrael smanji cijenu kako bi oko 150 milijuna dolara za ”Lockheedov” mission computer i ostalo ušlo u ugovoreni okvir, s tim da se izraelska državna industrija IAI poslije iskompenzira dobavom naoružanja, pa obukom itd. Zašto bi to bilo najgore? Zato što ćemo onda uz tih ukupno 500 vidljivih i 150 nevidljivih milijuna još morati platiti održavanje kroz 25 godina po standardnoj cijeni sata za predviđeni broj sati – još 700 milijuna dolara. Pritom, rekonstrukcija za koju garantira Izrael ”drži vodu” tri godine. Poslije toga avion, star u tom času ČETRDESET godina, nema garanciju. Mi ga nismo kadri održavati. Možda će ih letjeti pola, a i oni – prema gorenjm izračunu – dva sata tjedno.
Ako se ovo čudo od ugovora zaista provede, iduća vlada – ma koja bila i kad god došla, morat će pohapsiti sudionike ove operacije. U ovom času, najbolje bi bilo da se odustane od aviona. A to su nam Amerikanci prvo i predlagali – rekli su: Tu je Aviano, naša velika baza, udaljena od Zagreba 270 km zračne linije, manje od deset minuta šesnaesticom, a patroliranje zračnim prostorom NATO-članica je normalna praksa i Crna Gora ima takav kišobran – besplatno. Tu i tamo pozoveš dečke na bojevo gađenje na Slunj i platiš im ručak. Ušteda: milijardu dolara. Penzioneri bi se veselili.