Piše: Denis Krnić
Primjer kreativnog razmišljanja u razvoju obrambene politike koja ima dogledan ekonomski uičinak, za kakvu MORH nije sposoban
Vojno poduzetništvo pokazalo se kao najprofitabilniji biznis posljednjih desetljeća. U svijetu danas djeluje velik broj privatnih vojnih tvrtki koje vladama i oružanim snagama nacionalnih država nude širok spektar usluga, od borbenih do savjetničkih i potpore za obuku. Osim vojnika danas se mogu unajmiti i borbeni zrakoplovi za obuku. To je profitabilan biznis koji se sve više razvija u SAD-u i Europi, ali drugim krajevima svijeta poput Japana i Južne Afrike.
Sat leta suvremenih borbenih lovaca skup je, penje se i do 70 tisuća dolara po satu kod zrakoplova pete generacije kao što je F-22. To je potaklo neke države da unajme privatne lovce za potrebe obuke. „Dissimilar Air Combat Training“ (DACT) jedna je od najvažnijih dijelova obuke suvremenog borbenog pilota.
DACT obuka je vrsta obuke koja se provodi s međusobno različitim borbenim zrakoplovima, a u kojima do izražaja dolaze različite letne i senzorske karakteristike pojedinih tipova aviona, te ističe sposobnosti pilota.
Ratno zrakoplovstvo SAD-a suočava se s problemom nedostatka odgovarajućeg tipa „sparing“ zrakoplova s kojim bi se mogli uvježbavati borbene taktike. Ta praznina pokušava nadomjestiti „otusorcingom“ usluga od strane privatnih tvrtki. Neke od najpoznatijih tvrtki (mahom američke) koje nude agresorske lovce jesu „Draken“ (operater s najvećom flotom borbenih zrakoplova u svijetu) , „Airborne Tactical Advantage“, „ATAC“ i „TacAir“. Oni svjetskom tržištu čitavu paletu DACT obuke po znatno nižim troškovima u odnosu troškove koje opterećuju ratna zrakoplovstva s vlastitim eskadrilama s namjenskom, „agresorskom“ ulogom.
„Državne“ eskadrile sve su skuplje za održavanje, pa se najam aviona s ulogom „bad guya“ nametnuo kao znatno jeftinija solucija. Privatne tvrtke u svojim flotama raspolažu sa nizom različitih tipova borbenih zrakoplova kao što su Doulgas A-4K Skyhawks, MiG-21, Aerovodochy L-159E, Kfir C2, Atlas Cheetah, Embraer A-29 Tucano… Tvrtka „Hawker Hunter Aviation“ britanskom zrakoplovstvu, ali i kraljevskoj mornarici, pruža razne usluge obuke, kao i simulacije prijetnji na moru. Njemačkom zrakoplovstvu na svojim Alpha Jetovima usluge obuke pruža „Discovery Air“.
Posljednjih godina američki vojni zrakoplovni stratezi inzistiraju na pojačanoj ulozi DACT obuke te ovaj oblik obuke dobiva na novom i globalnom značaju.
Takvi zaključci nameću se što zbog novih detektiranih prijetnji, što zbog vrijednih i jedinstvenih iskustava koje USAF stječe u Bugarskoj (F-15 i F-16 s bugarskim MiG-29), Maleziji (F-15 i F-22 s malezijskim MiG-29N i Su-30MKM) itd.
Nije posve ni jednostavno privatniku kupiti jedan borbeni lovac. U američkoj slučaju prvo se mora ishoditi odobrenje State Departmenta za prodaju i uvoz (ako je zrakoplov u inozemstvu), potom odobrenje Savezne uprave za civilno zrakoplovstvo (FAA- Federal Aviation Administration) čiju inspekciju zrakoplov mora proći te na koncu avion moraju pregledati i vojni tehničari jer se zahtjeva određeni stupanj demilitarizacije.
Većina vlastitih „agresorskih eskadrila“ koje je imalo Ratno zrakoplovstvo SAD zbog velikih troškova održavanja jednostavno su ugašena i rasformirana. Danas djeluju dvije „agresorske eskadrile“ u Ratnom zrakoplovstvu, tri u Mornaričkom zrakoplovstvu i jedna eskadrila u Marinskom korpusu SAD-a. Sve ovo je tek trećina od broja „agresorskih eskadrila“ koje je SAD imao krajem 80-tih godina prošlog stoljeća. Upravo da bi se nadomjestio nedostatak obuke s „zločestim momcima“ već neko vrijeme živi koncept najma privatnih borbenih zrakoplova. Još uvijek nije jasno radili se o trajnoj ili tek privremenoj pojavi, no trend ima visoku uzlaznu putanju.
Kolike su potrebe Zapovjedništva ratnog zrakoplovstva SAD-a najbolje ilustrira nacrt plana za obuku pilota tijekom 2019. godine.
Iskazana je potreba za čak 40 tisuća sati vježbi u konceptu obuke „Red Flag Training“ koji se odvija u 12 različitih zrakoplovnih baza. Natječaj namijenjen privatnim kontraktorima vrijedan je ukupno 400 milijuna dolara.
Zapovjedništvo američkih zračnih snaga očekuje i dodatnu privatnu uslugu u području obuke poput kontrolora bliske zračne potpore (JTAC). Ukupni paket usluga koji bi privatni kontraktori trebali pružiti do 2029. godine vrijedan je 7.5 milijarda dolara.
Bez obzira što na svojim krilima nose crvene zvijezde i ruske maskirne sheme, ostaje problem što privatni lovci po svojim tehničko-taktičkim karakteristikama ipak nisu ravnopravni izazivači koji mogu replicirati realne prijetnje ili „dog-fight“ kakve traže suvremeni američki i europski zrakoplovi četvrte i pete generacije. Firme razmišljaju o nadogradnji svojih zrakoplova ne bi li se približili zahtjevima obuke. Neke od privatnih kompanija poput američkog „Drakena“ svojedobno su razmatrale kupnju izraelskih F-16. Zbog smanjenja obrambenih budžeta u mnogim zemljama, zaključilo se da ipak nema smisla da se isti tipovi zrakoplova uvježbavaju jedni protiv drugih. Ne samo to, bez obzira što je F-16 omiljen među pilotima, one sposobnosti koje bi nudio u ulozi privatnog lovca bile bi ipak drastično smanjene. Mada taktička komunikacijska mreža Linka 16 nije presudna za DACT obuku, u nekim američkim stručnim krugovima traje debata treba li privatnom sektoru osigurati korištenje mreže Linka 16, jer se u tom slučaju, naime, otvara niz sigurnosnih pitanja po prijenosu informacijama, a što bi bio opasan presedan.
Može li Hrvatska razviti državni koncept DACT obuke? Može li Hrvatska kroz sofisticiran pristup ponuditi NATO-u odgovarajući tip „agresorskog“ zrakoplova i svoje pristupačne geografsko-meteorološke uvjete?
Hrvatska ne može pobjeći od svog članstva u NATO saveza u kojem postoje određene pisane i nepisane obveze po pitanju kompatibilnosti i kupnje vojne tehnike. Zašto HRZ ne bi bio prepoznatljiv u sklopu Sjevernoatlantske vojne alijanse? Da je kod planera u hrvatskom Ministarstvu obrane i HRZ-u bilo mudrosti, jedna od važnih smjernica u izboru aviona moglo je biti iniciranje i vezivanje određenih zadaća koje bi se provodile u RH, a imale bi benefite i za cijeli NATO.
Hrvatska, mediteranska pomorska zemlja svojim geografskim položajem duboko uvučena u europski kontinent, može biti jedinstveno mjesto Sjevernoatlantske vojne alijanse za naprednu letačku obuku iznad kopna i mora. Ovim projektom bi se stimulirale NATO članice da prepoznaju kapacitete obuke svojih pilota upravo u Hrvatskoj. Jedna takva ideja, koju su svojedobno javno isticali pojedini hrvatski vojni stručnjaci i analitičari, ide u prilog ruskom NATO-kompatibilnom MiG-u 29/35, a kroz postojanje eskadrile u Hrvatskoj koja bi se mogla koristiti u tzv. DACT zadaćama. Upravo kroz tu ideju Hrvatska bi mogla biti domaćin s “agresorskom” ulogom. Tako bi HRZ osim “airpolicinga” i redovnih drugih zadaća, imao aktivnu i jedinstvenu ulogu na razini cijeloga NATO-a u usvajanju naprednih letačkih sposobnosti u simulacijama zračne borbe. Što se Hrvatske tiče, ne treba posebno isticati što bi to značilo u pogledu kontinuiranog korištenja NATO-ovih sredstava i naknada za izgradnju kompletno nove infrastrukture, stjecanje jedinstvenih letačkih sposobnosti, ostvarivanje naleta i etabliranja Hrvatske kao značajne NATO zrakoplovne članice.
Postojanje jedne ovakve ambiciozne inicijative imalo bi strateški odjek ponajprije u regiji srednje i istočne Europe, a HRZ zakoračio bi u razdoblje tehničke renesanse.
Godinama je najveća europska baza za DACT zadaće, odnosno uvježbavanje zračnih borbi, bila baza “Decimomannu” na Sardiniji. Osim sunčanog vremena gotovo cijele godine, golemog morskog prostranstva u neposrednoj blizini, ova baza ima dvije staze, tri stajanke na koje se može smjestiti više od 100 aviona. U “Decimomannu” avioni američke i izraelske avijacije godinama su kvazikonkurentima poput Panavia Tornado, Sea Harriera i Eurofightera Typhoon, ali prvi put i s pravim konkurentom, ruskim MiGom-29.
Hrvatska raspolaže s ima dvije obalne vojne zrakoplovne luke (Pula, Udbina) velikog smještajnog kapaciteta, dva pomorska vojna poligona, prostranu morsku pučinu Jadranskog mora, otoke i hridi, ali i planinske masive (kakve Sardinija nema) idealne za uvježbavanje lovaca zapadne i istočne proizvodnje. Dakle, zračni prostor koji može pružiti pun razvoj zrakoplovnih brzina, potrebne visine leta, vremensko trajanje obuke, kao i različite scenarije vježbe. Nema nikakve sumnje da bi NATO kompatibilnim MiGovima- 35 (ili verzije 29 SD, SMT, M2) u sastavu HRZ-a, klimatski blaga Hrvatska privukla najsuvremenije lovce SAD-a i Europe da dolaze nekoliko puta godišnje na vježbe. MiG-35 dovoljno je sofisticiran (radar, manevarbilnost, naoružanje) da bude pravi izazov lovcima 4. i 5. generacije. Za Republiku Hrvatsku je dostupan u svakom pogledu (financijski, tehnički, kadrovski, gospodarski kroz „offset“), osim u političkom (što je promjenjiva kategorija). Ni pilotima HRZ-a ne bi bio veći problem sa MiGa-21 prijeći na MiGa-35. Ono što nedostaje je promišljanje o HRZ-u na ovakav ili barem sličan način.