Piše: Denis Kuljiš
General-bojnik Jozo Milićević (53) među svim se hrvatskim generalima ističe stasom – visok, uska lica i struka, u odličnoj je fizičkoj formi. Izgleda kao američki general, a ne kao standardni hrvatski ”subkompaktni” časnik s trbuhom i podbratkom uglednog kafedžije, ili pak sa snažnom, podbrijanom šijom umirovljenog komandosa, te s neizbježnim ponoćnim podočnjacima koji upućuju na neuredan lajfstajl i sklonost alkoholu. General Milićević izgleda kao časnik, jer to i jest – besprijekoran je u svakom pogledu.
U kolovozu 1990. policajac Milićević prijavio se dobrovoljno u kamp Rakitje među specijalce gdje je sudjelovao u osnivanju legendarne 1. gardijske brigade, ”Tigrova”. S njima je zatim prošao sva ratišta i sudjelovao u svim operacijama Domovinskog rata. Zapovijedao je brigadom u operacijama ”Bljesak” i ”Oluja”. U prvom naraštaju završio je hrvatsku Ratnu školu ”Ban Josip Jelačić” i onda, predan i ambiciozan, nastavio se obrazovati. Diplomirao je i magistrirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a kasnije je upućen na postdiplomski studij – u Ratnu školu vašingtonskog National Defence University, ustanovu u kojoj se školuju vrhunski kadrovi američke administracije, vojske i diplomacije. Završio ju je i bivši ambasador u Zagrebu i Beogradu, William ”Bill” Montgomery. Kao jedini hrvatski general koji je to postigao, Milićević je stekao zvanje magistra znanosti iz područja nacionalne sigurnosti. Ostali naši visoki časnici školovalisu se u Americi na tečajevima za vojni kadar savezničkih trećesvjetskih zemalja.
Milićević je uredno napredovao u trupi, Glavnom stožeru i Ministarstvu obrane. Naposlijetku je postao pročelnik vojnog kabineta u Uredu predsjednika, dok je ondje sjedio Franjo Tuđman. Još 1995. unapređen je iz brigadira u general-bojnika, a onda je taj vojnik sa sjajnom karijerom, odjednom preusmjeren na slijepi kolosjek! Presudnu ulogu imala je u tome, naravno, politika. Kad je na Pantovčak došao Mesić, njegov savjetnik general Agotić vratio je Jozu u MORH, ali general Petar ”Pero” Stipetić, pravi vojnik, nije dopustio da se mrcvari drugog pravog vojnika s kojim se susretao na ratnim terenima. Tako je Milićević postao Glavni inspektor obrane, što je za nj bilo fatalno. To mjesto zbilja nije dizajnirano za poštena čovjeka. Kad je 2005. dao izvješće o nezakonitom postupku ”nabave robe i usluga” (čuvena Afera kamioni) bio je zauvijek onemogućen u vojnoj karijeri, bez obzira na to kako su se poslije smjenjivale političke garniture na vlasti, ministri i vojni zapovjednici.
Jozo je napravio najveći grijeh – prekršio je omertu. Odmah su ga bacili za zapovjednika Ratne škole, najnižu funkciju koju su mu s obzirom na čin mogli dati. U Inspektoratu su pak uništeni svi dokumenti – to su obavili čelni ljudi Vojne policije i Vojno-obavještajne službe (VOA) pa nikad nije sačinjeno krajnje izvješće o tom slučaju. Sudska tužba protiv resornog ministra Rončevića i njegova šefa logistike potom je pala na sudu. ”Afera kamioni” duga je priča u koju se ne isplati olako ulaziti, ali bit će dovoljno da se kaže kako je to samo repić jedne velike zvjerke, odnosno sporedna manifestacija logističkog procesa koji seže sve do Finske… Implicirani su ljudi iz obje velike stranke, a riječ je o provizijama kojima se financira izborna promidžba i druge neodložne potrebe svakog režima.
Kad je koncem 2007. stupio na snagu novi ustroj Oružanih snaga, valjani Jozo našao se bez ikakva postavljenja, kancelarije i posla. Ministar je bio Branko Vukelić, koji je zamijenio Rončevića. Sanader je Rončevića, naime, postavio za ministra unutarnjih poslova! Visoki Splićanin držao se pravila – ako je netko osumnjičen, najbolje ga je instalirati za šefa policije. Kako god bilo, Jozu Milićevića su iduće dvije godine tretirali kao da je radioaktivan. Ostao je bez unapređenja – dvadeset godina u istom činu, pretekli su ga svi mirnodopski heroji poraća… I, napokon ponudili su mu izbor: da upiše vašingtonsku akademiju ili da ode u rano umirovljenje. Na vrhunsko školovanje kod nas te šalju ako ti ne žele povjeriti bilo kakvu kakvu drugu dužnost – glavno je čovjeka skloniti negdje na antipode.
Kad se vratio iz Washingtona kao odlikaš, za nj opet nije bilo mjesta – tek kad je nazvao američki ambasador i stao se propitivati u čemu je stvar, uslužni tadašnji načelnik Glavnog stožera Drago Lovrić postavio ga je na čelo J-3, Uprave za operativne poslove Glavnog stožera, beznačajnu uredsku funkciju. Lovrić je dotle postao zamalo svemoćan u obrambenom resoru – taj bivši dočasnik JNA s neupadljivom rolom u Domovinskom ratu i odličnim vezama u američkom logističkom lancu, bio je intelektualno neusporedivo nadmoćan svom ministru Kotromanoviću, pa je preuzeo sve poluge upravljanja i stavio se na raspolaganje predsjedniku Josipoviću. I, kad je došao trenutak da se likvidira neugodnog Milićevića, Josipović je Jozu pozvao na Pantovčak pa mu ponudio mjesto vojnog izaslanika u – Kini. General je zatražio nekoliko sati da se konzultira s obitelji, ali predsjednik-kompozitor na nj je graknuo i rekao da se mora smjesta odlučiti, ili… U MORH-u je već kružila informacija da je Jozo određen za umirovljenje, iako je bio mlađi od svih generala i admirala u Glavnom stožeru te od svih zapovjednika rodova i službi – kopnene vojske, Ratne mornarice, Ratnog zrakoplovstva, Vojnog učilišta i Zapovjedništvu za potporu (uprava za logistiku). Ukratko, Jozo se našao u Kini – od trenutka kad je prijavio ”kamione”, upada iz jedne pustolovine u drugu, kao Indiana Jones u filmu ”Potraga za zavjetnim kovčegom”.
U Kini je proveo tri godine. Ondje su ga maltretirali na sve mnogobrojne načine koji stoje na raspolaganju zloćudnoj birokraciji. Nisu mu plaćali stan, više od godinu dana bio je bez automobila i odlazio je na protokolarne sastanke javnim prijevozom. Veleposlanik je pak dobio dostavu – iz Zagreba – da general surađuje s kineskom obavještajnom službom i noći provodi po klubovima i kockarnicama… Taj mirni, suzdržani obiteljski čovjek s dvije kćeri, briljantne studentice i odlikašice, obje fluentne na kineskom…
Ključni trenutak bio je dan uoči ročišta na sudskom procesu oko ”kamiona” – u novinama je objavljen članak koji ga kompromitira najgorim tračevima, a istodobno mu je provaljeno u stan. Očito, tražili su dokumente iz nadzora Inspektorata. U tom času, u stanu je bila Milićevićeva kći – zbog traume koju je pretrpjela, morala je biti hospitalizirana. I naposlijetku, koncem 2015. Jozo je razriješen i povučen odlukom predsjednice Grabar-Kitarović, a zatim umirovljen.
Intervju ministra Rončevića ”Jutarnjem listu” 2009. godine:
Pročitat ću vam dio biografije generala Milićevića. “Zapovjednik voda, zapovjednik satnije, zapovjednik…
– … o čemu vi pričate? Ja ne govorim o generalu Milićeviću 1991.
… poslije rata “zapovjednik zbornog područja, pročelnik vojnog kabineta predsjednika RH, pomoćnik načelnika oružanih snaga, zapovjednik ratne škole…
– On nije napredovao ni prije, ni za vrijeme ni poslije Rončevića! Neka Milićević objasni javnosti i sebi zašto, 16 mjeseci nakon što je otišao taj mrski Rončević, i dalje nije promaknut, nije raspoređen, nije predložen ni za kakvu funkciju. U čemu je problem? U Rončeviću ili Milićeviću?
Može li dok je HDZ na vlasti napredovati netko tko je upozorio na mogući kriminal u nabavi koju je izvršio HDZ-ov ministar?
– Nema kriminala. Mene štite činjenice i zakon.
U tom času birali su novog načelnika Glavnog stožera, iako se prethodni, Drago Lovrić, brzo umilio Vrhovništvu, no po isteku petogodišnjeg mandata došao je čas da ga se riješe, s obzirom na raniju ulogu u odnosima s Josipovićevim predsjedništrvom i Milanovićevom vladom, odnosno Kotromanovićem. Poslali su ga za ambasadora u Katar. Nije loše! Oreškovićeva Vlada i ministar obrane Josip Buljević predložili su zatim kao Lovrićeva nasljednika generala Mirka Šundova (54), glavnog inspektora HV. Malo više od godinu dana Šundov je bio vojni izaslanik u Bruxellesu. Doktorirao je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu za razliku od većine visokih časnika Hrvatske vojske koji su do akademskih naslova došli na studiju međunarodnih odnosa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, kod besmrtnog profesora Vukadinovića, utemeljitelja udbologije i visokih obavještajnih studija. Šundov na papiru i na internetu izgleda vrlo pristojno, nije star, ima ”Zrinskoga” i ”Jelačića”, opleo se pleterima i trolisjem, a u ratu je bio zapovjednik 4. brigade. Poslije rata školovao se na odgovarajućim tečajevima u ”George C. Marshall Centru” i u NATO-u. On je vojnik i neće smetati u poslovima, zaključila je kabala koja, očito, upravlja dugoročnim poslovima u oružanim snagama i MORH-u.
Imenovan je Šundov, a predsjednica je potpisala ukaz o Milićevićevu umirovljenju. Ne mora nikome obrazlagati svoju odluku. Ona je Vrhovni komandant pa se po hrvatskom Ustavu podrazumijeva da kroz nju, u obrambenim pitanjima, djeluje sama providnost. Tako je Jozo završio poput Konstantina ”Koče” Popovića, glavnog Titova vojskovođe. I on je poslije blistave vojne i diplomatske karijere na kraju završio u nemilosti, jer se nije znao prilagoditi naravi režima. Bio je nadrealist, kao i Jozo Milićević, koji je unaprijed izbačen iz svih kombinacija za načelnika Glavnog stožera. Logistička mafija namjestila mu je pušku. Što će im heroj koji nije zločinac?
Drugi scenarij: Kako uspjeti u vojnom pozivu
Mijenjaju se predsjednici, premijeri, ministri obrane i načelnici glavnog stožera, ali ono što se ne mijenja to je način na koji se vode hrvatske vojne liferacije. Uvijek vidiš isti stil, naslućuješ iste kontakte, a rezultati govore sami za sebe. Bez obzira na dokument o dugoročnom razvoju Oružanih snaga i potrebama za oružjem i opremam koji bi iz toga trebao proizaći, vidi se na prvi pogled da su sve hrvatske akvizicije stihijne, slučajne, oportune i, zapravo, neshvatljive. Ovo je samo uži izbor, pregled koji će pokazati kako sve to ide, bez obzira na personalne promjene na Pantovčaku, u Banskim dvorima i na Krešimirovu trgu.
- Topovnjače klase „Helsinki“ i AMV Patria (predsjednik S. Mesić, ministar obrane B. Rončević, načelnik GS J. Lucić)
U sklopu paketa nabave finskih oklopnjaka, MORH i tvrtka “Patria Aviation Oy” sklopili su 17. srpnja 2008. ugovor o nabavi dviju raketnih topovnjača klase “Helsinki”. Bila je suprotna Dugoročnom planu razvoja OSRH koji nije predviđao nabavu prastarih rabljenih brodova. Nisu napravljene studije koje bi opravdale takvu neplaniranu nabavu rashodovanih plovila. Osim toga, praksa je pokazala da ti aluminijski brodovi nemaju maritimne sposobnosti potrebne za Jadransko more. Pri smanjenju brzine plovidbe, bočni vjetrovi loše utječu na krmilarenje zbog visokog nadgrađa, jer ono povećava ljuljanje. Svaki brod je plaćen oko 4,1 milijun eura iako su u času donošenja odluke o kupnji već bili raspremljeni i stavljeni na „mrtvi vez“. Dovučeni su u Hrvatsku gdje su preimenovani u ”Vukovar” i ”Dubrovnik” i sad su također na vezu, jer ih se ne isplati popravljati i opremati.
Ta je liferacija bila samo mali dodatak onoj osnovnoj, nabavci 126 oklopnih vozila AMV Patria (deset puta veća Švedska s osam puta većim vojnim budžetom kupila ih je deset manje). Ta je nabavka koštala 2,5 miliardi kuna. Ne postoje vojne formacije (oklopno-grenadirske brigade) u kojima bi ta borbena vozila pješadije mogla djelovati. Hrvatska vojska nema dovoljno vozača i vojnika da ih popuni – trebalo bi samo zato 1,200 grenadira – pa su uglavnom u garažama odakle se povremeno istjeraju na bojevo gađanje. Ne uklapaju se u vojnu doktrinu ni u savezničke obaveze, a nade i obećanja da će ”Đuro Đaković” koji ih je sklapao, sklopiti i unosne izvozne poslove, izjalovile su se.
- Oklopni kamioni MRAP i M-ATV (predsjednik I. Josipović, ministar obrane A. Kotromanović, načelnik GS D. Lovrić)
Vlada SAD donirala je Hrvatskoj ukupno 232 ova teška oklopljena vozila na kotačima, a Hrvatska preuzela obavezu njihovog održavanja. Neki se koriste u misijama u Afganistanu, kao i 93 poklonjena džipa HMMWV (Humvee). Dizajnirana isključivo za ratne uvjete kakvi vladaju u Afganistanu i Iraku, znači da vojnicima i posadi vozila pruži efikasnu zaštitu od minsko-eksplozivnih zasjeda, kamioni MRAP posve su neupotrebljivi na našim terenima (diferencijal podnosi pijesak ali ne i blato). Dugoročni plan razvoja (DPR) OSRH naravno ne predviđa nabavku vozila ovakvog tipa. Teški su oko 18 tona, dugi gotovo 7 metara, a pri prosječnoj brzini troše 50 litara goriva na 100 kilometara. Dakle, ako se samo jedno ovakvo vozilo uputi iz Zagreba za Split, pa opet natrag potroši najmanje 400 litara goriva ili 4000 kuna. Da se istim putem preveze cijela jedna satnija, treba 100.000 kuna, jer MRAP prima samo četiri vojnika. To nije taktički kamion, pa uopće nije jasno čemu služi u HV i kako komplementira (također nepotrebne) AMV Patrije. Remont američkih kamiona je skup, kao i dobava rezervnih dijelova za taj tip koji je proizveden u fantastičnoj seriji od 27,000 primjeraka, što je američke poreske pobveznike koštalo 50 milijardi dolara, a sad su gotovo svi rashodovani, parkirani u pustinji, ili se poklanjaju zemljama Trećeg svijeta.
HV raspolaže s ukupno 296 oklopnjaka, za koje u mirnodopskom stanju nema posade, a logistički su prezahtjevni čak i za Amerikance (o tome je US Army sačinio posebnu studiju). Kome još nešto oko toga nije jasno, može se obratiti za objašnjenje alaj-čaušu, generalu Kotromanoviću, ili hrvatskom veleposlaniku na emirovom dvoru u Dohi.
3. Helikopteri OH-58D Kiowe Warrior. Predsjednica K. Grabar- Kitarović, mionistar obrane J. Buljević, načelnik stožera D. Lovrić)
Nije poznato temeljem kakve studije je zaključeno da HRZ-u trebaju ovi laki izvidnički helikopteri, s obzirom da Dugoročni plani razvoja OSRH nije predviđao nabavku takvih letjelica. Štoviše, u tišini je ugašena Eskadrila borbenih helikoptera Mi-24 Hind, oklopljene borbene platforme koja je mogla nositi čak dvije tone naoružanja. Helikopter OH-58D ne može se koristiti za druge zadaće, osim izviđačkih. Koristeći senzore smještene na posebnom jarbolu iznad glavnog rotora (tzv. MMS sustav) “Kiowa Warrior” otkriva protivnička oklopna vozila i prenosio podatke jurišnim helikopterima “Apache”, koji potom lansiraju projektile AGM-114 Hellfire. Ova taktika uspješno je primijenjena 1991. godine u Iraku, kad su AH-64 uništili više od 500 iračkih oklopnih vozila uz gubitak samo jednog “Apachea”. Problem je u tome što HV nema ”Apache”. OH-58D stoga može poslužiti jedino kao izvidnički helikopter za potrebe topničkih postrojbi, onih pet njemačkih haubica. Problem je što nema školovanih posada, odnosno mehaničara za održavanje. Ispomažu mehaničari koji održavaju policijske ”Bellove” (to je u osnovi isti civilni helikopter), što sve skupa znači da je dobava bila promašaj, bez obzira što nisu ništa koštali jer su poklonjeni. Drugi put Djedu Mrazu treba dati drukčiji imput, jer HV neće daleko s ovakvom kramom koju dobiva ispod bora, a pritom troši goleme svote za nemoguću misiju održavanja egzotične trofejne tehnike, pri čemu su takvi dilovi (pokazalo se u aferi s Migovima i remontom helikoptera Mi-17) nerijetko skopčani s rizikom korupcije.
Činjenica je da sva krama u HV ne dolazi samo iz uvoza, jer ponešto i sami izradimo. Dobar je primjer hrvatski minolovac ”Korčula” koji se gradio više od deset godina i sad je potpuno suvišan, jer su za dragiranje mina
potrebna – najmanje dva.
Školski brod ”Kraljica mora”, metalni pseudotrabakul koji je 2009. porinula Jadranka Kosor, nalik na kadu, pokazao se kao totalni konstrukcijski promašaj. Ima neadekvatna maritimna svojstva pa su ga pokušavali popraviti dodavanjem balasta, ali to nije uspjelo, pa može krstariti jedino po bonaci. Sedam-osam hrvatskih admirala – ima ih koliko i pripadnika profesionalne pjevačke klape Ratne Mornarice ”Sv. Juraj” – ne bi ga mogli upotrebiti ni za izlet na Brač. Zato su ga utrapili državnoj ”Jadroliniji” koja ga drži u Rijeci. Sličnih je vrijednosti i novi brod Obalske straže, također projektiran u zagrebačkom Brodarskom institutu koji je odavna pregazilo vrijeme, ali o tome će se tek čuti kad uđu u službu…
Zaključak: Očito je da se liferacijama upravlja s obzirom na momentalne interese koji nemaju veze s obrambenim planovima, jer vojnici i stručnjaci ne mogu parirati zahtjevima svojih političkih gospodara. Vojsku stoga treba striktno profesionalizirati i u potpunosti joj prepustiti pripreme, obuku i opremanje, sve usklađeno s doktrinarnom dokumentacijom savezničkog zapovjedništva NATO-a, koje bi trebalo provoditi savjetodavni inspekcijski nadzor. Ministar obrane i saborski odbor za obranu morali bi upravljati procesima donoseći političke i financijske odluke. Predsjedništvo pak treba potpuno isključiti iz obrambenih poslova u miru, a u postavljanju časnika može zadržati samo formalnu i ceremonijalnu funkciju kao u svim demokratskim državama. Problem je što se u obrambene poslove insinuiralo previše ljudi koji nemaju pojma o materiji za koju su nadležni.
Sve ovo trebalo je razmotriti da se pripremimo za temu o najvećoj vojnoj akviziciji u povijesti Hrvatske – kupnji novih lovačkih aviona, o čemu će narednih dana biti puno govora, s obzirom na ono što se o tome čuje iz stranih izvora.