Piše: Denis Kuljiš
HDZ neće srušiti s vlasti opozicijska stranka, nego opozicijska fronta. Zato je važno tko će postati predsjednik Republike na idućim izborima. Ako to bude Zoran Milanović, on će biti lik oko kojega će se okupiti oporbenjaci, jer će im se poraz HDZ-a učiniti mogućim i doglednim, a isto tako će stvari vidjeti i birači i – pokrenut će se mašinerija…
Može li pobijediti Kolinda i ostati još pet godina? U kakvom će ona stanju dočekati te izbore koncem iduće, prijelomne godine veliko je pitanje. Počela je, naime, konačna demontaža njezine političke baze. Sačinjavala su je ”profilirana” stranačka desnica, ljudi odmah protjerani ili marginalizirani, te oni koji se nisu isticali nikakvim zasebnim idejnim pristupom politici, nego su samo akumulirali moć – a sad su i oni došli na red po tehnologiji partijske čistke.
Vanstranačka desnica – prononsirani, ekscesni desničari koje simbolizira i vodi Zlatko Hasanbegović, letjeli su prvi. Identificirani su kao ”Karamarkovi ljudi”, iako je ta ekipa koju je Tomo okupio bila šarena, kao i sve hadezeovske garniture – nema tu liberala ili pravih građana, osim onih koji služe za ukras, a sve drugo je samo stupnjevanje političke inteligencije i volje za opstanak. Uostalom, jedini tehnokrati iz ove i one vlade ljudi su koje je također Karamarko regrutirao – Tiho Orešković i Zdravko Marić, dok je Martinu Dalić doveo Plenković iz Kosoričine vlade, koja mu je unekoliko poslužila kao pool za kadroviranje.
Sad su, dakle, na redu za odstrel ljudi ”unutarstranačke desnice”, Milijan ”Vaso” Brkić i tko god se odluči da stane na njegovu stranu, ali tih neće biti puno… Ova skupina desničara s jakim korijenima u tajnim službama i policiji, uživala je potporu u Slavoniji i oslanjala se na ruske plinske interese. Ali, slavonsku bazu preuzet će Tomislav Čuljak, Brkićev suparnik na terenu, a plinski interesi već su se za svaki slučaj malo prerasporedili, pa osim famoznog vukovarskog giganta PPD-a (sad se zove ”Energia Naturalis”) koji je prošle godine narastao za 130 posto, imamo i Čermakov ”Crodux plin”, koji je porastao skromnije, za 57 posto. Kod Čermaka je radio general Kotromanović koji je Milanovićev načelnik stožera ili ilegalni rezident, što zatreba…
Sve te desničare, Ruse i Slavonce koji su se ukorijenili u biznis-operacije (jer je ”Energia” primjerice preuzela i ”Pevec” pa je firma narasla 135 posto!) objedinjavala je kao ”politička krovna insitucija” nedužna predsjednica, a ona je prethodnu godinu investirala pretežno u svoju promociju na međunarodnoj sceni. U Moskvi, na tribinama nogometnog prvenstva, ludovala je kao ”Bad Blue Girl”, te učinila sve što je mogla da se prikaže simpatičnom i neopterećenom svojim statusom… To je u nekoj mjeri i uspjela, ali je istodobno, kod kuće, došla u sukob s vlastitom strankom, onom polovicom što ne pripada desnoj, provincijalnoj i manje obrazovanoj populaciji kojoj se s uspjehom obraćala kao junakinja vlastite političke sapunice. Stoga joj je ukupna popularnost pala do te mjere da svi vide realnu šansu za njeno rušenje u sljedećoj godini. Bez ”Vase” koji će na terenu svezivati u bazi sve što treba, ima puno manje izglede, pogotovo što je tu njenu bazu poharala demografska groznica – iz tih nazadnih krajeva, gdje moraš svakoga dana gledati Glavaša, koji se izvukao iz zatvora na neke nejasne ustavno-pravne kerefeke, a zatim i sve političke propalitete i njihove gangsterske jatake, ljudi se masovno iseljavaju, doduše oni mladi, kojima je sve jasno, dok oni stari, kojima ništa nije jasno, ostaju i glasuju za HDZ jer misle da je problem što u zemlji nije pobijedilo pravo hrvatstvo i što se naokolo vucara još dva-tri posto Srba.
Od početka bilo je posve nerazumljivo što tjera Kolindu u sukob s Plenkovićem, kojega ne može pobijediti dok on upravlja državnom kasom. Bio bi joj, uostalom, potreban radi stranačke potpore koja može osigurati za nacionalne izbore. Više ih ne možeš dobiti preko upotrebom medija i plaćenom kampanjom, nego jedino idući od vrata do vrata, ”kroz bazu”, uz autentičnu potporu na društvenim mrežama. Od desničarskih društvenih mreža nije se nitko okoristio i neće, a izostane li lojalna suradnja stranke na terenu, komercijalne televizije će, same po sebi, drukati za opozicijske kandidate, jer im je to u naravi – jedino su napadaji na vlast i status prominentnih osoba ono što tu donosi bilo kakvu gledanost… Usto, ljudi koji ondje rade, ne mogu podnijeti HDZ, neki zato što sami stoje više lijevo, a neki zato jer su više desno. Terensku mrežu ima još jedino Crkva, ali da će se ona polomiti oko ove ”flamboajantne” gospođe, teško je i zamisliti. Uostalom, jedan lijep skandalčić, torpedo dobro upravljen preko tjednika specijaliziranog za slične diverzije, mogao bi je razvaliti prije nego kampanja i počne… A kad si u kampanju ušao defanzivno, pa se stalno ispričavaš i objašnjavaš, odmah poprimiš nezdravu boju gubitnika.
Zašto se, dakle, Kolinda okrenula protiv Plenkovića, iako sama logika upućuje da ti je premijer iz iste stranke veoma koristan saveznik, a fatalan kao protivnik, što se vidjelo na slučaju njenog prethodnika, Josipovića, kojega je Kolinda i pobijedila upravo zato što mu je Milanović kao premijer i predsjednik SDP-a uskratio svoju potporu i zatim iz sve snage radio protiv njega? Stvar je u tome što u toj odluci da ide na sve ili ništa, nije dominirala logika, nego emocije. Ne treba smetnuti s uma da je predsjednica žena, što joj u politici daje znatnu prednost, ali joj s druge strane komplicira život, pogotovo što u određenim godinama svi ljudi odjednom postanu skloni samozaljubljivanju u svoju medijski posredovanu sliku. Čak je i suzdržani bivši premijer pao u takav zanos, dok je kod sadašnje predsjednice, s obzirom na potisnutu ekstrovertnost, koju je demonstrirala u Moskvi, to naraslo do neslućene mjere. Ona je u sebi počela gledati neodoljivu protagonisticu hrvatskog političkog procesa. Kad je preko svojih desničarskih operativaca došla u dodir sa sferama stvarne političke moći, a istodobno se susrela s ruskim rukovodstvom, koje vodi globalnu igru, zaključila je da je ušla u ligu u koju i pripada, umjesto da se zlopati u zonskoj, s raznim briselskim dosadnjakovićima i europskim birokratima s kojima možeš samo štrikati bilateralu. I u njoj se razbudila Lavica, iako je žena Bik s Vodenjakom u ascendentu, vrlo zaguljene astrologija…
I tako, pomislila je da bi doista mogla srušiti Plenkovića jer je on ”nepopularan u stranci”, a stranka je, zna se, desničarska… Mnogi su mislili da to s njom upravljaju razni njezini savjetnici, prislužnici i idejni saveznici, ali pokazalo se da to nije točno, jer su se oni povukli čim su shvatili opasnost, dok se ona, naprotiv, još razgoropadila, i udvojila napore bušeći u pogrešnom smjeru. Nitko nju nije tentao da započne političku solo-dionicu za koju nije dorasla, poput Florence Foster Jenkins iz istoimenog filma (glumi je Meryl Streep) koja je po svaku cijenu htjela pjevati u operi. Ponijela ju je jedino vlastita nautaživa ambicija. Ako ipak pobijedi na idućim izborima, pa to omogući opstanak HDZ-a na vlasti, njene će se ovlasti postupno smanjivati i bit će svedena na realnu rolu predsjedničkog fikusa.
Na predsjedničkim izborima ne može pobijediti posve anoniman lik bez stranačke podrške. Možeš poći bez stranke, ako si dobro poznata figura, a i drugorazredne političke figure poput Kolinde, pokazalo se, u prevratnim trenucima prolaze, ako iza njih stane ozbiljna stranačka operativa. U opoziciji trenutno nema stranke koja bi mogla izgurati svog kandidata, niti dovoljno poznatog lika osim Zorana Milanovića. Što god o njemu mislili – a ja mislim sve najgore – u ovom času on jedini može dati potrebnu dinamiku okupljanju koje će prerasti u opozicijsku frontu što bi mogla s vlasti srušiti HDZ.
Na izbore ne može i ne smije kao kandidat SDP-a – da se otvoreno dogovori s Bernardićem, to bi za obojicu bio veliki minus. Ali, i nema se što tu dogovarati – bude li on kandidat, pogotovo ako uđe u drugi krug – a tko bi drugi mogao? – podržat će ga esdepeovci, a zatim, neizbježno, i sam SDP, jer neće moći podržati Kolindu. U ovom času potrebna mu je organizacija koja će ga istaknuti – a to će vjerojatno biti ova koju stvara Dalija Orešković. Na europskim izborima, ta će se buduća stranka profilirati i prikazati svoj inicijalni kapacitet. Bude li dovoljan, Dalija će Milanovića predložiti za predsjedničkog kandidata, a on nju podržati kao premijerskog. No, možda će krenuti sama, još jedna žena, puna neostvarenih želja.
U velikoj izbornoj kuhinji bit će uz Milanovića od početka prisutan Beljak iz HSS-a, te IDS, a osim toga ”frakcijski HNS” koji ima svoju kandidatkinju za gradonačelnicu Zagreba, Anku Mrak, a onda, po logici stvari, priključit će se sve frakcije HNS-a iz Sjeverozapadne Hrvatske – njihovi birači uvijek se priklanjaju antihadezeovskoj fornti, pa moraju i stranački lideri, bez obzira na vlastita nagnuća i kombinacije… U ovome ima mjesta za ”Pametno” a i za sve koji se profiliraju na europarlamentarnim izborima, nema jedino za Bandića, koji se (opravdano) boji Milanovića – koji bi ga najradije opet strpao u zatvor – pa će Milan blokirati koliko može, s nadom da će postati važan koalicijski partner hadezeovske vlade poslije izbora 2020. godine. No do toga je daleko – treba to doživjeti, a prilike neće za nj biti povoljne, kako god okreneš…
Uspije li Milanović na predsjedničkim izborima, počinje invazija njegovih kadrova u SDP, što Bernardić može spriječiti jedino ako otvoreno uđe u vladinu koaliciju s HDZ-om. Hoće li imati smjelosti za to? Nije on dovoljno pokvaren za to. U svakom drugom slučaju, SDP postaje baza za novo frontovsko okupljanje protiv HDZ-a na parlamentarnim i zagrebačkim izborima. Osim toga, igra se mijenja. Čim se nasluti promjena, više nema slijepe poslušnosti vladi, te Državno odvjetništvo, suci, nevladine organizacije, razni pokreti i inicijative mijenjaju kurs ili započinju žestoku kampanju, koja će ih vratiti u život… HDZ to ne može izdržati – oni nemaju građansku bazu, masovnu potporu uživaju jedino među desničarima koji nisu za Plenkovićevu politiku. Sve ih na okupu održava jedino činjenica što imaju vlast i raspolažu milijardama koje neproduktivno plasiraju preko svojih resora. To ne donosi razvoj, nego povećava klijentelističku ovisnost stranačkih ovisnika. Ministarstva koje upravljaju novcem za poljoprivredu, energetiku, obranu, uopće, državne tvrtke koje se smanjuju i jedna za drugom dolaze u neodrživu situaciju, mogu još neko vrijeme gušiti unutarstranačku opoziciju vodstvu koje ne uživa autentičnu podršku autentičnih birača stranke, ali to rezultira nezadovoljstvom širokih slojeva, jer ljudi jasno osjećaju posljedice takve opće i gospodarske politike. Njih ne može impresionirati dva-tri posto rasta, kad posvuda vide klijentelizam, nekompetenciju državnog aparata i njihovu strahovitu pomamu za novcem, koji se istiskuje ovršnom i poreskom represijom od svih onih koji se nisu uspjeli ugraditi u hipertrofiranu Državu… Ukaže li se i najmanja pukotina na toj piramidi, sve će se srušiti. Pobjeda stihije ono je na što se uvijek možeš okladiti u Hrvatskoj. Uostalom, prvi su euforični mjeseci i godine poslije prevrata uvijek na utjehu i veselje – promatraš kako padaju bivše veličine, kako marice dolaze po gubitnike koji cvile, uhvaćeni u nekim sitnim krađama, što odvače pažnju od njihovih maestralnih korupcijskih pothvata… Možda je doista vrijeme da se ta ”elita” reciklira. Stagnacija je ipak nepodnošljiva. Konzervativac možeš biti jedino ondje gdje ima nešto što vrijedi konzervirati. Mi smo pak osuđeni na male revolucije, koje jedva uzburkaju površinu Močvare.