Piše: Denis Krnić
Je li prodaja američkih helikoptera UH-60 „Black Hawk“ rezultat ozbiljnog promišljanja naših vojnih planera ili rezultat nekih muvanja sa konferencijskih NATO-terevenki? Kada je u pitanju najava kupovine helikoptera UH-60 „Black Hawk“ za potrebe HRZ-a valja se zapitati gdje je, u prvom redu, strateška analiza našeg okruženja – sigurnosna, politička, ekonomska… Jesmo li definirali opće prijetnje i ugroze, što bi bila osnova za primjenu svih nacionalnih resursa, uključujući i onaj vojni. Kada promatramo proces nabave američkih helikoptera „Black Hawk“ na hrvatski način, evidentno je da ključnih faza promišljanja u tom procesu – nema.
Prvo, gdje je ono što se zove strateško odlučivanje? Kako nabava američkih helikoptera doprinosi ostvarivanju strateških hrvatskih ciljeva, te posebno ciljeva sigurnosne i obrambene politike?
Drugo, koja je namjena „Black Hawka“ u Hrvatskoj? Nemamo razrađene jasne scenarije vojne uporabe „Black Hawka“. Također i drugi korisnici (Hitna pomoć, Gorska služba spašavanja …) trebali bi jasno reći mogu li im koristiti te letjelice. Na primjer, tko može zanemariti tehnički detalj da ovaj tip letjelica ne može nositi vatrogasna vjedra?
Treće, kako je načinjen odabir? Imamo li detaljnu studiju odabira sa jasno obrazloženim parametrima i načinima njihova ocjenjivanja? Zašto baš helikopter „Black Hawk“? To što se radi o (kvazi)donaciji ne bi smjelo biti presudno.
I četvrto, kako ćemo ga uvesti u uporabu i što poduzimamo za primanje takvog tipa helikoptera u sustav HRZ-a? Da nam se ne dogodi, a dogodit će se, čitav serijal nepremostivih muka kao u slučaju doniranih lakih borbenih helikoptera „Kiowa“ , koji služe samo za paradne letove.
Koja je granska doktrina HRZ-a? Ne znamo. Koja je doktrina naših združenih Oružanih snaga? Pojma nemamo.
Ako baš Amerikanci žele da se provodi obuka na helikopterima na Zemuniku, neka fino dolete sa eskadrilom „Black Hawkova“ i tu obuku možemo odraditi – zajedno. Ali ne, oni kao doniraju helikopter s kojim ne znamo što bismo počeli, pa onda upadamo u predvidivo nepredvidiva neprilike…
Teška američka vozila MRAP i Oshkosh M-ATV trunu u hangarima, jer ne znamo što bismo s Oni koji su ih pribavili (general koji se prebacio u diplomaciju i sad je veleposlanik u Ktaru) smetnuli su s uma da to uopće nisu borbena vozila, nego samo vozila visoke protuminske zaštite. Pa što će nam to?! Nema kod patroliranja kod kojih možeš naići na imprtiviziranu eksplozivnu napravu.
Ne znamo ni kakve su zadaće „Kiowa“ u HRZ. To da za njih nemam dovoljno pilota, kao ni tehničara, posebna je bizarnost vojnog planiranja u Hrvata.
Uporno se govori kako će „Black Hawk“ zamijeniti ruske transportne helikoptere Mi-171. Kako ih mogu zamijeniti kada se uopće ne radi o istovjetnim vrstama letjelica? To su dva potpuno različita i posve neusporediva helikoptera. Mi-8/171 je srednji transportni helikopter koji može ponijeti do četiri tone tereta u unutarnjem prostoru (ili pet tona podvjesno), ili do 26 vojnika ili 11 nosila. UH-60 “Black Hawk” je višenamjenski borbeni helikopter koji može ponijeti upola manji teret: do 11 vojnika ili šest nosila, ukupni teret nošen unutar helikoptera je 1200 kilograma, ili do 3600 kilograma podvjesno, iako je kod zadnjih varijanti to povećano na 4100 kilograma.“Black Hawk” nije srednji transportni helikopter, nego “utility helicopter”, odnosno višenamjenski borbeni helikopter koji ima središnje mjesto u konceptu tzv. zračnog napada (“air assault” – AA). AA koncept označava transport kopnenih postrojbi korištenjem helikoptera s ciljem zauzimanja i zadržavanja ključnih točaka (komunikacijsko čvorište, točka s koje je moguć nadzor određenog područja i sprječavanje kretanja protivnika, te slično) ili s ciljem izravnog napada na protivničke snage u kritičnom trenutku bitke. Mi-8/171 je helikopter koji se može koristiti i za vojne i za civilne zadaće. “Black Hawk” je vojni helikopter koji se koristi u intenzivnim borbenim djelovanjima. Hrvatska u ovom trenutku nema potrebe za “Black Hawkom”, jer nema ni koncept upotrebe u AA operacijama, a zbog čega je “Black Hawk” konstruiran kako bi zamijenio prethodnika “Hueya”, poznatog iz Vijetnamskog rata. Zbog manje nosivosti, “Black Hawk” je manje pogodan za civilne misije (npr. transport tereta i sl.). O tome se šuti jer je važnije zvati se „američkim saveznikom“. Ruskih transportnih helikoptera Mi-171 ne rješava se ni jedna zemlja sa istoka Europe, pa čak ni Slovačka koja je, bez obzira na NATO članstvo. Svoje Mi-171 ljubomorno čuva i komercijalno ih koristi po cijeloj Europi.
Ako se baš želi pošto-poto nabaviti „Black Hawk“ zar nije korisnije pažnju usmjeriti na neke njegove specijalizirane varijante – za medicinsku evakuaciju, te na mornaričku verziju “Sea Hawk”? SAD su razvile dvije varijante medicinskog “Black Hawka”: prvu varijantu UH-60Q “Black Hawk” (popularno nazvan “Dustoff”), koja ima prostor za šest nosila zajedno s ugrađenim generatorom kisika i respiratorima za pacijente, monitorima za nadzor zdravstvenog statusa pacijenata, klimatiziranu kabinu za prijevoz pacijenata, pa čak i inkubatore za transport nedonoščadi kad je potrebno. Druga varijanta je HH-60L “Jayhawk”, na kojem je zadržana razina medicinske opreme uz određena poboljšanja, a poboljšana je vjerojatnost preživljavanja posade i pacijenata u slučaju pada helikoptera. Određeni broj ovakvih helikoptera mogao bi pokriti potrebu za medicinskom evakuacijom, ne samo vojnika, nego i civila s obzirom na to da je zbog svojih svojstava (dva motora, otpornost na oštećenja) ovaj helikopter primjereniji za MEDEVAC od Mi-171. Idealan je za spašavanje ljudi od prirodnih katastrofa kakve su bile poplave u Gunji.
Ovakav način nabave vojne opreme i naoružanja (MRAP-ovi, „Kiowe“, „Black Hawk“…) , budimo otvoreni do kraja, razaraju naše oružane snage, ali i ideje o boljem pozicioniranju naše države u regiji i u NATO-u. Postali smo puki konzumenti američke opreme i to isključivo one niže tehnološke razine. Od takvih vrsta nabavki nemamo nikakvih strateških, tehnoloških ili privrednih benefita. Zašto takvo amatersko ponašanje? Teško je dati racionalan odgovor…
Ni u čemu se nismo strateški pozicionirali unutar NATO-a. U Poljskoj se po licenci proizvode helikopteri UH-60 „Blackhawk“, Rumunji imaju centar za održavanje zrakoplova F-16 i helikoptera „Black Hawka“, a Česi i Slovaci su se specijalizirali za obuku pilota helikoptera, uključujući i budućih pilota „Black Hawka“. Albanci nisu još ništa od SAD-a nisu kupili, ali su dobili najveći zrakoplovnu bazu NATO-a na jugoistoku Europe koja se upravo gradi. A gdje smo mi? Nema nas u strateškim planovima SAD-a i NATO-a što se tiče proizvodnje ili remonta zrakoplovne tehnike. Pa nama je samo za odluku o kupnji borbenog aviona trebalo dugih 18 godina i usprkos upozorenjima – na kraju smo donijeli pogrešnu odluku. Eto, famozni Slovaci, kojima smo se do jučer rugali kao braći iz mračnog istočnog lagera, odlučili su iskeširati 3 milijarde dolara za eskadrilu, u tehničkom smislu izuzetno naprednog F-16 V (block 70). Time potvrđuju ne samo da strateški razmišljaju godinama unaprijed, nego i da imaju tehnološko znanje i kadrovsku bazu za prihvat ovog američkog lovca kojeg trenutačno koristi samo zrakoplovstvo basnoslovno bogate arapske kraljevine Bahrein. Sve ovo navedeno je noćna mora našeg vojnog planiranja iz koje ne možemo pobjeći ni fotogeničnim „Black Hawkom“…