Piše: Denis Krnić
Jugoslavenska vanjska politika bila je nadasve praktična. Vodilo se računa da poslije svakog američkog broda u jadranske luke uplovi sovjetski ratni brod i obrnuto. Dok se zarađivalo na remontu sovjetskih bojnih brodova u Tivtu, Savezni sekretarijat za narodnu obranu, odnosno tijelo kobasičastog imena Direkcija za opskrbu, odmor, ugostiteljstvo i poljoprivrednu proizvodnju, početkom 80-tih potpisuje ugovor s SAD-om s kojim se američkim vojnicima i obiteljima dopušta ljetovanje u JNA odmaralištima na obali. Taj famozni ugovor osobno su potpisali američki ministar obrane i jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar. Tako dok su sovjetski mornari čekajući završetak remonta pijani tumarali Tivtom, američki marinci su se dotle brčkali u Baškom polju, Kuparima i Duilovu kod Splita, a odlazili su i na Sutjesku jer su bili fascinirali mitološkim dimenzijama borbenim epopeje maršala Tita i njegovih suboraca. Bio je to neviđeni geopolitički švaleraj. Na koju god se boju geopolitičkog ruleta kuglica zaustavi, Juga dobije!
Bojni brodovi ”crvene mornarice” (Военно-морской флот СССР) , koji su tada posjećivali hrvatske luke i danas su za brodograditelje i ljubitelje pojam elegancije. Čelični sivi ljepotani dugih i vitkih linija, visokog i tankog pramca, niske krme i neprekinutih bočnih linija. Nešto kao Mercedes S klase čiju je skladnu pojavu na horizontu remetilo štucanje Ladinog motora ispod haube. Ipak su to bili produkti sovjetskih konstruktorskih biroa čudnih, jedva izgovorljivih naziva za koje su rogobatna imena jugo firmi, poput recimo „Radoje Dakića“ ili „Prve petoletke Trstenik“, djelovale milozvučno poput talijanske violine.
- Na ulazu u Kaštelanski zaljev – sovjetska podmornica klase R (Romeo) od 2000 tona deplasmana
Do sredine sedamdesetih, sovjetska mornarica temeljila se na defanzivnoj doktrini obrane vlastitog mora, obale i kopna oslanjavši se uglavnom na protupodmorničke i podmorničke snage. Tek dolaskom ambicioznog admirala Gorškova, velikog reformatora sovjetske pomorske doktrine koji je posjećivao „Brodosplit“, planeri crvene flote počinju ofenzivno promišljati. Urgentno se pristupilo izgradnji palubne avijacije i raketnog naoružanja velikog dometa. 1988. godine dok je Gorbačov proklamirao, pokazat će se kasnije, bezveznu ali kobnu perestrojku i glasnost, SSSR je raspolagao sa 353 podmornice od čega su 64 podmornice bile nuklearne, klasificirane kao nosači strategijskih raketa. Upravo su podmornice omogućile da do izražaja dođu svi rezultati sovjetskih znanstvenotehnološka dostignuća u području nuklearne energije, brodogradnje, proizvodnje raketnog naoružanja, sustava za nadzor ispod površine mora, automatizacije upravljanja i zapovjedno-informacijskih sustava. Crvena superflota imala je u to doba 186 različitih tipova fregata, 350 lakih brodova (korvete, raketne topovnjače, raketni i torpedni čamci, hidokrilici…), 374 minolovca, 5 nosača zrakoplova klase „Kiev“ i „Kuznjecov“, 38 teških krstarica, 74 razarača, a mornarička avijacija 470 helikoptera i 1700 zrakoplova. Ratna mornarica bila je prvorazredni instrument sovjetske vanjske politike. Međutim, tada kao i danas, ruska flota vječno pati od kroničnog nedostatka desantnih brodova, flotnih opskrbljivača, pomorskih baza i sidrišta izvan granice države. Ne bi se trebalo posebno baviti svjetskom fascinacijom ruskih vojnih uspjeha daleko izvan svoje domovine, primjerice u Siriji, jer sve što Rusi tamo rade odvija se doslovce na rubu njihovih logističkih mogućnosti.
Brodovi sovjetske armade odavno su skinuli svoje crvene insignije i danas plove pod Andrejevskom zastavom s prepoznatljivim plavim križem prvog od Isusovih apostola Andreja Prvozvanog (u hrvatskom-katoličkom prijevodu bio bi to sveti Andrija). Da ne bi bilo zabune, ova zastava odražava i monarhističke tendencije Vladimira Vladimiroviča Putina. Teško da bi bez blagoslova Volođe na ruskim brodovima vijorila zastava sveca koji je bio nebeski patron ruskog carstva i samih Romanovih.
- Projektilska krstarica ”Očakov” klase ”Kara” od 10.000 brt
Sovjetski brodovi posjećivali su i hrvatske luke u doba Jugoslavije. Blokovski nesvrstanom čedu uvijek su kremaljski vladari slali najbolje brodove čak i onda kad je lešina Sovjetskog saveza dobrano smrdjela i zašla u finalnu fazu raspada. Zadnji sovjetski brod koji je posjetio Hrvatsku bijaše veliki elegantni razarač „Očakov“ (707, klasa „Kara“) koji je u Splitu boravio od 8. do 12. svibnja davne 1990. godine. Grad pod Marjanom prethodno je posjetio u vremenu od 26. do 30. studenog 1987. Također, u srpnju 1979. boravio je nekoliko dana i u Rijeci. Mnogi upućeni kazuju kako je „Očakov“ posjetivši Split vjerojatno bio i posljednji sovjetski brod koji je posjetio Jadransko more. Ovaj sovjetski broda boravio je u Splitu u svibnju 1990. godine. „Ochakov“ je sa svoja 173 metra dužine tada je privukao veliku pažnju brojnih Splićana od kojih su mnogi bili u prilici i popeti se na taj brod. „Očakov“ je Split posjetio u vrijeme velikih geopolitičkih promjena. Svijetom je tutnjalo urušavanje Sovjetskog saveza, pad Berlinskog zida, susret Gorbačova i Busha na Malti uz obećanje potonjeg da se NATO neće širiti na istok, a kako obećanje nije stavljeno na papir – non servanda. Ispadoše Sovjeti teški naivci. „Očakov“ je, zapravo, po sovjetskoj klasifikaciji bio veliki protupodmornički brod, a na Zapadu su ga u strahu zbog količine naoružanja koje je nosi klasificirali raketnom krstaricom. Kobilica za razarač „Očakov“ položena je u prosincu 1969. u Nikolajevskom brodogradilištu (Ukrajina). U travnju 1971. je porinut, a primopredaja i ulazak u operativnu službu Crnomorske flote obavljena je u studenom 1971. „Očakov“ nije bio bilo kakav brod. To je bojni brod koji je čak tri puta, 1977., 1979. i 1986. godine proglašen najboljim brodom Sovjetske ratne mornarice! Prevedeno na obični jezik to je značilo da su u svim vojnim manevrima posada i oružani sistemi pokazali najveću brzinu reagiranja i bojevog djelovanja. Tko misli da je lako sinkronizirati sve oružane sustave ovog broda da kuca kao švicarska urica treba reći da je trebalo paralelno uskladiti i svih 400 članova posade. Toliko ljudi nema većina hrvatskih sela.
Ispod čelične krme ležao je golem pogon (visine trokatnice) koji se sastojao od četiri plinske turbine snage 108.800 KS (80 000 kW), a koje su „Očakovu“ pružale brzinu od respektabilna 34 čvora i daljinu plovljenja od 9000 milja s ekonomičnih 15 čvorova brzine. Bio je to brod izuzetno velike vatrene moći i velikog oružnog arsenala. Dva lansera protuzračnih raketa SA-N-3, potom lanseri protuzračnih raketa SA-N-4, protupodmornički sustavi SS-N-14 dometa 90 km, dva dvocijevna topa kalibra 76mm, četiri topa 30mm/65, dva petocijevna torpedna sustava za torpeda kalibra 533mm, te protupodmornički raketni bacači RBU-6000 i RBU-1000 činili su ga noćnom morom za eventualnog protivnika. Na širokoj krmi nosio i mornarički helikopter za otkrivanje podmornica Ka-25. Iako nije nikada službeno potvrđeno, torpeda UGMT-1, koje su brodovi ove klase bili opremljeni, navodno su nosili i nuklearne bojeve glave. Valja napomenuti da su brodovi ove klase bili prvi brodovi naoružani sustavom S-300. Uslijedila je 1992. i remont s kojeg se „Očakov“ nikada nije vratio. Raspad SSSR-a, nedostatak financijskih sredstava za remont, pa požar koji je oštetio 1993. godine pogone, produžili su agoniju ovog broda koji je svoj radni vijek okončao 2008. kada je službeno ispisan iz flotnog sastava. U svibnju 2014. za vrijeme vojnih operacija na Krimu, ruske su snage ruske snage potopile „Očakova“ ispred ulaza u zaljev Donuzlav (zapadni Krim) kako bi se spriječilo isplovljavanje ukrajinskih brodova iz jezera Donuzlav prema Crnom moru. Brod je nalegao na dubinu od 11 metara, te se i danas tamo nalazi kao nijemi svjedok burnog vremena. Kakva je daljnja sudbina olupine „Ochakova“, koji polako nestaje pod hrđom, nije poznato. Navodno se nudi na prodaju kao otpadno, staro željezo. Ukupno je izgrađeno 7 razarača u ovoj klasi, od kojih danas više ni jedan nije aktivan.
- Opsada tvrđave Očakov na Crnom moru 1788. gdje su knez Potjemkin i generalissimo Suvorov pobijedili kapudan-pašu Gazi Hasan-pašu od Alžira
„Očakov“ je samo jedan iz niza brodova sovjetske armade koji su dolazili u Jadransko more i grad Split. Spomenimo ožujak 1967. kada je u gradski porat doplovila golema 210 metara duga krstarica „Deržinski“. Doplovio je tada uz eskortnu pratnju podmornica. Bijaše to brod klase „Sverdlov“ zadnji iz niza velikih klasičnih krstarica, dobro oklopljenih (debljina oklopa 100 mm) , dobro artiljerijski opremljenih. Svaka ova krstarica nosila je 12 topova od 152 mm (u 6 dvocijevnih kula), a građene su u okviru protudesantne strategije SSSR-a kada je glavnim potencijalnim protivnikom postao Zapad. Brodove ove klase zbog njihove goleme vatrene moći stratezi NATO-a svojevremeno su proglasili „najjačim krstaricama svijeta“. Građen je temeljem iskustava velikih krstarica kakve su u Drugom svjetskom ratu na Atlantiku koristili Amerikanci, Britanci i Nijemci. Izgradnja krstarica klase „Sverdlov“ pokrenuta je i u Admiralskom brodogradilištu u Lenjingradu i u brodogradilištu u Severodvinsku. Staljin je bdio nad izgradnjom ovih brodova jer je vjerovao da će mu ta eskadra osigurati projekciju političke i vojne moći daleko od sovjetskih obala. Za ljubitelje okršaja Hladnog rata zanimljiv je podataka da je u Splitu uz pratnju podmornica boravila i 123 metra duga fregata „Bezavetni” (811) koja je na svjetske naslovnice došla 12. veljače 1988. kada se u Crnom moru zaletjela u američku raketnu krstaricu USS „Yorktown“ te je doslovno bokom izgurala iz sovjetskih teritorijalnih voda. Bio je to, kažu povjesničari, posljednji okršaj Hladnog rata.
U prosincu 1981. Split posjećuje i brod Pacifičke flote „„Bystrov“ (715). Ovaj razarač zbog visokog pramca i visokih bokova pokazao se odličnim na Pacifiku. Namijenjen je za, kako su to sovjetski stručno opisali „vatrenu podršku desantu”, a u biti to nije značilo ništa drugo nego – brutalno artiljerijsko oranje obale i kopna. Dvije godine kasnije u veljači 1983. dolazi „Ždanov“ (711), zapovjedna krstarica klase „Sverdlov“. Brod iste klase , iz Baltičke flote, ”Kutuzov”, posjetio je Split šezdesetih godine. Dolazile su i podmornice, razni pomoćni brodovi… Iako je Jugoslavija je na sovjetsku intervenciju u Afganistanu reagirala podizanjem vojne spremnosti i otvoreno osudila intervenciju na Generalnoj skupštini UN 1980., evidentno je da su sovjetski brodovi i dalje yplovljavali u splitsku luku. Može se reći da nisu dolazili jedino za vrijeme Staljina, a s njegovim nasljednikom Nikitom Hruščovom kreće pomorska diplomacija. Nakon posjete Brežnjeva Beogradu 1970. godine dolazi do izmjene Zakona o obalnom moru kako bi se ruskoj floti omogućio remont brodova u Tivtu. Uskoro su radi odmora i opskrbe Rusi dobili i više termina za posjete lukama. Već 1976. godine Brežnjev od Tita u Beogradu traži dodatne povlastice u jadranskim lukama. Iako u poznim godinama, maršal prepoznaje opasnosti ruske namjere pa „maskirovku“ glatko odbija. I nakon smrti Tita ponavljaju se isti zahtjevi, no opet bez uspjeha. Ali to i ne čudi jer je mogućnost promjene balansa snaga na Mediteranu zavisila u mnogome od promjene politike Jugoslavije.
- ”Očakov” su ruske snage potopile na ulasku u lučki bazen Donuzlav, da blokiraju krimsku ratnu luku
„