Piše: Denis Kuljiš
Dobra vijest iz Rijeke – grom je udario u središnjicu SDP-a i spalio je do temelja! Čelnici su zatrpani i za njima se traga. Nije toliko krizno zbog Obersnela, koji može dugo izdržati bez hrane, ali se ne zna koliko će Komadina izdržati bez pića… Dobro, šalim se – ovo je prvoaprilska pretpremijera, a ako netko misli da pokazuje manjak dobrog ukusa, unaprijed se ispričavam, kao i gorespomenutim drugovima, ukoliko se osjećaju uvrijeđeni ili oklevetani u smislu čl. 147 st. 1 KZ-a, odnosno čl. 149 st. 1 KZ-a ili, ne daj Bože, osramoćeni prema opisu toga zloćudnog djela iz čl. 148 KZ-a, što međutim predviđa da se oštećeniku naudilo ”iznošenjem činjenične tvrdnje”, dakle istine, koja može naškoditi njegovoj časti i ugledu. No, kako sam ja ovu neprigodnu prvoaprilsku vijest izmislio, mislim da se nikako ne uklapa u taj opis, ali ako spomenuta gospoda ipak misle da je stvar sporna, spreman sam im se odmah pismeno ispričati te izbjeći dugotrajni sudski postupak koji radi sličnih kvalifikacija traju, po mojim recentnim iskustvima (o čemu drugom prilikom) između pet i osam godina.
Ne, nije to, dakle, dobra vijest iz Rijeke – dobra vijest iz Rijeke je da tršćanski ”Fincantieri” želi kupiti “3. maj”! Sasvim logično – tršćanski škver raspada se pretrpan poslovima. Upravo su počeli graditi najveći kruzer na svijetu od 150.000 tona, a Norvežani su im naručili još 4 superkruzera od po 140.000 brt i riječki navoz pao bi im kao kec na deesetku – molimo se dragome Bogu da se to zaista i dogodi! Možda će talijansko brodogradilište spasiti hrvatsko, koje se zove po datumu kad je Jugoslavenska armija ušla u grad pa za tili čas uklonila 50.000 Talijana, od kojih su većina prognani, a samo je manji broj utopljen s kamenom oko vrata, ili ustrijeljen (ne nužno smrtno) te bačen u fojbe. Etničko čišćenje Rijeke, jedan od većih pojedinačnih ratnih zločina počinjenih u poraću u području staljinističkog ”Ground Zero”, istočnoeuropskog ”Bloodlandsa” (kako je to okrstio Timothy Snyder), proveo je general OZN-e Mirko Lenac i za nagradu dobio vilu u Voloskom koju je njegov sin prodao za 5,5 milijuna eura. Vila je, naravno, oduzeta prognanicima (koje se kod nas naziva ”optantima”, a koliko je to apsurdno najbolje se može shvatite nazovemo li one ljude koje su početkom rata sjedili po pustim hotelima – ”Vukovarskim optantima”). No, čestiti ”optanti” vilu ne mogu potraživati, jer se potraživanja odrekla talijanska država sklapajući Osimske sporazume. Oni su validirani tek 1983. na štetu talijanskih građana – da je vlast u Rimu, gdje je Senat bio pun komunjara i Titovih krtica, odugovlačila još samo 7 godina, sad su mogli lijepo otići na Europski sud i sve bi dobili natrag… Ali, bilo pa prošlo, to je poglavlje zaključeno, idemo dalje. Kozmička pravda funkcionira na drugi način – etnički čistači nisu uspjeli napraviti poštenu državu i uspješnu ekonomiju, i sve što su takli pretvorilo se u stronzzo. Tako i genijalno austro-ugarsko brodogradilište ”Danubius” budimpeštanske tvrtke ”Ganz&Co.” koje je proizvodilo bojne brodove i podmornice, te prva na svijetu torpeda i žiroskope…
Pretvoreno u ”Treći maj” brodogradilište se razvijalo u socijalizmu na bazi jeftine radne snage, kao donedavna kineska, a zatim je, posljednjih desetljeća, u samostalnoj Hrvatskoj, upalo u terminalnu spiralu. Prosječna cijena broda u riječkoj novogradnji je 25% veća od svjetske cijene, pa se to dopunjava državnim poticajima, koji su, međutim, ultimativnim zahtjevom EU – ukinuti, poslije zadnje tranše od oko 110 milijuna eura koje je (kao garancije) dala Vlada. Ne, doduše, samom ”3. maju” nego ”Uljaniku”, koji je u međuvremenu postao vlasnik riječkog škvera, što je sve jedna mutljavina Milanovićeve vlade koja je pokušavala odgoditi propast firme u gradu koji tvori političku bazu SDP-a. Kako je bez poticaja propao i sam ”Uljanik” i riječki pogon je u tzv. dibidus-banani i jedino je spas ono što smo znali da je jedini izlaz prije pet, deset, petnaest ili dvadeset i pet godina: prodaja, privatizacija. Umjesto toga, u riječki škver utukle su se neizmjerne pare, ne znam tko je to kadar izračunati – ali rekao bih, od oka, barem 10-15 milijardi kuna.
Te podatke možda ima ”Hrvatska brodogradnja – Jadranbrod d. d.”, što po nazivu izgleda kao neka državna agencija, regulatorno-administrativno tijelo poput Gospodarske komore, ali nije – osnovala ju je vlada 1994. ali se onda transformirala u dioničarsko društvo, nekakvu koordinaciju pet velikih hrvatskih škverova od koje su dva kupili privatnici (Split i Trogir), dok su dva u dibidus-banani (Pula i Rijeka), dok se kostrenski remontni zavod ”Viktor Lenac” (u kojemu ”Uljanik” ima samo 35%) čini se, sasvim lijepo drži… To bivše poslovno udruženje hrvatske brodograđevne industrije ne može osigurati ”kolektivizaciju” i uvesti u račun ”faktor veličine” nekadašnje 10. svjetske brodogradnje, veće od američke i poljske. Znači, svatko se spasava kako zna i može, a pritom je vrijednost pomorskog dobra na kojem ti škverovi sjede u atraktivnim turističkim zonama atraktivnije od njihovog stagnantnog ili propalog biznisa… Još da se šljakeri pretvore u dugonoge konobarice-radodajke, sreći poslovnjaka koji bi to sve preuzeli, ne bi bilo kraja.
No, imamo još jednu dobru vijest iz Rijeke. Nedavno je provedena smjena Nadzornog odbora u ”Jadroliniji”, koja bijedno posluje – s pozitivnom nulom u najunosnijoj djelatnosti u Hrvatskoj, turizmu, i to s monopolom na moru, koji ljubomorno čuvaju, pa su prvu konkurencije, Bulju, splitskog brodovlasnika Juroslava Buljubašića, odmah uništili ciljanim dampiranjem cijena na linijama koje je pokušao otvorti, da bi ih opet povećali i gubitak nadoknadili kad su svoj monopol uspjeli osigurati.
Dakle, novi Nadzorni odbor proučio je nacrte za novogradnju trajekta ”Lastovo” koji je prethodna uprava naručila od poljske projektantske firme, pa predviđenu cijenu od 50 milijuna skresala – za polovicu, na temelju projekta nešto manjeg broda, ali ipak vrlo velikog, 100 metara dugog za 900 putnika i 200 automobila. Projekt su uzeli od splitskog biroa u vlasništvu bivšeg direktora projektnog ureda splitskog škvera, kojega je iz te firme bio istjeran kad je u čuvenoj sanaderovskoj ”Aferi Brodosplit” prosvjedovao zbog izvlačenja milijuna dolara provizije. Pošten neki čovjek. A i brodić nije loš.
Nastavljamo s dobrim vijestima iz Rijeke, ali malo datiranim. Prošle godine (u decembru) u vlasništvo poduzeća Luka Rijeka d. d. ušla je kao najveći pojedinačni dioničar divovska poljska korporacija OT Logistics, koja menađira poljske i njemačke luke i ima oko 300.000 tona riječnog brodovlja te niz kompanija u raznim oblastima transporta. To je dovelo do promjena u Nadzornom odboru. Predsjednik je ostao dekan Pomorskog fakulteta u Rijeci, ali su ušli Zbigniew Nowik, direktor globalnog OT Logistics, te Jerzy Majewski, direktor luke Gdinja, koja ima promet oko 15 puta veći od Rijeke. U Nadzornom je još i čovjek iz mirovinskih fondova i predstavnik radnika – taj će sastav bez problema funkcionirati. Poljaci su odmah doveli novog direktora (predsjednika uprave), Jedrzeja Mierzewskoga, beskrajno iskusnog starog momka, koji je uz ostalo upravljao terminalima Suez i Bahrein. U upravu su također gurnuli vlasnika pomorske agencije Anglo Adriatic, mladog Vedrana Tićca, vlasnika manjinskog paketa dionica luke.
Inače, da se razumijemo – Luka nije samo ono što se vidi kad se dođe na riječku rivu na koju se vezuju hrđavi disco-brodovi i devastirani talijanski bananonosac ”Ramb III” (bolje poznat kao Titov ”Galeb”). Luka d. d. je 49-postotni vlasnik kontejnerskog terminala ”Vrata Jadrana”, gdje je većinski vlasnik filipinsko oligarh (utrapili su mu ga u doba vladavine HDZ-a i hvala dragom Bogu da jesu, kako ćemo pokazati narednim podacima). Osim toga, iznad Bakra Luka d. d. gradi divovski logistički centar Škriljevo (na auto-cesti i na željezničkoj pruzi), a imaju na upravljanje i jedan dragulj kojega uopće nisu svjesni, a to je luka Trget u Raškom zaljevu, već izgrađena mega-marina (s operativnom obalom) koju sad koriste za izvoz drvene građe i slične gluposti. Ali, prošetat će Poljak, pa će vidjeti i onda će možda Zbig Nowik zinuti, samo što tamo, u Labinštini, upravlja IDS, a ne propali SDP, pa neće tako lako ići…
Uostalom, da se Luka Rijeka opet upogoni, neće biti ni malo lako – to je jedan herkulovski zadatak, prema kojemu je pogubljenje Lernejske hidre bilo kao ulov hobotnice na udicu. Prošlogodišnji podaci o poslovanju pet sjevernojadranskih luka (Rijeka, Trst, Koper, Venecija, Ravena) zaista zastrašuju. Kad se zbroji promet vidi se da Rijeka participira s nešto više od 1 posto u rasutom teretu, a u kontejnerskom – 4 posto. Naravno, kontejnerskom lukom već odavna upravlja Filipinac, a ne SDP, pa posao ide četiri puta bolje. Koper ima veći promet rasutog tereta za – 16 puta, a kontejnerskog – devet puta. Pritom se Koper izjednačio s Ravenom i Venecijom, dok su od Trsta svi dvostruko manji. Ali, slovenska luka je tek na početku ekspanzije. U tome kao financijer sudjeluje austrijska privreda. Osim toga, započela je gradnja brze pruge do Budimpešte (i zbog toga je pala vlada, ali to neće nitko moći zaustaviti). Primjećuje se veliki rast udjela kineskih kontejnera, što je za Koper super, jer kontejnerski izvoz iz Kine raste po stopi od 26 posto godišnje. Rijeka pak nije dobar ulaz – tu nema normalne željezničke pruge, nego samo onaj Čatanuga ču-ču koja im je ostao valjda od Marije Terezije, a nema ni koridora na sjever, na zapad ili bilo gdje, budući da se Hrvatska skvrčila kao nautilus i usredotočila na rad trepetljikama, u iščekivanju kakvog planktonskog zalogaja. Poljaci tu mogu nešto poboljšaati, ali ne mogu oni zasnovati hrvatsku ekonomsku strategiju – kad bi se nekako moglo prodati cijelu državu stranom vlasniku (ili barem dati u lizing), imao bih nade, a ovako…
Pa ipak, imamo još jednu optimističnu vijest iz riječke marke i to iz oblasti turizma, samo što još nije ništa gotovo, pa samo da se ne pokvari… Dakle, opatijska grupa Liburnija Riviera Hotels našla je kupca! Njegov se identitet taji, jer će odustati ako se prije vremena raspali iživljavanje po novinama. LRH je najstarije (osnovano 1947.) hrvatsko i jugoslavensko turističko poduzeće, podignuto na očuvanim ostacima kvarnerskog San Rema. U socijalizmu je steklo onaj neponovljivi šebig-štih koji vidiš u Karlovym Varima ili u Rogaškoj, kad elitu, vojvode i princeze, zamijene babe i bolesni udarnici, pa se to poslije liječi destljećima tranzicije… U nas je ”Liburnija” prošla isti proces, ali kako nikad nije do kraja privatizirana, nije tu bilo velike sreće, iako se popravilo i uredilo puno hotela, ali sve za neku domaću i stranu klijentelu B-klase, tranzicijsku srednju i za penzionere. Abacija je bila čudo, u Jugoslaviji de luxe, a sad je to ”obiteljska kvalitetna destinacija”. No, riječ je o najvećem turističkom biznisu u zemlji, tridesetak velikih hotela, marina, plaža i kampova. Skoro polovicu dionica držala je država, mirovinski fondovi još jedan ključni blok, a upravljanje je preuzela privatna firma SN Holding, koja je imala oko deset posto dionica i jako podigla vrijednost cijele grupe. Holding vode Darko Ostoja i Joško Marić, manje poznati brat zvijezde sportske promocije (Sportske igre mladih) Zdravka ”Zdrave” Marića. Oni su bili neobično strpljivi i pažljivi u odnosima s lokalnom zajednicom i njenim predstavnicima u općini kojom uglavnom vlada SDP pa se na privatno vlasništvo gleda kao na krađu od nedužnih ribara i čestitih konobara. No, čini se da se holdingašima sve to skupa na koncu popelo na lingam, i oni su svoj turistički biznis počeli diversificirati – kupili su hotele u Portorožu i hotele u Cavtatu. Među Slovencima i Dubrovčanima sigurno je lakše poslovati. U Opatiji nesumnjivo su predstavnici lokalne vlasti imali svoje ideje, vizije i ”socijalnu odgovornost” prema biračima koji ne žele da se puno talasa dok palme njišu grane… No, i kad su se razgranali po cijelom Jadranu, O&M nisu, naravno, htjeli dopustiti da im vlasništvo u Opatiji propadno, nego su našli kupca koji bi sve uzeo, ali pod uvjetom da mu lokalci prodaju svoj udio, pritom oprihoduju 400 milijuna kuna i više se ne miješaju u njegov posao. To je za svakoga, čini se, jako dobro rješenje. Sa pedeset milijuna eura u džepu, Opatija može u ozbiljan šoping…
Ima li kraja tim dobrim vijestima, koje bi Riječane od tranzicijskih luzera i mentalnih robova komunističke propagande moglo pretvoriti u ”Boomtown Rats”?
Tu je (kontekstualno važna) još jedna briljantna također nešto starija vijest. Klub ”Rijeka” – to znaju svi koji prate nogomet, a ne ekonomiju i politiku – kupio je zadnjih dana prošle godine Damir Mišković (53), za svoje dvije kćeri. Domaći dečko, završio je Pomorsku školu, radio u luci kao i njegov otac, dok je mama prodavala u dućanu cipele, te branio za nižerazredne klubove u okolici. Svirao je doboš u limenoj glazbi. Zatim je otišao vani, radio u Norveškoj, zatim u Nigeriji, gdje se prilično obogatio, a kad se vratio u rodni grad, nagovorio je talijanskog bogataša Volpija da uloži novac u ”Rijeku”. Klub je sa stranim vlasnikom napravio nogometno čudo – od propale momčadi, pretvorio se u ozbiljnu konkurenciju Mamićevu ”Dinamu”, dok je ”Hajduk” propao jer u Splitu kao i uvijek vlada nered, vladaju ulica i mafija, a proplamsaji genijalnost i manije stvaraju eksplozivnu smjesu ludila, ”delirium splatiniensis”. U toj klimi ne možeš ostrvariti ništa pametno na duži rok.
Je li ovo napokon kraj dobrim novim i malo starijim vijestima iz Rijeke? Ni govora. Imamo još i odstajalu dobru vijest da je ”Novi list”, nekadašnji ”tvornički list” riječke frakcije SDP-a kupio slovački investicioni fond J&T. Nisu oni još mogli Bog zna što napraviti od tog tvorničkog biltena lijeve frakcije SDP-a, koji je igrao veću ulogu na nacionalnoj, nego na lokalnoj sceni, ali barem sad više nije Milanovićev Agitprop, niti servis riječkog paraljevičarskog poslovnog lobija i raznih Linićevih prijatelja. Kako je otpao Linić, a ”Novi list” ima normalne vlasnike, ljevičarsko uvodničarenje u ”Novom” postala je bezazlena lokalna manifestacija intelektualne nemoći, izraz defetizma, a ne virulentne antiliberalne propagande postkomunističke provenijencije (ali s jako mekanim liburnijskim ć).
A sad odgovor na pitanje svih pitanja: Kako je došlo do toga da se Rijeka munjevito ekonomski liberalizira, sve se privatizira, dok se država ne miješa, ništa ne osujećuje, nego još pomaže, umjesto da se baca u noge, “cepa” po gležnjevima, svaku straćaru i propalu tvornicu proglašava ”poduzećem od strateškog značaja”, te natječaje namještaju svojim lokalnim lupežima i jatacima, kako je to uobičajeno u drugih 19 županija?
Stvar je sasvim jasna – ovo jest politički inženjering, rad u neprijateljskoj pozadini, na teritoriju SDP-a, ali hvalevrijedan. Hadezeovci u Rijeci ne mogu rušiti esdepeovce i pogodovati svojima, kad ih ondje nemaju i nikad ih neće steći, jer bi lakše ubrali nekoliko glasova u Valjevu. Oni to znaju i u riječko-goranskoj ”krpici” ponašaju se kao liberali. Ne bi to mogli u Slavoniji, gdje se na apotekarskoj vagi mjeri koliko će ići hercegovačkoj frakciji I, a koliko hercegovačkoj frakciji II, što saveznicima koji bi s boka mogli rušiti ljevicu, a što ljudožderima s krajnje desnice, koji su spremni izdati i ove i one pa poslužiti centrali u nekoj političkoj specijalnoj operaciji. U Slavoniji zato nema liberalizacije, i neće je ni biti, dok se posljednji stanovnik ne iseli u Irsku. Drugi rezoni vladaju na drugim mjestima, ali jedini teritorij na kojem HDZ može iskazati svoje liberalne potencijale je upravo taj nesretni grad zaleđen u prošlosti, gdje se sad komunistička ortodoksija zbog gubitka ekonomske baze ipak ruši, pa Komadina više ne kontrolira županijsku skupštinu, ni Obersnel gradsku, i veliko je pitanje hoće li Rijeka doista oboriti rekord i postati metropola u kojoj je najduže u svijetu vladao komunizam. Rekord još drži Sovjetski Savez – ondje je taj eksperiment započeo 7. novembra 1917. a završio 25. decembra 1991., pa ga Rijeka može preteći 22. jula 2019. godine. Željko, Obi, pant-pant, forza, ostao je još samo zadnji krug i onda finiš za vječnost!